Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-172/2023-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Slavici Orehovec odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, OIB 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-141/21-19 od 25. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-141/21-19 od 25. listopada 2022. i predmet se vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Odluka o troškovima postupka povodom pravnog lijeka tuženika ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103451494 od dana 05.03.2007. godine, koja glasi "povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici ŽČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 50.270,07 kuna/ 6.671,98 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, za iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,31 kuna od 02.04.2009.

- na iznos od 83,35 kuna od 02.05.2009.

- na iznos od 66,69 kuna od 02.06.2009.

- na iznos od 47,17 kuna od 02.07.2009.

- na iznos od 1,97 kuna od 02.08.2009.

- na iznos od 52,69 kuna od 04.08.2009.

- na iznos od 0,63 kuna od 01.09.2009.

- na iznos od 68,73 kuna od 02.09.2009.

- na iznos od 0,56 kuna od 01.10.2009.

- na iznos od 55,09 kuna od 02.10.2009.

- na iznos od 0,48 kuna od 01.11.2009.

- na iznos od 53,77 kuna od 02.11.2009.

- na iznos od 0,60 kuna od 01.12.2009.

- na iznos od 70,00 kuna od 02.12.2009.

- na iznos od 0,69 kuna od 29.12.2009.

- na iznos od 83,03 kuna od 02.01.2010.

- na iznos od 0,84 kuna od 31.01.2010.

- na iznos od 100,05 kuna od 02.02.2010.

- na iznos od 96,82 kuna od 02.03.2010.

- na iznos od 126,63 kuna od 02.04.2010.

- na iznos od 0,55 kuna od 01.05.2010.

- na iznos od 119,32 kuna od 02.05.2010.

- na iznos od 0,59 kuna od 01.06.2010.

- na iznos od 126,34 kuna od 02.06.2010.

- na iznos od 205,68 kuna od 02.07.2010.

- na iznos od 172,58 kuna od 04.08.2010.

- na iznos od 252,06 kuna od 02.09.2010.

- na iznos od 10,17 kuna od 02.10.2010.

- na iznos od 198,43 kuna od 03.10.2010.

- na iznos od 192,97 kuna od 02.11.2010.

- na iznos od 274,73 kuna od 02.12.2010.

- na iznos od 316,43 kuna od 02.01.2011.

- na iznos od 285,23 kuna od 02.02.2011.

- na iznos od 294,85 kuna od 02.03.2011.

- na iznos od 268,72 kuna od 02.04.2011.

- na iznos od 52,51 kuna od 02.05.2011.

- na iznos od 219,11 kuna od 03.05.2011.

- na iznos od 354,48 kuna od 02.06.2011.

- na iznos od 368,20 kuna od 02.07.2011.

- na iznos od 462,57 kuna od 02.08.2011.

- na iznos od 449,23 kuna od 02.09.2011.

- na iznos od 375,14 kuna od 02.10.2011.

- na iznos od 10.705,92 kuna od 02.11.2011.

- na iznos od 33.648,16 kuna od 03.11.2011.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.283,08 kuna/ 1.497,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanje prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena tekućom od donošenja presude sve do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 -dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu od 5. ožujka 2007. koja se odnosi na valutnu klauzulu za CHF i zahtjev na isplatu iznosa radi preplate po osnovi ništetnosti navedene valutne klauzule u iznosu od 50.270,07 kuna /6.671,98 eura sa zateznim kamatama.

6. U žalbenom postupku sporno je te da li je ništava odredba o valutnoj klauzuli i osnov tužbenog zahtijeva te prigovor mjesne nenadležnosti.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. U pogledu pak izuzeća kojeg od sudaca u ovom predmetu, ovaj sud ističe kako kod članova vijeća ne postoji koji od razloga za osnovanost zahtjeva za izuzeće tuženika iznesenog u žalbi, jer je isti i istaknut uvjetno – tek ukoliko tko od članova vijeća smatra da na njegovoj strani postoji koji od razloga za izuzeće koje je tuženik naveo u žalbi, tako da je o izuzeću odlučeno u predmetu ovog suda 29 Su- 1031/2023 rješenjem od 8. studenog 2023. (list 141-143 spisa).

9. Na žalbene navode vezano za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti valja reći da iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud navedeni prigovor razmotrio i isti pravilno ocijenio neosnovanim kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke

Stoga, u navedenim okolnostima to što je prvostupanjski sud o prigovoru nije odlučio tijekom postupka i posebnim rješenjem, su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

11. Međutim, žalbeni navodi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava su osnovani.

12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da su tužitelj i tuženik 5. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i da je za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda sjedišta banke odnosno Općinskog suda u Rijeci;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan;

- da je iskazom tužiteljice utvrđeno da joj djelatnik u banci nije ništa pojasnio a posebno značenje valutne klauzule;

- da je odbijen prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem djelatnika tuženika NČ;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je naprijed navedena odluka u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 16. travnja 2021. nije nastupila zastara potraživanja;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka AČ tužiteljica je preplatila utuženi iznos od 50.270,07 kuna;

- da su prigovori tuženika na nalaz i mišljenja vještaka pravne prirode;

13. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud utvrdio da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti i da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF te na temelju čl. 322. i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način.

14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule i zahtjev za isplatom nije pravilan, te tuženik osnovano osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu.

15. U odnosu na žalbene navode vezano za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti potrebno je reći slijedeće.

16. Naime, prema odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istoga članka ZPP-a propisano da sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pismeno sastavljeno i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

17. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da stranke mogu ugovoriti mjesnu nadležnost određenog suda i to ako je sud za kojeg su stranke odredile da im sudi u prvom stupnju stvarno nadležan te ako se radi o sporu za kojeg nije propisana isključiva mjesna nadležnost određenog suda.

Međutim, osim ovih pretpostavki za prorogaciju nadležnosti, da bi sud prema sporazumu stranaka mogao suditi u prvom stupnju sam sporazum o mjesnoj nadležnosti mora biti valjan. To ne znači samo da sporazum mora biti sačinjen u pisanoj formi i da se tiče određenog pravnog odnosa, što je propisano odredbom čl. 70. st. 3. ZPP-a, već i da je on valjan prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, u konkretnom slučaju da postoji suglasnost volje obiju ugovornih stranaka da im u prvom stupnju sudi određeni sud koji nije mjesno nadležan.

18. U odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta kreditora, valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Rijeci, time da je prorogacijska klauzula nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje i uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužiteljice koja bi s obzirom na mjesto stanovanja u [adresa], u slučaju vođenja postupka pred Općinskim sudom u Rijeci, bila izložena povećanim troškovima.

20. Stoga, obzirom na navedeno nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.-4. ZPP-a kao što to pogrešno smatra tuženik.

21. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi, a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi opće prihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci .

22. Naime, tuženiku se ukazuje da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

23. Navedeno stajalište pravilno je primijenjeno u ovom slučaju jer je činjenica da bi tužiteljica morala putovati iz [adresa] u [adresa], a radi se o značajnoj udaljenosti koja bi prouzročila značajne troškove što bi bio preveliki i nerazmjeran teret za tužiteljicu.

24. U odnosu na ostale žalbene navode potrebno je reći slijedeće.

25. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući ništetnim označene odredbe Ugovora o kreditu polazeći od činjeničnih navoda tužbe i pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donošenjem presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a povodom tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka i mišljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz obrazloženja presude poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

26. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 76/03.- dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

27. Navedeno shvaćanje je također podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci tog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

28. U ovom predmetu tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka djelatnika tuženika NČ, a na što ukazuje i u žalbi, radi utvrđenja da se o predmetnoj ugovornoj odredbi odnosno valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo te da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF odnosno o postojanju pregovora glede ugovorne odredbe u odnosu na koje tužiteljica traži utvrđenje njihove ništetnosti.

29. Međutim, prvostupanjski sud je dokazni prijedlog saslušanja djelatnika banke odbio rješenjem suda od 4. travnja 2022. (list 222) navodeći da je isti kao djelatnik educiran da zaštiti interese tuženika a ne interese potrošača, kao i da iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju je u banci pričekao standardni tipski ugovor.

30. Stoga, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu ostvaren je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom kako sud uopće nije utvrđivao je li se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi Ugovora o kreditu jer je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo kako su stranke pojedinačno pregovarale o uvjetima kredita i valutnoj klauzuli.

31. Slijedom navedenog, iz navedenih razloga valjalo je pobijanu presudu ukinuti na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a i predmet vratiti na ponovno suđenje budući da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom.

32. Obzirom na navedeno te da je neizvjestan uspjeh stranaka u postupku, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

33. Odluka o troškovima postupka povodom pravnog lijeka temeljena je na čl. 166. st. 3. ZPP-a pa je odlučeno kao u stavku II. izreke ove drugostupanjske odluke.

34. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u naprijed izloženom smislu te radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja, saslušati predloženog svjedoka odnosno djelatnika tuženika na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi i raspraviti sve žalbene navode te će nakon toga donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej