REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2700/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr.sc. Senije Ledić, članice vijeća i dr.sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika LOVAC TRGOVINA d.o.o., OIB 58432804239, Zagreb, Varšavska 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dodig, odvjetnik u Zagrebu, Bukovačka 222, radi predaje u posjed, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-369/2025-2 od 8. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 920/2020-52 od 9. prosinca 2024., u sjednici održanoj 8. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-369/2025-2 od 8. travnja 2025., u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja se odbija, a u dijelu u kojem se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-369/2025-2 od 8. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 920/2020-52 od 9. prosinca 2024., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita.

2.1. U prijedlogu je naznačio slijedeća pravna pitanja:

"1. Ako drugostupanjski sud propusti navesti žalbene navode od odlučnog značaja, a potom ih propusti i ocijeniti i obrazložiti razloge njihova prihvaćanja ili odbijanja, je li ostvarena apsolutna bitna povreda iz čl. 354. st. t. 11. Zakona o parničnom postupku zbog koje se presuda ne može ni ispitati?,

2. Je li moguće ispitati pravilnost stajališta prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva ako zahtjev tužitelja, a slijedom toga i izreka presude, nisu usklađeni sa stvarnim zemljišnoknjižnim stanjem, odnosno ako ne sadrže podatke o nekretnini onako kako su ti podaci označeni u zemljišnoj knjizi u smislu članka 11. stavka 3. Zakona o zemljišnim knjigama?,

3. Je li sud dužan razmotriti žalbeni navod tuženika da zahtjev tužitelja, odnosno izreka presude, nije u skladu sa stvarnim zemljišnoknjižnim stanjem, te je li obvezan u obrazloženju drugostupanjske presude iznijeti svoje stajalište o (ne)osnovanosti tog žalbenog razloga, a u slučaju da to ne učini, smatra li se da je takva presuda obuhvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka zbog koje se ne može ni ispitati ?

4. Je li povrijeđeno pravo stranke na raspravljanje ako se u postupku poziva na određenu ispravu, a sud u presudi odbije prihvatiti njezine navode zbog propusta stranke da tu ispravu dostavi, a pritom je tijekom postupka nije upozorio na potrebu dostave te isprave?".

2. Smatra da su navedena pitanja važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova odstupaju od pravnih shvaćanja revizijskog suda i ESLJP-a, a kao razlog važnosti naznačenim pitanjima pozvao se na odluke revizijskog suda broj: Rev-1073/1998-2 od 27. prosinca 2001., Rev-x 1080/2015 od 24. veljače 2021., Rev-1402/19 od 16. travnja 2019., Rev-565/06 od 7. siječnja 2009., Revx-1174/11 od 11. srpnja 2012., Revd 3630/2020-2 od 1. prosinca 2020., Rev-539/03-3 od 30. rujna 2003., Rev-72/10 od 21. veljače 2012., zatim na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske: U-III-3359/2007 od 15. ožujka 2012., U-III- 190/2002 od 9. studenoga 2005., U-III-4553/2021 od 27. travnja 2022., U-III- 2822/2010 od 17. prosinca 2013., odluku Europskog suda za ljudska prava - Perić protiv Hrvatske, br. 34499/06, presuda od 27. ožujka 2008., te nekoliko odluka županijskih sudova, sve uz tvrdnju nedovoljne obrazloženosti i proturječnosti pobijane presude.

3. Uz navedena pitanja, tuženik je, sukladno čl. 385.a st. 2. ZPP-a, predložio da mu se dopusti podnijeti reviziju iz razloga što mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, zbog osobito teških povreda odredaba Zakona o parničnom postupku, povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), kao i čl. 6.

1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; (''Narodne novine – Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17), pravo na učinkoviti pravni lijek i pravo na jednakost pred zakonom.

4. U odgovoru na prijedlog tužiteljica osporava osnovanost podnesenog prijedloga, navodeći da naznačena pitanja nisu važna, te predlaže isti odbiti i odbaciti, a tuženika obvezati da joj nadoknadi trošak sastava odgovora na prijedlog.

5. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženika iz predmetnih poslovnih prostora.

7. Na temelju rezultata dokaznog postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužiteljica suvlasnica poslovnih prostora koji su predmet ovog postupka, da je tuženik u posjedu tih prostora bez valjane pravne osnove, a između stranaka je sporno ima li tuženik pravo zadržavanja tih prostora dok mu tužiteljica ne isplati protuvrijednost ulaganja u te prostore (nekretninu). Također su utvrdili da je raniji zakupnik po zaključenim ugovorima bilo društvo LOVAC d.o.o., a da to društvo nije, prema podacima iz sudskog registra, pravni prednik ovdje tuženika. U odnosu na tvrdnje o postojanju tražbine tuženika za izvršena ulaganja tuženik se pozivao na Ugovor o zajedničkom poduhvatu od 1. veljače 2002. sklopljen između tuženika i društva LOVAC d.o.o. i Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002., za kojeg tvrdi da je sklopio s društvom LOVAC d.o.o. temeljem ranije spomenutog Ugovora o zajedničkom poduhvatu.

8.1. Tuženik te Ugovore nije dostavio nego je predlagao uvid u spise prvostupanjskog suda u kojem se nalaze predmetni ugovori, ali je od navedenog prijedloga odustao na ročištu 22. listopada 2018., te je u podnesku predanom na ročištu za glavnu raspravu od 16. studenoga 2018. naveo da nije od tih prijedloga odustao navodeći da je omaškom isto navedeno na zapisniku. Nižestupanjski sudovi su taj prigovor ocijenili neosnovanim iz razloga što je zapisnik jasno odražavao ono što je na istom ročištu navedeno, a što je uostalom i svojim potpisom tuženik potvrdio. Tuženik je mogao, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova, pravovremeno do zaključenja prethodnog postupka u spis dostaviti isprave na koje se poziva kako bi sud mogao utvrditi je li temeljem tako sklopljenih pravnih poslova stekao pravo zahtijevati naknadu za izvršena ulaganja i slijedom toga pravo zadržavanja predmetne nekretnine, odnosno predmetnih poslovnih prostora, a kako to nije učinio odbijeni su njegovi prigovori izneseni u tom pravcu, kao neosnovani.

8.2. U odnosu za navedeni tuženikov prigovor retencije nižestupanjski sudovi su se pozvali na presudu Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-4634/2022 od 13. prosinca 2022. te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 575/2024 od 22. svibnja 2024. kojom je tuženikova revizija odbijena kao neosnovana, a iz kojih odluka proizlazi da je Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. ništetan temeljem čl. 103. ZOO/91, jer je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, a koje razloge ništetnosti je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci detaljno naveo u točki 12. obrazloženja, odnosno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju zbog koje bi imao pravo zadržavanja predmetnih nekretnina.

9. Drugostupanjski sud je pravilnim ocijenio i postupanje prvostupanjskog suda kada je odbio pojedine dokazne prijedloge tuženika smatrajući da oni nisu od odlučnog značaja za ishod ovog postupka.

10. Nižestupanjski sudovi su, na temelju iznesenog, ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice primjenjujući odredbu čl. 46. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV), te odredbu čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) i tuženiku naložili iseljenje iz predmetnih poslovnih prostora na način da iste preda slobodne od svih stvari i osoba u posjed tužiteljici i ostalim suvlasnicima.

11. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da je u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačeno više pravnih pitanja i da su izneseni određeni razlozi važnosti, međutim, prema ocjeni ovoga suda ne radi se o pitanima koja bi bila važna za ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

12. Naime, prvo naznačeno pitanje, prema ocjeni ovoga suda, polazi od pogrešne pretpostavke da je drugostupanjski sud propustio navesti žalbene razloge od odlučnog značaja, a što je vidljivo iz obrazloženja drugostupanjski sud (točka 10., 11. i 12. obrazloženja). Tuženik se, pozivom na pravo retencije pozivao na Ugovor o zajedničkom poduhvatu od 1. veljače 2002. i Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002., a kojim su na tuženika navodno prenesena prava na povrat ulaganja u poslovni prostor. U odnosu na te, kao i ostale žalbene razloge drugostupanjski sud se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4634/2022, od 13. prosinca 2022. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovne oznake Rev-575/2024, od 22. svibnja 2024., a iz kojih proizlazi da su upravo ti sporni Ugovori, na koje se poziva tuženik i na kojima temelji svoj prigovor o pravu retencije, utvrđeni ništetnim, obrazlažući nadalje i razloge zbog kojih su utvrđenja u citiranim presudama, ispravna, točna i zakonita. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, u odnosu na brojne žalbene navode pravo na obrazloženu sudsku odluku, sadržano u čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, ali se isto ne može tumačiti na način da su sudovi dužni dati detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke nego samo na odlučne navode za zakonito presuđenje, a što je u ovom slučaju i učinjeno (tako i u predmetu García Ruiz protiv Španjolske, 1999., st. 26.; Perez protiv Francuske, 2004., st. 81.; Van de Hurk protiv Nizozemske, 1994., st. 61.; Jahnke i Lenoble protiv Francuske, 2000.), a sud prvog stupnja cijenio je sve činjenice relevantne za donošenje odluke u predmetnom sporu. S obzirom da je navedenim odlukama pravomoćno presuđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici s osnove ulaganja u predmetne poslovne prostore, navedeno pravno pitanje, kojim se inzistira na odgovorima na ostale žalbene prigovore tuženika koji ne dovode u pitanje zaključak o nepostojanju tražbine tuženika prema tužiteljici, ne može biti važno za odluku u ovom sporu.

13.1. Drugo i treće pravno pitanje odnose se na proturječnost izreke i obrazloženja i na tvrdnju tuženika da izreka presude nije u skladu sa stvarnim zemljišnoknjižnim stanjem, te na obvezu suda da u obrazloženju drugostupanjske presude iznese svoje shvaćanje o (ne)osnovanosti tog žalbenog razloga. Ni ta pitanja nisu važna jer se ovdje radi o pravoj vlasničkoj tužbi (rei vindicatio) kojom u smislu odredbe čl. 162. ZV-a vlasnik (tužitelj) koji zahtijeva od osobe da mu preda stvar koju ovaj posjeduje, mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da se nalazi u posjedu druge osobe (tuženik). Prema tome, ovdje se ne radi o tužbi radi utvrđenja vlasništva, a niti se radi o nekom zemljišnoknjižnom strogo formalističkom postupku, u kojem postupku se ne bi mogla provesti donesena presuda. Postavljajući navedena pitanja tuženik se poziva na čl. 11. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama koja odredba se odnosi na stjecanja knjižnih prava što za ovaj postupak (iseljenja) nije od značaja.

13.2. Osim toga, prvostupanjskom presudom su, protivno tvrdnji tuženika, određeno opisani suvlasnički dijelovi (E-11, E-12, E-13) kao i ostali podaci iz kojih se dovoljno jasno određuje o kojim poslovnim prostorima, na kojoj adresi, koje površine i kolike prostornosti se radi, a čija je vlasnica tužiteljica, s tim da je tužiteljica u odgovoru na prijedlog pojasnila razliku u broju z. k. uloška i zemljišnoknjižne čestice navedene u presudi s trenutnim zemljišnoknjižnim stanjem, a koja je nastala samo zbog postupka obnove zemljišne knjige zbog kojeg je vremenom došlo do promjene u oznaci broja z. k. uloška i čestice, a što sve samo po sebi nije utjecalo na identitet suvlasničkih dijelova kojima je tužiteljica suvlasnica i predaju kojih u posjed, traži ovom tužbom. To je ujedno razvidno iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka koji je dostavljen u privitku odgovora na prijedlog, a iz čega proizlazi da se vodio postupak obnove zemljišne knjige u kojem postupku je sastavljen novi z. k. uložak broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je uslijed postupka obnove, brisana čestica [katastarska čestica] te upisana nova, broja [katastarska čestica], dok je opis predmetnih suvlasničkih dijelova ostao potpuno neizmijenjen.

14. S obzirom da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna, i kako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj samo iznosi svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, čime zapravo tako samo izražava neslaganje s ocjenom provedenih dokaza i pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, valja zaključiti da to nisu razlozi čl. 385.a ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

15. Prijedlog je, kako je naprijed navedeno, podnesen i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2. ZPP-a, pozivajući se na povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na pravično suđenje, te povredu prava na učinkoviti pravni lijek i pravo na jednakost pred zakonom, a na što se ujedno odnosi i četvrto, u prijedlogu, naznačeno pitanje.

16.1. Revizijski sud ocjenjuje da predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje predlagatelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, kao i ustavnog prava na jednakost svih pred zakonom i pred sudovima zajamčenog odredbom čl. 14. Ustava RH i učinkoviti pravni lijek.

16.2. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

16.3. Osim toga, odredba čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužiteljice, iznositi činjenice i predlagati dokaze koji su odlučni za dokazivanje pravno relevantnih (ne i ostalih) tvrdnji na kojima se temelji tužbeni zahtjev, ali i tuženikov prigovor, te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijanih presuda proizlazi da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tuženika, pa tako i one koji se tiču razloga glede odlučnih činjenica vezano za njegov prigovor prava retencije, odnosno postojanja njegove tražbine prema tužitelju, koji je temeljio na naprijed citiranim Ugovorima, za koje je utvrđeno da su ništetni, kao i zašto su odbili pojedine dokazne prijedloge, što je sve dostatno obrazloženo pod točkama 10-13. obrazloženja pobijane presude, dajući time za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom su smislu presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje. Isto se donosi i na temeljno ljudsko pravo jednakosti sviju pred zakonom i na učinkoviti pravni lijek.

17. Na temelju iznesenog tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost svih pred zakonom, niti pravo na djelotvorni pravni lijek, slijedom toga, ocjena je ovog suda, nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda ni u smislu čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP-a i za dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4 ZPP-a, riješeno kao u izreci.

18. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na prijedlog jer je ta radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić