Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-370/2025-2

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VFJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Irena Mesiček, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika: 1. VF, OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. ŽF, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Ilija Franić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1825/2022-222 od 5. ožujka 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1825/2022-222 od 5. ožujka 2025. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika te se nalaže tužiteljici da solidarno tuženicima, u roku od 15 dana, naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 4.387,75 eura, dok se u preostalom dijelu odbijenog troška postupka žalba tuženika kao djelomično neosnovana odbija.

III. Nalaže se tužiteljici da tuženicima naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 202,92 eura, dok se u preostalom dijelu do iznosa od 2.350,00 eura odbija zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, čime je prvostupanjski sud odbio eventualno kumulirane zahtjeve i to prvotno postavljeni na poništenje ugovora o kupoprodaji nekretnine koji je zaključen dana 22. rujna 2002. godine između prednika tužiteljice HF kao prodavatelja i tuženika kao kupaca nekretnine u Vodicama oznake 76 ZGR, Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja u pogledu prava vlasništva te nekretnine kakvo je bilo prije provedbe tog ugovara kroz zemljišne knjige, zatim eventualno kumulirani zahtjev kojim tužiteljica od tuženika zahtjeva solidarnu isplatu iznosa od 100.000,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te drugo postavljeni eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji nekretnine koji je zaključen dana 22. rujna 2002. godine između prednika tužiteljice HF kao prodavatelja i tuženika kao kupaca nekretnine u Vodicama oznake 76 ZGR, Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja u pogledu prava vlasništva te nekretnine kakvo je bilo prije provedbe tog ugovora kroz zemljišne knjige, odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za naknadom troškova postupka, te je naloženo tužiteljici da tuženima solidarno naknadi parnični trošak u iznosu od 15.228,00 eura.

2. Protiv te presude žalbe su izjavili i tužiteljica i tuženici.

2.1. Tužiteljica pobija presudu u cijelosti zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavajući žalbene navode presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, ili pak presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, zahtijevajući i naknadu troška žalbenog postupka.

2.2. Tuženici pobijaju prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, i to za zahtijevane troškove postupka do iznosa od 21.848,75 eura poviše dosuđenog iznosa od 15.228,00 eura, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe tužiteljima dosudi ukupno zahtijevani trošak od 21.848,75 eura, kao i trošak žalbenog postupka.

2.3. Tuženici u odgovoru na žalbu tužiteljice predlažu istu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, dok tužiteljica nije dala odgovor na žalbu tuženika.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

4. Neosnovano tužiteljica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio uz pogrešnu primjenu odredbi članaka 4. i 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) pa da je time počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP. Naime, prema stanju spisa predmeta u ponovljenom postupku, na ročištu glavne rasprave održanom 27. siječnja 2025. godine, suglasnošću stranaka sud nije izvodio dokaz ponovnim neposrednim saslušanjem svjedoka, već je pročitao njihove iskaze koje su ranije dali u postupku, kao i cijeli spis te je pregledana spisu priležeća dokumentacija, dok je izveden dokaz ponovnim saslušanjem stranaka, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga pravilno je prvostupanjski sud zaključio glavnu raspravu i temeljem na tako izvedenim dokazima utvrdio činjenice bitne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud nije postupao suprotno odredbama članaka 4. i 8. ZPP.

4.1. U odnosu na dosuđene troškove postupka odluka prvostupanjskog suda nije donesena uz pogrešnu primjenu odredbi članaka 155. i 156. ZPP, a kako to očito paušalno žalbom ističe tužiteljica.

4.2. Isto tako nije u pravu tužiteljica kada u žalbi ističe da je prvostupanjska presuda donesena uz bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer ovaj sud ne nalazi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni.

4.3. Stoga, a kako pobijana presuda nije donesena uz povrede postupovnih odredbi na koje žalbom upire tužiteljica, a kako ovaj sud postupajući po odredbi članka 365. stavak 2. ZPP nije našao da je od strane prvostupanjskog suda počinjena neka druga bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužiteljice izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje neosnovanom.

5. Nije u pravu tužiteljica niti kada u žalbi ističe da je presuda donesena uz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio kumulativno postavljene zahtjeve tužiteljice na poništenje kupoprodajnog ugovora koji su prednik tužiteljice, njen otac sad pok. HF kao prodavatelj i tuženici kao kupci sklopili 22. rujna 2002. godine, a predmetom koje kupoprodaje je nekretnina u Vodicama oznake 76 ZGR Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zatim na isplatu kupoprodajne cijena u iznosu od 100.000,00 eura s kamatama kao i na utvrđenje ništetnim istog ugovora.

6. Nedvojbene su činjenice između stranaka:

- da je dogovorena kupoprodaja nekretnine između tužiteljice i njenog prednika, pok. oca HF kao prodavatelja i tuženika kao kupaca, te da su tužiteljica i njen pok. otac predali u posjed nekretninu tuženicima i prije sklapanja ugovora, prije sezone 2002. godine,

- da je ugovor o kupoprodaji u propisanoj pismenoj formi sklopljen 22. rujna 2002. godine, te da je usmeno ugovorena cijena od 200.000,00 eura, a u ugovoru da je navedena cijena od 40.000,00 eura, radi izbjegavanja plaćanja poreza;

- da je u ugovoru navedeno da je cijena od 40.000,00 eura koja je isplaćena prodavatelju u cijelosti potpisom ugovora;

- da je tužiteljica dana 26. studenog 2002. godine prilikom preuzimanja pokretnina iz prodane nekretnine u Vodicama potpisala izjavu kojom potvrđuje primitak određenih pokretnina (stvari) i primitak (isplatu) novca od tuženika VF „u cijelosti po izjavi br. OV-1796/02 od 23. rujna 2002. godine i po izjavi broj Ov-18321/02 od 27. rujna 2002. godine, obje ovjerovljene kod javnog bilježnika i Zagrebu Marije Baković“, u kojim su navedeni iznosi od 95.000,00 eura i 5.000,00 eura;

- da su tuženici trećoj osobi, UF, inače ranije izvanbračnom suprugu tužiteljice isplatili iznos od 40.000,00 eura, kao dio kupoprodajne cijene, jer je u odnosu na predmetnu nekretninu vodio parnicu s tužiteljicom radi utvrđenja izvanbračne stečevine, a što da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora prikrila tuženicima.

7. Tužiteljica osim isplate izvršene njenom bivšem izvanbračnom suprugu tužbenim navodima negira isplate bilo njoj bilo njenom pokojnom ocu i tužbom zahtijeva prvo poništenje ugovora, podredno isplatu kupoprodajne cijenu u visini 100.000,00 eura, ili pak utvrđenje ništetnim ugovora o kupoprodaji.

8. Pravilno je prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza, kako svakog zasebno tako svih zajedno utvrdio da tužiteljica nije dokazala prijevaru od strane tuženika, odnosno da iako su ona i njen pokojni otac potpisali primitak kupoprodajne cijene od ukupno 40.000,00 eura više 100.000,00 eura, da u stvari nisu primili ništa od toga, slijedom čega da bi ugovor bio pobojan pa i ništetan.

9. Tužiteljica u bitnome sadržajno žalbom preocjenjuje izvedene personalne dokaze, iskaze svjedoka kao i samih stranaka, upirući na povredu članka 8. ZPP, posljedično i na povredu članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to pravo na pošteno suđenje u građanskim postupcima, u slijedećim aspektima: pravo na dokaz, pravo na procesnu ravnopravnost, pravo na neovisnost i nepristranost u suđenju i zabranu arbitrarnog postupanja te pravo na pravnu sigurnost.

9.1. U situaciji kada se personalni dokazi suprotstavljaju materijalnim, odnosno kada iz pisanih isprava proizlazi činjenica da je prednik tužiteljice potpisom ugovora potvrdio primitak kupoprodajne cijene od 40.000,00 eura, a tužiteljica potpisom izjave od 26. studenog 2002. godine primitak iznosa od 100.000,00 eura, tada personalni dokazi, iskazi svjedoka moraju dokazati suprotno, a nedovoljno je tim dokazima dovoditi u sumnju te činjenice ili konstruirati indicije da tomu nije bilo tako, a što je slučaj u konkretnom predmetu. Naime, saslušani svjedoci, oni predloženi od tužiteljice navode da nisu vidjeli niti da je bilo moguće da su tuženici 26. studenog 2002. godine dali tužiteljici bilo kakav novac, jer da im to tužiteljica nije rekla, a niti da su primijetili da je taj novac toga dana tužiteljica mogla imati kod sebe vraćajući se iz Vodica u Zagreb, dok su svjedoci predloženi od tuženika iskazali da su vidjeli da je tuženik PF toga dana prilikom predaje određenih stvari iz kuće tužiteljici dao i omotnicu s novcem, najgornja novčanica da je bila u apoenu od 500,00 eura (svjedok ZF) dok ne zna ukupnu svotu, a svjedok MF je iskazao da je vidio da je od strane tuženika tužiteljici predan iznos od 100.000,00 eura u apoenima od po 500,00 eura, koji je iznos tužiteljica prebrojila, zatim spremila i potpisala izjavu, a koju su uz nju potpisali i tuženici i on kao svjedok.

9.2. Tužiteljica pobija istinitost ovih navoda time da uopće toga trenutka na sebi nije imala jaknu, a koju da je ostavila u automobilu jer joj nije bila potrebna, pa da nije niti mogla novac spremiti u unutarnji džep jakne, a kako to navode svjedoci, te ide i korak dalje te nalazom vještaka okuliste prikazuje nemogućnost, bez naočala čitanja teksta izjave od 26. 11. 2002. godine, čime da nije čitala sadržaj izjave jer da ju nikada ne bi potpisala da je znala da njome potvrđuje, uz prijem stvari i prijem novca, a što da je uočila tek nekoliko dana kasnije. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se ovakva konstrukcija tužiteljice ne suprotstavlja drugim dokazima i na njima utvrđenim činjenicama, odnosno da na nedvojben način ne dovodi u sumnju istinitost sadržaja isprava potpisanih od stranaka i navoda saslušanih svjedoka.

10. Istina je da su okolnosti kupoprodaje nesvakidašnje i da „odskaču“ od uobičajenih, prvenstveno kako u pogledu upisa vlasništva predmetne nekretnine u zemljišne knjige, tako i ponašanja samih stranaka tijekom kupoprodaje, pa tako su tuženici pregovarali s trećom osobom oko kupoprodaje prije nego su sklopili ugovor s tužiteljičinim ocem, a tužiteljica je tuženicima prikrila zahtjev bivšeg izvanbračnog supruga u pogledu prava suvlasništva predmetne nekretnine, ali te okolnosti koliko god bile nesvakidašnje ne dovode u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tužiteljica nje dokazala, barem u ovom postupku, da je prevarena od tuženika odnosno da je na prevaru potpisala izjavu o primitku kupoprodajne cijene, a koja da joj nikada nije uistinu isplaćena, niti je takvom ocjenom dokaza prvostupanjski sud postupio protivno odredbi članka 8. ZPP, a posljedično povrijedio pravo tužiteljice na pošteno suđenje zagarantirano člankom 6. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

11. S pravom tužiteljica u žalbi ističe da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da tužiteljica kao nasljednik svog oca i njegov univerzalni sukcesor nije ovlaštena (aktivno legitimirana), jer nije stranka ugovora, postavljati tužbeni zahtjev na poništenje predmetnog ugovora, ali taj stav prvostupanjskog suda nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Naime, prvostupanjski je sud, a kako bi odlučio o ostalim zahtjevima tužiteljice izveo od stranaka predložene dokaze i utvrdio činjenice bitne za donošenje odluke o svim zahtjevima tužiteljice, te u prvostupanjskom postupku nije dokazano postojanje okolnosti koje bi činile ugovor nevažećim, bilo ništavim bilo pobojnim po odredbama u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01), a koji je zakon bio na snazi do 31. prosinca 2005. godine i koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari obzirom je predmetni ugovor sklopljen 22. rujna 2002. godine, čime su neosnovani i ti žalbeni navodi tužiteljice.

12. Konačno, neosnovani su i žalbeni navodi u pogledu zakonitosti odluke o dosuđenim troškovima postupka, jer pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 155. ZPP i tuženicima dosudio trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, odvjetniku, za opravdane radnje postupka pa i za zastupanje na ročištu održanom 10. lipnja 2024. godine, jer se radilo o raspravnom ročištu bez obzira što na njega nije pristupio jedan od tuženika i nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 156. ZPP, a kako to očito neosnovano žalbom upire tužiteljica.

13. Stoga, a kako se nisu ostvarili žalbeni razlozi tužiteljice, te kako je pravilnom primjenom materijalnog prava o zahtjevu tužiteljice za pobojnošću ugovora valjalo odlučiti jednako kao prvostupanjski sud, zahtjev kao neosnovan odbiti jer nije dokazano postojanje okolnosti koje bi ugovor činile pobojnim, to je žalbu tužiteljice kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem odredbe članka 368. stavci 1. i 2. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, kako u pogledu glavnih zahtjeva tako i u pogledu dosuđenih troškova postupka slijedom čega je odlučeno kao u točci I. izreke ove presude.

14. U odnosu na zahtijevani a nedosuđeni trošak postupka tuženicima, s pravom isti u žalbi ističu da je donesena uz pogrešnu primjenu odredbe članka 155. ZPP i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Naime, prvostupanjski je sud za radnje punomoćnika tuženika za koje je priznao „punu tarifu“ utvrdio 526,50 bodova za svaku, no vrijednost predmeta spora je u tužbi označena 10.000,00, a nakon preinake tužbe postavljanjem zahtijeva za isplatom iznosa od 100.000,00 eura podneskom od 30. travnja 2004. godine, vrijednost predmeta spora je zbroj tih iznosa (763.000,00 kuna), danas, nakon konverzije 101.267,50 eura, te s pravom tuženici u žalbi ističu da im za radnje odvjetnika s „punom tarifom“ pripada naknada u visini 762 boda, a ne 526,50 bodova kako je obračunao prvostupanjski sud. Isto tako s pravom tuženici u žalbi ističu da je uvećanja od 10% za zastupanje dvije osobe valjalo dodati prije obračuna PDV-a, a ne naknadno kako je to učinio prvostupanjski sud.

15. Kada se od prvostupanjskog suda pravilnom primjenom odredbe članka 155. ZPP obračunaju opravdani troškovi punomoćnika tuženika, ukupan broj bodova za te radnje iznosi 7133 boda uvećano za 10% (713,3) zbog zastupanja dvije osobe daje iznos od 7846,3 boda, što uz vrijednost boda od 2,00 eura daje iznos od 15.6692,60 eura, uvećano za 25% PDV-a (3.923,15 eura) daje iznos od 19.615,75 eura. Kod takvog stanja stvari s pravom tuženici zahtijevaju razliku dosuđenog troška od 15.228,00 eura do iznosa od 19.615,75 eura, a što iznosi 4.387,75 eura, slijedom čega je žalbu tuženika kao djelomično osnovanu valjalo uvažiti i pored od prvostupanjskog suda im dosuđenog troška, priznati im i daljnji trošak postupka u iznosu od 4.387,75 eura, dok u preostalom dijelu do žalbom pobijanog iznosa od 5.958,75 eura nedosuđenog troška valjalo je žalbu kao neosnovanu odbiti, pa je o žalbi tuženika a temeljem odredbe članka 380. točke 2. i 3. ZPP odlučeno kao u točci II. izreke.

16. Kako su tuženici djelomično uspjeli u žalbenom postupku, srazmjerno uspjehu, a temeljem odredbe članka 166. stavak 2. u svezi članka 154. stavak 2. ZPP, valjalo im je priznati opravdane troškove žalbenog postupka. Opravdani trošak tuženika u žalbenom postupku je sastav žalbe u visini od 60 bodova (Tbr. 10. točka 3. u svezi Tbr. 40. Tarife) što uz vrijednost boda od 2,00 eura uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 150,00 eura, te sudska pristojba na žalbu u iznosu od 125,55 eura, čime je ukupni opravdani trošak žalbe tuženika u iznosu od 275,55 eura, a srazmjerno uspjehu (73,64%) osnovan je zahtjev tuženika u iznosu od 202,92 eura, dok je neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u preostalom iznosu do 2.350,00 eura, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka obzirom da nije uspjela u istom, pa je o troškovima ovog žalbenog postupka valjalo riješiti kao u točci III. izreke ove odluke.

U Šibeniku, 7. srpnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić