Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2746/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Probija i Porobija iz Zagreba, radi isplate i ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2709/19 od 19. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2709/19 od 19. travnja 2021. pod toč. I. i II. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2709/19 od 19. travnja 2021. pod toč. III. i IV. izreke i u tim dijelovima predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 17.10.2006., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 57.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog st. obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 57.000,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 341,24 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja (toč. I. izreke). Utvrđena je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3207671171 od 17.10.2006., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog st. te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (toč. II. izreke). Naloženo je tuženoj isplati tužitelju iznos od 79.507,82 kuna, sa pripadajućom zateznom kamatom, koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća pa do isplate, sve to po stopama pobliže navedenim u toč. III. izreke presude. Konačno, naloženo je tuženoj naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.578,00 kn sa zateznom kamatom od 29. travnja 2021. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u toč. IV. izreke.

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:

Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 -dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. U donošenju pobijane presude pod toč. I. i II. izreke nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje tužena u žalbi jer je u tom dijelu sud prvog stupnja za svoju odluku dao jasne i obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. U tom dijelu nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2 ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. Tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 1. ZPP), a na temelju st. 2., iznimno od odredbe st. 1. navedenog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

6. Tužba nije preinačena, među ostalim, ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (čl. 191. st. 3. ZPP).

7. Tvrdnja tužene da je tužitelj podneskom od 2. ožujka 2021. preinačio tužbu obzirom da je povećao iznose unutar smanjenog tužbenog zahtjeva, protivna je odredbi čl. 190. ZPP jer se uređen tužbeni zahtjev od 2. siječnja 2021. ne smatra preinakom tužbe već sniženjem tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP koje ima značenje povlačenja tužbe. Vezano za navodnu izmjenu tužbenog zahtjeva u dijelu oznake datuma dospijeća pojedinih novčanih iznosa, radi se o preciziranju zahtjeva u spomenutom dijelu koji ne podrazumijeva izmjenu istovjetnosti zahtjeva, a niti povećanje ili isticanje novog zahtjeva, zbog čega takvo preciziranje ne predstavlja preinaku tužbe kojoj bi se tužena mogla protiviti.

8. S obzirom na to da se sniženje tužbenog zahtjeva ne smatra preinakom tužbe i za sniženje zahtjeva nije bio potreban pristanak tužene niti je sud o tome bio dužan donositi posebno rješenje Kako proizlazi iz sadržaja spisa tuženik je bio uredno na pozvan na ročište održano dana 9. ožujka 2021. a svoj izostanak nije opravdao (pri čemu sama postojanje Covid 19-pandemije, bez dokaza o tome da je upravo ta činjenica tuženika opravdano spriječila da pristupi na ročište nije od utjecaja) pa u tom smislu žalbeni navodi tužene, te pozivanje na počinjenu bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 12. ZPP nije moguće prihvatiti.

9. Tužena u žalbi nadalje tvrdi da je tužitelj tužbom na aktivnoj strani trebao obuhvatiti i sudužnika i založne dužnike jer da su isti zajedno sa tužiteljem kao ugovaratelji kredita jedinstveni suparničari u smislu čl. 201. ZOO, pa da je je posljedično tome povrijeđena i odredba čl. 109. ZPP jer tužba ne sadrži sve ono što treba sadržavati zbog čega se po tužbi nije smjelo ni postupati.

10. Po ocjeni ovog suda, druge osobe obuhvaćene ugovorom o kreditu i to sudužnica te založni dužnici nisu nužni suparničari s tužiteljem kao korisnikom kredita. Naime, upravo je tužitelj osoba koja ima najveći interes ostvariti pravnu zaštitu podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti te posljedično ostvariti i sudsku zaštitu od tuženika povratom razlike preplaćene kamate u spornom razdoblju, pa je ovaj spor tužitelj valjano pokrenuo bez obuhvaćanja ostalih sudionika ugovora o kreditu na strani tužitelja jer to nije nužno u smislu odredbe čl. 201. ZPP budući sve stranke tog ugovora ne trebaju isticati ništetnost već je dovoljno da ga istakne tužitelj koji je sklopio ugovor kao korisnik kredita i ima primarni interes za vođenje ovog spora.

11. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi odredbe čl. 502. c ZPP koja odredba se primjenjuje u ovom postupku.

12. Tijekom postupka sud prvog stupnja je ispitao sve okolnosti koje su važne za odlučivanje i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 17. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) koje žalbenim navodima tužene nije dovedeno u pitanje.

13. U žalbenom postupku tužena iznosi svoje pravne zaključke i viđenje spora osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, i u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknula i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima.

14. Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu kojim je tužena odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 57.000 CHF.

15. Sud prvog stupnja, odlučio je o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje ZZP/03), kao nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 112/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) te odredbom o stjecanju bez osnova iz čl. 1111. st. 1. ZOO, uvažavajući ujedno prema odredbi čl. 502. c ZPP obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.

16. Stoga, prihvaćanjem utvrđenje iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, prihvaća zahtjev tužitelja i nalaze tuženoj isplatiti tužitelju ime preplatila s osnove ništetne promjenjive kamatne stope te s osnove ništetne valutne klauzule iznos od 79.507,82 kn sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

17. Na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje, prihvaćanjem zahtjeva tužitelja (toč. I. i II. izreke presude) sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

18. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tužene valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13-ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

19. Neosnovano ustraje tužena kod prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja. Naime, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, tužitelj je kao korisnik kredita i kao potrošač dužnik koji je s bankom ugovorio kredit i kao takva aktivno je legitimiran za podnošenje ove tužbe, pa eventualna okolnost da je uplate pojedinih rata kredita činila neka treća osoba (u ime tužitelja), kao i imovinski odnosi tužitelja i treće osobe nisu predmetnom ovog spora niti utječu na aktivnu legitimaciju tužitelja.

20. Tijekom postupka, a sada i u žalbi, tužena prigovara da bi tužitelj imao status potrošača.

21. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba pri čemu nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, a osim toga tužena nije predložila predložio dokaze kojima bi takav sadržaj ugovora, koji upućuje da je isti sklopljen isključivo u osobne svrhe, dovela u pitanje. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora što znači da eventualne naknadne promjene u odnosu na svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

22. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam" potrošač "u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da /" potrošač "znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije/, što je prvostupanjski sud i utvrdio i za svoje utvrđenje dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

23. Osim, toga, kako to proizlazi iz sadržaja spisa stranke su dana 17. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (" Narodne novine ", broj: 102/15, dalje: ZID ZPK) a koji se primjenjuje samo na potrošačke kredite, što bi značilo da je tužena time što je s tužiteljem sklopila Dodatak predmetnom Ugovoru, kojim je provedena konverzija priznala tužitelju status potrošača.

24. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule sud prvog stupnja pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu Poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., između ostalih utuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te od presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. tada važećeg ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07

25. Iz odluke Vrhovnog suda proizlazi da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu sklapani u spornom razdoblju (u kojem razdoblju je i sklopljen predmetni Ugovor o kreditu) koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer je na temelju ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva. O tome je svoj stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-223/19 od 10. lipnja 2020.

26. Isto tako, transparentnost određene odredbe treba se tumačiti s obzirom na prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i koji postupa s pažnjom i razboritošću (D C-26/13). Pored toga, tužena kao banka ima superiorniji položaj u odnosu na tužitelja jer on ne raspolaže i bankarskim znanjem. Tužitelju su trebali biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on može na razumljiv način ocijeniti svoju poziciju. Iz razloga što vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti pravilnost promjene može provjeriti bez egzaktnih kriterija, to dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

27. Na žalbene navode tužene, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502. c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 14/14, 110/15 i 14/19-dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

28. Provedenim postupkom je utvrđeno da razdoblje od sklapanja Ugovora parametri za određivanje promjenjivosti stope redovne kamate nisu bili jasno i razumljivo definirani (referentna stopa koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu /bazno razdoblje i referentno razdoblje/, elementi na temelju kojih je kvalitativno i kvantitativno razrađivana uzročno-posljedične veze kretanja parametra, utjecaj tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope) pa se o istima nije niti moglo pojedinačno pregovarati s tužiteljem.

29. Nadalje, u kolektivnom sporu pravomoćno je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CH, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, a posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što ovdje nije slučaj.

30. Naime, imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa kako tužena nije predložila saslušanje tužitelja (niti svoga djelatnika) na okolnosti da je na odgovarajući način tužitelj informiran o rizicima osporenih ugovornih odredbi, to se iznesenih žalbeni navodi ne mogu prihvatiti.

31. Zato je pravilan zaključak suda prvog stupnja, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu čl. 322. st. ZOO.

32. Konačno valja navesti, da slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodataka Ugovoru o kreditu od 17. veljače 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti, kako to pogrešno smatra tuženik.

33. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

34. Međutim, osnovano se u žalbi ističe da sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane odluke nije uzeo u obzir da su tužitelj i tužena dana 17. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK, odnosno da je propustio uzeti odnosno cijeniti odredbe ZID ZPK kojima je reguliran institut konverzije potrošačkih CHF kredita u EUR kredite smatrajući da je tužitelj raniju pravnu osnovu zamijenio posve novom pravnom osnovom, kao i da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, te da ako tužitelju ponuda nije odgovarala da nije trebao prihvatiti konverziju. Stoga je tužena osporavala pravo tužitelja na isplatu.

35. I po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu u kojem je prihvaćen kondemnatorni dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 79.507,82 kn jer u tom dijelu za svoju odluku nije dao jasne razloge, odnosno nije dao odgovor na sve prigovore koje je tuženik iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, osobito pozivanja tuženika na zaključen Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i zbog čije postojanja tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes na utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora, a niti na isplatu. Dakle, nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, pa presudu nije moguće ispitati. Kako sud prvog stupnja očigledno zaključenje Dodatka ugovoru ne smatra bitnim za tužbeni zahtjev tužitelja, to je za sada i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

36. Naime, u postupku je bilo potrebno utvrditi je li provođenjem konverzije uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

37. Osim toga, odlučujući o žalbi uočeno je da postoji proturječnost u izreci pobijane presude, na koju u žalbi upire tuženik navodeći kako je sud prvog stupnja u točki III. izreke naložio tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 79.507,82 kn, a da svi pojedinačno navedeni novčani iznosi ispravno daju drugačiji zbroj.

38. Stoga presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu, a i radi uočenih proturječnosti u pogledu izreke u toč. III. izreke za sada se ne može s uspjehom ispitati pa je presudu u tom dijelu valjalo ukinuti na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i čl.370. ZPP i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pri čemu će sud prvog stupnja u ponovljenom postupku, imajući u ranije navedeno, kao i žalbene navode tužene odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja na isplatu utuženog iznosa.

39. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak