REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2636/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Renati Plešnar, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ČI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II. KI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], III. Novena promet d.o.o., Zagreb, Savska cesta 179, OIB 91584433069, zastupano po zastupniku po zakonu KI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], IV. Inter market d.o.o., Zagreb, Savska cesta 179, OIB 54929021685 zastupano po zastupniku po zakonu KI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], a svi zastupani po punomoćniku Dobriši Rubesu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1193/2024-2 od 21. kolovoza 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2087/2022 od 29. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja, se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova, odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1193/2024-2 od 21. kolovoza 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2087/2022 od 29. prosinca 2023., podnijela prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Postavlja 3 (tri) pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:

- „je li zakonito predmnijevanom vlasniku uskratiti pravo na naknadu štete s obrazloženjem sadržanom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u bitnome '' da tužiteljica nije dokazala da ispunjava uvjete iz odredbe čl.166. ZV-a'', a prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice predložen na pripremnom ročištu dana 09. listopada 2023.god. da se istoj dozvoli da dostavi isprave i dokumentaciju koja se nalazi u drugom sudskom spisu iz kojega bi se nedvojbeno utvrdilo da ista ima valjani pravni osnov za tvrdnju da se može smatrati predmnijevanim vlasnikom, i da je vlasništvo u najmanju ruku stekla dosjelošću jer je u istinitom , zakonitom i poštenom posjedu dulje od 10 godina, a sve temeljem odredbe čl.159.st.1. ZOVIDSP, a što je sud mogao zaključiti iz dostavljenog rješenja koje drugostupanjski sud spominje u toč. 15 obrazloženja kao negativnu činjenicu da je uvidom u isti utvrdio da je prijedlog prednika tužiteljice za uknjiženjem odbijen rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj: Z-39134/05 od 31. siječnja 2006.god., pa da tužiteljica nije vlasništvo mogla od ne vlasnika, iako je zapravo razvidno iz sadržaja obrazloženja istoga da je prednik tužiteljice predmetnu nekretninu kupio od izvanknjižnog vlasnika 2002.god., da je istu platio, da mu je izdana tabularna izjava, te da je tom pravnom poslu prethodilo više valjanih pravnih poslova iz kojih je jasno da je tužiteljica predmjevani vlasnik, ali svakako vlasnik koji je vlasništvo stekla dosjelošću jer je nedvojbeno u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu sigurno od 2005 god. temeljem čega su sudovi obzirom da poznaju pravo i obzirom da nisu vezani za naznačeni pravni osnov temeljem ovih činjenica mogli samo zaključiti da je tužiteljica iako nije upisana kao vlasnik predmetne nekretnine temeljem odredbe čl. 166 ZOVIDSP aktivno legitimirana za tužbeni zahtjev koji je bio predmet naznačenog parničnog postupka

- Je li drugostupanjski sud dužan, odlučujući o žalbi, ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti te dovodi li u kontekstu odredbe članka 375. stavka 1. ZPP propust drugostupanjskog suda da postupi sukladno toj obvezi do nezakonitosti drugostupanjske odluke?

- da li je zakonita presuda utemeljena na odlučnim odredbama ZOVIDSP, kojom se utvrđuje da tužiteljica obzirom da nije upisana kao vlasnica u zemljišnim knjigama za predmetnu nekretninu se ne smatra vlasnicom nekretnina iako se temeljem odredbe čl.159.st.1. ZOVIDSP ista ima smatrati da je vlasništvo stekla dosjelošću, te da su ispunjeni razlozi opisani čl.166. ZOVIDSP na osnovu koje odredbe se tužiteljicu trebalo ocijeniti kao predmijevanog vlasnika predmetne nekretnine, a time i aktivno legitimirane za podnošenje predmetnog tužbenog zahtjeva".

2. Podnositeljica prijedloga smatra da su joj povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje, pravo na obrazloženu odluku, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo vlasništva.

3. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije navodi kako se isti treba odbaciti te potražuje trošak sastava predmetnog podneska.

4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.411.187,25 kn zbog neovlaštenog korištenja poslovnog prostora u razdoblju od studenog 2021., do rujna 2022.,

6. Postupajući na temelji odredbe čl. 385.a st. 1. i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP revizijski sud je utvrdio da postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

7. U provedenom postupku niže stupanjski sudovi su utvrdili:

- da su tuženici u posjedu poslovnog prostora u [adresa], koja nekretnina je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kč. br. [katastarska čestica], oranica ... površine 788 m2 te kč. br. [katastarska čestica] kuća pop. broj ... površine 1717 m[2] ,

- da tužiteljica nije upisana kao vlasnica predmetnog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama pa ne može ostvariti prava propisana odredbom članka 164. i članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; - dalje: ZV),

- da tužiteljica nije dokazala da je u pojedinačnom ispravnom postupku koji je pokrenula 2017. udovoljeno njezinom zahtjevu,

- da iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi da je prijedlog tužiteljice odbijen.

Stoga nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev ocijenivši osnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice.

8. U odnosu na postavljena pravna pitanja prvenstveno je za obrazložiti da ovako postavljena pitanja nisu materijalnopravna niti postupovnopravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP. Naime, postavljena pitanja su toliko činjenično konkretizirana da su svedena na okolnosti samo ovoga, konkretnog spora i stoga im nedostaje svojstvo univerzalnosti. Njihova važnost je ograničena na pitanje revidentovog prava iz konkretnog odnosa (ugovora) te se izražavanjem pravnog shvaćanja u pogledu tako postavljenih pitanja ne može uspostaviti pravni standard za ujednačenje sudske prakse. Stoga, nisu važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Isto tako, napominje se kako se u odnosu na postavljena pravna pitanja, podnositeljica prijedloga, nije pozvala na odgovarajuće razloge važnosti. Tužiteljica se prilikom podnošenja prijedloga pozvala isključivo na isključivo na rješenja ovog suda poslovni broj Revr-135/04, Revr-669/04 te Revr-653/07, no navedena rješenja ne predstavljaju razloge važnosti, jer se njima ne ukazuje na suprotnu praksu drugostupanjskih sudova ili da pobijana odluka odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa iz tog razloga postavljena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Ovdje se dodatno napominje kako iz obrazloženja nižestupanjskih odluka proizlazi da tužiteljica nije dokazala da bi bila vlasnica, niti predmjevani vlasnik nekretnina u odnosu na koje je potraživala naplatu određenog iznosa radi neovlaštenog korištenja istih.

9. Podnositeljica prijedloga za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da joj je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu članka 385.a st. 2 ZPP. Naime, pozivajući se na čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 – dalje: Konvencija), i/ili čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav) tužiteljica u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u parničnom postupku u kojemu je donesena pobijana presuda niži sudovi počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te da su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njezino pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije i/ili čl. 29. st. 1. Ustava RH. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su niži sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Glede navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Nadalje, imajući na umu sadržaj prijedloga, napominje se kako ovaj sud smatra da je u postupku pred nižim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode, presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava RH odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, ovaj sud primjećuje da se postupak pred nižim sudovima odnosi na tipični građanskopravni spor između privatnih osoba te da odluke nižih sudova nisu očigledno nezakonite, arbitrarne niti očito nerazumne. Isto tako se navodi, a u odnosu na pritužbu koja se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčenog čl. 13. Konvencije, da ovaj sud primjećuje kako je tužiteljica na raspolaganju imala tužbu i žalbu kojom se i koristila. Stoga, činjenica da nije uspjela u sporu ne čini ta pravna sredstva nedjelotvornima. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud ocjenjuje da tužiteljica nije učinilo vjerojatnim da joj je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo na djelotvorno pravno sredstvo, prijedlog za dopuštenje revizije je trebalo odbaciti kao nedopušten. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu diskriminaciju tuženika, protivnu čl. 14. st. 1. Ustava RH i/ili čl. 14. Konvenciji odnosno čl. 1. Protokola 12. uz Konvenciju, treba istaći da je ova pritužba nedovoljno obrazložena. Naime, tuženik niti ne navodi po kojoj od osnova navedenima u spomenutim člancima je navodno bio diskriminiran i/ili u odnosu na koju grupu pojedinaca je navodno bio diskriminiran. U svakom slučaju, ništa u postupku pred nižim sudovima ne ukazuje da je tužiteljica bila diskriminirana po bilo kojoj osnovi. Kako, dakle, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da su joj u postupku pred nižim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava, pravo na pravično suđenje, pravo na obrazloženu odluku, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo vlasništva, prijedlog za dopuštenje revizije je trebalo odbaciti kao nedopušten te na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

10. Zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka za podnošenje odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao nepotreban sukladno čl. 155. st. 1. ZPP te je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

Zagreb, 8 srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug