Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-612/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Denizet d.o.o., Obala Kralja Zvonimira 23A, OIB: 61192177724, zastupanog po direktoru i zakonskom zastupniku Frederic Denizet, te zastupani po punomoćnici Merici Miše, odvjetnici u Trogiru, protiv tuženika LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antoniu Šalovu, odvjetniku u Trogiru, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-634/2019-42 od 31. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-634/2019-42 od 31. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu je tuženik dužan isplatiti iznos od 195.075,00 kn/25.890,90 €[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2012. do isplate, kao i da mu je dužan isplatiti troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 7.750,00 €.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja kao neosnovane u cijelosti te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 195.075,00 kn/25.890,90 € koja se odnosi na agencijsku proviziju od 3% uvećanu za PDV jer tužitelj smatra da mu je nastala šteta u visini posredničke nagrade od 3% od kupoprodajne cijene, jer da je tuženik, bivši zaposlenik tužitelja, iskoristio poznanstvo sa klijentom agencije tužitelja, kojega je upoznao za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tužitelja, da bi naknadno, nakon prestanka ugovora o radu, posredovao između HK, kupca (odnosno tvrtke u njegovom vlasništvu Plaga Inferus d.o.o.) i svojih roditelja TK i ŽK, kao prodavatelja, odnosno da bi povezao iste radi zaključenja kupoprodajnog ugovora.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje žalitelj.

7. Također, neprovođenjem dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem predloženog svjedoka BK, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik, niti je zbog toga isti bio onemogućen u raspravljanju pred prvostupanjskim sudom. Naime, na pripremnom ročištu određeno je da će se svjedok ŠK saslušati po potrebi, dok je tužitelj predlagao na tom ročištu da se saslušaju zz tužitelja da bi na ročištu 25. studenog 2021. predložio da se sasluša navedeni svjedok koji je i pozvan na ročište 7. travnja 2022. te na ročište 4. listopada 2022. i diplomatskim putem te je svjedok dopisom od 6. rujna 2022. naveo da nije u mogućnosti platiti let za Hrvatsku koji iznosi od 1.246,40 € do 1.552,79 €. Nakon toga prihvaćen je prijedlog tužitelja da se svjedok sasluša putem zamoljenog suda u Rusiji te je vraćen dopis da imenovani svjedok nije pristupio na ročište 17. ožujka 2023., 17. travnja 2023., 15. svibnja 2023. te 5. lipnja 2023. da bi tužitelj nakon toga ostao na navedenom dokaznom prijedlogu, ali je odluku o načinu provedbe saslušanja svjedoka prepustio sudu, nakon čega je prvostupanjski sud imajući u vidu dovoljno utvrđeno činjenično stanje odustao od predloženog svjedoka. Stoga na žalbene navode, valja reći da samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a isto tako ukoliko smatra da je nepotrebno izvesti neki dokaz radi utvrđivanja odlučne činjenice, može i odustati od njegovog izvođenja. Naime, u smislu odredbe čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost tako da činjenica što nije saslušan navedeni svjedok nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke.

8. Isto tako, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da žalitelj u žalbi navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je tuženik dana 16. ožujka 2010. tužitelju, agenciji za promet nekretninama, izdao Punomoć za prodaju nekretnine (neekskluzivne) te je u čl. I. navedeno da tuženik "izjavljuje i potvrđuje da je vlasnik (ili je dobio punomoć za zastupanje vlasnika, navesti u ovom slučaju različite vlasnike nekretnine) opisane kao: "apartmanska zgrada katastarske čestice zemljišta 2203/3,", vlasnici: ŽK

ŽK, a LK po punomoći;

- da je čl. II. navedene punomoći ugovoreno da punomoćnik ovlašćuje agenciju za promet nekretnina Denizet (tužitelja), da može posjetiti nekretninu i da ga zastupa u odnosu prema možebitnim kupcima nekretnine, u razdoblju od šest mjeseci (prešutno obnovljivom) te pod točkom III. da se obvezuje prodati nekretninu po cijeni od 1.300.000,00 €, a pod točkom IV. da se tuženik (potpisnik punomoći) obvezuje, u slučaju prodaje posredstvom agencije Denizet d.o.o., uplatiti agenciji izravno proviziju u iznosu od 3.000,00 eura uvećano za PDV za nekretninu čija vrijednost nije veća od 100.000,00 eura ili 3% uvećano za PDV, za nekretninu ako je vrijednost nekretnine veća od 100.000,00 eura;

- da je između tužitelja sa jedne strane, te SK i HK BK (nadalje, kupci), sa druge strane, dana 22. listopada 2010. zaključen ugovor bez javnopravne potvrde, kojim je ugovoreno da kupci ovlašćuju tužitelja da obave potrebne radnje, sakupe potrebne informacije za stjecanje zemljišta u zoni T1 i da pregovaraju o uvjetima kupnje i plaćanja, a glede mogućnosti ostvarenja njihovog projekta : izgradnja marina i pratećih usluga, sportski i turistički centar, izgradnja individualnih vila i sl. te da je navedenim ugovorom u toč. 3. ugovoreno da u slučaju uspješno realiziranih pregovora će kupci, osobno potpisivati kupoprodajne ugovore i predugovore i osobno vršiti isplatu, te se kupci obvezuju tužitelju od konačne kupoprodajne cijene isplatiti proviziju u iznosu od 3%;

- da je tuženik bio zaposlenik tužitelja na radnom mjestu agenta u posredovanju u prometu nekretnina,u vremenskom razdoblju od 11. ožujka 2010. do 30. lipnja 2010. temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 11. ožujka 2010. , a bio je u radnom odnosu od 23. ožujka 2011. do 22. ožujka 2012., kako to proizlazi iz Ugovora o radu od 23. ožujka 2011.;

- da iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 17. svibnja 2012. proizlazi da je sklopljen između RK i TK, s jedne strane, kao prodavatelja te kupca Plaga Inferus d.o.o., zastupanog po direktoru MK, kojim prodavatelji prodaju nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], za kupoprodajnu cijenu od 680.000,00 eura te se upravo izdana punomoć odnosila na zemljišnoknjižnu oznaku čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] Donji, koja je u Punomoći označena kao „apartmanska zgrada katastarske čestice zemljišta 2203/3“, koja nekretnina je i predmet navedenog

Ugovora o kupoprodaji od 17.svibnja 2012.;

- da su tuženik i njegov otac ŽK bili vlasnici tvrtke Plaga Inferus d.o.o., koju su 13. siječnja 2012. prodali HK kako proizlazi iz objave Trgovački sud u Splitu, Tt-11/2698-2;

- da iz dopisa tužitelja od 16. travnja 2012. proizlazi da je tužitelj uputio prije pokretanja postupka dopis TK i ŽK (list 12), a kojim ih poziva na uplatu posredničke naknade odnosno provizije.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da imajući u vidu da je Punomoć potpisana na unaprijed pripremljenom, tipskom obrascu tužitelja kojim se služio u svakodnevnom poslovanju i na čiji sadržaj tuženik (kao punomoćnik nalogodavca) nije mogao utjecati, zatim činjenicu da su zz tužitelja LKH i zz tužitelja AK u stranačkom iskazu naveli da su znali da tuženik potpisao punomoć u svojstvu punomoćnika nalogodavca, da je u punomoći i naznačeno kako je izdaje "LK – punomoćnik", kao i okolnost da se tuženik prije pokretanja parničnog postupka pisanim putem obratio upravo roditeljima tuženika, ŽK i TK, za isplatom utužene naknade (očigledno smatrajući iste nalogodavcima), to proizlazi da tuženik, kao punomoćnik nalogodavca, ne bi bio u obvezi isplatiti tužiteljima posredničku proviziju. Dakle, kako tuženik u konkretnom slučaju nije nalogodavac, što je bilo poznato zz tužitelja DK i AK, to prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije pasivno legitimiran na isplatu posredničke provizije jer je obveza isplate provizijske naknade iz odredbe čl. 15. st. 1. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina ("Narodne novine", broj: 107/07, 144/12, 14/14, 32/19 - dalje: ZPPN), upravo obveza nalogodavca (a ne punomoćnika nalogodavca).

11. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da obzirom da je Ugovor o kupoprodaji zaključen nakon prestanka radnog odnosa tuženika kod tužitelja pa sklapanjem tog ugovora nije došlo do povrede zakonske zabrane natjecanja radnika s poslodavcem jer je ugovor zaključen nakon prestanka radnog odnosa, a nije niti bila ugovorena zabrana natjecanja radnika s poslodavcem tako da tuženik nije dužan tužitelju naknaditi utuženi iznos s osnova naknade štete niti kada bi se činjenični supstrat sagledao kroz pravni osnov ugovorne ni zakonske zabrane natjecanja radnika s poslodavcem, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci prvostupanjske presude.

12. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tužitelj.

13. Naime, tuženik u ovom slučaju nije nalogodavac, budući je Punomoć od 16. ožujka 2010. potpisao u svojstvu punomoćnika nalogodavca i to samo svog oca ŽK te je u ime nalogodavca ovlastio tužitelja da može posjetiti nekretninu i da ga zastupa naspram možebitnih kupaca predmetne nekretnine, a što je sve bilo poznato zz tužitelja DK i AK s time da je zz tužitelja DK u svom iskazu izričito naveo da bio upoznat sa tim da tuženik nije vlasnik kuće, već njegovi roditelji, da je mogao podnijeti tužbu i protiv ŽK i TK, međutim nije jer je cijelo vrijeme u pregovorima sudjelovao tuženik, a da ŽK i TK govore samo hrvatski jezik pa se sa njima ne može komunicirati, a bio je svjestan da je tuženik nastupio kao punomoćnik, dakle da nije bio osoba koju mora kontaktirati i da je bio svjestan da je tuženik samo punomoćnik.

14. Tužitelj u žalbenim navodima ističe da potražuje naknadu štete koja mu je prouzročena nemoralnim i prijevarnim radnjama svog zaposlenika za vrijeme trajanja radnog odnosa, a koji je svoje radnje na štetu svog poslodavca tužitelja pomno planirao sve do trenutka davanja svojevoljnog otkaza dana 31.8.2011. tako da je tuženik odgovoran za štetu u vidu izmakle koristi jer da je tužitelj mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari da će provedbom predmetne kupoprodaje ostvariti naplatu dogovorene provizije, ali ostvarenje naplate je spriječeno upravo radnjom štetnika.

15. Takvi žalbeni navodi su neosnovani. Naime, pretpostavke odgovornosti za štetu su postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje i da bi postojala odgovornost za štetu, a sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Isto tako, u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO-a, pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Pri tome je potrebno da je postojala namjera stjecanja koristi koja se zbog štetnikovog postupka izjalovila.

16. Međutim, takve pretpostavke žalitelj tijekom postupka nije dokazao, a niti je suprotno žalbenim navodima, dokazao da će provedbom predmetne kupoprodaje ostvariti naplatu dogovorene provizije i da je ostvarenje naplate spriječeno upravo radnjom štetnika.

17. Naime, tužitelj nije dokazao da su stranke tužitelja i to SK i HK bili zainteresirani upravo za kupnju predmetne nekretnine zk. čestiče 2203/3 k. o. [katastarska općina] jer u spisu prileži samo Ugovor bez javnopravne potvrde od 22.10.2010. iz kojeg proizlazi da je između tužitelja sa jedne strane, te SK i HK BK (nadalje, kupci), sa druge strane, dana 22. listopada 2010. zaključen ugovor bez javnopravne potvrde, kojim je ugovoreno da kupci ovlašćuju tužitelja da obave potrebne radnje, sakupe potrebne informacije za stjecanje zemljišta u zoni T1 i da pregovaraju o uvjetima kupnje i plaćanja, a glede mogućnosti ostvarenja njihovog projekta: izgradnja marina i pratećih usluga, sportski i turistički centar, izgradnja individualnih vila i sl. (dakle, ugovor za druge nekretnine) Isto tako, tužitelj tijekom postupka nije tvrdio niti dokazivao da bi neki drugi klijent agencije bio zainteresiran za kupnju predmetne nekretnine, pa da bi tužitelj mogao osnovano očekivati realizaciju kupoprodaje.

18. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da tuženik nikada nije bio na radnom mjestu agenta u posredovanju u prometu nekretnina te da se prvostupanjski sud poziva na nevažeći Ugovor o radu, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, iz priležećih Ugovora o radu proizlazi da je tuženik bio zaposlenik tužitelja na radnom mjestu agenta u posredovanju u prometu nekretnina,u vremenskom razdoblju od 11. ožujka 2010. do 30. lipnja 2010. temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 11. ožujka 2010., a bio je u radnom odnosu od 23. ožujka 2011. do 22. ožujka 2012., na radnom mjestu komercijalista, kako to proizlazi iz Ugovora o radu od 23. ožujka 2011. Međutim, Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 17. svibnja 2012. sklopljen je između RK i TK, s jedne strane, kao prodavatelja te kupca Plaga Inferus d.o.o., zastupanog po direktoru MK, kojim prodavatelji prodaju nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], za kupoprodajnu cijenu od 680.000,00 eura, dakle, nakon prestanka radnog odnosa tuženika kod tužitelja i bez sudjelovanja tuženika. Isto tako, neosnovani su i žalbeni navodi da je tuženik u predmetnoj punomoći za posredovanje naznačio tužitelja i da je bio dužan platiti proviziju, budući da tuženik nije sudjelovao u zaključenju predmetnog Ugovora o kupoprodaji, a niti je tada bio u radnom odnosu kod tužitelja.

19. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da se je tuženik u vezi s člankom 11. Ugovora o radu od 23. ožujka 2011. obvezao poslove komercijalista obavljati isključivo i samo u ime i korist agencije Denizet d.o.o., a da isti očito nije postupio sukladno citiranom članku Ugovora o radu budući da je suprotno istom radio u svoje ime i u svoju korist, valja reći da su neosnovani jer kako je već rečeno tuženik nije sudjelovao u zaključenju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 17. svibnja 2012., a koji ugovor je sklopljen nakon otkaza tužitelju 31. kolovoza 2011. kako to ističe i sam tužitelj.

20. Također, neosnovani su i žalbeni navodi da je na dan otkaza tužitelju 31. kolovoza 2011., Trgovački sud u Splitu proveo upis promjene članova u PLAGA INFERUS sa dosadašnjih vlasnika ŽK i LK na ĆK jer iz objave Trgovačkog suda u Splitu, Tt-11/2698-2, proizlazi da je promjena upisana 13. siječnja 2012. kada su je prodali HK. Međutim, neovisno o tome, ne postoji uzročno posljedična veza između štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala neisplatom posredničke provizije i prodaje firme PLAGA INFERUS MK, a niti elementi naknade štete postoje u činjenici da je SK za vrijeme suradnje s Agencijom Denizet d.o.o. otvorio tvrtku GAK d.o.o. u svrhu kupnje cijele turističke zone Kava Okrug Gornju, koja kupoprodaja kasnije nije realizirana.

21. Prema tome, suprotno žalbenim navodima, tuženik u konkretnom slučaju nije nalogodavac, već je punomoć potpisao u svojstvu punomoćnika nalogodavca, što je bilo poznato zz tužitelja DK i AK koji su znali da tuženik nije vlasnik predmetne nekretnine. Isto tako, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik dao otkaz na radnom mjestu agenta kod tužitelja dana 31. kolovoza 2011., dok je Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine zaključen 17. svibnja 2012., dakle nakon prestanka radnog odnosa tuženika kod tužitelja, tako da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nema odgovornosti tuženika za eventualno nastalu štetu.

22. Naime, zakonski zastupnici tužitelja su znali da tuženik potpisao punomoć u svojstvu punomoćnika nalogodavca te je u punomoći i naznačeno kako je izdaje "LK – punomoćnik", a što sve potvrđuje i okolnost da se tužitelj prije pokretanja parničnog postupka pisanim putem obratio upravo roditeljima tuženika, ŽK i TK, za isplatom utužene naknade (očigledno smatrajući iste nalogodavcima) te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da bi proizlazila svijest tužitelja o tome da je tuženik potpisivanjem punomoći, nastupio kao punomoćnik nalogodavca, a ne kao nalogodavac. Navedeno proizlazi i iz iskaza zz tužitelja DK koj je naveo da nije tužio kupca i prodavatelja za proviziju jer je gospodin SK već imao probleme s obitelji TK, a i da je mogao podnijeti tužbu protiv ŽK i TK ali da je u pregovorima sudjelovao tuženik koji je bio samo punomoćnik, a ne osoba s kojom bi morao kontaktirati.

23. Daljnji žalbeni navodi tužitelja svode se na preocjenjivanje izvedenih dokaza na što nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. Naime, tužitelj žalbenim navodima iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja, a niti su od relevantnog značaja činjenice što je tuženik imao punomoć prokurista firme u vlasništvu stranke KK.

24. Slijedom svega navedenog, kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

25. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1 ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, dok tužitelju nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

26. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP) (točka II. izreke).

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić