Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2243/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Natalija Đuran Tršinski, odvjetnica u Zaboku, Matije Gupca 30, protiv tuženika Raiffeisnenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P- 1265/2022-20 od 28. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-1265/2022-20 od 28. veljače 2024. u točkama I, II, IV i VI izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. koji glasi: „kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĆŽ isplati iznos od 2.310,05 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznose, kako slijedi:

0,23 eura od 01.06.2006.

8,18 eura od 01.11.2008.

11,02 eura od 01.01.2009.

13,06 eura od 01.02.2009.

13,98 eura od 01.03.2009.

11,67 eura od 01.04.2009.

12,17 eura od 01.05.2009.

8,19 eura od 01.06.2009.

5,27 eura od 01.07.2009.

6,05 eura od 01.08.2009.

7,59 eura od 01.09.2009.

7,45 eura od 01.10.2009.

5,90 eura od 01.11.2009.

8,82 eura od 01.12.2009.

11,16 eura od 01.01.2010.

14,50 eura od 01.02.2010

13,74 eura od 01.03.2010.

18,26 eura od 01.04.2010.

17,40 eura od 01.05.2010.

19,08 eura od 01.06.2010.

33,56 eura od 01.07.2010.

30,58 eura od 01.08.2010.

39,69 eura od 01.09.2010.

36,53 eura od 01.10.2010.

31,48 eura od 01.11.2010.

42,16 eura od 01.12.2010.

55,75 eura od 01.01.2011.

46,13 eura od 01.02.2011.

49,50 eura od 01.03.2011.

45,21 eura od 01.04.2011.

45,98 eura od 01.05.2011.

64,19 eura od 01.06.2011.

65,97 eura od 01.07.2011.

81,01 eura od 01.08.2011.

73,21 eura od 01.09.2011.

64,67 eura od 01.10.2011.

63,36 eura od 01.11.2011.

62,71 eura od 01.12.2011.

66,76 eura od 01.01.2012.

70,29 eura od 01.02.2012.

70,76 eura od 01.03.2012.

68,32 eura od 01.04.2012.

69,97 eura od 01.05.2012.

71,09 eura od 01.06.2012.

69,20 eura od 01.07.2012.

69,70 eura od 01.08.2012.

68,27 eura od 01.09.2012.

65,20 eura od 01.10.2012.

68,48 eura od 01.11.2012.

70,05 eura od 01.12.2012.

68,95 eura od 01.01.2013.

62,77 eura od 01.02.2013.

68,02 eura od 01.03.2013.

68,48 eura od 01.04.2013.

68,33 eura od 01.05.2013.

pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. t. 1. ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 5. travnja 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog, pod brojem Ou-359/06 od 7. travnja 2006., koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 21.796,30 po srednjem tečaju na dan korištenja“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĆŽ naknadi troškove postupka u iznosu od 1.620,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od 28. veljače 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ĆŽ za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke IV. izreke ove presude.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za naknadu troškova postupka u cijelosti.“

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 5. travnja 2006. sklopio ugovor o kreditu, broj 029-50-3385792, a tuženik se tim ugovorom obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 21.796,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, odnosno u roku otplate od 84 mjeseca.

Tužitelj je naveo da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka i uvećanje mjesečnih anuiteta uslijed rasta tečaja. Naprotiv, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja te valute, nego je mislio da je svaka ugovorna strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći jer se i ugovorna kamata naplaćivala u kunama prema srednjem tečaju CHF, a k tome je bila i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

Tužitelj je naveo da u trenutku sklapanja ugovora nije znao, niti mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza, a da je imao saznanja da će mjesečni anuiteti toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na njegovu egzistenciju, ne bi preuzeo takvu obvezu. Tužitelj je stoga naveo da je nepoštena i ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

Tužitelj se u tužbi pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi i na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku.

Tužitelj je također naveo da je prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem ugovora stekla, pa tvrdi da je mu je tuženik dužan vratiti sve što je stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, s time da tužitelj smatra da je mjerodavan početni anuitet i da je valjan jedino tečaj koji je bio na snazi na dan isplate kredita.

Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. t. 1. ugovora o kreditu, koji glasi:

"Kunska protuvrijednost CHF 21.796,30 po srednjem tečaju na dan korištenja" i u čl. 7. st. 1. ugovora, koji glasi:

"kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća".

Također je zatražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 2.414,77 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2006.

Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev zahtijevajući isplatu iznosa od 2.310,05 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose, kako je to navedeno pod točkom I. izreke prvostupanjske presude.

8. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude u dijelu koji tuženik žalbom osporava.

9. Među strankama je nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 5. travnja 2006. sklopio ugovor o kreditu, broj 029-50- 3385792, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 21.796,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, odnosno u roku otplate od 84 mjeseca. Ugovor o kreditu ovjeren je kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog 7. travnja 2006. pod brojem OU359/06.

Odredbom čl. 7. ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

10. Tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje automobila za vlastite potrebe. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te u vrijeme otplate kredita nije imao otvoren nikakav obrt, niti trgovačko društvo, nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, a bio je zaposlen kod privatnog poslodavca. Kredit je dogovarao s djelatnicima auto-kuće, koji su mu dali određene obrasce koje je trebao potvrditi njegov poslodavac i jedan jamac, a tu dokumentaciju je odnio natrag u auto kuću nakon čega je u auto-kući dobio ugovor i s tim ugovorom je otišao na ovjeru javnom bilježniku, tako da on osobno nije kontaktirao s djelatnicima banke, a auto-kuća u kojoj je kupovao vozilo je vjerojatno imala ugovor s ovdje tuženom bankom. U navedenu auto-kuću je otišao jer je nekoliko njegovih prijatelja kod te auto-kuće kupilo auto. Ponuđen mu je bio jedino ugovor vezan uz valutu CHF i nikakav drugi ugovor mu nije bio ponuđen. Nitko mu ništa nije govorio o tome zbog čega je kredit vezan uz valutu CHF. U početku je bilo sve u redu, a nakon godinu i pol dana je došlo do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta kredita. U početku je mjesečna rata kredita iznosila oko 1.180,00 kuna, a tijekom otplatnog razdoblja ista se dvostruko povećala tako da je iznosila jedno vrijeme oko 2.200,00 kuna mjesečno. Bio je u obvezi plaćati tako povećane rate kredita te je morao ograničiti svoje ostale troškove kako bi mogao platiti tako visoke mjesečne rate kredita.

Ugovor o kreditu je pročitao, ali u istome nije bilo nikakvih naznaka da će doći do takvih povećanja rata. Nije tražio drugu opciju kreditiranja, odnosno da bi kredit bio vezan uz neku drugu valutu jer su u auto-kući imali samo takvu ponudu.

11. S obzirom na navedeno pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj u ovoj parnici ima status potrošača jer je kredit sklopljen u potrošačke svrhe te da su za ovu parnicu relevantne odluke iz kolektivnog spora na koje se tužitelj u tužbi poziva.

12. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije.

U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Ć, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive.

Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

13. Tužitelj jest predao vlastoručno potpisani zahtjev za kredit kao i dokumentaciju koja je od njega tražena u svrhu odobravanja kredita, ali navedeno ne znači da su mu bili poznati rizici u vidu mogućeg znatnog povećanja tečaja CHF-a. Tužitelju kao potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, a tuženik navodi da niti on nije znao da će doći do tako značajnog rasta tečaja, pa ako to tuženik kao bankarska institucija to nije znao, zasigurno to nije mogao znati niti tužitelj kao prosječni potrošač.

Ono što tužitelju nije objašnjeno jest činjenica da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu ne euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, što je bio očit rizik za tužitelja kao potrošača, a to mu nije objašnjeno.

14. Posebno je važno istaknuti da tužitelj s djelatnicima tuženika uopće nije kontaktirao, već samo s djelatnicima auto-kuće, pa stoga nije dokazano je su li i kakvi opći akti tuženika predočeni tužitelju.

15. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužitelja kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF i da je tužitelju u tom smislu onemogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača.

16. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P- 1401/2012.

Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/2016 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

16.1. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

16.2. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

17. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

17.1. S obzirom na navedene zakonske odredbe, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da ga u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

17.2. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17.3. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 17. srpnja 2006. i solemniziran kod javnog bilježnika 1. kolovoza 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je na tuženiku, a ne na tužitelju, teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

18. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač.

19. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

19.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je u predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Sud Europske unije utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19.2. Zbog navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza, pravilno utvrdio da je odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula s glavnicom vezanom uz tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika važećom na dan dospijeća ništetna te prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnosti dviju odredbi ugovora o kreditu:

odredba čl. 1. t. 1. ugovora u kojoj je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost: CHF 21.796,30 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te odredba čl. 7. ugovora u dijelu u kojem je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

20. I tužiteljev zahtjev za isplatu pravilno je sud prvog stupnja prihvatio kako je naznačeno u točki II izreke prvostupanjske presude.

Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi

Iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, one se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Tužitelj je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita, a to je bio tečaj od 4,653846 kuna za 1 CHF. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužitelj nije bio informiran od strane tuženika, pa tako nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bio informiran o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužitelj je bio valjano informiran jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopio predmetni ugovor jer je isti tada odgovarao njegovim potrebama i mogućnostima.

Zbog toga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u konkretnom slučaju 4,653846 CHF za 1 kunu.

22. Pravilan je i stav suda prvog stupnja da ne treba uzeti u obzir i negativne tečajne razlike. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanom u odluci poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., sud može odlučivati o tražbini tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (u ovom slučaju uzeti u obzir i tzv. negativne tečajne razlike) jedino u slučaju ako je tuženik do zaključenja prethodnog postupka podnio protutužbu i procesno-pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno-pravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave. Kako tuženik nije podnio protutužbu, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja, sud kod odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nije mogao uzeti u obzir tzv. negativne tečajne razlike, razlike kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa.

24. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.

Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju čl. 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u čl. 131. Zakona, prouzročena štete da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/2017. od 20. ožujka 2018.

Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023.

Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. prosinca 2022., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da je pravilno zaključio sud prvog stupnja da zastara nije nastupila.

25. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

26. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević