REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-459/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Darka Milkovića predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Budimir, odvjetnica iz Pule, protiv prvotuženice FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženika ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici mr. sc. Emir Kulenoviću i Alma Kulenović, odvjetnici iz Pule, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1317/2023-3 od 7. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-945/2021 od 1. veljače 2023., u sjednici održanoj 8. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
II. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju iznos od 6.886,44 eura/51.885,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. prosinca 2016. do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.139,43 eura / 23.654,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate.
2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 5390/2024-2 od 8. siječnja 202., tuženicima je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1317/2023-3 od 7. svibnja 2024. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:
„U situaciji kad se adhezijski parnični postupak u okviru kaznenog postupka i parnični postupak odnose na iste stranke, isti pravni odnos i iste okolnosti; ako se imovinskopravni i tužbeni zahtjev temelje na istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi; ako je, parnični sud izvršio uvid u presudu kojom je kazneni sud imovinskopravni zahtjev već pravomoćno dosudio oštećeniku (tužitelju u parnici) u dijelu koji se odnosi na točno određeni dio njegova potraživanja (npr. glavnicu), a u dijelu koji se odnosi na drugi dio potraživanja (npr. kamate) oštećenika uputio u parnicu, je li parnični sud bio dužan uzeti u obzir ovu činjenicu te bilo djelomično, bilo u cijelosti odbaciti tužbu zbog prigovora pravomoćno presuđene stvari ili je bio ovlašten ponovno meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem se isti ponovno odnosi na dio o kojem je već meritorno odlučio kazneni sud povodom imovinskopravnog zahtjeva istog tužitelja?“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženici su pozivom na čl. 389.b st. 3. Zakona o parničnom postupku podnijeli reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbaci tužbu, a podredno da preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev ili ih ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode iz revizije, predložio je reviziju odbiti kao neosnovanu te je tražio trošak odgovora na reviziju.
6. Revizija nije osnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23
- dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:
- da je tužitelj 16. listopada 2009. na žiro račun društva Nina auto d.o.o. za trgovinu i usluge uplatio iznos od 64.500,00 kuna radi kupnje vozila temeljem ponude od 12. listopada 2009., broj 2009017 koje nikada nije isporučeno tužitelju,
- da je prvotuženica bila odgovorna osoba tog trgovačkog društva, dok je drugotuženik bio ovlašten od strane prvotuženice za kupoprodaju vozila u ime trgovačkog društva,
- da su tuženici pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj K-389/11 od 28. studenog 2014. koja je postala pravomoćna 9. siječnja 2015. oglašeni krivima za počinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju odnosno kaznenog djela prijevare,
- da je u kaznenom postupku ovdje tuženicima naloženo naknaditi ovdje tužitelju štetu u iznosu od 27.000,00 kuna budući da su tuženici tijekom kaznenog postupka već platili tužitelju 37.500,00 kuna te je u tom iznosu (27.000,00 kuna) prihvaćen imovinskopravni zahtjev tužitelja, dok je za preostali dio upućen ostvariti ga u parnici,
- da su tuženici platili tužitelju iznose, i to: 22. srpnja 2010. iznos od 1.000,00 kuna, 6. travnja 2012. iznos od 20.000,00 kuna, 8. kolovoza 2012. iznos od 3.000,00 kuna, 7. rujna 2012. iznos od 2.000,00 kuna, 2. studenog 2012. iznos od 1.500,00 kuna, 11. ožujka 2013. iznos od 2.000,00 kuna, 4. rujna 2013. iznos od 8.000,00 kuna te 2. prosinca 2016. iznos od 27.000,00 kuna što ukupno iznosi 64.500,00 kuna,
- da iz nalaza i mišljenja vještaka od 3. lipnja 2022. proizlazi da na dan 2. prosinca 2016. ukupni dug iznosi 116.385,86 kuna, a odnosi se na iznos od 64.500,00 kuna na ime glavnice te na iznos od 51.885,86 kuna na ime obračunate zatezne kamate za razdoblje od 17. listopada 2009. do 1. prosinca 2016.,
- da između stranaka nije postojao sporazum o načinu otplate.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.886,44 eura/51.885,86 kuna smatrajući da je primjenom čl. 172. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) podmiren iznos od 51.885,86 kuna na ime obračunate kamate za razdoblje od 17. listopada 2009. do 1. prosinca 2016. te iznos od 12.614,14 kuna na ime glavnog duga, uslijed čega ostaje dug tuženika na dan 2. prosinca 2016. u iznosu od 51.885,86 kuna.
10. Prema čl. 333. st. 2. ZPP-a prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena; i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
11. Odredbom čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a je propisano da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe.
12. Iz pravomoćne presude donesene protiv tuženika u kaznenom postupku proizlazi da je sud u kaznenom postupku odlučio o imovinskopravnom zahtjevu tako što je naložio isplatu iznosa od 27.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu uputio oštećenika ostvariti zahtjev u parnici pri čemu taj sud nije precizirao niti na što se odnosi iznos od 27.000,00 kuna niti na što se točno odnosi ostali dio na koji je oštećenik upućen ostvarivati u parnici.
13. Odredbom čl. 172. ZOO-a je propisano da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.
14. U situaciji kada kazneni sud odlučuje o imovinskopravnom zahtjevu, dolazi do preklapanja odredbi zakona na temelju kojih se odlučuje u kaznenom postupku (Kazneni zakon, Zakon o kaznenom postupku) i odredbi zakona kojima se odlučuje o potraživanjima iz građanskog prava (Zakon o parničnom postupku, Zakon o obveznim odnosima) pa tako odlučujući o imovinskopravnom zahtjevu u kaznenom postupku sud odlučuje o potraživanju (isplati) o kojem bi se inače odlučivalo u parničnom postupku. Međutim, činjenica da se u okviru kaznenog postupka odlučuje o potraživanjima koja su inače predmet građanskih parnica ne znači da sud u kaznenom postupku nije dužan primjenjivati odredbe Zakona o obveznim odnosima kada odlučuje o imovinskopravnim zahtjevima, jer niti jednom odredbom Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15) ili Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14), koji su se primjenjivali u vrijeme donošenja kaznene presude nije otklonjena primjena odredbi ZOO-a kada se radi o odlučivanju o imovinskopravnom zahtjevu.
15. Slijedom navedenog, odredba o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a primjenjuje se na svaki zahtjev pa stoga obvezuje i sud u kaznenom postupku. Dakle, odredbe o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a primjenjuju se i na imovinskopravni zahtjev postavljen u kaznenom postupku, a u ovom konkretnom predmetu, u svojoj odluci kazneni sud nije niti naveo na što se odnosi iznos od 27.000,00 kuna koji je dosudio (je li to glavnica ili kamate), dok je za preostali dio (opet ne navodeći konkretno je li to ostatak glavnice ili su to kamate) uputio oštećenika u parnicu.
16. Stoga kada sud u kaznenoj presudi odlučujući o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika nije izričito naveo dosuđuje li glavnicu ili kamate, tada se i na takav zahtjev primjenjuje odredba čl. 172. ZOO-a pa tužitelj koji, nakon što mu je u kaznenom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev u određenom iznosu bez navođenja je li to iznos glavnice ili kamata, pokrene parnični postupak radi namirenja preostalog dijela tražbine i primjenom čl. 172. ZOO-a zatraži isplatu dijela glavnice koja je preostala nakon uračunavanja iznosa koji su tuženici već platili tijekom kaznenog postupka pri čemu su najprije namiruju kamate, a tek potom glavnica, tada se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari prema čl. 333. st. 2. ZPP-a niti je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a.
17. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:
U situaciji kada se adhezijski parnični postupak u okviru kaznenog postupka i parnični postupak odnose na iste stranke, isti pravni odnos i iste okolnosti; ako se imovinskopravni i tužbeni zahtjev temelje na istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi; te ako je, sud u parničnom postupku dosudio potraživanje oštećeniku primjenom pravila o uračunavanje iz čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO) te su npr. podmirene kamate u cijelosti, ali nije glavnica, a kazneni sud odlučujući o imovinskopravnom zahtjevu nije izričito naveo dosuđuje li glavnicu ili kamate, ne radi se o presuđenoj stvari u kojem slučaju bi sud bio dužan odbaciti tužbu, jer je i kazneni sud vezan primjenom odredbi čl. 172. ZOO-a.
18. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 172. ZOO-a kada su primijenili odredbe o uračunavanju te nisu odlučili o već presuđenoj stvari kada su tužitelju u parničnom postupku dosudili ostatak neplaćene glavnice koja je preostala nakon što su tuženici djelomično podmirili potraživanje tužitelju u situaciji kada je sud u kaznenom postupku dosudio imovinskopravni zahtjev tužitelju.
19. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 391. st. 6. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.
20. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.
Zagreb, 8. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Darko Milković
