REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Mariniću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Stečajne mase iza Agrokor koncerna za upravljanje društvima, proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim proizvodima d.d., OIB 26461279054, Zagreb, Stjepana Babonića 95, kao pravnog sljednika dosadašnjeg tuženika Konzum d.d., OIB 29955634590, Zagreb M. Čavića 1a, radi poništenja odluke o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 534/2019-2 od 15. studenog 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-763/2016-17 od 20. studenog 2017., u sjednici održanoj 8. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice se odbija.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Poništava se Odluka tuženika Konzum d.d. Zagreb M. Čavića 1a, OIB: 29955634590, o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora od 10. listopada 2016. kojom je tužiteljici EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19. srpnja 2004. za radno mjesto poslovođa, te Aneks V Ugovora o radu od 1. listopada 2010. za radno mjesto prodavač –blagajnik, te ponuđeno sklapanje Ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima za radno mjesto administrator, kao nezakonita i nedopuštena.
2. Utvrđuje se da je tuženik Konzum d.d. Zagreb M. Čavića 1a, OIB 29955634590, tužiteljici EP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19. srpnja 2004. za radno mjesto poslovođa, te Aneks V Ugovora o radu od 1. listopada 2010. za radno mjesto prodavač-blagajnik otkazao zbog osobno uvjetovanih razloga uzrokovanih profesionalnim oboljenjem, što je tuženik dužan priznati i o tome izdati valjanu odluku, a koje priznanje i odluku će, u suprotnom, zamijeniti ova presuda, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove." (točka I/ izreke).
1.1. Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 kn (točka II/ izreke).
2. Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice odbijena je kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na žalbu.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužiteljica na temelju odredbe članka 382.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati uz naknadu joj troškova parničnog postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 391. st. 2. ZPP).
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje odluke tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 10. listopada 2016. te za utvrđenje da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19. srpnja 2004. za radno mjesto poslovođa i Aneks V ugovora o radu od 1. listopada 2010. za radno mjesto prodavač-blagajnik, zbog osobno uvjetovanih razloga uzrokovanih profesionalnim oboljenjem, što da je tuženik dužan priznati i o tome tužiteljici izdati valjanu odluku.
8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužiteljica 19. srpnja 2004. s tuženikom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove poslovođe te su 1. listopada 2010. stranke sklopile Aneks V ugovora o radu kojim je tužiteljica raspoređena na radno mjesto prodavač-blagajnik,
- da je tuženik dopisom od 3. listopada 2016. zatražio očitovanje radničkog vijeća na namjeravanu odluku o otkazu, te se radničko vijeće tuženika 10. listopada 2016. očitovalo o prijedlogu odluke o otkazu i dostavilo svoju suglasnost da se tužiteljici ponudi otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za radno mjesto administratora,
- da je 10. listopada 2016. tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljice s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, za radno mjesto administrator,
- da iz Odluke o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora od 10. listopada 2016. proizlazi da tuženik uzima u obzir da tužiteljica ne smije obavljati poslove koji uključuju dizanje težih tereta, prisilni položaj kralježnice, te dizanje lijeve ruke iznad ramena te da joj zbog toga više nije u mogućnosti osigurati obavljanje poslova prodavača-blagajnika, dok joj istovremeno predlaže sklapanje Ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto administrator, pri čemu tuženik vodi računa o dobi tužiteljice, stažu (koji je razvidan i iz potvrde HZMO od 15. rujna 2016.) te činjenici da je udana i majka dvoje punoljetne djece,
- da tužiteljica nije prihvatila ponuđeni Ugovor o radu za radno mjesto administrator,
- da je 27. listopada 2016. tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji zahtjev tuženik nije dao odgovor,
- da prema rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku (dalje u tekstu: HZMO) od 2. svibnja 2001., kod tužiteljice od 27. travnja 2001. postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti iz čl. 36. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98) ako osiguranik/tužiteljica nastavi raditi na poslovima gdje je potrebno stalno stajanje, dizanje i prenošenje težih tereta, što se navodi i u rješenju istoga tijela od 28. veljače 2014.,
- da rješenjem HZMO od 28. veljače 2014. tužiteljici kod koje postoji neposredna opasnost od nastanka smanjene radne sposobnosti nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju invalidnosti,
- da se rješenjem HZMO od 9. kolovoza 2016. tužiteljici, kod koje je zbog - bolesti 100 % nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti priznaje, počevši od 6. listopada 2014., pravo na invalidsku mirovinu,
- da je tuženik, obzirom tužiteljica nije prihvatila ponuđeni Ugovor o radu za radno mjesto administrator, prijavio prestanak osiguranja kod HZMO 28. veljače 2017., te je od tada tužiteljica u mirovini,
- da je tuženik tužiteljici 14. travnja 2017. isplatio otpremninu u iznosu od 44.426,84 kn.
9. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan. Naime, navodi da je tuženik pribavio prethodnu suglasnost radničkog vijeća na namjeravani otkaz s ponudom izmijenjenog Ugovora, da je vodio računa o godinama života, staža i preostaloj radnoj sposobnosti tužiteljice, jer joj je ponudio drugo radno mjesto u skladu s preostalom radnom sposobnosti, da tužiteljici nije utvrđeno profesionalno oboljenje, niti opća nesposobnost za rad.
9.1. Sud prvog stupnja je ocijenio da utvrđivanje profesionalnog oboljenja ili opće nesposobnost za rad nije u sudskoj nadležnosti, zbog čega je odbio prijedlog tužiteljice za provođenje medicinskog vještačenja.
9.2. Nadalje, obzirom tužiteljica nema utvrđenu profesionalnu nesposobnost za rad, sud prvog stupnja je ocijenio da nema niti pravo na otpremninu na temelju odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje u tekstu: ZR), slijedom čega da je tuženik pravilno odredio visinu otpremnine sukladno članku 27. Kolektivnog ugovora od 7. kolovoza 2012., što je u konkretnom slučaju povoljnija otpremnina od one koju bi tužiteljica primila na temelju ZR.
10. Drugostupanjski sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja, cijeneći da je tuženik tužiteljici kod koje postoji djelomičan gubitak radne sposobnosti ponudio sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposobna, a što je tužiteljica odbila, ne navodeći koje bi druge poslove mogla obavljati, stoga da su se ispunile pretpostavke iz odredbe čl. 115. st. 1. toč. 2. ZR za donošenje pobijane odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. Sud napominje da kod tužiteljice nije utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, iz kojih razloga ista nema pravo na otpremninu na temelju odredbe čl. 42. st. 1. ZR.
10.1. Sud drugog stupnja navodi da je tužiteljica tijekom postupka zahtijevala da se u ovom sudskom postupku utvrdi uzrok njezinog tjelesnog oštećenja, tj. radi li se o profesionalnoj bolesti, bolesti ili nekom trećem uzroku, međutim da to nije u nadležnosti suda, već za to nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja.
10.2. Obzirom tužiteljica zbog svojih određenih trajnih osobina nije u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz radnog odnosa kod tuženika, prema ocjeni drugostupanjskog suda ispunile su se zakonom propisane pretpostavke iz odredbe čl. 115. st. 1. toč. 2. ZR za donošenje pobijane odluke o osobnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice.
11. Tužiteljica u reviziji navodi da je sporno o kojoj vrsti otkaza se radi, jer da se odlučna činjenica radi li se o poslovno ili osobno uvjetovanom otkazu ugovora zbog neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti uzrokovane profesionalnom bolešću mogla utvrditi samo provođenjem medicinskog vještačenja na okolnost preostale radne sposobnosti i uzroka djelomičnog i potpunog gubitka radne sposobnosti, ali da su taj dokaz sudovi odbili izvesti pa da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da odlučna činjenica nije utvrđena.
12. Prema ocjeni revizijskog suda sudovi su pravilno ocijenili da se u konkretnom slučaju radi o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, na temelju odredbe čl. 115. st. 1. toč. 2. ZR.
13. Prema ocjeni revizijskog suda tužiteljica neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, tužiteljica nije određeno navela koje su to bitne povrede odredaba parničnog postupka već iz revizije proizlazi da smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe ZPP o izvođenju vještačenja, odnosno da je trebalo provesti medicinsko vještačenje na okolnost preostale radne sposobnosti i uzroka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Međutim, ovakvim navodima revidentica zapravo navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, i da je zbog takvog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenjeno materijalno pravo, međutim takvi navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 386. st. 1. ZPP).
14. Pritom valja napomenuti da pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da profesionalnu nesposobnost za rad utvrđuje ovlašteno tijelo (u tom smislu i odluka ovog suda broj Revr-850/13-2 od 23. travnja 2014.) u postupku i na način propisan odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22). U konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da je nadležno tijelo HZMO rješenjem utvrdilo da je kod tužiteljice zbog - bolesti 100 % nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti. Prema tome, nadležno tijelo tužiteljici nije utvrdilo profesionalnu nesposobnost za rad nego je kod tužiteljice nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti zbog bolesti (100%).
15. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
15.1. Naime, tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zauzeli shvaćanje da tužiteljica nema utvrđenu profesionalnu nesposobnost za rad, međutim ne navodi odredbu materijalnog prava koja nije primijenjena odnosno koja nije pravilno primijenjena. Poziva se samo na odredbu čl. 42. st. 1. ZR o pravu na isplatu otpremnine, međutim isplata otpremnine niti nije predmet tužbenog zahtjeva.
16. Slijedom navedenog, obzirom ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je odbiti reviziju tužiteljice, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 8. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
