REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-580/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KIJAC NEKRETNINE d.d., OIB 36063948499, sa sjedištem u Omišlju, Poje 1, zastupanog po punomoćniku Branimiru Čoliću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Općine Omišalj, OIB 72908368249, Omišalj, Prikešte 11, zastupanog po punomoćniku Igoru Bezjaku, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Matković & Bezjak u Rijeci, radi ispravka upisa u zemljišne knjige, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1119/2024-2 od 5. studenog 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 401/2022-28 od 23. listopada 2023., u sjednici održanoj 8. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.

III. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1119/2024-2 od 5. studenog 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 401/2022-28 od 23. listopada 2023.

2. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlaže odbaciti podredno odbiti prijedlog za dopuštenje revizije, uz naknadu mu troškova sastava odgovora.

3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), prema ocjeni revizijskog suda, postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Naime, iz nižestupanjskih odluka proizlazi utvrđenim da sporna nekretnina ima status javnog dobra u općoj uporabi, u smislu čl. 35. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst, 94/17 - ispravak pročišćenog teksta i 52/25 - dalje u tekstu: ZVDSP) te na temelju Zakona o cestama ('Narodne novine'' 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22 - dalje u tekstu: ZC) jer je utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja nerazvrstanu cestu, a da je čl. 101. st. 1. ZC propisano da je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave (dalje u tekstu: JLS) na čijem se području nalazi. U postupku je utvrđeno da se radi o asfaltiranoj cesti koja je opremljena horizontalnom i vertikalnom signalizacijom, koristi se za promet vozila te je pristupačna većem broju korisnika.

5. Ovaj sud je ocijenio da pravna pitanja pod I. i II. kako ih je postavio tužitelj nisu od utjecaja na uspjeh tužitelja u sporu (pritom nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao postojanje valjane pravne osnove stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini).

5.1. U odnosu na III., IV. i V. pitanje ističe se da više nije bilo moguće s uspjehom zahtijevati predaju u posjed te nekretnine od kada je ona stekla navedeni status. Sudovi su ocijenili da je tužba kojom tužitelj potražuje naknadu vrijednosti nekretnine podnesena izvan zastarnog roka.

5.1.1. Izneseno pravno shvaćanje je podudarno s ustaljenom praksom revizijskog suda izraženom u cijelom nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-x-457/2012 od 25. rujna 2012., Rev-364/2011 od 31. ožujka 2015. i Rev-x- 311/2017 od 7. lipnja 2017., Rev-699/2016 od 5. veljače 2020., Rev-673/2022-2 od 14. lipnja 2022., Rev-1032/2022-2 od 11. listopada 2022. i dr.). Opći zastarni rok kod oduzimanja zemljišta bez provođenja izvlaštenja i bez sklopljene nagodbe za oduzeto zemljište započinje teći onog trenutka kada je faktično nerazvrstana cesta izgrađena i kada više nije bilo mogućnosti tražiti povrat nekretnine od tuženika. Pravo na povrat nekretnine može se ostvariti sve do onog trenutka dok nije promijenjena namjena nekretnine ili dijela nekretnine, tako da više nije moguće s uspjehom zahtijevati predaju u posjed. Od tog trenutka vlasnici takvog zemljišta stječu pravo na naknadu štete ili eventualno naknadu zbog stjecanja bez osnove prema pravilima obveznog prava.

5.1.2. Tek iznimno, ako bi iz posebnih okolnosti konkretnog slučaja proizlazilo da je tužitelj iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno, istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, u toj bi situaciji zastarni rok počeo teći od onog trenutka kada je tužitelj saznao za promjenu namjene nekretnine neovisno od trenutka kada objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine, tj. neovisno od trenutka izgradnje ceste i završetka radova. Međutim, tužitelj u ovom sporu takve činjenice nije ni iznosio niti dokazivao.

6. U odnosu na VI. i VII. pitanje ističe se da obvezivanje stranke na naknadu troškova postupka prema načelu ''gubitnik plaća'' ima zakonsku osnovu u čl. 154. st. 1. ZPP, a načelo ''gubitnik plaća'' ima legitimni cilj – odvratiti potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva pred sudovima. Tek iznimno, može doći do nerazmjernog ograničenja konvencijskog prava ako stranka iz opravdanog razloga nije mogla predvidjeti neuspjeh u sporu. To načelo samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 1. Protokola 1. uz Konvenciju pa bi i država (ovdje JLS) čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova u ovom predmetu teži legitimnom cilju.

7. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije i zbog povrede temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'', broj 18/97 - dalje u tekstu: EKLJP), u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom i pravično suđenje, međutim revizijski sud je ocijenio da podnositelj nije učinio vjerojatnim da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.

7.1. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u parničnom postupku u kojemu je donesena pobijana presuda niži sudovi počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

7.2. Vezano za tvrdnje da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tužitelja, presude su obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

7.3. Sadržaj tužiteljevog prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na prigovor o načinu na koji su nižestupanjski sudovi prihvatili dokazne prijedloge. Ovaj sud cijeni da je u postupku pred nižestupanjski sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i o prigovorima tuženika, da iznosi činjenice i predlaže dokaze. Sudovi su ti koji odlučuju koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, sukladno čl. 220. st. 2. ZPP. Sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje cijeni potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Samim time što sud nije prihvatio neki dokazni prijedlog on ne čini ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka niti je stranci onemogućio raspravljanje u postupku. Odlučno je da sud nije u situaciji kada odlučuje o dokaznom prijedlogu stranke postupio na nerazuman način, da nije odbio provesti dokaz koji bi mogao dovesti do drugačije odluke, a što ovdje s obzirom na odlučnu činjenicu - ex lege stečeno pravo vlasništva tuženika - nije slučaj.

7.4. Vezano uz navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. i 50. Ustava, odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, koja se opisno ističe, ovaj sud cijeni da se odluke nižestupanjskih sudova - da u konkretnom slučaju predmetno zemljište predstavlja nerazvrstanu cestu, a time i javno dobro u općoj uporabi - temelje na relevantnim odredbama ZVDSP i ZC, pri čemu tužitelj nije doveo u pitanje legitimnost zastare kao mogućeg ograničenja prava na isplatu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina, te stoga tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižim sudovima povrijeđena gore navedena ustavna prava. Navedeno se odnosi i na ocjenu važnosti VIII. pitanja.

8. Obzirom u ovoj pravnoj stvari u odnosu na niti jedno od postavljenih pravnih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u izreci pod točkom I, dok je prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je koncipiran u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je odlučeno kao u izreci pod točkom II., jer navedene povrede nisu učinjene vjerojatnima.

9. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen jer ta parnična radnja nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

Zagreb, 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković