Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2290/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9487/2023-12 od 18. ožujka 2025. u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9487/2023-12 od 18. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnost odredbe čl. 3. ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sklopljenog **.**.2006. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) kojom je ugovoreno plaćanje naknade/troškove obrade i upravljanja kreditom od 1% (točka I izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 744,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II izreke) i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 908,59 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o naknadi troškova obrade kredita kao i zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi troškova obrade kredita.

5. Pošavši od utvrđenja da je **.**.2005. zaključen ugovor o kreditu između tuženika kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti od 123.000,00 CHF, da isti predstavlja potrošački ugovor, da tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odredbe o isplati naknade za obradu kredita, da je odredba ugovora o naknadi troškova obrade kredita (sadržane u čl. 3. ugovora) nepoštena jer je ista bila dio unaprijed formuliranog ugovora i jer nije bila posebno pregovarana, da na sadržaj iste tužiteljica nije mogla utjecati, da ugovorna odredba o visini naknade za troškove obrade kredita od 1% ne odgovara pruženim uslugama i nastalim troškovima što istu čini nepoštenom sud prvog stupnja utvrdio je da je navedena odredba ništetna te prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti iste kao i zahtjev za vračanja iznosa isplaćenog po ništetnoj odredbi o plaćanju naknade za troškove obrade kredita u visini od 1% iznosa kredita sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355 ZPP-a).

8. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP). Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

9. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 -dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ili prijevremene isplate kredita, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbe koje su suprotne čl. 1021 ZOO.

10. Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

11. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl.4. ZOO, kako to tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je, prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna.

13. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 3. ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st.4. ZZP. Sama činjenica da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,00%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, š t o govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta je ugovorna odredbe nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO/05) prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita.

16. Nadalje valja reći da tužiteljici, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO/05.

17. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

18. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš