Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-2556/2021-2

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Branke Guljaš, kao predsjednika vijeća, Katice Krajnović, kao suca izvjestitelja i Berislava Babića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja UE, [adresa], Ulica **.**.1991., br. [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Marina Lacković, odvjetnica iz Daruvara, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koga zastupa ODO Bjelovar Stalna služba u Daruvaru, radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-23/2021-16 od 25. listopada 2021., 3. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-23/2021-16 od 25. listopada 2021. u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev kao i pobijanom dijelu kojim se odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj UE, [adresa], Ulica **.**.1991. br. [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao pravo vlasništva, na nekretninama upisanim kod Općinskog suda u Bjelovaru, Zemljišnoknjižni odjel Daruvar u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to: - kčbr. [katastarska čestica]-oranica [adresa] s 432čhv (1554m2), što je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA , zastupana po ODO Bjelovar, SS Daruvar, Građansko- upravni odjel dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na ime i vlasništvo tužitelja UE , [adresa] **.**.1991. br. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]." II Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.550,00 kn, u roku od 15 dana, za zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. 2 Poslovni broj P-23/2021-16

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 4.550,00 kn do ukupno potraživanih 4.650,00 kn (dakle za iznos od 100,00 kn) kao neosnovan.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, za što ima pravni interes prema čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 28/13., 89/14-Odluka USRH, 70/19.– dalje: ZPP) iz razloga označenih u članku 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda i predložio da se žalba kao neosnovana odbije, a njemu dosudi trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Razmatrajući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ovaj sud utvrđuje da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi jer odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se sa sigurnošću ispitati, a niti postoji koja druga bitna povreda iz navedenog članka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer su u postupku pred prvostupanjskim sudom sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene (čl. 8. ZPP-a) o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

8. Među strankama nije bilo sporno da se tužena Republika Hrvatska upisana u zemljišnim knjigama vlasnicom predmetne nekretnine.

9. Sporno je među strankama da li se tužitelj zajedno sa pravnim prednicima nalazio u poštenom i samostalnom posjedu predmetne nekretnine preko 50 godina, da bi obzirom na kvalitetu posjeda i dužinu njegova trajanja bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

10. Na temelju nespornih, a i tijekom postupka utvrđenih činjenica proizlazi:

- da je Republika Hrvatska upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetne nekretnine,

- da je iz uvjerenja o povijesti promjena na katastarskim česticama izdanog od Odjela za katastar nekretnina Daruvar vidljivo da je predmetna nekretnina od 1968., kada je obavljena revizija katastarskih podataka (uspoređivanje podataka katastarskog operata s podacima na terenu) upisana na ŠE iz [adresa] kao posjednika i od tada se na istome vodi pa i na dan 21.7.2020., a ranijim podacima katastar ne raspolaže,

- da iz Ugovora o kupoprodaji od 26. rujna 2021. proizlazi da je tužitelj kupio predmetnu nekretninu od SE kao izvan-knjižnog vlasnika,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme kupnje predmetne nekretnine imao u vlasništvu pored iste drugu nekretninu i da mu je odgovarala ponuda SE za kupnju predmetne nekretnine, a da prije kupnje nije provjeravao kakvo je stanje u zemljišnim knjigama te je stupio odmah u posjed, a unazad dvije godine je saznao da se vodi u vlasništvu tuženika,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da se SE nalazio u posjedu predmetne nekretnine sigurno unazad 50 godina i u vrijeme kada je prodao istu tužitelju, da je predmetna nekretnina bila oranica koja je u međuvremenu zarasla.

11. Dakle, na temelju provedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno polazi od činjenice da je predmetna nekretnina u samostalnom poštenom posjedu od 1968. fizičke osobe i to pravnog prednika tužitelja (što proizlazi iz podataka katastra), a isto ne dovodi u sumnju niti iskazi svjedoka, a potom posjed tužitelja nakon kupoprodaje.

12. Valjano se prvostupanjski sud poziva na materijalne propise za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i to odredbe Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91), a kojim je stavljena izvan snage odredba čl. 29. da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, kao i na odredbe čl. 159. st. 3. i 4. i čl. 160. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZV), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., te izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a kojim je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvo računa i vrijeme posjedovanja preteklo prije toga dana, a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH 17. studenog 1999. (broj U-I 58/97).

13. Stoga je pravilan zaključak i ocjena suda da je tužitelj zajedno sa svojim pravnim prednikom stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini u smislu odredbe čl. 159. st. 3. i 4. i čl. 160. st. 1. i 2. ZV-a, poštenim neprekidnim i samostalnim posjedom istih duže od 40 godina.

14. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u vrijeme dosjedanja (pravnog prednika) uračunao i razdoblje do 8. listopada 1991. (i razdoblje do 17. studenog 1999. do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a po odluci Ustavnog suda RH), a što je sukladno i pravnom shvaćanju danom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 291/2014 od 17. travnja 2018., da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog zakona, a što je u skladu s pravnim shvaćanjima iz odluka Europskog suda za zaštitu ljudskih prava kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

15. Neosnovano se u žalbi ponavljaju tvrdnje da je tužitelj kupio nekretninu kao izvanknjižno vlasništvo i da je znao u trenutku kada ju stječe da mu ne pripada pravo i da time nije pošten posjednik, jer tužitelja ne čini nepoštenim posjednikom okolnost što nije provjeravao stanje u zemljišnim knjigama, a i stoga jer je prednik tužitelja već imao stečeno pravo vlasništva dosjelošću do 17. studenog 1999. na predmetnoj nekretnini i time je imao ovlaštenje kao vlasnik na prodaju tužitelju 2021., te upravo navedeno ne dovodi u sumnju poštenje tužitelja kao daljnjeg posjednika predmetne nekretnine jer je istu stekao od vlasnika.

16. I odluka o parničnom trošku u dijelu kojim se trošak dosuđuje tužitelju sukladna je čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, obzirom da je u cijelosti uspio u parnici, a tuženik samo paušalno osporava tu odluku, te je pravilno u pobijanom dijelu odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

17. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila nužna u ovoj parnici (čl. 155. ZPP-a).

18. Zbog izloženog valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

19. U nepobijanom odbijajućem dijelu za naknadu parničnog troška tužitelju presuda suda prvog stupnja, ostaje neizmijenjena.

Osijek, 3. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Branka Guljaš