Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4870/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljanom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-506/2020-29 od 12. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-506/2020-29 od 12. lipnja 2024. u točki VI/ I. izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda kao nedopušten.

II Ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-506/2020-29 od 12. lipnja 2024. u pobijanoj točki I, II, III, IV i VI/ II. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I/ Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sklopljen dana 16.07.2007. godine između tužitelja EP, [adresa], kao korisnika kredita, NP, [adresa], kao sudužnika i AP, [adresa], kao sudužnika i tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, i to:

- dio t.8.st.2. koji glasi: ..." u skladu s važećim odlukama banke. "

- t.7.st.3. koji glasi: „ VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora ( iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.”

- t.10. koja glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,700% ( dva cijelih sedamdeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kn ( dvjestoHRK ), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.„

II/ Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 15.222,82 EUR (petnaest tisuća dvjesto dvadeset dva eura i osamdeset dva centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023. godine do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom na:

- iznos od 89,91 EUR od 1. listopad 2007. godine pa do isplate

- iznos od 0,54 EUR od 1. studeni 2007. godine pa do isplate

- iznos od 0,54 EUR od 1. prosinac 2007. godine pa do isplate

- iznos od 0,54 EUR od 1. siječanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 24,43 EUR od 1. veljača 2008. godine pa do isplate

- iznos od 53,63 EUR od 1. ožujak 2008. godine pa do isplate

- iznos od 21,26 EUR od 1. travanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 7,85 EUR od 1. svibanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 13,67 EUR od 1. lipanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 9,45 EUR od 1. srpanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 6,11 EUR od 1. kolovoz 2008. godine pa do isplate

- iznos od 10,09 EUR od 1. rujan 2008. godine pa do isplate

- iznos od 0,54 EUR od 1. listopad 2008. godine pa do isplate

- iznos od 23,53 EUR od 1. studeni 2008. godine pa do isplate

- iznos od 41,61 EUR od 1. prosinac 2008. godine pa do isplate

- iznos od 21,54 EUR od 1. siječanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 72,81 EUR od 1. veljača 2009. godine pa do isplate

- iznos od 82,47 EUR od 1. ožujak 2009. godine pa do isplate

- iznos od 52,79 EUR od 1. travanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,56 EUR od 1. svibanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 142,62 EUR od 1. lipanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. srpanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. kolovoz 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. rujan 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. listopad 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. studeni 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. prosinac 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. siječanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. veljača 2010. godine pa do isplate

- iznos od 76,83 EUR od 1. ožujak 2010. godine pa do isplate

- iznos od 86,58 EUR od 1. travanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 102,04 EUR od 1. svibanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 105,14 EUR od 1. lipanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 128,72 EUR od 1. srpanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 89,07 EUR od 1. kolovoz 2010. godine pa do isplate

- iznos od 103,18 EUR od 1. rujan 2010. godine pa do isplate

- iznos od 159,85 EUR od 1. listopad 2010. godine pa do isplate

- iznos od 138,21 EUR od 1. studeni 2010. godine pa do isplate

- iznos od 146,75 EUR od 1. prosinac 2010. godine pa do isplate

- iznos od 175,47 EUR od 1. siječanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 183,09 EUR od 1. veljača 2011. godine pa do isplate

- iznos od 166,74 EUR od 1. ožujak 2011. godine pa do isplate

- iznos od 309,17 EUR od 1. travanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 167,38 EUR od 1. svibanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 196,72 EUR od 1. lipanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 216,44 EUR od 1. srpanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 270,24 EUR od 1. kolovoz 2011. godine pa do isplate

- iznos od 310,81 EUR od 1. rujan 2011. godine pa do isplate

- iznos od 235,40 EUR od 1. listopad 2011. godine pa do isplate

- iznos od 217,67 EUR od 1. studeni 2011. godine pa do isplate

- iznos od 247,33 EUR od 1. prosinac 2011. godine pa do isplate

- iznos od 220,30 EUR od 1. siječanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 237,68 EUR od 1. veljača 2012. godine pa do isplate

- iznos od 243,25 EUR od 1. ožujak 2012. godine pa do isplate

- iznos od 235,74 EUR od 1. travanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 235,91 EUR od 1. svibanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 241,91 EUR od 1. lipanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 243,60 EUR od 1. srpanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 238,17 EUR od 1. kolovoz 2012. godine pa do isplate

- iznos od 234,70 EUR od 1. rujan 2012. godine pa do isplate

- iznos od 222,85 EUR od 1. listopad 2012. godine pa do isplate

- iznos od 234,71 EUR od 1. studeni 2012. godine pa do isplate

- iznos od 238,83 EUR od 1. prosinac 2012. godine pa do isplate

- iznos od 236,52 EUR od 1. siječanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 229,70 EUR od 1. veljača 2013. godine pa do isplate

- iznos od 226,20 EUR od 1. ožujak 2013. godine pa do isplate

- iznos od 228,62 EUR od 1. travanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 238,48 EUR od 1. svibanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 218,47 EUR od 1. lipanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 215,66 EUR od 1. srpanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 216,73 EUR od 1. kolovoz 2013. godine pa do isplate

- iznos od 219,60 EUR od 1. rujan 2013. godine pa do isplate

- iznos od 225,22 EUR od 1. listopad 2013. godine pa do isplate

- iznos od 229,95 EUR od 1. studeni 2013. godine pa do isplate

- iznos od 231,21 EUR od 1. prosinac 2013. godine pa do isplate

- iznos od 239,20 EUR od 1. siječanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 232,26 EUR od 1. veljača 2014. godine pa do isplate

- iznos od 241,84 EUR od 1. ožujak 2014. godine pa do isplate

- iznos od 243,64 EUR od 1. travanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 241,54 EUR od 1. svibanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 234,86 EUR od 1. lipanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 235,61 EUR od 1. srpanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 241,31 EUR od 1. kolovoz 2014. godine pa do isplate

- iznos od 113,00 EUR od 1. rujan 2014. godine pa do isplate

- iznos od 183,54 EUR od 1. listopad 2014. godine pa do isplate

- iznos od 142,08 EUR od 1. studeni 2014. godine pa do isplate

- iznos od 142,84 EUR od 1. prosinac 2014. godine pa do isplate

- iznos od 154,27 EUR od 1. siječanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 154,27 EUR od 1. veljača 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,60 EUR od 1. ožujak 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,59 EUR od 1. travanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,57 EUR od 1. svibanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,50 EUR od 1. lipanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,50 EUR od 1. srpanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 256,74 EUR od 1. kolovoz 2015. godine pa do isplate

- iznos od 256,75 EUR od 1. rujan 2015. godine pa do isplate.

III/ Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 1.045,20 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 19.07.2007. godine do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023. godine do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a).

IV/ Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovog postupka u iznosu od 3.381,15 EUR (tri tisuće tristo osamdeset jedan euro i petnaest centi) sa zateznom zakonskom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od 12. lipnja 2024., a u slučaju promjene prema odredbi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22 i 156/22 ~ dalje ZOO) do isplate, u roku od 15 dana.

V/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja da bi mu tuženik bio dužan isplatiti pored iznosa naznačenih u toč. II/ i III/ izreke ove presude još i daljnji iznos od 1.026,44 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.07.2007. do isplate, kao neosnovan.

VI/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sklopljen dana 16.07.2007. godine između tužitelja EP, [adresa], kao korisnika kredita, NP, [adresa], kao sudužnika i AP, [adresa], kao sudužnika i tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB:23057039320.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.",

kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu kojom istu pobija u točkama I, II, III i IV izreke, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke VI presude, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači i utvrdi ništetnim ugovor o kreditu u cijelosti a tuženika obveže na snošenje troškova žalbenog postupka prema troškovniku.

4. Na žalbe nije podnesen odgovor.

5. Žalba tužitelja nije osnovana u odnosu na odluku o zahtjevu iz točke VI/ I. izreke, dok je žalba tuženika osnovana, kao i žalba tužitelja protiv odluke o troškovima iz točke VI/ II. izreke.

6. U predmetnom postupku tužitelj traži da sud utvrdi, da je u cijelosti ništetan ugovor o kreditu koji je između stranaka, te NP i AP kao sudužnika sklopljen 16. srpnja 2007.i to zbog ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već su te odredbe predstavljale sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora. Smatra da su navedene odredbe protivne odredbi čl. 87. st. 1. i čl. 101. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) kojom je propisano, da se nepoštenom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Prije svega valja navesti da tuženica u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude zahtjeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući – u bitnome – da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP – da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženice ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl.73. ZPP, time da tuženica istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72. st. 2. ZPP.

8. Prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

9. Razmatrajući stoga činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženica ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP, ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće. To više što je isti podnesen, kako sama tuženica navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pa tuženici valja ukazati da pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u Zakonu o parničnom postupku ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

10. Budući da tuženica uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, takav njezin zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP, radi čega je odlučeno kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja, odnosno isti je odbačen temeljem odredbe čl. 73. st. 3. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

11. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 16. srpnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj [broj kredita] i to tužitelj kao korisnik kredita uz sudužnike BP i AP, a tuženik kao kreditor time da se radilo o hipotekarnom kreditu,

- da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 66.488,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je u čl. 8. Ugovora navedeno da redovna kamata iznosi 8,250% godišnje time da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je rok otplate kredita 96 mjeseci (čl. 6. i 7.), a isti se isplaćuje u mjesečnim anuitetima nakon prijenosa kredita u otplatu te dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu time da je iznos anuiteta 948,39 CHF,

- da je tužitelj otplatio kredit dana 1. rujna 2015.,

- da je u čl. 10. određeno da korisnik kredita plaća za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 2,700% naknade za iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom plasmana te je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplaćuje prilikom isplate kredita te da za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata,

- da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio iznos od tadašnjih 7.875,08 kn dana 18. srpnja 2007. (list 31 spisa).

12. Sporno je i u ovoj žalbenoj fazi postupka, da li je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan ili tek djelomično i to u odredbama 7., 8. i 10. te da li tužitelj ima pravo na isplatu eventualno preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita kao i plaćene naknade za obradu kredita.

13. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pozvao na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu 3. tuženik.

14. Sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda. Isto tako je i odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj se u ovoj tužbi i upravo poziva na utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope kojom se odredbom ugovora kamatna stopa može mijenjati isključivo odlukom banke pa stoga imajući u vidu odredbu iz čl. 502.c ZPP-a je bespredmetno po mišljenju suda takvo pozivanje tužene da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu kao i da je ugovaranje promjenjive stope zakonom dopušteno. Naime, iz naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda je jasno vidljivo da je prvenstveno ništetna odredba kojom se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke tj. jednog sudionika navedenog ugovornog odnosa o kreditu. Tu se prvenstveno dodaje da iz te odluke Visokog trgovačkog suda da tuženik u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnih ugovora o kreditu što je imala također neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) i to protivno tamo odredbama 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje ZZP/07) te povrijedio na taj način kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika kao i njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je ovdje tuženik postupio suprotno naprijed citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Ugovor koji je tužitelj zaključio s tuženikom je zaključen dana 16. srpnja 2007. što znači da je zaključen upravo u razdoblju za koje je razdoblje naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

15. I odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 3. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP- a te čl. 118. ZZP- a navedena utvrđenja vežu i sud u konkretnom predmetu, a to tim više što se tužitelj i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja. Iz navedenog sud zaključuje, da je u ugovoru o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom dana 16. srpnja 2007. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF.

16. Nadalje se u obrazloženju navodi, da tuženik predloženim dokazima nije dokazao, a niti dokazivao da ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s njim dana 16. srpnja 2007. ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita.

17. Sve naprijed navedeno odnosno sva utvrđenja suda koja su utvrđena u naprijed citiranoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu te potvrđene presudama Visokog Trgovačkog suda, a koje se odnose na ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi u vezi promjenjive kamatne stope te valutne klauzule ovaj sud smatra da se treba primijeniti i na odredbu čl. 10. predmetnog ugovora, a kojom odredbom je utvrđena obveza plaćanja ulazne naknade za obradu kredita na štetu korisnika kredita, a u korist kreditora. Radi toga sud zaključuje da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom, a koje se odnose kako na promjenjivost kamatne stope tako i na valutnu klauzulu vezane na CHF te plaćanje naknade za obradu kredita ništetne budući se o istima nije prvenstveno pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tuženik kao trgovac. Stoga su po mišljenju suda bile nametnute tužitelju kao potrošaču.

18. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić sud je utvrdio da je tužitelj na taj način, a to otplaćujući kredit tuženiku prema ništetnim odredbama tuženika platio više i to za iznos od ukupno 16.249,25 eura od čega na ime promjenjive kamatne stope iznos od 1.026,44 eura, a na ime valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF 15.222,82 eura specificiranom po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 12. lipnja 2023. Tu se treba uzeti u obzir dakle da je sud uzeo osnovanim tvrdnje tužitelja da bi se njegova obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi trebala računati isključivo na kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru kao i na tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, a iznosio je 4,386800 kn kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje (list 451 spisa) i sa kojim tečajem je tužitelj jedino i bio upoznat na dan zaključenja ugovora. Iz nalaza i mišljenja također je sud utvrdio da je doista tuženik mijenjao tijekom otplate kredita kamatnu stopu, a što je naznačeno u tabeli 2 nalaza (list 454 spisa) tako da su tijekom otplate kamatne stope mijenjane od početne 8,25% na 9,20% u razdoblju od 1. svibnja 2009. do 1. listopada 2011., zatim na 8,85% u razdoblju od 1. studenog 2011. do 1. srpnja 2014., na 8,843% od 1. kolovoza 2014. do 1. prosinca 2014. do konačnih 8,831% od 1. siječnja 2015. do 1. rujna 2015. prema kojoj stopi je konačno kredit i otplaćen. Isto tako je mijenjan i tečaj CHF, a zbog koje promjene je i dolazilo do povišenja anuiteta i to kako u kunskoj protuvrijednosti tako i CHF kako je to naznačeno u nalazu i mišljenju sa lista 454-tabela 2 spisa. Takvim izračunom je i vještakinja došla do utvrđenja da je doista tužitelj prilikom otplate kredita preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope iznos od ukupno 1.026,44 eura te po osnovi promjene tečaja iznos od 15.222,82 eura (tabela 3 – listovi 455-456 spisa), odnosno sveukupno 16.249,25 eura.

19. Vezano na prigovor zastare koji ističe također tuženik posebno se navodi da sukladno odredbi iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje. ZOO) opći zastarni rok iznosi 5 godina.

19.1. Također odredbom iz čl. 241. ZOO je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom navedenog u ovom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi a što znači u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je zastara nastavila teći s danom 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu s danom 14. lipnja 2018.

19.2. Zato nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u tom smislu. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

20. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO. Radi toga, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva za ništetnost, mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21. Osnovano tuženik međutim prigovara da sud nije utvrdio, niti utvrđivao, ima li tužitelj status potrošača, iako je tužitelj saslušan kao stranka. Na temelju njegovog iskaza sud nije međutim obrazložio, radi li se o potrošačkom kreditu ili ne.

22. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite odlučivalo se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnoga slučaju tj. konkretni ugovorni odnos. Nasuprot tome, u postupku individualne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe, sud je dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti toga pojedinog slučaja, da bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovaca. S obzirom na navedeno, u povodu pojedinačne tužbe potrošača sud u okviru šireg zaključka i kolektivne zaštite, o konkretnoj ugovornoj odredbi, odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinoga slučaja. Stoga tuženik osnovano tvrdi da mu sud mora omogućiti dokazivanje činjenice da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvoga ugovora.

23. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenome potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba temeljila samo na pravnoj presumpciji, a da banci nije bilo omogućeno dokazivanje o protivnom. Time bi bilo povrijeđeno pravo banke na pošteno suđenje (tako i u Rev-784/2023-2 od 15. svibnja 2024.).

24. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. S obzirom na navedeno u konkretnom slučaju zbog toga što sudovi nisu proveli dokaze koje je tuženik predložio predložene, tuženiku je onemogućeno dokazivanje činjenica iz čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), dok odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koja propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, vezuje sud u postupku, u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba, međutim, u kojima sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja tj. konkretni ugovorni odnos.

25. Radi toga je sud u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan ispitati okolnosti u kojima su vođeni pregovori i opseg pruženih informacija prije sklapanja ugovora te nije ovlašten utvrditi nepoštenost i posljedično ništetnost ugovornih odredbi isključivo na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa.

26. Zato je protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak prvostupanjskog suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika tuženika), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

27. Tuženik je u konkretnom slučaju predložio saslušanje svjedoka VP kao osobnog bankara koji je sudjelovao u sklapanju ugovora, na okolnost pojedinačnog pregovaranja, odnosno pružanja informacija o sadržaju ugovora i mogućnosti promjene rate, kako bi mogao dati svoj informirani pristanak.

28. Radi toga je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa se ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava u dijelu, u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen a odnosi se na utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te isplati na temelju takvih odredaba preplaćenih iznosa.

29. Nadalje, osnovano se prigovara da odluka u dijelu, u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu naknade za obradu kredita, odnosno povrat te naknade koju je tužitelj platio tuženiku, odluka prvostupanjskog suda ne sadrži baš nikakve razloge, pa se ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11.

30. Sud ne obrazlaže zašto smatra ništetnom odredbu o ulaznoj naknadi osim što općenito ocjenjuje ugovor nametnutim tužitelju kao tipski obrazac o kojem se nije moglo pregovarati, a koja okolnost u ovom postupku nije utvrđena, kako je prethodno navedeno, radi čega nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama za donošenje odluke o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

31. Pri tom je pravilno prvostupanjski sud ocijenio, da činjenica, da ništave odredbe ugovora o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz prethodno citiranih članaka ugovora, ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavih odredaba i ako one nisu bile uvjet niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a na temelju čl. 105. st. 1. ZOO.

32. Ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 21. i čl. 22., u vezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ocijenio neosnovanim te ga odbio.

33. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (FP protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

34. S tim u vezi nije prihvatljivo tumačenje navedene odluke Suda EU prema kojem je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

35. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

36. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

37. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg ovaj sud i cijeni da je drugostupanjski sud odbijanjem tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, pravilno primijenio materijalno pravo.

38. Eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok tužitelju nisu oduzeta postupovna sredstva zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnim.

39. Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

40. Radi toga nije osnovana žalba tužitelja u dijelu, u kojem pobija odluku iz točke VI.I. izreke.

41. S obzirom na to da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima postupka, jer nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu.

42. Prilikom ponovnog odlučivanja o troškovima postupka sud će imati na umu da, kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva (isticanja podrednih tužbenih zahtjeva), kada tužitelj uspije u jednom od njih, u pogledu određivanja troška parničnog postupka smatrat će se da je u cijelosti uspio u sporu i u skladu s tim će mu se odrediti trošak postupka, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva i samo za one radnje koje su bile potrebne za donošenje odluke u pogledu tog dijela zahtjeva.

43. Na temelju odredbe č. 368. st. 1., čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP, te u odnosu na troškove žalbe, na temelju čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.,

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić