Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-281/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Radeliću, odvjetniku u Zagrebu, Domjanićeva 3, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz MAĐARIĆ & LUI odvjetničko društvo d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3105/2022-21 od 2. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3105/2022-21 od 2. prosinca 2024.
Obrazloženje
1. Točkom I prvostupanjske presude utvrđeno je da odredba čl. 7 Ugovora o kreditu broj 218-50-3760396 od 7. studenoga 2006., sklopljenog između tužiteljice UE, kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., ne proizvodi pravne učinke u dijelu kojim je ugovorno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, točkom II naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 1.997,78 Eur sa zateznim kamatama, od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a točkom III, tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.617,77 Eur sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Tuženik žalbom pobija presudu u odluci o glavnoj stvari iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), a posljedično tom i odluci o troškovima postupka. Predlaže preinačiti presudu, odbiti tužbeni zahtjev, naložiti tužiteljici naknaditi mu troškove postupka uključivo i žalbenog sve sa zateznim kamatama, podredno, ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu predmet na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora zahtjev je tužitelja da sud utvrdim ništetnim odredbe čl. 7. ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 7. studenog 2006. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF važećem na dan dospijeća, te naloži tuženiku isplatiti mu 1.997,78 Eur na ime više plaćenog prema primjenjivanom tečaju u odnosu na početni tečaj CHF i to s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos.
6. Temeljem u postupku provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrdio je:
- da je tužiteljica, kao potrošač, s tuženikom, 7. studenog 2006. sklopila Ugovor o kreditu, za kupnju osobnog vozila, u iznosu od 18.145,68 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, uz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća;
- da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika, da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo, da sporna odredba nije bila dovoljno jasna i transparentna, te da tuženik nije pravilno i potpuno obavijestio tužiteljicu o svemu bitnom da bi tužiteljica mogla donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora, odnosno o eventualnim rizicima promjene valute CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice;
- da je kredit otplaćen;
- da je tečaj tijekom otplate znatno rastao uslijed čega je tužiteljica platila 1.997,78 EUR više, nego bi platila prema početnom otplatnom planu;
- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: parnica Potrošač) utvrđeno kako je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja predmetnog kredita, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupao protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO).
7. Kraj takvog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) važećem na dan dospijeća, ništetne sukladno odredbama čl. 323. st. 1. ZOO, te naložio tuženiku, sukladno odredbama čl. 1111. st. 1. ZOO isplatiti tužiteljici više plaćeno s osnove promjene tečaja.
8. Neosnovani su žalbeni razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Isto tako nije počinjena ni koja druga bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredaba čl. 365. st. 2. ZPP.
9. Nadalje, iznesena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda te njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prihvaća i ovaj sud, što tuženik žalbenim navodima nije doveo u pitanje.
10. Neosnovani su žalbeni navodi kako je sud zanemario, odnosno da su sporne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da su svi klijenti dobili sve potrebne obavijesti, da nije nastala znatna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda kako je ništetnost spornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite.
11. Naime, sudovi su, u parnici Potrošač, cijenili sadržaj spornih odredaba ugovora o kreditu koje je, pored ostalih banaka i tuženik sklapao s klijentima, odnosno cijenili su njihovu ''jasnoću, uočljivost i razumljivost'', kao i obaviještenost potrošača na kolektivnoj razini, te ih utvrdili ništetnim, pruživši tako potrošačima zaštitu na općenitoj, apstraktnoj razini, jer su izvođeni dokazi radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka).
12. Sukladno odredbama čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14, na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka), sud je vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Točno je što tuženik navodi kako u tom postupku nije mogao dokazivati da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao i da joj je dao potrebne obavijesti, no to je mogao dokazivati u ovom postupku, ali nije, a nasuprot njegovim tvrdnjama iz iskaza tužiteljice proizlazi da od zaposlenika banke nije bila upoznata s rizicima ugovaranja kredita u valuti CHF i da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Žalbeni navodi da bi izbor valute kredita imao značaj pojedinačnog pregovaranja nisu osnovani, a ni navodi kako je tuženik u ovom postupku bio onemogućen dokazivati činjenice i okolnosti odlučne za ocjenu ništetnosti spornih odredaba, jer su svi dokazi koje je predložio, osim onih od kojih je odustao, izvedeni.
13. Slijedom naprijed navedenog, neosnovani su žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, kao i da je sud ništetnost odredaba utvrdio samo temeljem presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, budući je prvostupanjska odluka, osim na toj odluci, utemeljena i na dokazima izvedenim u ovom postupku, iskazu tužiteljice, ugovoru o kreditu…, a ponavlja se, tuženik, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo i da je tužiteljici dao sve potrebne obavijesti za donošenje valjane odluke. Imajući u vidu da su u parnici Potrošač, sporne odredbe utvrđene ništetnim na općenitoj razini, neovisno što izgledaju jasne, razumljive i što su uočljive, te utvrđenju prvostupanjskog suda u ovom postupku, da konkretno tužiteljica nije od tuženika dobila druge potrebne obavijesti o rizicima valute CHF, osim onih danih kroz opće tržišne komunikacije, koje su također bile predmetom ocjene u parnici Potrošač, ne stoje žalbeni razlozi da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog čega bi sporne odredbe bile nerazumljive i nejasne baš tužiteljici. Isto tako, obzirom na utvrđenje suda u parnici Potrošač da se radilo o ništetnim odredbama neovisno o tom što izgledaju jasne, razumljive i što su lako uočljive, neosnovani su i žalbeni navodi da u konkretnom slučaju, u smislu odredaba čl. 99. u vezi čl. 96. st. 1. ZZP/07, nije bilo dopušteno ispitivati jesu li sporne odredbe prouzročile neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
14. U odnosu na navode kako prvostupanjski sud presumira nesavjesnost tuženika, za reći je kako je nesavjesno postupanje tuženika utvrđeno u kolektivnom sporu, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da je u konkretnom slučaju bilo drugačije.
15. Slijedom svega pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ništetnim odredbama, na što nije od utjecaja što je kredit solemniziran, budući u samom ugovoru o kreditu nisu bile sadržane potrebne obavijesti o rizicima kredita u valuti CHF, pa javni bilježnik pri solemnizaciji o tomu nije mogao ni upozoriti tužiteljicu. Isto tako nije od utjecaja ni što je kredit otplaćen jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).
16. Kako žalbeni razlozi tuženika nisu osnovani, to je temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP žalba odbijena a prvostupanjska presuda potvrđena kao u izreci.
U Šibeniku, 7. srpnja 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Goran Stošić