Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2152/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja EB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], II-tužitelja TB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], III-tužiteljice PB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužitelja DB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Jošku Paliniću-Čulinu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d. OIB:52848403362 iz Zagreba, Slovenska 24, zastupanog po punomoćniku Dinku Rebroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi I, II, III i IV tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-974/24-107 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba I-tužitelja EB, II-tužitelja TB, III- tužiteljice PB i IV-tužitelja DB, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-974/24-107 od 8. siječnja 2025. pod toč. I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 974/24-107 od 8. siječnja 2025. pod toč. II izreke presude, i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Tuženik WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d. Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362 dužan su solidarno platiti I.-tužitelju EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na osnovu pretrpljene neimovinske štete zbog smrti bliske osobe iznos od 36.631,50 EUR, te na ime pretrpljene materijalne štete isplatiti iznos od 318,53 EUR, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe dana 20.03.2007. godine pa do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. godine utvrđena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja po stop koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d. Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362 dužan su solidarno platiti II.-tužitelju TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na osnovu pretrpljene neimovinske štete zbog smrti bliske osobe iznos od 36.631,50 EUR, te na ime pretrpljene materijalne štete isplatiti iznos od 318,53 EUR, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe dana 20.03.2007. godine pa do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. godine utvrđena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja po stop koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Tuženik WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d. Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362 dužan su solidarno platiti III.-tužitelju PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na osnovu pretrpljene neimovinske štete zbog smrti bliske osobe iznos od 36.631,50 EUR, te na ime pretrpljene materijalne štete isplatiti iznos od 318,53 EUR, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe dana 20.03.2007. godine pa do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. godine utvrđena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja po stop koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

4. Tuženik WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d. Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362 dužan su solidarno platiti IV.-tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na osnovu pretrpljene neimovinske štete zbog smrti bliske osobe iznos od 36.631,50 EUR, te na ime pretrpljene materijalne štete isplatiti iznos od 318,53 EUR, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe dana 20.03.2007. godine pa do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. godine utvrđena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja po stop koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

5. Tuženik WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d. Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362 dužan su solidarno platiti III.-tužitelju PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na osnovu pretrpljene materijalne štete isplatiti iznos od 384,90 EUR, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe dana 20.03.2007. godine pa do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. godine utvrđena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja po stop koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

6. Tuženik je dužan tužiteljima nadoknaditi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja po stop koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe." kao neosnovan.

II. Nalaže se I-IV tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 31.231,05 eura, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žale se I, II, III i IV-tužitelji (dalje: tužitelji).

3. Tužitelji se žale protiv toč. I. i II. izreke presude iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Predlažu pobijanu preinačiti u smislu žalbenih navoda i zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti.

4. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode i predlaže žalbu tužitelja odbiti.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog smrti supruga III-tužiteljice, oca IV-tužitelja i sina I i II-tužitelja, sada pok. DB, koji je stradao u nezgodi dana 24. listopada 2003. Također je predmet spora zahtjev za naknadu imovinske štete i to III-tužiteljice na ime troškova crnine i pogrebnih troškova, a I, II i IV-tužitelja na ime troškova crnine, uz priznati doprinos prednika tužitelja u omjeru od 10%.

7. Tijekom postupka među strankama nije bila sporna pasivna legitimacija i štetni događaj, dok je bila sporna odgovornost tuženika, uzročno posljedična veza između ozljeda zadobivenih u štetnom događaju koji se dogodilo 24. listopada 2003. i smrti prednika tužitelja, pok. DB, koji je preminuo dana **.**.2006., kao i omjer doprinosa prednika tužitelja nastanku štetnog događaja od 24. listopada 2003.

8. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi slijedeće:

8.1. Iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka dr. Damira Babića, specijalist patologije i dr. ĆB, specijalist sudske medicine proizlazi da je prednik tužitelja, sada pokojni DB stradao kao pješak gurajući bicikl, kada je na istog dana 24. listopada 2003. godine naletio osobni automobil, pri čemu je zadobio opsežne ozljede u vidu prijeloma kostiju baze lubanje, krvarenja izvan i unutar tvrde moždane ovojnice, nagnječenja i laceracije mozga te prijelom natkoljenične i goljenične kosti desne noge. Nastavno sudski vještaci su istaknuli da je prednik tužitelja dana 20. studenog 2006. godine primljen na neurološki odjel KB Dubrava u komatoznom stanju s lijevostranom hemiparezom, CT mozga je pokazao masivni intracerebralni hematom desno s prodorom krvarenja u ventrikularni sustav te je dana **.**.2006. nastupila smrt, a u Liječničkom izvještaju o uzroku smrti navedeno je u rubrici stanje koje je dovelo do neposrednog uzroka smrti dijagnoza epilepsija, što predstavlja tzv. administrativni uzrok smrti, no međutim obdukcija mrtvog tijela nije izvršena. S obzirom da je isključivo obdukcijom mrtvog tijela moguće utvrditi stvarni uzrok smrti, što je u konkretnom slučaju propušteno, vještaci su istaknuli da danas više niti na koji način nije moguće zaključivati o stvarnom uzroku smrti DB, što znači da nije moguće zaključivati niti o činjenici je li smrt DB u uzročno posljedičnoj vezi ili nije u uzročno posljedičnoj vezi s ozljedama koje je zadobio u štetnom događaju dana 24. listopada 2003. godine.

8.2. Na prigovore tužitelja da je iz medicinske dokumentacije razvidno da je prilikom štetnog događaja sada pok. DB zadobio brojne i teške tjelesne ozljede, pa uzevši u obzir prirodu, lokalizaciju i tijek bolesti, vrlo je izvjesno da je smrtni ishod, odnosno neposredan uzrok smrtnog ishoda, masivno intracerebralno krvarenje, u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi s kraniocerebralnim ozljedama zadobivenim u predmetnom štetnom događaju, a ujedno iz Liječničkog izvještaja o uzroku smrti proizlazi da je neposredan uzrok smrti padavica, epilepsija, pri čemu pok. DB prije štetnog događaja nije imao nikakvih ozbiljnih zdravstvenih smetnji vještaci su u usmenom očitovanju na ročištu 13. svibnja 2010. godine istakli da bez obzira što je prednik tužitelja u štetnom događaju zadobio brojne teške tjelesne ozljede, budući da nije izvršena obdukcija, koja je jedini način na koji je moguće objektivno i sa sigurnošću utvrditi uzrok smrti, ne može se sa sigurnošću reći da je smrt nastupila kao posljedica tih ozljeda, jer je moguće da je smrt nastupila kao posljedica tih ozljeda, ali je isto tako moguće da je smrt nastupila zbog nečeg drugog.

8.3. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. Srećka Vuletića, specijalista neurokirurga proizlazi da nije moguće nedvojbeno tvrditi da su smrtni ishod i uzrok smrti DB u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim ozljeđivanjem 24. listopada 2003., jer nije učinjena obdukcija. Međutim sudski vještak je naglasio da uvažavajući ozljede i stanje DB vezano uz ozljeđivanje iz 2003. godine, klinički status i CT nalaz kod prijema 15. studenog 2006. godine, kao i okolnost da je došlo do djelomičnog oporavka i premještanja na odjel, DB je mogao umrijeti zbog novog krvarenja iz istog izvora kao i 15. studenog 2006. godine, zbog komplikacija postojećeg krvarenja, ali i zbog uzroka koji su ekstrakranijalni (nisu smješteni u lubanjskoj šupljini) i pripadaju drugim organskim sustavima, s time da je jedan takav uzrok, koji se relativno često viđa kod tijeka liječenja i stanja kao kod DB od 15. studenog 2006. godine do 22. studenog 2006. godine, plućna embolija. Isto tako sudski vještak je naveo da je moždano krvarenje od 15. studenog 2006. godine arterijsko krvarenje nastalo iz veće krvne žile, a ovakva krvarenja nastaju zbog aterosklerotski promijenjene i oslabljene stjenke krvne žile, s time da mogu nastati i iz arterovenskih malformacija i aneurizmi krvnih žila mozga, koje aneurizme moždanih arterija mogu biti prirođene ili stečene, a jedini od ovih uzroka krvarenja, koji bi se teoretski mogao uzročno posljedično povezati s ozljedom iz 2003. godine je postojanje traumatske aneurizme koja je nastala kao posljedica predmetnog ozljeđivanja. Naprotiv vjerojatnost za takvo nešto je vrlo mala, jer osim što su traumatske aneurizme vrlo rijetke (manje od 1%), ujedno je DB cijelo vrijeme od nesreće 2003. godine pod liječničkom kontrolom, a niti u jednom trenutku nije postavljena sumnja (jer nisu niti postojali nikakvi klinički znakovi) na postojanje traumatske aneurizme, s time da je ujedno vjerojatnost da bi takova aneurizma prokrvarila uz relativno veliki vremenski odmak od tri godine također vrlo mala. Nadalje, iako nije moguće nedvojbeno tvrditi da su smrtni ishod i uzrok smrti DB u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim ozljeđivanjem 24. listopada 2003. godine, vještak je naglasio da je istodobno uz veliku vjerojatnost moguće i utemeljeno tvrditi da uzrok smrti DB nije u uzročno posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem 24. listopada 2003. godine.

8.4. U usmenom očitovanju na prigovore tužitelja, na ročištu 13. ožujka 2014. godine vještak dr. Srećko Vuletić naveo je da izvor krvarenja 2006. godine nije na mjestu ranijeg ozljeđivanja mozga iz 2003. godine, niti je u uzročno posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem iz 2003. godine uz jednu iznimku, a to je ako se radi o posttraumatskoj aneurizmi, koja se međutim javlja u manje od 1% slučajeva, s time da za istu nema nikakvih pokazatelja u razdoblju od 2003. godine do 2006. godine, odnosno do smrti, pa je utemeljeno zaključivati da je vjerojatnost da se upravo ta iznimka, posttraumatska aneurzima dogodila izuzetno mala. Isto tako, vještak je ponovno naglasio da krvarenje koje je nastalo 2006. godine i CT mozga koji je tom prilikom učinjen govore da se radilo o tipičnom krvarenju koji viđamo kod jakog moždanog inzulta, a takvo krvarenje nastaje iz većih arterija na bazi mozga, pri čemu se točan izvor krvarenja ne može odrediti, vrlo vjerojatno se radi o arteriji moždanog krvarenja obzirom da je ona najčešći izvor kod ovakve slike, ali je istodobno sa sigurnošću moguće tvrditi da izvor krvarenja nije oštećeni dio mozga iz 2003. godine. Dakle CT nalaz kod DB bi nastupio i da nije bilo ozljede iz 2003. godine, jer je ozlijeđeni dio mozga iz 2003. godine smješten visoko parijetalno subkortikalno, pa ne može biti izvor krvarenja koji je opisan u CT-u 2006. godine, s obzirom da se krv tada ne bi distribuirala na način kako je to opisano u CT-u 2006. godine, odnosno sve kada bi se i dogodilo krvarenje u toj regiji, koja je ozlijeđena 2003. godine, klinička slika bi bila drugačija nego li je to bilo 15. studenog 2006. godine kada je DB primljen u KB Dubrava s naglo nastalim poremećajem svijesti do CCS3.

8.5. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Vilija Beroša, specijalista neurokirurga proizlazi da se u potpunosti slaže s mišljenjem vještaka patologa i sudske medicine da nije poznat točan uzrok smrti, jer nije učinjena klinička obdukcija, no dodatni element koji ne pridonosi eventualnoj potvrdi uzročno posljedične veze između ranijeg ozljeđivanja i naknadnog intrakranijalnog krvarenja je činjenica da učinjeno CT snimanje kranija po pogoršanju stanja 2006. godine ukazuje na masivno intracerabralno krvarenje koje zahvaća gotovo čitavu desnu hemisferu mozga, a da je kojim slučajem krvarenje bilo smješteno samo u području ranije oštećenog moždanog parenhima vjerojatnost uzročno posljedične veze bi bila veća. Dakle nije poznato ishodište krvarenja, koje može biti i u dijelovima mozga koji nisu zahvaćeni ozljedom iz 2003. godine, a posljedica su aterosklerotskih promjena na krvnim žilama, a iako je teoretski moguće da dođe do naknadnog krvarenja u području ranije oštećenog parenhima, takva mogućnost je daleko veća u neposrednom periodu po ozljeđivanju, dok naprotiv u kliničkoj praksi iznimno rijetko se viđa ovakvo zbivanje, krvarenje u području ranije oštećenog parenhima, poglavito ne nakon više godina, kada su reparatorni, gviotično vezivni procesi moždanog faktora definirani.

8.6. U usmenom očitovanju na prigovore tužitelja, na ročištu 25. studenog 2014. godine vještak dr. Vili Beroš je naveo da je smrtni ishod DB vrlo vjerojatno u vezi s razvojem opsežnog i teškog intrakranijalnog krvarenja, odnosno da nije došlo do takvog krvarenja pitanje je da li bi došlo do smrtnog ishoda, da li bi neki drugi elementi uzrokovali isto, što je teoretski moguće, ali vrlo vjerojatno ne. Nastavno vještak je istaknuo da pitanje koje se nameće je da li je samo krvarenje u vezi s ozljeđivanjem moždanog parenhima tri godine prije smrtnog ishoda, pa ukoliko bi se utvrdilo da je krvarenje počelo u području oštećenog dijela mozga, mogao bi s većom vjerojatnošću to krvarenje povezati s ranijem ozljeđivanjem.

8.7. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Ivice Mažuranića, radiologa proizlazi da učinjena radiološka obrada ne pokazuje mjesto uzroka masivnog krvarenja u desnu moždanu hemisferu s prodorom u ranije proširenu desnu moždanu klijetku, s time da je inače radiološka obrada ozljeda koje je DB zadobio 2003. godine pokazala malaciju moždanog parenhima visoko parijetalno subkortikalno cca 3 cm iproširenje susjednog pericerebralnog subaranhnoidalnog prostora i neznatno širu desnu lateralnu komoru.

8.8. Nakon medicinskog vještačenja po vještaku radiološke struke vještak dr. Vili Beroš ponovno se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 11. listopada 2016. godine navodeći da je vještak radiološke struke utvrdio da radiološka obrada ne pokazuje mjesto uzroka masivnog krvarenja u desnu moždanu hemisferu te je isključio postojanje jasno vidljivog patomorfološkog supstrata tipa aneurizme ili angioma, te da nije moguće ezgaktno reći što je uzrok smrti DB. Nadalje, vještak je istaknuo da iako su po predmetnom ozljeđivanju 2003. godine zaostale teške trajne posljedice koje su oscilirale u većoj ili manjoj mjeri ovisno o provođenju fizikalne terapije i slično, a i stanje je tijekom tog perioda pogoršano zbog epilepsije koja postaje svakodnevna i zbog općeg stanja, niti jedan nalaz ne ukazuje na ono što slijedi, a to je razvoj opsežnog intracerebralnog krvarenja u studenom 2006. godine.

9. Sud prvog stupnja nakon uvida u medicinsku dokumentaciju pokojnog DB, uključujući i presliku zdravstvenog kartona istog, kao i nalaz i mišljenje sudskih vještaka dr. Vesne Šerić i dr. JB u parničnom postupku Pn-2407/04 vezano uz ozljede koje je DB zadobio u štetnom događaju dana 24. listopada 2003. godine, kao i činjenicu da nije izvršena obdukcija, koja je jedini način na koji je moguće objektivno i sa sigurnošću utvrditi uzrok smrti, prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Srečka Vuletića, dr. Vilija Beroša i dr. Ivice Mažuranića koji su bili suglasni u mišljenju da je jedini uzrok moždanog krvarenja od 15. studenog 2006. godine, ukoliko je to i bio uzrok smrti prednika tužitelja, DB, koje bi se teoretski moglo uzročno posljedično povezati s ozljedom iz 2003. godine postojanje traumatske aneurizme, koju su međutim iz jasnih, logičnih i razumljivih razloga isključili, s time da je ujedno sudski vještak dr. Srećko Vuletić izrazio mišljenje i to s velikom vjerojatnošću da uzrok krvarenja iz 2006. godine niti nije oštećeni dio mozga iz 2003. godine, zaključuje da je tuženik dokazao da smrt DB, prednika tužitelja, nije u uzročno posljedičnoj vezi s ozljedama zadobivenim u predmetnom štetnom događaju, prometnoj nezgodi od 24. listopada 2003. godine, pa nema mjesta odgovornosti tuženika u smislu odredbe čl. 173. ZOO. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 –dalje: ZOO/91), koja odredba je identična odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – dalje ZOO/05).

10. Odluka suda prvog stupnja, osim u dijelu odluke o troškovima postupka je pravilna je i zakonita i ista žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u sumnju.

11. Prigovori tužitelja u bitnom svode se na tvrdnju da je sud prvog stupnja unatoč nalazu i mišljenju vještaka o objektivnoj nemogućnosti utvrđivanja uzroka smrti, odnosno da u postupku tuženik nije dokazao da je uzrok smrti prednika tužitelja pok. DB neki drugi uzrok (štetni događaj, bolest ili bolesno stanje), a ne ozljede zadobivene u štetnom događaju-prometnoj nezgodi od 24. listopada 2003., izveo pogrešan zaključak o nedokazanom postojanju uzročno-posljedične veze. Smatraju da su zbog toga razlozi presude suda prvog stupnja nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama da postoji proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama iznosi i stvarnog stanja predmeta, zbog čega da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

12. Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda (osim u dijelu odluke o troškovima postupka) ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu ni u suprotnosti sa stanjem predmeta. Nije stoga ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koji određeno ukazuju tužitelji, niti su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2 ZPP.

13. Tužiteljima je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznose činjenice i predlažu dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u u postupku. Pobijana presuda detaljno je obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelji nisu imao pravično suđenje.

14. Suprotno žalbenim navodima u postupku nije ostvarena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 8. ZPP na koju ukazuju tužitelji u žalbi. To iz razloga jer je sud prvog stupnja analizirao i ocijenio provedene dokaze na način propisan odredbom čl. 8. ZPP, te je na osnovi pravilne ocjene provedenih dokaza i rezultata raspravljanja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja nije izveo dokaz usklađivanjem nalaza i mišljenja svih vještaka jer takav prijedlog tužitelji nisu predložili, a osim toga u nalazima i mišljenjima vještaka nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danih mišljenja. Time u postupku nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 261. st. 3. ZPP.

16. Odbijanjem zahtjeva tužitelja i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

17. Nesporno je, da je prednik tužitelja, sada pok. DB sudjelovao u prometnoj nezgodi koja se desila 24. listopada 2003. kao pješak gurajući bicikl, na kojega je naletio osobno vozilo, pri čemu je zadobio opsežne ozljede u vidu prijeloma kostiju baze lubanje, krvarenja izvan i unutar tvrde moždane ovojnice, nagnječenja i laceracije mozga te prijelom natkoljenične i goljenične kosti desne noge. Isto tako je nesporno da je dana 20. studenog 2006. godine primljen na neurološki odjel KB Dubrava u komatoznom stanju s lijevostranom hemiparezom, CT mozga je pokazao masivni intracerebralni hematom desno s prodorom krvarenja u ventrikularni sustav te je dana **.**.2006. preminuo. Nadalje, nesporno je da obdukcija nije izvršena, pa nije bilo moguće objektivno i sa sigurnošću utvrditi uzrok smrti.

18. Utvrđenje suda prvog stupnja da smrt DB, prednika tužitelja, nije u uzročno posljedičnoj vezi s ozljedama zadobivenim u predmetnom štetnom događaju, prometnoj nesreći od 24. listopada 2003. godine temelji se na rezultatima iscrpno provedenog postupka dokazivanja, a posebno na nalazima i mišljenjima liječničkih vještaka.

19 Tijekom postupka, a i sada u žalbenog fazi sporno je pitanje primjene pravila o teretu dokazivanja iz čl. 173. ZOO, odnosno je li teret dokaza o postojanju uzročno posljedične veze između ozljeđivanja neposrednog oštećenika u štetnom događaju uzrokovanom opasnom stvari i njegove smrti, na posrednim oštećenicima – tužiteljima, a o čemu nije postojala ujednačena praksa kako sudova nižeg stupanja, tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

20. U svezi navedenog na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 25. siječnja 2021. zauzeto je shvaćanje:

"U parnici radi naknade štete zbog smrti bliskog srodnika, kada tužitelji svoj zahtjev temelje na odredbama 173. ZOO-a, teret dokazivanja da je opasna stvar sudjelovala u šteti je na tužiteljima. Međutim, budući da se uzročna veza predmnijeva, vlasnik opasne stvari u vezi s kojom je šteta nastala moći će se u tom slučaju osloboditi odgovornosti ako dokaže da opasna stvar nije uzrok štete.".

21. Propisujući da postoji odgovornost za štetu, osim ako se dokaže da opasna stvar nije uzrok štete, naglašava se da se imatelj opasne stvari može osloboditi od odgovornosti ako dokaže da nema uzročne veze. Međutim, time nije oštećenik (tužitelj) oslobođen obveze da dokaže da je "šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću".

22. Nalazom i mišljenjem vještaka dr. Srećka Vuletića, neurokirurga kao i usmenim očitovanjem utvrđeno da izvor krvarenja iz 2006. godine nije oštećeni dio mozga iz 2003. godine, jer je ozlijeđeni dio mozga iz 2003. godine smješten visoko parijetalno subkortikalno, pa ne može biti izvor krvarenja koji je opisan u CT-u 2006. godine, s obzirom da se tada krv ne bi distribuirala na način kako je opisano u CT-u 2006. godine, odnosno sve kada bi se i dogodilo krvarenje u toj regiji, koja je ozlijeđena 2003. godine, klinička slika bi bila drugačija nego li je to bilo 15. studenog 2006. godine kada je DB primljen u KB Dubrava, što ujedno znači da bi ovakav CT nalaz kod DB nastupio i da nije bilo ozljede iz 2003. godine. Dakle jedini je uzrok moždanog krvarenja od 15. studenog 2006. godine, koje bi se teoretski moglo uzročno posljedično povezati s ozljedom iz 2003. godine, postojanje traumatske aneurizme, ali je vjerojatnost za to vrlo mala, jer osim što su traumatske aneurizme vrlo rijetke (manje od 1%), a ujedno niti u jednom trenutku liječenja DB nakon ozljeđivanja iz 2003. godine (a bio je pod liječničkom kontrolom), nije postavljena sumnja na postojanje traumatske aneurizme, jer za to niti nisu postojali nikakvi klinički znakovi, već je vrlo mala vjerojatnost da bi takva aneurizma prokrvarila uz relativno veliki vremenski odmak od tri godine.

23. Nadalje navedeni vještak je navodeći kako nije moguće nedvojbeno tvrditi da su smrtni ishod i uzrok smrti DB u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim ozljeđivanjem 2003. godine, jer nije provedena obdukcija, jasno naglasio da je uz veliku vjerojatnost moguće utemeljeno tvrditi da uzrok smrti DB nije u uzročno posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem 24. listopada 2003. godine, jer izvor krvarenja 2006. godine nije na mjestu ranijeg ozljeđivanja mozga iz 2003. godine, niti je u uzročno posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem iz 2003. godine, s time da postoji samo jedna iznimka, a to je ako se radi o posttraumatskoj aneurizmi, koju je međutim iz ranije navedenih razloga isključio, što je potvrdio i sudski vještak dr. Ivica Mažuranić, radiolog, navodeći da iz medicinske dokumentacije i CT mozga nije uočeno postojanje posttraumatske aneurizme.

24. Isto tako, sudski vještak dr. Vili Beroš, specijalist neurokirurg, istaknuo je da nije poznato ishodište moždanog krvarenja iz 2006. godine, koje može biti i u dijelovima mozga koji nisu zahvaćeni ozljedom iz 2003. godine, posljedica su aterosklerotskih promjena na krvnim žilama, a iako je teoretski moguće da dođe do naknadnog krvarenja u području ranije oštećenog parenhima, takva mogućnost je daleko veća u neposrednom periodu po ozljeđivanju, s time da se u kliničkoj praksi iznimno rijetko viđa ovakvo zbivanje, odnosno krvarenje u području ranije oštećenog parenhima i to poglavito ne nakon više godina, jer su tada reparatorni procesi moždanog faktora definirani.

25. Naime i vještak dr. Srećko Vuletić je jasno naglasio kako tužitelj pogrešno zaključuju da se kod teških ozljeda mozga često javljaju nova krvarenja na mjestu ozljeda, jer nakon ozljede mozga tijelo samo sanira ozlijeđeno područje vezivnim tkivom gvia, koje je čvršće i otpornije na mehanički pritisak ili povećani krvni tlak negoli je to normalni funkcijski dio mozga, što je samo dodatna potvrda stava sudskog vještaka dr. Srećka Vuletića da bi CT nalaz iz 2006. godine nastupio i da nije bilo ozljede iz 2003. godine.

26. Stoga nije bilo razloga sumnjati u valjanost i objektivnost danih vještačenja dr. dr. Srećka Vuletića, dr. Vilija Beroša i dr. Ivice Mažuranića, danih na temelju dostupnih podataka i medicinske dokumentacije u skladu s pravilima znanosti i iskustva, pri čemu su vještaci bili suglasni u mišljenju da je jedini uzrok moždanog krvarenja od 15. studenog 2006., ukoliko je to i bio uzrok smrti prednika tuženika, DB, koji bi se teoretski mogao uzročno posljedično povezati s ozljedom iz 2003. godine postojanje traumatske aneurizme, koju su međutim iz jasnih, logičnih i razumljivih razloga isključili, s time da je ujedno sudski vještak dr. Srećko Vuletić izrazio mišljenje i to s velikom vjerojatnošću da uzrok krvarenja iz 2006. godine niti nije oštećeni dio mozga iz 2003. godine, za što je također dao jasne i logične razloge.

27. Sporno činjenično pitanje nije moglo biti potpuno rasvijetljeno prvenstveno zbog nedostatka relevantnih podataka koje bi mogla pružiti isključivo obdukcija tijela pok. DB (što je posljedica postupanja tužitelja), čime bi se pouzdano utvrdio uzrok njegove smrti, pa je neprihvatljivo da teret štetnih posljedica (da se sada ne može sa sigurnošću utvrditi točan uzrok smrti) pada na tuženika, koji po pravilima o teretu dokazivanje treba dokazati nepostojanja uzročne veze između nastale štete i opasne stvari. Odluka o uzročno posljedičnoj vezi tada se može temeljiti jedino na dovoljno visokom stupnju vjerojatnosti njenog postojanja (tako i VSRH Rev-876/06 od 10. siječnja 2007 .), a sud prvog stupnja opravdano smatra da u ovom slučaju ne postoji.

28. U konkretnom slučaju, i prema ocjeni ovog suda sa dovoljnim i visokim stupnjem vjerojatnosti se može zaključiti da ne postoji relevantna uzročno posljedična veza između ozljeda koje je prednik tužitelja, pok. DB zadobio u predmetnom štetnom događaju od 24. listopada 2003. (a koju je uzrokovao osiguranik tuženika) i nastupile smrti dana **.**.2006., dakle da je tuženik dokazao da opasna stvar za koju odgovora nije bila uzrok štete.

29. Stoga nema osnove za zaključak da bi tuženik bio odgovoran za štetu, na temelju odredbe čl. 173. ZOO.

30. Zbog navedenog, suprotni žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost odluke.

31. Stoga je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u pod izreci ove presude.

32. Međutim, tužitelji u žalbi navode da su platiti cjelokupni trošak iz presude suda prvog stupnja poslovni broj Pn-191/13 od 3. studenog 2016. u iznosu od 95.750,00 kn, odnosno 12.708,00 Eur, osim troškova zastupanja na ročištima od 11. listopada 2024. i 29. studenog 2024. (nakon ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-824/2020-10 od 12. ožujka 2024.)

33. Iz sadržaja spisa (zahtjeva za naknadu troškova postupka - troškovnika od 29. studenog 2024.) proizlazi da je tuženik zatražio naknadu troškova za radnje poduzete od 13. svibnja 2010. do 29. studenog 2024. u iznosu od 38.832,50 EUR (dakle i naknadu troškova koji su djelomično priznati pobijanom presudom) pa je stoga bilo potrebno utvrditi je li zatraženi i dosuđeni trošak djelomično ili u potpunosti već isplaćen tuženiku na temelju pravomoćne presude suda prvog stupnja poslovni broj Pn-1991/13 od 3. studenog 2016., odnosno pripada li tuženiku i naknada daljnjih troškova postupka, za koje parnične radnje i u kojem iznosu, pa se u tom dijelu, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može ispitati niti pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

34. Stoga je primjenom odredbe čl. 370. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

35. U nastavku postupka, imajući u vidu ranije navedeno, sud će donijeti odluku o zatraženim troškovima postupka, i za svoju odluku dati jasne i obrazložene razloge.

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović