REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-546/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Đelaliji, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Krišto odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj: P-2836/2019-24 od 7. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj: P-2836/2019-24 od 7. ožujka 2025., u odnosu na odluku o glavnoj stvari i troškovima postupka do iznosa od 1.845,00 eura, dok se u preostalom dijelu prihvaća žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka sadržanim u toč. VI izreke na način da se odbija zahtjev tužitelja za iznos od 200,00 eura.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I-Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.t.4.1. Ugovora o kreditu broj : 9010626169, solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke pod posl.br. OU- 1778/2005 koji su dana 7. srpnja 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB : 02535697732, sa sjedištem u [adresa] i to čl.4.t.4.1. u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,35% godišnje.

II-Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove Presude tužitelju SČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.967,75 Eur (14.825,87 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 05. rujna 2007. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- iznos od 9,03 Eur (68,04 kn) od dana 05.09.2007. pa do dana isplate

- iznos od 19,69 Eur (148,35 kn) od dana 15.09.2007. pa do dana isplate

- iznos od 18,51 Eur (139,46 kn) od dana 15.10.2007. pa do dana isplate

- iznos od 19,50 Eur (146,92 kn) od dana 15.11.2007. pa do dana isplate

- iznos od 18,43 Eur (138,89 kn) od dana 15.12.2007. pa do dana isplate

- iznos od 19,45 Eur (146,52 kn) od dana 15.01.2008. pa do dana isplate

- iznos od 26,68 Eur (201,02 kn) od dana 15.02.2008. pa do dana isplate

- iznos od 32,88 Eur (247,74 kn) od dana 15.03.2008. pa do dana isplate

- iznos od 34,73 Eur (261,71 kn) od dana 15.04.2008. pa do dana isplate

- iznos od 32,65 Eur (245,97 kn) od dana 15.05.2008. pa do dana isplate

- iznos od 33,72 Eur (254,06 kn) od dana 15.06.2008. pa do dana isplate

- iznos od 32,21 Eur (242,72 kn) od dana 15.07.2008. pa do dana isplate

- iznos od 32,92 Eur (248,01 kn) od dana 15.08.2008. pa do dana isplate

- iznos od 32,78 Eur (247,00 kn) od dana 15.09.2008. pa do dana isplate

- iznos od 33,53 Eur (252,61 kn) od dana 15.10.2008. pa do dana isplate

- iznos od 34,92 Eur (263,11 kn) od dana 15.11.2008. pa do dana isplate

- iznos od 32,04 Eur (241,39 kn) od dana 15.12.2008. pa do dana isplate

- iznos od 35,80 Eur (269,77 kn) od dana 15.01.2009. pa do dana isplate

- iznos od 35,64 Eur (268,50 kn) od dana 15.02.2009. pa do dana isplate

- iznos od 32,41 Eur (244,17 kn) od dana 15.03.2009. pa do dana isplate

- iznos od 34,48 Eur (259,82 kn) od dana 15.04.2009. pa do dana isplate

- iznos od 33,36 Eur (251,35 kn) od dana 15.05.2009. pa do dana isplate

- iznos od 33,78 Eur (254,53 kn) od dana 15.06.2009. pa do dana isplate

- iznos od 32,72 Eur (246,51 kn) od dana 15.07.2009. pa do dana isplate

- iznos od 33,20 Eur (250,18 kn) od dana 15.08.2009. pa do dana isplate

- iznos od 33,39 Eur (251,56 kn) od dana 15.09.2009. pa do dana isplate

- iznos od 31,74 Eur (239,15 kn) od dana 15.10.2009. pa do dana isplate

- iznos od 32,93 Eur (248,09 kn) od dana 15.11.2009. pa do dana isplate

- iznos od 31,52 Eur (237,50 kn) od dana 15.12.2009. pa do dana isplate

- iznos od 33,68 Eur (253,76 kn) od dana 15.01.2010. pa do dana isplate

- iznos od 34,36 Eur (258,86 kn) od dana 15.02.2010. pa do dana isplate

- iznos od 30,75 Eur (231,66 kn) od dana 15.03.2010. pa do dana isplate

- iznos od 34,36 Eur (258,85 kn) od dana 15.04.2010. pa do dana isplate

- iznos od 33,85 Eur (255,07 kn) od dana 15.05.2010. pa do dana isplate

- iznos od 34,98 Eur (263,54 kn) od dana 15.06.2010. pa do dana isplate

- iznos od 34,80 Eur (262,23 kn) od dana 15.07.2010. pa do dana isplate

- iznos od 35,53 Eur (267,68 kn) od dana 15.08.2010. pa do dana isplate

- iznos od 36,98 Eur (278,63 kn) od dana 15.09.2010. pa do dana isplate

- iznos od 34,71 Eur (261,56 kn) od dana 15.10.2010. pa do dana isplate

- iznos od 32,41 Eur (244,21 kn) od dana 15.11.2010. pa do dana isplate

- iznos od 28,56 Eur (215,18 kn) od dana 15.12.2010. pa do dana isplate

- iznos od 29,70 Eur (223,78 kn) od dana 15.01.2011. pa do dana isplate

- iznos od 28,70 Eur (216,23 kn) od dana 15.02.2011. pa do dana isplate

- iznos od 26,31 Eur (198,22 kn) od dana 15.03.2011. pa do dana isplate

- iznos od 28,43 Eur (214,17 kn) od dana 15.04.2011. pa do dana isplate

- iznos od 25,72 Eur (193,82 kn) od dana 15.05.2011. pa do dana isplate

- iznos od 25,07 Eur (188,92 kn) od dana 15.06.2011. pa do dana isplate

- iznos od 24,89 Eur (187,50 kn) od dana 15.07.2011. pa do dana isplate

- iznos od 24,36 Eur (183,52 kn) od dana 16.08.2011. pa do dana isplate

- iznos od 19,47 Eur (146,72 kn) od dana 15.09.2011. pa do dana isplate

- iznos od 18,21 Eur (137,24 kn) od dana 15.10.2011. pa do dana isplate

- iznos od 18,63 Eur (140,34 kn) od dana 15.11.2011. pa do dana isplate

- iznos od 17,96 Eur (135,32 kn) od dana 15.12.2011. pa do dana isplate

- iznos od 18,91 Eur (142,45 kn) od dana 15.01.2012. pa do dana isplate

- iznos od 18,88 Eur (142,23 kn) od dana 15.02.2012. pa do dana isplate

- iznos od 17,48 Eur (131,69 kn) od dana 15.03.2012. pa do dana isplate

- iznos od 18,41 Eur (138,72 kn) od dana 15.04.2012. pa do dana isplate

- iznos od 17,80 Eur (134,09 kn) od dana 15.05.2012. pa do dana isplate

- iznos od 18,35 Eur (138,29 kn) od dana 15.06.2012. pa do dana isplate

- iznos od 17,50 Eur (131,82 kn) od dana 15.07.2012. pa do dana isplate

- iznos od 17,89 Eur (134,77 kn) od dana 15.08.2012. pa do dana isplate

- iznos od 17,46 Eur (131,52 kn) od dana 15.09.2012. pa do dana isplate

- iznos od 17,05 Eur (128,48 kn) od dana 15.10.2012. pa do dana isplate

- iznos od 17,61 Eur (132,69 kn) od dana 15.11.2012. pa do dana isplate

- iznos od 16,79 Eur (126,50 kn) od dana 15.12.2012. pa do dana isplate

- iznos od 17,25 Eur (129,97 kn) od dana 15.01.2013. pa do dana isplate

- iznos od 16,87 Eur (127,12 kn) od dana 15.02.2013. pa do dana isplate

- iznos od 15,21 Eur (114,57 kn) od dana 15.03.2013. pa do dana isplate

- iznos od 16,94 Eur (127,61 kn) od dana 15.04.2013. pa do dana isplate

- iznos od 15,89 Eur (119,72 kn) od dana 15.05.2013. pa do dana isplate

- iznos od 16,24 Eur (122,36 kn) od dana 15.06.2013. pa do dana isplate

- iznos od 15,56 Eur (117,22 kn) od dana 15.07.2013. pa do dana isplate

- iznos od 15,99 Eur (120,47 kn) od dana 15.08.2013. pa do dana isplate

- iznos od 15,94 Eur (120,11 kn) od dana 15.09.2013. pa do dana isplate

- iznos od 15,41 Eur (116,11 kn) od dana 15.10.2013. pa do dana isplate

- iznos od 15,83 Eur (119,27 kn) od dana 15.11.2013. pa do dana isplate

- iznos od 15,32 Eur (115,46 kn) od dana 15.12.2013. pa do dana isplate

III-Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu broj : 9010626169, solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke pod posl.br. OU-1778/2005 koji su dana 7. srpnja 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB : 02535697732, sa sjedištem u [adresa] kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi "VALUTNA KLAUZULA : Kredit u iznosu od 46.564,50 CHF iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 216 rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate."

IV-Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove Presude tužitelju SČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 3.929,25 Eur (29.604,95 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2005. godine koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- iznos od 1,94 Eur (14,61 kn) od dana 15.08.2005. pa do dana isplate

- iznos od 5,53 Eur (41,68 kn) od dana 15.09.2005. pa do dana isplate

- iznos od 3,72 Eur (28,03 kn) od dana 15.10.2005. pa do dana isplate

- iznos od 4,92 Eur (37,08 kn) od dana 15.11.2005. pa do dana isplate

- iznos od 5,46 Eur (41,13 kn) od dana 15.12.2005. pa do dana isplate

- iznos od 3,99 Eur (30,08 kn) od dana 15.01.2006. pa do dana isplate

- iznos od 0,61 Eur (4,63 kn) od dana 15.02.2006. pa do dana isplate

- iznos od 1,75 Eur (13.17 kn) od dana 15.10.2008. pa do dana isplate

- iznos od 4,83 Eur (36,36 kn) od dana 15.11.2008. pa do dana isplate

- iznos od 12,90 Eur (97,20 kn) od dana 15.01.2009. pa do dana isplate

- iznos od 12,73 Eur (95,89 kn) od dana 15.02.2009. pa do dana isplate

- iznos od 15,03 Eur (113,27 kn) od dana 15.03.2009. pa do dana isplate

- iznos od 7,77 Eur (58,53 kn) od dana 15.04.2009. pa do dana isplate

- iznos od 8,93 Eur (67,29 kn) od dana 15.05.2009. pa do dana isplate

- iznos od 5,72 Eur (43,10 kn) od dana 15.06.2009. pa do dana isplate

- iznos od 7,21 Eur (54,35 kn) od dana 15.07.2009. pa do dana isplate

- iznos od 4,48 Eur (33,78 kn) od dana 15.08.2009. pa do dana isplate

- iznos od 7,06 Eur (53,21 kn) od dana 15.09.2009. pa do dana isplate

- iznos od 4,38 Eur (33,03 kn) od dana 15.10.2009. pa do dana isplate

- iznos od 6,62 Eur (49,85 kn) od dana 15.11.2009. pa do dana isplate

- iznos od 5,53 Eur (41,69 kn) od dana 15.12.2009. pa do dana isplate

- iznos od 11,16 Eur (84,07 kn) od dana 15.01.2010. pa do dana isplate

- iznos od 13,76 Eur (103,68 kn) od dana 15.02.2010. pa do dana isplate

- iznos od 12,56 Eur (94,65 kn) od dana 15.03.2010. pa do dana isplate

- iznos od 16,48 Eur (124,17 kn) od dana 15.04.2010. pa do dana isplate

- iznos od 21,86 Eur (164,73 kn) od dana 15.05.2010. pa do dana isplate

- iznos od 23,49 Eur (177,02 kn) od dana 15.06.2010. pa do dana isplate

- iznos od 31,33 Eur (236,03 kn) od dana 15.07.2010. pa do dana isplate

- iznos od 30,18 Eur (227,38 kn) od dana 15.08.2010. pa do dana isplate

- iznos od 41,58 Eur (313,27 kn) od dana 15.09.2010. pa do dana isplate

- iznos od 35,10 Eur (264,45 kn) od dana 15.10.2010. pa do dana isplate

- iznos od 37,17 Eur (280,05 kn) od dana 15.11.2010. pa do dana isplate

- iznos od 44,97 Eur (338,82 kn) od dana 15.12.2010. pa do dana isplate

- iznos od 48,79 Eur (367,58 kn) od dana 15.01.2011. pa do dana isplate

- iznos od 41,68 Eur (314,02 kn) od dana 15.02.2011. pa do dana isplate

- iznos od 45,38 Eur (341,92 kn) od dana 15.03.2011. pa do dana isplate

- iznos od 42,49 Eur (320,17 kn) od dana 15.04.2011. pa do dana isplate

- iznos od 50,20 Eur (378,20 kn) od dana 15.05.2011. pa do dana isplate

- iznos od 64,30 Eur (484,46 kn) od dana 15.06.2011. pa do dana isplate

- iznos od 72,09 Eur (543,18 kn) od dana 15.07.2011. pa do dana isplate

- iznos od 91,14 Eur (686,69 kn) od dana 16.08.2011. pa do dana isplate

- iznos od 67,32 Eur (507,23 kn) od dana 15.09.2011. pa do dana isplate

- iznos od 59,27 Eur (446,57 kn) od dana 15.10.2011. pa do dana isplate

- iznos od 59,02 Eur (444,67 kn) od dana 15.11.2011. pa do dana isplate

- iznos od 59,02 Eur (444,70 kn) od dana 15.12.2011. pa do dana isplate

- iznos od 66,69 Eur (502,51 kn) od dana 15.01.2012. pa do dana isplate

- iznos od 68,33 Eur (514,80 kn) od dana 15.02.2012. pa do dana isplate

- iznos od 65,81 Eur (495,85 kn) od dana 15.03.2012. pa do dana isplate

- iznos od 65,48 Eur (493,33 kn) od dana 15.04.2012. pa do dana isplate

- iznos od 66,02 Eur (497,44 kn) od dana 15.05.2012. pa do dana isplate

- iznos od 68,17 Eur (513,64 kn) od dana 15.06.2012. pa do dana isplate

- iznos od 65,16 Eur (490,97 kn) od dana 15.07.2012. pa do dana isplate

- iznos od 65,01 Eur (489,79 kn) od dana 15.08.2012. pa do dana isplate

- iznos od 60,28 Eur (454,18 kn) od dana 15.09.2012. pa do dana isplate

- iznos od 63,98 Eur (482,03 kn) od dana 15.10.2012. pa do dana isplate

- iznos od 66,32 Eur (499,70 kn) od dana 15.11.2012. pa do dana isplate

- iznos od 63,69 Eur (479,89 kn) od dana 15.12.2012. pa do dana isplate

- iznos od 64,57 Eur (486,49 kn) od dana 15.01.2013. pa do dana isplate

- iznos od 60,18 Eur (453,42 kn) od dana 15.02.2013. pa do dana isplate

- iznos od 59,81 Eur (450,64 kn) od dana 15.03.2013. pa do dana isplate

- iznos od 65,01 Eur (489,82 kn) od dana 15.04.2013. pa do dana isplate

- iznos od 58,26 Eur (438,93 kn) od dana 15.05.2013. pa do dana isplate

- iznos od 58,23 Eur (438,71 kn) od dana 15.06.2013. pa do dana isplate

- iznos od 56,80 Eur (427,97 kn) od dana 15.07.2013. pa do dana isplate

- iznos od 58,05 Eur (437,38 kn) od dana 15.08.2013. pa do dana isplate

- iznos od 59,19 Eur (445,95 kn) od dana 15.09.2013. pa do dana isplate

- iznos od 60,41 Eur (455,15 kn) od dana 15.10.2013. pa do dana isplate

- iznos od 61,40 Eur (462,59 kn) od dana 15.11.2013. pa do dana isplate

- iznos od 63,01 Eur (474,73 kn) od dana 15.12.2013. pa do dana isplate

- iznos od 60,55 Eur (456,21 kn) od dana 15.01.2014. pa do dana isplate

- iznos od 59,26 Eur (446,51 kn) od dana 15.02.2014. pa do dana isplate

- iznos od 58,83 Eur (443,26 kn) od dana 15.03.2014. pa do dana isplate

- iznos od 59,16 Eur (445,77 kn) od dana 15.04.2014. pa do dana isplate

- iznos od 55,74 Eur (419,94 kn) od dana 15.05.2014. pa do dana isplate

- iznos od 57,23 Eur (431,20 kn) od dana 15.06.2014. pa do dana isplate

- iznos od 58,23 Eur (438,71 kn) od dana 15.07.2014. pa do dana isplate

- iznos od 59,29 Eur (446,69 kn) od dana 16.08.2014. pa do dana isplate

- iznos od 59,78 Eur (450,40 kn) od dana 15.09.2014. pa do dana isplate

- iznos od 60,15 Eur (453,23 kn) od dana 15.10.2014. pa do dana isplate

- iznos od 62,46 Eur (470,62 kn) od dana 15.11.2014. pa do dana isplate

- iznos od 62,05 Eur (467,55 kn) od dana 15.12.2014. pa do dana isplate

- iznos od 62,48 Eur (470,75 kn) od dana 15.01.2015. pa do dana isplate

- iznos od 62,33 Eur (469,62 kn) od dana 15.02.2015. pa do dana isplate

- iznos od 60,89 Eur (458,77 kn) od dana 15.03.2015. pa do dana isplate

- iznos od 62,06 Eur (467,60 kn) od dana 15.04.2015. pa do dana isplate

- iznos od 61,50 Eur (463,39 kn) od dana 15.05.2015. pa do dana isplate

- iznos od 61,79 Eur (465,58 kn) od dana 15.06.2015. pa do dana isplate

- iznos od 61,24 Eur (461,43 kn) od dana 15.07.2015. pa do dana isplate

- iznos od 61,53 Eur (463,57 kn) od dana 15.08.2015. pa do dana isplate

- iznos od 61,39 Eur (462,57 kn) od dana 15.09.2015. pa do dana isplate

V-Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove Presude tužitelju SČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove konverzije u iznosu od 583,67 Eur (4.397,63 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 30. rujna 2015. godine, pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate.

VI-Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da naknadi tužitelju SČ prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.045,00 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl.29.st.2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. "

3. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i kao neosnovan odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova postupka uključujući i ovog žalbenog dijela postupka, ili podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

7.2. Ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti u dijelu u kojem je odlučeno o statusu tužitelja kao potrošača jer je sud prvog stupnja, i u tom dijelu dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, kada je o toj spornoj činjenici pravilno odlučio temeljem sadržaja navedenog ugovora o namjenskom kreditu i iskazu samog tužitelja, pravilno zaključujući da tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača budući iz tih dokaza jasno proizlazi namjena u koju je navedeni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen ( kupovina stambenog objekta). Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa posljedično tome valja zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, pa je posljedično tome i iz ovog razloga žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovnom.

7.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. st. 3. ZPP na koju također sadržajno ukazuje žalitelj jer je u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužitelj, nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke preinačilo svoj raniji zahtjev koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na način da je isti samo povećao. Navedeno iz razloga što je sud prvog stupnja i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP dopustio navedenu preinaku budući je navedenom odredbom propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužitelj u konkretnom slučaju doista nije mogao preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 162/2021 od 26. studenog 2021.

7.4. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 9010626169 solemniziranog kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke pod posl.br. OU-1778/2005 (dalje: Ugovor), sklopljenog 7 . srpnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, te posljedično tome da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 1.967,75 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i 3.929,25 eura s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnova budući je tuženik u utuženom razdoblju ovaj novčani iznos od tužitelja naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kao i iznos od 583,67 eura sa pripadajućom zakonskom kamatom na ime više plaćenog iznosa s osnove konverzije.

11. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 7. srpnja 2005., sklopljen Ugovoru o kreditu broj: 9010626169, solemniziran kod javnog bilježnika Velimira Panjkovića iz Rijeke pod poslovnim brojem: OU-1778/2005., temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 46.564,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan isplate kredita s rokom vraćanja od 216 mjeseci u svrhu kupnje nekretnine – stambeni kredit, da je navedenim ugovorom o kreditu između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukama banke, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,35% godišnje, da je navedenim Ugovorom ugovorena i valutna klauzula i da je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), između njih 21. prosinca 2015. sklopljen Dodatak navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

12. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice te je sporna i osnovanost tuženikova prigovora zastare kao i da li tužitelj ima pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., budući je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

13.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 11.lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

13.2. Nadalje, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužitelja 21. prosinca 2015. sklopljen Dodatak navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro tužitelja, u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 tužitelj nije u cijelosti namiren, pa mu posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlika koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

14. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu broj: 9010626169, od 7. srpnja 2005., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava odluci. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev - 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ( ništetnosti navedenih odredbi) ocijenio osnovanim.

14.2. Pri tome, posebno, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu o izračunavanju obveze tužiteljice na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

14.3. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

14.4. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

14.5. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tužitelja i tuženika 21. prosinca 2015. sklopljen Dodatak navedenom Ugovora o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

15.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banke, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su se odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita (za koju je u prvostupanjskom postupku temeljem provedenog financijskog vještačenja pravilno utvrđeno da je u procesu konverzije bilo potrebno umanjiti glavnicu za dodatnih 583,67 eura) te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, međutim ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

16. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Tomislavu Prpiću, koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni iznosi koji tužitelj u ovom postupku potražuje, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16.1. Posebno, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj: Gž- 115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž-1145/2020-3 od 23.08.2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

16.2. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na odluku Europskog suda u predmetu broj C-567/2020.

17. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

18. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), u bitnome pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu, osim u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen trošak izračuna od 200,00 eura s obzirom da je sud prvog stupnja tužitelju priznao zatražene i predujmljene troškove provedenog vještačenja u ovome postupku, u iznosu od 360,00 eura, a pri izradi kojeg vještak nije niti koristio obračun (izračun) priložen uz tužbu, za kojeg tužitelj traži trošak u iznosu od 200,00 eura, iz kojeg razloga isti nije bio niti potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

20. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude, u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

20.1. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. i 2. ZPP u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka, iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari već samo djelomično u odnosu na sporedni zahtjev - odluku o troškovima postupka.

U Puli – Pola 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić