Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1091/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Melite Novoselac, predsjednika vijeća, Svjetlane Tolj suca izvjestitelja i člana vijeća te suca Jelene Bušić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Miškić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koga zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6/III, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-343/2024-10 od 8. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-343/2024-10 od 8. travnja 2025.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. ožujka 2003., koja odredba nosi naziv “ZAVRŠNE ODREDBE”, a koja odredba glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% (tri cijeli posto) od iznosa kredita…”.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 360,00 EUR (tri stotine šezdeset eura), koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi troška obrade i odobrenja kredita, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 05.04.2003. pa do isplate, a koja kamata teče po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine., sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.224,54 EUR (jednu tisuću dvije stotine i dvadeset četiri eura i pedeset i četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP). U žalbi ukazuje na povredu prava iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14- dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine”, Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija), s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženiku dosudi trošak parničnog postupka. U žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Zahtijeva trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da sud prvog stupnja prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

8. Sud prvog stupnja nije povrijedio odredbu iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije, jer je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na ravnopravnost stranaka i na temelju provedenog kontradiktornog postupka donio odluku.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 11. st. 1. Ugovora o kreditu broj 9408088762 od 20. ožujka 2003. kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe.

10. S obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 20. ožujka 2003. u ovoj pravnoj stvari primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05- dalje: ZOO/91), iako se sud pozvao na Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO/05) odredbe na kojima sud prvog stupnja temelji odluku sadržajno su jednake u navedenim zakonima., pa isto nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke suda prvog stupnja.

11. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

- da je 20. ožujka 2003. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora zaključen Ugovor o kreditu broj [broj kredita],

- da je čl. 11. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% od iznosa kredita,

- da je predmetnu naknadu tuženik naplatio tužiteljici prilikom isplate kredita 4. travnja 2003. u iznosu od 2.718,00 kn što odgovara protuvrijednosti od 360,00 eur,

- da je predmetna ugovorna odredba sadržana u tipskom ugovoru o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati.

12. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da se radi o prethodno pripremljenom Ugovoru od strane tuženika, odnosno o tipskom Ugovoru pa o odredbi čl. 11. st. 1. tužiteljica nije niti bila u mogućnosti pregovarati.

13. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici nisu na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjene odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojima tužiteljica nije bila u položaju pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nadalje, tuženik nije tužiteljicu informirao u čemu bi se sastojali troškovi naknade obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, kao što nije dokazao da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču, nametnuta obveza te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 101/17, 128/22 i 156/23) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova stav je ovog suda da ova naknada ne bi bila određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

17. Osnovano tuženik navodi da sud prvog stupnja nije mogao prihvatiti iskaz tužiteljice u dijelu iz kojeg proizlazi da je tužiteljica pročitala Ugovor o kreditu u kojem je navedena sporna odredba čl. 11. st. 1. Međutim iz iskaz tužiteljice proizlazi da se prilikom zaključenja Ugovora o kreditu koji je prethodno pripremio tuženik o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, da se tužiteljici nije omogućilo da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se pokrivaju tom naknadom, kao i da procjeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz naplate te naknade. Na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o visini i svrsi te naknade. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su zahtjev za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao i naplata ništavi prema odredbi čl. 103. ZOO/91.

18. Osim toga pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara restitucijske tražbine tužiteljice, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, C810/21 Caixabank SA i dr., C-561/21 Banco Santander SA, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

19. Ukazuje se i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 20. ožujka 2003., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba.

20. Također je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo na povrat plaćenog iznosa od 360,00 eur zbog ništave odredbe i to primjenom odredbe čl. 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. ZOO/91. Sud prvog stupnja je pravilno odredio i tijek zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose sukladno čl. 214. ZOO/91, obzirom da se zbog ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem.

21. Slijedom iznijetog, sud prvog stupnja je točno i istinito utvrdio činjenično stanje, te ispravno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi o kreditu kao u izreci, te ispravno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem restitucijskog zahtjeva tužitelja.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonito donesena u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a., tuženik ne konkretizira razloge zbog kojih pobija odluku o trošku, radi čega žalbenim navodima pravilnost odluke o trošku nije dovedena u pitanje.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

24. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Osijek, 3. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac