Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-129/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Senka Zuber Šanjek, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasnin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-167/2023-31 od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-167/2023-31 od 15. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem utvrđen je ništetnim i bez učinka dio odredbe Ugovora o kreditu [broj kredita] od 6. prosinca 2006., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vjdić-Sevšek, pod brojem OU-1543/2006, zaključen između tužitelja kao korisnika i tuženika kao davatelja u čl. 4. koji glasi: “Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 346,85 CHF (tristočetrdesetšest svicarskih franaka) obračunatih po srednjem tečaju CHF Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja,“ te je ništetna i ugovorna valuta u CHF iz čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.” (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.062,89 EUR s osnove preplate temeljem promjene tečaja zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u točki II. izreke, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 2.437,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. studenog 2024. do isplate (toč. II. izreke). Odbijen je u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška (toč. III. izreke). Ujedo je riješeno da je u podnesku tužitelja od 5. lipnja 2024. tužba djelomično povučena za iznos od 918,79 EUR.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa iznosa kredita uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 6. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 24.337,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja u CHF.

8. Nadalje je utvrđeno da je tuženik sastavio predmetni ugovor, da je kredit odobren radi kupnje vozila, da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju, da je kredit u cijelsoti otplaćem, da je tijekom otplate kredita rastao tečaj CHF i da ugovor ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da ukupna razlika između početnog tečaja u CHF i tečaja koja je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta kredita iznosi ukupno 3.062,89 EUR. Konačno, utvrđeno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. ožujka 2023.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 323. st. 1., 1111. i 1115. ZOO i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud dao je jasne, valjane i potpune razloge za svoja utvrđenja da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer se u obrazloženju presude jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.

12. Naime, u pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 96. i 97. ZZP/07). Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, te iz iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.

13. Neutemeljeni su navodi žalbe da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, jer su u postupku provedeni svi po strankama predloženi dokazi, time da je sam tuženik odustao od saslušanja predloženih svjedoka. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao i da tuženik nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF. Ne proizlaze stoga tvrdnje žalitelja da je tužitelj kao potrošač dobio od tuženika potpune obavijesti o povećanom riziku promjene tečaja CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli i precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

14. Suprotno navoma žalbe sud prvog stupnja u razlozima presude jasno je naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 (odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07) koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u CHF, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

16. Pogrešno žalitelj smatra da je potraživanje tužitelja trebalo odbiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, odnosno za tzv. negativnu tečajnu razliku, jer je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se tuženik u smislu odredbe čl. 1111. ZOO neosnovano obogatio kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Pritom tuženik u posutpku nije istakao procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja, a zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće, obzirom da nikakava imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Stoga ne postoji osnova za uzimanje u obzir tzv. negativne tečajne razlike, kako je to praivlno i utvrdio sud prvog stupnja.

17. Osim toga, spornu ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli diktirao je sam tuženik koji ju je sam unio u ugovor, te je stavljanjem te odredbe u ugovor bez pregovaranja ugrozio visoku zaštitu od nepoštenih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Stoga je na tuženiku je da snosi posljedice uključivo i onda kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, jer potrošač nije sudjelovao u njihovu kreiranju, tim više što prisilni propisi o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi moraju imati preventivni i odvraćajući učinak prema trgovcu. Konačno, uračunavanje koje predlaže tuženik imalo bi za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, koja bez potpunog obeštećenja nema traženu kvalitetu koju ZZP/07 kao prisilni propis predviđa.

18. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je sud trebao provesti dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope, odnosno da vještak treba prilikom dopune vještačenja primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kredite u HRK (kunama), jer predmet ovog postupka nije ništavost promjenjive kamatne stope, već ništavost valutne klauzule i zahtjev za restitucijom zbog takve ništave odredbe te je prvostupanjski sud zadatak vještaku dao u skladu s predmetom spora. Radi se zapravo o neslaganju tuženika s pravnim pristupom rješavanju spornih pitanja, a što ne dovodi u sumnju pravilnost i stručnost provedenog vještačenja.

19. O prigovoru zastare odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom.

20. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. čl. 241. ZOO/05, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 31. ožujka 2023., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

21. Kako je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u obvezi je platiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate. kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

22. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP, te toj odluci tuženikm žalbom određeno niti ne prigovara.

23. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš