Poslovni broj: Usž-745/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PEVEX d.d., Sesvete, Savska cesta 74, OIB:73660371074, kojeg zastupa opunomoćenica Ema Vukić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o., Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI i tužitelja ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Valentina Šokec, odvjetnica u Korper & partneri odvjetničkom društvu d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 16, protiv tuženika Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, Sektora za žigove i industrijski dizajn, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB:89755384389, radi registracije žiga, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2923/20-30 od 22. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2923/20-30 od 22. prosinca 2023.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev tužitelja PEVEX d.d. za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-381- 04/17-010/1331, URBROJ: 559-04/3-20-027/MP od 30. rujna 2020. u točki 1. i 2. izreke (točka I. izreke), odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĐO za poništavanje istog prvostupanjskog rješenja od 30. rujna 2020. u točkama 3., 4. i 5. izreke (točka II. izreke), te se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove spora (točka III. izreke).

1.1. Osporenim rješenjem tuženika, donesenim povodom prigovora ĐO na objavljenu prijavu za figurativni žig "PEVEC" br. Z20171331A podnositelja PEVEX d.d., odbacuje se zahtjev za dokazivanje uporabe ranijih žigova na kojima se temelji prigovor (točka 1. izreke), djelomično se usvaja prigovor na objavljenu prijavu za registraciju žiga br. Z20171331A, podnesenu za figurativni žig "PEVEC" podnositelja PEVEX d.d., u dijelu koji se temelji na članku 6. stavku 1. točki 2. Zakona o žigu ("Narodne novine", broj 173/03., 76/07., 30/09., 49/11. i 46/18.) i posljedično odbija prijava za registraciju žiga u odnosu na izrijekom navedene proizvode i usluge Međunarodne klasifikacije proizvoda i usluga (dalje u tekstu: MKPU) (točka 2. izreke), djelomično se odbija prigovor na objavljenu prijavu za registraciju žiga br. Z20171331A, podnesenu za figurativni žig "PEVEC" podnositelja PEVEX d.d., u dijelu koji se temelji na članku 6. stavku 1. točki 2. Zakona o žigu i posljedično usvaja prijava za registraciju žiga u odnosu na izrijekom navedene prijavljene proizvode i usluge MKPU-a iz opisanih razreda, uz određenje da će se postupak za registraciju navedenog žiga u odnosu na proizvode i usluge za koje se zatražena registracija može odobriti, nastaviti po pravomoćnosti ovoga rješenja (točka 3. izreke), odbija se prigovor na objavljenu prijavu za registraciju žiga br. Z20171331A, podnesenu za figurativni žig "PEVEC" podnositelja PEVEX d.d., u dijelu koji se temelji na članku 6. stavku 4. točki 1. Zakona o žigu (točka 4. izreke), te se određuje da podnositelj prijave i podnositelj prigovora snose svoje troškove postupka (točka 5. izreke).

2. Tužitelj PEVEX d.d. žalbom osporava točke I. i III. presude prvostupanjskog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede pravila sudskog postupka. U žalbenim razlozima, u bitnom, upire na članak 60. ovdje mjerodavnog Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), koji se odnosi na obrazloženje presude, a koje smatra manjkavim, jer prvostupanjski sud nije utvrđivao sve činjenice, već ih je uzeo kao prihvaćene i utvrđene iz upravnog postupka, a nije dostatno obrazložio ni razloge zbog kojih je odbio provesti vještačenje radi utvrđivanja činjenice sličnosti ranijih žigova i prijavljenog znaka. Ovo i unatoč iscrpnom ukazivanju na odlučne činjenice u vezi osnovanosti tužbenog zahtjeva, a koje nisu pravilno utvrđene u upravnom postupku, s tim da je tužitelj u brojnim dostavljenim presudama Europskog suda i Upravnog suda Republike Hrvatske s činjeničnim stanjem sličnim, ako ne i istim, kao činjenicama iz predmetnog upravnog spora ukazivao na pogreške tuženika prilikom zauzimanja stava iz točke 1. i 2. osporenog rješenja od 30. rujna 2020. Smatra da time što prvostupanjski sud nije proveo vještačenje u predmetnom upravnom sporu, činjenično stanje nije točno i potpuno utvrđeno. Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi odredbe Zakona o žigu, kao materijalno pravnog okvira za donošenje presude, no u cijelosti zanemaruje praksu Suda Europske unije, kao i praksu Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo koji daje dodatne smjernice tuženiku kojih se isti mora pridržavati. Iako je tužitelj isticao Smjernice za ispitivanje žigova Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo, Dio B, Ispitivanje, odjeljak 3, Klasifikacija, prvostupanjski sud se na isti normativni okvir nije osvrnuo. Citiranim Smjernicama jasno se navodi kako verzija klasifikacije prema Nicanskom sporazumu koja je na snazi na datum prijave primjenjivat će se na klasifikaciju proizvoda ili usluga iz prijave. Predmetni okvir prvostupanjski sud je zanemario te se isključivo, pogrešno tumačeći isti, temeljio na Zakonu o žigu, a što nastavno tužitelj detaljnije obrazlaže citirajući dijelove pobijane presude. Ističe da se, kod odluke kako su određeni proizvodi tužitelja iz razreda 3 MKPU-a slični proizvodima iz razreda 2 ranijeg žiga, tuženik koristio pogrešnom verzijom MKPU-a odnosno nije koristio klasifikaciju koja je bila na snazi u trenutku prijave tužiteljevog žiga. Stoga, iako može prihvatiti da Nicanska klasifikacija služi administrativnim svrhama, tužitelj ne može prihvatiti da ista služi isključivo administrativnim svrhama obzirom da je ona temelj za donošenje pravilne odluke i ispravno i potpuno utvrđivanje činjenica u upravnim postupcima s žigovima. Pritom upire na članak 16. Zakona o žigu, prema kojem se proizvodi ili usluge u odnosu na koje se podnosi prijava za registraciju žiga klasificiraju prema MKPU utvrđenoj Nicanskim sporazumom o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga za registraciju žigova, dakle, primjena Nicanske klasifikacije određena je samim Zakonom o žigu. Vezano na tuženikovu ocjenu vjerojatnosti dovođenja javnosti u zabludu, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio pogrešan stav i obrazloženje tuženika s tim u vezi. Pritom drži da je prvostupanjski sud, poput tuženika, u cijelosti zanemario praksu Suda Europske unije, na koju je tužitelj ukazivao i dostavio u spis, jer su i tuženik i prvostupanjski sud vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu utvrđivali isključivo u odnosu na sličnost znakova, a ne u skladu s iskazanom praksom, a prema kojoj postojanje takve vjerojatnosti treba ocjenjivati sveobuhvatno, uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike predmetnog slučaja. Ti čimbenici osobito uključuju stupanj sličnosti između suprotstavljenih znakova i između predmetnih proizvoda ili usluga te intenzitet ugleda i stupanj razlikovnog karaktera, intrinzičnog ili stečenog uporabom, ranijeg žiga. U konkretnom slučaju, tuženik je proveo ocjenu vizualne, auditivne i konceptualne sličnosti znakova (koju tužitelj također osporava zbog razloga navedenih u tužbi i žalbi) no, suprotno praksi Suda Europske unije, nije proveo sveobuhvatnu ocjenu postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu, a niti je proveden potrebni test vjerojatnosti dovođenja javnosti u zabludu, čime je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Nadalje, ističe da u ovom slučaju eventualna sličnost predmetnih proizvoda i usluga nije u mogućnosti nadoknaditi nizak stupanj vizualne sličnosti znakova jer se oni u biti preklapaju samo u nerazlikovnom verbalnom elementu "Pevec", a u drugim dijelovima znakovi tužitelja ĐO imaju drukčiju strukturu (dodatne riječi PEVEC PLODOVI ZEMLJE, Đ I P i prikaz pijetla). Dakle, ukupni dojam znakova u konkretnom slučaju je da nisu jako slični niti identični, kako se traži u sudskoj praksi. Javnost će sigurno biti u stanju razlikovati znakove zbog neposredne uočljivosti upravo tih razlika, stoga, sličnosti znakova nisu dovoljne da dovedu do vjerojatnosti zabune jer javnost neće povezivati znakove upravo zbog njihove upečatljive razlike. Potrošači će se prije usredotočiti na različite elemente u znakovima, koji su dovoljni da isključe svaku vjerojatnost zabune čak i za slične proizvode i usluge. Radi utvrđenja sličnosti ranijih žigova i prijavljenog znaka potreban je sveobuhvatan pristup i detaljna analiza koji podrazumijeva uzimanje u obzir svih činjenica i okolnosti koje su mjerodavne za takvo utvrđivanje, a ne ograničavanje, kako je to pogrešno učinjeno u konkretnom upravnom sporu, na jednu riječ, odnosno verbalni element Pevec. Upire na stav prvostupanjskog suda i tuženika, prema kojem javnost ranije znakove pamti po riječi PEVEC te da istu činjenicu bilo kakav drugi element poput vizualnog, auditivnog i konceptualnog predmetno ne može promijeniti, pri čemu potrošač jedino zamjećuje riječ PEVEC dok izrazito upečatljivu i jarku zelenu boju uopće ne zamjećuje, a koji stav drži neživotnim te u suprotnosti s priloženim dokazima, poput sudske prakse i analize tržišta koje je dostavio u spis. Upire na presudu Suda Europske unije, T-623/11, u kojoj se ističe važnost boje kao ključnog distinktivnog elementa među žigovima bez obzira na određene sličnosti, a koju usporedbu žigova je u konkretnom predmetu europske prakse tužitelj vrlo jasno i analizirao i prikazao u tužbi. Slijedom svega navedenog, predlaže ovom Sudu poništiti osporene točke I. i III. prvostupanjske presude, otkloniti nedostatke i presudom riješiti stvar, uz nalog tuženiku da mu nadoknadi trošak žalbenog postupka u iskazanom iznosu.

3. Tužitelj ĐO žalbom osporava točke II. i III. prvostupanjske presude, zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da se odlučujući o tužbi prvostupanjski sud priklonio zaključcima iz rješenja tuženika, koje je u cijelosti potvrdio. Smatra da presuda sadrži nedostatke u dijelu koji se odnosi na njegove ranije žigove, te u dijelu koji se odnosi na povredu njegovog prava na osobno ime. Osvrće se na ranije figurativne žigove s brojem i izgledom, navodeći da je odluku o ranijem žigu, kao osnovi podnošenja prigovora, tuženik utemeljio na članku 6. stavku 2. točki 1. Zakona o žigu, prema kojoj se na temelju prigovora nositelja ranijeg žiga, žig za koji je podnesena prijava neće registrirati ako zbog njegove istovjetnosti ili sličnosti s ranijim žigom i istovjetnosti ili sličnosti proizvoda ili usluga obuhvaćenih žigovima postoji vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu u Republici Hrvatskoj. Uspoređujući znakove, tuženik je utvrdio da između ranijih žigova tužitelja Z20130601, Z20130602 i Z20130885 i pobijane prijave dijelom postoji određeni stupanj vizualne i konceptualne sličnosti, te da su znakovi auditivno istovjetni za izrijekom određene proizvode i usluge, dok je za dio proizvoda i usluga utvrdio da su različiti jer imaju različitu prirodu, namjenu i način uporabe, jer nisu komplementarni niti zamjenjivi pa prosječni potrošač neće povezati da potječu od istog poduzetnika. U tom dijelu je tužitelj prigovorio odluci tuženika smatrajući da je dio proizvoda i usluga za koje je prigovor odbijen upravo istovjetan ili u velikoj mjeri sličan onima za koje je prigovor usvojen, a što detaljnije pojašnjava pozivajući se na konkretne razrede i proizvode. Navodi da je u tužbi istaknuo i da su svi ostali proizvodi iz prijave također slični jer su u odnosu na njih ispunjene druge zajedničke karakteristike zbog kojih se prema Priručniku za ispitivanje žigova (dalje: Priručnik), poglavlje 5.2.2.3.5., proizvodi i usluge iz različitih razreda smatraju zamjenjivima tj. sličnima. Isti su: potrošači kojima je proizvod namijenjen, kanali distribucije proizvoda, pozicija proizvoda (proizvodi se prodaju u istim dućanima) i način na koji se usluge pružaju. U obrazloženju presude prvostupanjski sud se priklonio takvom tumačenju i pojasnio da se prilikom usporedbe proizvoda i usluga imaju uzeti u obzir svi naprijed navedeni kriteriji istaknuti u tužbi, ali nije pojasnio zbog čega drži da su njegovi prigovori neosnovani, već je samo naveo da je tuženik pravilno ocijenio sličnost proizvoda i usluga zaštićenih ranijim žigovima i proizvoda i usluga koji su obuhvaćeni prijavljenim osporavanim žigom, slijedom čega u tom dijelu presudi nedostaje obrazloženje. Vezano uz test sličnosti proveden preko Europskog ureda za intelektualno vlasništvo, tužitelj ga je dostavio upravo da bi pokazao kako može postojati sličnost iako se proizvodi nalaze u različitim razredima MKPU-a, međutim, sud je prigovor u tom dijelu odbio obrazlažući, upravo suprotno, da uspoređivani proizvodi ne mogu biti slični jer se nalaze u različitim razredima, što je suprotno i odredbi članka 35. Zakona o žigu, na kojoj sud temelji obrazloženje presude. Stoga smatra da bi sud, da je ispravno primijenio odredbe materijalnog prava i prihvatio dostavljene dokaze, utvrdio postojanje vjerojatnosti dovođenja javnosti u zabludu u odnosu na sve prijavljene proizvode i usluge te bi usvojio prigovor u cijelosti. Nadalje, osporava pravilnost zaključka da potrošači neće osobno ime PEVEC povezati s predmetnim proizvodima i uslugama tako da percipiraju nositelja osobnog imena kao nositelja osporavane prijave i time povrijediti njegovo pravo na osobno ime. Tužitelj je prigovorio takvom utvrđenju pozivajući se na članak 6. stavak 4. točku 1. Zakona o žigu, kojim je propisano da se na temelju prigovora nositelja ranijeg prava neće registrirati žig ako bi njegova uporaba vrijeđala pravo na ime kao ranije pravo. Smatra da je tuženik trebao jedino utvrditi vrijeđa li znak PEVEC osobno ime tužitelja Pevec tj. da li potrošači povezuju znak s osobom tužitelja, pri čemu upire na recentnu europsku sudsku praksu, koju izrijekom navodi, a koja se odnosi na poznatost imena Cipriani (predmet T-343/14), ime poznatog nogometaša Neymara Da Silva Santos Juniora (predmet T-795/17 i dr.), nakon čega zaključuje da je sud postupio u suprotnosti s europskom sudskom praksom kada je utvrdio da ne može doći do povrede osobnog imena ako se prijavljeni znak sastoji samo od prezimena tužitelja. Sud je također zanemario i nije ocijenio niti jedan dokaz dostavljen na tu okolnost u spis, pri čemu ponavlja da javnost itekako dobro povezuje znak PEVEC s djelovanjem upravo gospodina ĐO, što nije niti trebalo posebno utvrđivati jer je to opće poznata činjenica. Opreza radi, tužitelj je ipak dostavio niz novinskih članaka i drugih dokaza na tu okolnost iz kojih se vidi da, kada se spomene riječ PEVEC u kontekstu tržišnog djelovanja, potrošači povezuju taj znak upravo s njim i njegovom gospođom Č, bez da se uz njegovo prezime posebno treba spomenuti njegovo osobno ime. Niti okolnost da je PEVEX ranije u svojoj tvrtki imao riječ "PEVEC", niti to što je od ranije nositelj figurativnih žigova u kojima je sadržana riječ "PEVEC", ni po kojoj odredbi važećeg materijalnog prava ne predstavlja opravdanje za dopuštanje registracije ovog "novog" žiga PEVEC. Zakon o žigovima pojam "raniji žig" spominje jedino kroz institut prava prvenstva koji jamči podnositelju prijave da će njegov žig (jednom kada bude registriran) proizvoditi učinak od trenutka podnošenja prijave te će od tog trenutka imati pravo prvenstva u odnosu na sve prijave koje su kasnije podnesene. Prema tome, svi žigovi tužitelja su u odnosu na pobijani žig raniji žigovi jer su registrirani prije njega. To što PEVEX ima neki svoj od prije registrirani žig ne mijenja poziciju tužitelja Peveca, već mu daje pravo da te ranije žigove društva PEVEX poništava, a što je i učinio. Iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra da prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije na zakonu utemeljena, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, uz naknadu iskazanog troška žalbenog postupka.

4. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbe tužitelja, dok tužitelj PEVEX d.d., u odgovoru na žalbu, smatra žalbene navode tužitelja ĐO neosnovanim, pri čemu ostaje kod navoda istaknutih tijekom postupka, te predlaže ovom Sudu žalbu odbiti.

5. Tijekom predmetnog žalbenog postupka, tužitelj PEVEX d.d. je dostavio ovom Sudu podnesak od 22. siječnja 2025., u kojem je naveo da žigovi ĐO Z20130601, Z20130602 i Z20130885 više nisu u njegovom vlasništvu, već su u vlasništvu tužitelja PEVEX d.d., uz napomenu da ove navode nije mogao istaknuti ranije jer su rješenja o prijenosu prava donesena tek u prosincu 2024. godine.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbene zahtjeve tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.

8. Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelji upiru u žalbama. To stoga jer bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena presuda sadrži sve propisano odredbom članka 60. toga Zakona pa tako i u pogledu stavka 4. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

10. Kod toga, Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo relevantne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim, a iz kojih razloga posljedično proizlazi neosnovanost tužbenih prigovora na kojima tužitelji inzistiraju i u žalbama.

11. Pritom nije od utjecaja na zakonitost osporene presude okolnost što je, obrazlažući svoju odluku, prvostupanjski sud ponovio utvrđenja tuženika iz osporenog rješenja u odnosu na postojanje istovjetnosti ili sličnosti prijavljenog znaka i ranije registriranih žigova (Z20130601, Z20130602 i Z20130885) i s tim u vezi vjerojatnosti dovođenja javnosti u zabludu, kraj činjenice da je već tuženik dao detaljnu i jasnu analizu razloga kojima se rukovodio kada je dijelom usvojio i dijelom odbio prigovor tužitelja ĐO na objavljenu prijavu za registraciju predmetnog žiga broj Z20171331A, podnesenu od tužitelja PEVEX d.d. za figurativni žig "PEVEC", a koje razloge, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na dokazima koji prileže svezu spisa te na pravilnom tumačenju relevantnih odredaba materijalnog prava primijenjenog u postupku.

11.1. Naime, odlučujući o prigovoru, tuženik je proveo postupak usporedbe proizvoda i usluga obuhvaćenih ranijim žigovima tužitelja ĐO s proizvodima i uslugama obuhvaćenim prijavljenim znakom tužitelja PEVEX d.d., nakon čega je, uzimajući u obzir sve relevantne kriterije u ispitivanju, a osobito prirodu, namjenu i način uporabe suprotstavljenih proizvoda i usluga te vizualnu, auditivnu i konceptualnu sličnost znakova, donio odluku utemeljenu na detaljnoj analizi suprotstavljenih znakova za koju je iznio valjane i dostatno obrazložene razloge.

12. U odnosu na prigovor tužitelja PEVEX d.d. da sud nije proveo predloženi dokaz vještačenjem na okolnost utvrđenja činjenice sličnosti ranijih žigova i prijavljenog znaka, valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS-a), međutim, dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je prvostupanjski sud i učinio, osnovano navodeći kako tužitelj svojim tvrdnjama nije učinio vjerojatnim da činjenično stanje u vezi odlučnih činjenica nije pravilno utvrđeno u upravnom postupku. Naime, i po ocjeni ovoga Suda, dokaz vještačenjem se, u smislu članka 65. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21.), može izvesti kad je za utvrđivanje ili ocjenu određene činjenice koja je bitna za rješavanje upravne stvari potrebno posebno stručno znanje kojim službena osoba ne raspolaže, a što ovdje nije slučaj. Ovo iz razloga jer u konkretnom slučaju nisu sporni prijavljeni proizvodi i usluge, niti izgled i karakteristike prijavljenog znaka i ranijih žigova kojima su opisani proizvodi i usluge zaštićeni, već je sporna ocjena javnopravnog tijela o sličnosti prijavljenog znaka i ranijih žigova, a koju ocjenu je ovlašten donijeti upravo tuženik sukladno odredbama Zakona o žigu.

13. Nadalje, nije osnovan niti prigovor tužitelja ĐO usmjeren na povredu njegovih prava na osobno ime, a koji prigovor je, ispravnom primjenom odredbe članka 6. stavka 4. točke 1. Zakona o žigu, otklonio već i prvostupanjski sud pravno relevantnim razlozima koje prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku, iz kojih pored ostalog proizlazi da je u trenutku prijave osporavanog znaka tužitelj PEVEX d.d. u svojoj tvrtki imao riječ "pevec" te da je od ranije nositelj figurativnih žigova u kojima je riječ "pevec" verbalni dio, pri čemu je prvostupanjski sud uvažio i činjenicu da riječ "pevec" u određenim dijelovima Hrvatske u narječju označava pijetla, a što sve ima za posljedicu i neosnovanost pozivanja tužitelja na europsku sudsku praksu u predmetima registracije poznatog (osobnog) imena, jer se ovdje ne radi o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u odlukama na koje tužitelj ukazuje u žalbi.

14. U odnosu na podnesak tužitelja PEVEX d.d. od 22. siječnja 2025., kojim obavještava ovaj Sud da predmetni žigovi ĐO (Z20130601, Z20130602 i Z20130885) više nisu u vlasništvu imenovanog, već su u vlasništvu tužitelja PEVEX d.d., napominje se da se, sukladno članku 130. stavku 3. ZUS-a, u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, zbog čega tužitelj prava s tim u vezi ne može s uspjehom ostvariti u ovom postupku, ali, s obzirom na naknadnu promjenu vlasničkog statusa predmetnih žigova, tužitelj ima mogućnost prava koja se temelje na toj osnovi tražiti u posebnom postupku pred tuženikom.

15. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbi. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelji pravilnost osporene presude pobijaju ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumače, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

16. Na kraju, a u odnosu na zahtjeve za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, ističe se da tužitelji nisu uspjeli sa žalbama u ovom sporu pa im, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedene zahtjeve valjalo odbiti.

17. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24.), odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović