Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-3/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Viktor Barbir, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Marijo Depolo, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-310/2021-25 od 28. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovna i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-310/2021-25 od 28. rujna 2023.

II. Tužiteljici i tuženiku ne dosuđuje se trošak žalbenog postupka

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1.Obvezuje se tuženik da plati tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog naročito teškog invaliditeta sina BT, iznos od 21.899,00 EUR-a /165.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od podnošenja tužbe 07.07. 2021.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine do isplate, zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2.Obvezuje se tuženik da plati tužiteljici troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Dužna je tužiteljica u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.806,80 EUR."

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu izjavila je tužiteljica i to iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ((„Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP). U žalbi ističe i povredu ustavnih prava iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., u daljnjem tekstu: Ustav RH) kao i povredu čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine”, Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija). Predlaže da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivio svim žalbenim navodima tužiteljice.

Zahtjeva trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji joj je prethodio, žalbene navode tužiteljice i navode tuženika iz odgovora na žalbu utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Na temelju predloženih i u postupku provedenih dokaza činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo.

7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete koju trpi zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe – sina BT koji je stradao kao sudionik prometne nezgode koja se dogodila 16. lipnja 2007. kada je zadobio teške tjelesne ozljede iza kojih je zaostalo smanjenje životnih aktivnosti od 85%.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica majka KT koja s njim živi u zajedničkom kućanstvu;

- da je BT teško stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 16. lipnja 2007. u kojoj je zadobio niz teških tjelesnih ozljeda zbog čega je kod njega zaostalo i smanjenje životnih aktivnosti od 85%;

- da postoji suodgovornost LT za nastali štetni događaj u omjeru od 50%;

- da je u predmetu poslovni broj Pn-39/17 koji je vođen povodom tužbe LT protiv ovdje tuženika radi naknade neimovinske i imovinske štete provedeno medicinsko vještačenje po vještaku neurokirurgu dr. Miri Jurinoviću i isti nalaz i mišljenje dostavljen u sudski spis 18. srpnja 2018. u kojem vještačenju su utvrđene ozljede koje je isti zadobio, posljedice istih ozljeda kao i postotak smanjenja životnih aktivnosti od 85%;

- da je nalazom i mišljenjem istog vještaka utvrđeno da se kod ovakve vrste ozljeda koje se sastoje u ozljedi kralježnice sa ozljedom kralježničke moždine i neurološkim deficitima, stanje smatra trajnim i stabiliziranim protekom 24 mjeseca od ozljeđivanja;

- da je u ovom postupku provedeno novo vještačenje po vještaku dr. Saši Devčiću koji također u nalazu i mišljenju utvrđuje tijek liječenja LT i daje mišljenje kada se može smatrati da se stabiliziralo njegovo zdravstveno stanje;

- da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 7. srpnja 2021.

9. Tijekom postupka pred sudom prvog stupnja i u žalbenom postupku sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice u smislu odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Sud prvog stupnja pobijanom presudom odbija tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćajući istaknuti prigovora zastare potraživanja od strane tuženika. Na temelju provedenih dokaza i to prije svega nalaza i mišljenja vještaka dr. Mire Jurinović i dr. Saše Devčića zaključuje da je zdravstveno stanje sina tužiteljice kao neposredno oštećenog konačno definirano i stabilizirano otprilike dvije godine nakon ozljeđivanja, dakle tijekom 2009. godine, a da daljnja liječenja koja je on obavljao fizikalnom i imunoterapijom nemaju utjecaja na trenutak stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja koje je relevantno za početak tijeka zastarnog roka od tri godine iz čl. 230. ZOO-a, odnosno da isti terapeutsku postupci služe samo liječenju tegoba vezanih uz trajne posljedice, odnosno sprječavanje i progresiju istih tegoba.

10.1. Uzimajući u obzir stabilizaciju zdravstvenog stanja sina tužiteljice te datum podnošenja tužbe, zaključuje da je protekao subjektivni zastarni rok od 3 godine za potraživanje naknade neimovinske štete, zbog čega u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezuje istu da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.806,80 EUR.

11. Ovakav stav suda prvog stupnja kao pravilan i zakonit prihvaća i ovaj sud.

12. Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, dok prema st. 2. ta tražbina u svakom slučaju zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

12.1. Dakle, početak subjektivnog roka za tražbinu naknade štete ovisi kumulativno o dvjema činjenicama: o saznanju oštećenika za štetu i o saznanju oštećenika za osobu koja je učinila štetu. Pri tome se pod saznanjem oštećenika za štetu podrazumijeva ne samo saznaje o postojanju štete već i saznanje o obujmu štete, odnosno o elementima njezine visine.

12.2. U konkretnom slučaju nesporno je tužiteljice za postojanje štete, odnosno za ozljeđivanje sina saznala već neposredno nakon štetnog događaja odnosno 16. lipnja 2007., ali se isti trenutak ne poklapa sa trenutkom kada je ista saznala za obujam štete odnose elemente njezine visine, a koji trenutak je relevantan za početak tijeka zastarnog roka.

13. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da se završetak liječenja, odnosno stabilizacija zdravstvenog stanja smatra trenutkom nastanka štete kada se može utvrditi opseg i stupanj svih okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u smislu čl. 1100. i čl. 1101. ZOO-a.

13.1. Pri tome suda prvog stupnja pravilno cijeni kako nalaz i mišljenje vještaka dr. Mire Jurinovića koji je sačinjen za potrebe postupka Pn-39/17 i koji su stranke prihvatile da se koristi za potrebe ovog postupka kao i nalaz vještaka dr. Saše Devčića a koji identično zaključuju kako u slučaju ozljeda koje je zadobio sin tužiteljice, odnosno u slučaju ozljede kralježnice s ozljedom kralježničke moždine i neurološkim deficitima, se stanje oštećenog ukazuje trajnim i definitivnim nakon proteka 24 mjeseca, nakon čega nije za očekivati da bi moglo doći do značajnijeg oporavka. Dakle, glavne posljedice ozljeđivanja kod sina tužiteljice su klijenutost donjih udova, gubitak kontrole stolice i mokrenja te impotencija a što je sve trajnog karaktera, te je sve dijagnosticirano i medicinski objektivizirano nakon ozljeđivanja.

14. Stoga neosnovano u žalbi tužiteljica ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Saše Devčića proizlazi da je liječenje neposredno oštećenog BT završeno 2020. kada je završeno liječenje imunoterapijom što je utjecalo na stabilizaciju njegovog zdravstvenog stanja u odnosu na lokomotorni sustav, zbog čega nije niti moglo doći do stabilizacije zdravstvenog stanja sve dok liječenje traje i daje rezultate.

14.1. Naime, u tom dijelu je sud prvog stupnja, nakon usmenog saslušanja istog vještaka, pravilno ocijenio taj dio njegovog nalaza i mišljenja (točka 18. obrazloženje) i nije ga prihvatio s obzirom da je isti dio nalaza protivan ostatku nalaza i mišljenja kada isti vještak kao i vještak dr. Miro Jurinović ističe da, kada su u pitanju ozljede donjih udova, neurološko oštećenje se može smatrati definiranim nakon dvije godine, nakon čega nije moguće očekivati značajniji napredak.

15. Također, neosnovano, tek sada po prvi put u žalbi, tužiteljica ističe da su se oba vještačka nalaza i mišljenja odnosila samo na neurološke posljedice ozljeda kod neposredno oštećenog i na stabilizaciju zdravstvenog stanja u tom dijelu, a da se završetak liječenja nije promatrao kroz prizmu liječenja svih posljedica, a ne samo neuroloških, ukazujući time na djelomično nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

15.1. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da tužiteljica, niti u tužbi niti tijekom postupka, pa niti nakon provedenog vještačenja u ovom predmetu nije prigovarala nalazu i mišljenju vještaka dr. Saše Devčić, niti je eventualno iznosila da isto vještačenje nije potpuno, niti je u tom smislu predlagala dopunu vještačenja ili provođenje novog vještačenja zbog čega isto, u skladu s čl. 352. st. 1. ZPP-a nije ovlaštena isticati tek u žalbenom postupku.

16. Također neosnovano u žalbi tužiteljica ponovno navodi da je prema nalazu i mišljenju vještaka dr. Saše Devčića konačni datum završetka liječenja bio tijekom 2020. kada je završio tretman imunoterapije, te da je tada i došlo do stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja.

17. Naime, stabilizacije zdravstvenog stanja smatra se da je nastupila onda kada je postalo izvjesno da su se posljedice ozljeđivanja iz štetnog događaja ustalile, što znači da se više ne mogu otkloniti niti bitno smanjiti, iako terapija i liječenje traje i dalje pa ponekad čak i cijeli život.

17.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Mire Jurinovića i iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Saše Devčića utvrđen je završetka liječenja i stabilizacija zdravstvenog stanja neposredno oštećenog, dvije godine nakon ozljeđivanja, dakle tijekom 2009. Nadalje, i iz EMNG nalaza koji su urađeni 2008., 2009 i 2018. godine proizlazi da su oni uglavnom isti, na svima se vidi vrlo teško traumatsko oštećenje korijenova od L4 do S 2, a što se sve očituje u kljenutosti donjih udova, gubitku kontrole stolice i mokrenja te impotenciji.

17.2. Stoga, pogrešno tužiteljica smatra da je konačno liječenje završeno tek 2020. i da je tek tada stabilizirano zdravstveno stanje neposredno oštećenog budući drugačije proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka koji su se koristili za potrebe ovog postupka.

18. Nadalje, neosnovan je žalbeni navod tužiteljice da je za početak tijeka zastarnog roka relevantan datum izrade nalaza i mišljenja vještaka dr. Mire Jurinovića od 18. srpnja 2018. kada je ona saznala za obujam štetnih posljedica i stupanj invaliditeta neposredno oštećenog, a s obzirom da je tužba podnesena 7. srpnja 2021., da je ista podnesena unutar zastarnog roka od tri godine.

19. Naime, s obzirom da tužiteljica stalno živi sa neposredno oštećenim i o njemu se brine, ne može se smatrati da je ista za obujam štete i sve njene posljedice saznala tek izradom nalaza i mišljenja vještaka od 18. srpnja 2018., budući iz istog nalaza i mišljenja proizlazi da se zdravstveno stanje oštećenog stabiliziralo dvije godine nakon ozljeđivanja, dakle, od 2009. i da je od tada nepromijenjeno, što istoj nije moglo ostati nepoznato.

20. Naime, bez obzira što je stanje neposredno oštećenog BT izazvano predmetnim ozljeđivanjem takvo da liječenje nikada nije okončano niti će do njegova izlječenja doći, vještaci su se u svom usmenom očitovanju izričito izjasnili da se temeljem kliničke prakse, ali i stručne i znanstvene literature ovakvo stanje može proglasiti permanentnim, dakle onim za koje se smatra da ne postoji mogućnost izlječenja/oporavka, tek dvije godine po ozljeđivanju slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja kao početak tijeka zastare utuženog vida štete, pravilno uzeo 2009. godinu, kao trenutak proglašenja stanja neposredno oštećenog stalnim, za koje ne postoji mogućnost oporavka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-4348/2019).

20.1. Stoga se neosnovano u žalbi tužiteljica poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-606/16-2 od 18. listopada 2016. budući i iz iste presude proizlazi da je za početak tijeka zastarnog roka bitan trenutak kada se stabiliziralo zdravstveno stanje oštećene osobe i kada su se sa sigurnošću mogle utvrditi konačne i trajne posljedice zadobivenih ozljeda oštećenog.

21. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 230. ZOO-a kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

21.1. Ovakvom odlukom suda prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tužiteljice nije povrijeđeno njezino ustavno pravo iz čl. 29. Ustava RH, odnosno pravo na pravično suđenje, s obzirom da je pobijana odluka u dovoljnoj mjeri obrazložena da se niti na koji način ne može smatrati arbitrarnom, a time što je zbog zastare odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice ne može se smatrati niti da je povrijeđeno njezino pravo na pristup sudu zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka također je pravilna i zakonita te donesena u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - u daljnjem tekstu: Tarifa) posebno uzimajući u obzir da odluku o troškovima postupka tužiteljica pobija samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari.

23. Slijedom svega navedenog na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka tužiteljice donesena je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a i isti troškovi joj nisu dosuđeni s obzirom da sa žalbom nije uspjela.

25. Odluka o trošku sastava odgovora na žalbu tuženika donesena je na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a i isti troškovi mu nisu dosuđeni s obzirom da nisu bili potrebni i nužni za donošenje odluke o izjavljenoj žalbi.

Osijek, 3. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac