REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1486/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia banke d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB 32247795989, kojeg zastupa punomoćnica Mirna Mišetić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Mišetić i partneri u Zagrebu, protiv tuženika ĐŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grubišić & Lović & Lalić d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1809/2023-9 od 5. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5373/2013-92 od 28. rujna 2018., u sjednici održanoj 8. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 295.579,23 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 1994. pa do isplate, po stopi kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja te iznos od 349.202,40 kuna, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 88.562,50 kuna.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (toč. I.) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizije u iznosu od 1.070,08 eura/8.062,50 kuna (toč. II.).
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2196/2024-2 od 22. svibnja 2024. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava i to prava na pravično suđenje jer iako je tuženik u žalbi iznosio navode kojima tvrdi da tužitelj raspolaže ovršnom ispravom – pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi, koju je ispravu (zaključak kojim je utvrđeno da je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave postalo pravomoćno) dostavio uz prijedlog za dopuštenje revizije, sud drugog stupnja je u obrazloženju pobijane odluke naveo da to rješenje nikada nije postalo pravomoćno te obzirom da sud drugog stupnja nije odgovorio na žalbene navode tuženika kojima osporava argumente suda prvog stupnja u odnosu na istaknut prigovor zastare potraživanja, a imajući u vidu recentnu praksu revizijskog suda (Rev-853/2006 od 23. kolovoza 2007.).
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud preinači pobijanu nižestupanjsku presudu, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija tuženika nije osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev za isplatu preostalog duga nakon raskida Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika pod brojem 30-110-0131 od 10. svibnja 1991., te Aneksa navedenog ugovora o kreditu od 1. lipnja 1992.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je na temelju Ugovora o kreditu od 10. svibnja 1991. tužitelj tuženiku plasirao kredit u dinarskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000 DEM prema srednjem tečaju na dan isplate, na rok otplate od pet godina, uz kamatnu stopu od 30% godišnje, fiksno, uz mjesečnu otplatu izračunatu na bazi anuitetskog obračuna u dinarskoj protuvrijednosti od 4.853 DEM, koja obročna otplata započinje 1. srpnja 1991., a zadnja otplata dospijeva 1. lipnja 1996.,
- da je Aneksom navedenog Ugovora o kreditu od 1. lipnja 1992. izmijenjena ugovorena kamatna stopa na 15% godišnje fiksno te da visina novog mjesečnog anuiteta počev od 1. srpnja 1992. iznosi dinarsku protuvrijednost od 1.603,00 DEM,
- da je polovinu kreditom ostvarenog iznosa (75.000,00 DEM, što je u protuvrijednosti u dinarima iznosilo 975.000,00 dinara) tuženik oročio kod tužitelja na temelju Ugovora o namjenski oročenom dinarskom depozitu od 10. svibnja 1991. i ujedno ovlastio tužitelja da sa sredstvima depozita u njegovo ime i za njegov račun izvrši kupnju dionica Croatia banke,
- da je tužitelj sukladno tom ovlaštenju iz sredstava oročenog depozita kupio dionice,
- da je sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu, a temeljem Ugovora o zalogu dionica od 20. svibnja 1991. zaključenog između stranaka zasnovano založno pravo na dionicama u vrijednosti od 423.000,00 dinara (847 dionica nominalne vrijednosti 500,00 dinara),
- da je u prosincu 1991. izvršena prodaja svih 847 dionica po prodajnoj cijeni od 1.140,00 dinara od čega je iznosom od 856.150,00 dinara tužitelj izvršio naplatu do tada dospjelih neplaćenih potraživanja te prijevremenu otplatu dijela nedospjele glavnice, čime je glavnica smanjena za ukupno 65.857,75 DEM, odnosno preostala glavnica je iznosila 78.344,52 DEM,
- da je posljednja evidentirana uplata od strane tuženika izvršena s danom 8. studenog 1994.,
- da je hipotekarna tužba podnesena sudu 16. lipnja 1997.,
- da je tužitelj podneskom od 14. rujna 1998. preinačio tužbu zahtjevom za isplatom iznosa od 671.284,21 kuna sa zateznom kamatom od 19. svibnja 1997. pa do isplate (dospjeli dug prema Izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja na dan 19. svibnja 1997.),
- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka i njegovih dopunskih očitovanja na ročištima 18. rujna 2017. i 9. travnja 2018. proizlazi da dospjela neplaćena glavnica na dan otkaza Ugovora o kreditu iznosi 295.579,23 kuna, a da dospjela nepodmirena zatezna kamata iznosi 349.202,40 kuna,
- da je tužitelj u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka podneskom od 12. veljače 2017. precizirao konačno postavljeni tužbeni zahtjev,
- da je tužitelj otkazao Ugovor o kreditu 20. listopada 1993.,
- da je iz preslike spisa suda prvog stupnja broj Ivmj-70/97 vidljivo da se radilo o ovršnom predmetu ovrhovoditelja Croatia banke d.d. od 25. lipnja 1997. protiv ovršenika ĐŠ i ČŠ, na pokretninama ovršenika, na temelju mjenice radi namirenja iznosa od 671.284,21 kuna, a sukladno Ugovoru o kreditu od 10. svibnja 1991. korisnika kredita ĐŠ, a po kojem kreditu je ČŠ bila jamac, da je u predmetu 31. ožujka 1998. doneseno rješenje o ovrsi te da je pravomoćnim rješenjem od 16. veljače 2011. ovrha u odnosu na I-ovršenika ĐŠ obustavljena budući je ovrhovoditelj podneskom od 15. rujna 1998. povukao prijedlog za ovrhu od 25. lipnja 1997. u odnosu na I-ovršenika, dok je u odnosu na II-ovršenika ČŠ postupka razdvojen.
10. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) te obvezali tuženika, kao korisnika kredita, na isplatu iznosa koji je utvrđen financijskim vještačenjem, a koji se sastoji od 295.579,23 kuna dospjelog nepodmirenog glavnog duga i 349.202,40 kuna dospjelih nepodmirenih zateznih kamata.
Prigovor tuženika glede presuđene stvari nižestupanjski sudovi ocijenili su u cijelosti neosnovanim zaključujući da je u predmetu Ivmj-70/97 ovrhovoditelj Croatia banka d.d. podneskom od 15. rujna 1998. povukao prijedlog za ovrhu isključivo protiv I-ovršenika ĐŠ i kojim je ujedno ustrajao na hitnom nastavku postupka protiv II- ovršenice ČŠ, te da nije bilo uporišta u stanju spisa za daljnje dostavljanje rješenja o ovrsi od 31. ožujka 1998. ovdje tuženiku, kao I-ovršeniku, putem sudskog dostavljača kao ni za provedbu ovrhe pljenidbom njegovih pokretnina, jer rješenje o ovrsi u odnosu na I-ovršenika nikada nije postalo pravomoćno. Nadalje drugostupanjski sud zaključuje da je i sam punomoćnik I-ovršenika, ovdje tuženika, na ročištu održanom 25. svibnja 2010. izvijestio sud da se protiv I-ovršenika, kao tuženika, vodi predmetni parnični postupak, a to što je sud tek naknadno pravomoćnim rješenjem od 16. veljače 2011. obustavio predmetnu ovrhu u odnosu na ovdje tuženika kao I-ovršenika nije od utjecaja, jer se radi o deklaratornom rješenju.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio da je isti neosnovan obzirom je posljednja evidentirana uplata kredita bila 8. studenog 1994., dok je predmetna tužba podnesena 16. lipnja 1997., čime je ista podnesena u zakonskom roku iz odredbe čl. 371. ZOO.
Drugostupanjski sud je očitujući se na žalbene razloge vezane uz nastup zastare predmetnog potraživanja ocijenio da je od datuma otkaza predmetnog Ugovora o kreditu (20. listopada 1993.) tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje cijele obveze, pa obzirom od istoga do preinačenja tužbe 14. rujna 1998., kada je tužitelj umjesto hipotekarne tužbe postavio zahtjev na isplatu predmetnog novčanog iznosa, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 361. ZOO, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.
11. Žalbeni navod tuženika da je u konkretnom postupu riječ o presuđenoj stvari, koji tuženik obrazlaže navodeći da je vezano na predmetnu tražbinu u odnosu na tuženika doneseno rješenje o ovrsi koje je pravomoćno i ovršno, drugostupanjski sud je osnovano ocijenio i obrazložio kao žalbeni navod koji nije od odlučujućeg značaja.
12. Naime, u pobijanoj odluci drugostupanjski sud je ukazao da je u ovršnom postupku Ivmj-70/97 podneskom od 15. rujna 1998. ovrhovoditelj povukao prijedlog za ovrhu isključivo u odnosu na I-ovršenika, ovdje tuženika, radi čega se Zaključak donesen u ovršnom postupku od 15. listopada 2010., na kojega se tuženik u žalbi poziva i u kojem je utvrđeno da je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i kojim se nastavlja postupak ovrhe provedbom pljenidbe pokretnina ovršenika, odnosi isključivo na II-ovršenika u navedenom ovršnom postupku.
13. Pri tome pravilno drugostupanjski sud zaključuje da nije bilo uporišta u stanju spisa za daljnje dostavljanje rješenja o ovrsi od 31. ožujka 1998. ovdje tuženiku, kao I- ovršeniku, putem sudskog dostavljača.
14. Osim toga valja napomenuti da iz stanja spisa ovršnog postupka proizlazi da se je i nakon donesenog Zaključka od 15. listopada 2010. ovrhovoditelj očitovao podneskom od 11. studenoga 2020. opetovano naglašavajući da je prijedlog za ovrhu u odnosu na I-ovršenika povučen još podneskom od 15. rujna 1998.
Okolnost da je sud obustavio predmetnu ovrhu u odnosu na ovdje tuženika rješenjem od 16. veljače 2011. nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude, jer je riječ o deklaratornom rješenju, a kako je drugostupanjski sud na razumljiv, logičan i dostatan način i obrazložio.
15. Također prema ocjeni revizijskog suda tuženik u reviziji neosnovano ističe da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode tuženika kojima osporava argumente suda prvog stupnja u odnosu na istaknut prigovor zastare potraživanja, pozivajući se u reviziji na odredbe čl. 372. i čl. 373. ZOO.
16. Naime, drugostupanjski sud je tuženikov prigovor nastupa zastare predmetnog potraživanja osnovano i u skladu sa shvaćanjem ovog suda zauzetom u prethodno donesenoj odluci Rev-3863/2019 od 17. siječnja 2023. odbio neosnovanim.
17. Otkazom predmetnog ugovora o kreditu cjelokupni dug je dospio te su prethodno dospjeli neotplaćeni anuiteti izgubili karakter povremenih tražbina, radi čega se na njih ne primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 372. ZOO, kao ni odredba iz čl. 373. ZOO (tako i u Rev-14/2024 od 23. siječnja 2024.) slijedom čega je drugostupanjski sud pravilno primijenivši materijalno pravo prethodno ocijenio i obrazložio zašto taj žalbeni navod nije od odlučujućeg značaja.
18. Konačno, iz stanja spisa proizlazi da su stranke ugovorile pravo tužitelja da za slučaj neispunjenja ili nepravovremenog ispunjenja obveze korisnika kredita raskine predmetni ugovor o kreditu i na taj način učini dospjelim cijeli dug.
19. Stoga, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP, jer drugostupanjski sud nije propustio ocijeniti žalbeni navod od odlučnog značaja, kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu.
20. S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP predmetnu reviziju tuženika odbiti.
Zagreb, 8. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
