Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-978/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran, predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, sa sjedištem u [adresa], OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3360/2022-20 od 27. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3360/2022-20 od 27. lipnja 2024. u pobijanom dijelu toč. II. i toč. III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 151,28 EUR (slovima: sto pedeset jedan euro i dvadeset osam centi), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2022. do isplate, prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se traži nalaganje tuženiku isplate tužitelju iznosa od 5.716,34 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 265,45 EUR (slovima: dvjesto šezdeset pet eura i četrdeset pet centi), u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu toč. II. i toč. III. izreke (u odluci o troškovima postupka), pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) te zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a s prijedlogom da se usvoji žalba tužitelja i preinači pobijana presuda na način da se tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojemu se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa novčane naknade za tjelesno oštećenje koju je isplatio u razdoblju od 1. rujna 2021. do 31. svibnja 2022. u iznosu od 151,28 EUR te iznosa invalidske mirovine koju je isplatio u razdoblju od 1. srpnja 2019. do 31. svibnja 2022. u iznosu od 5.715,94 EUR osiguraniku tuženika KT stradalom u prometnoj nesreći 13. lipnja 1996., a koja ozljeda se tretira kao ozljeda izvan rada.

9. Između stranaka nije sporno da je KT ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 13. lipnja 1996., niti da je vozilo koje je uzrokovalo predmetnu prometnu nesreću, a kojim je upravljao osiguranik tuženika ŽT, u trenutku prometne nezgode bilo osigurano policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kod tuženika.

10. Pobijanom presudom (toč. II. izreke) prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev polazeći od shvaćanja da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete u razmjernom iznosu sukladno čl. 27. st. 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine". 151/05., 36/09., 75/09.76/13. I 152/14 - dalje u tekstu: ZOOP), te da je na tužitelju teret dokaza visine tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koju tužitelj isplaćuje i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a taj iznos tužitelj nije dokazao.

11. U odnosu na toč. II. izreke presude u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini invalidske mirovine, neosnovana je žalbena tvrdnja tužitelja o ostvarenom žalbenom razlogu iz čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na utvrđene činjenice u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.

12. U ovoj žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporno je li pri ocjeni pravne utemeljenosti postavljenog zahtjeva prema tuženiku, kao osiguratelju štetnika (osobe koja je prouzročila prometnu nesreću) trebalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15. i 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21. i 119/22., dalje u tekstu: ZMO), na primjenu kojih se pozvao tužitelj ili odredbe ZOOP-a na primjenu kojih se pozvao tuženik.

12.1. Sud prvog stupnja je o postavljenom zahtjevu odlučio primjenom odredbi ZOOP- a, a tužitelj pobijajući takvu odluku zbog žalbenog razloga iz čl. 356. ZPP-a u žalbi u bitnome ističe da odredbe ZOOP-a u odnosu na odredbe ZMO-a ne predstavljaju specijalni propis, pa da je odredbe ZMO-a valjalo primijeniti u predmetnom slučaju primjenom pravila lex posterior derogat legi priori i da na primjenu odredbi ZMO-a upućuje odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a na koju se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

13. Odredbama ZMO-a na primjenu kojih se pozivao tužitelj, propisano je:

- odredbom čl. 161. st. 1. i st. 2. toč. 1., da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju; da naknada stvarne štete, koju HZMO ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, među kojima su i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu;

- odredbom čl. 162. st. 1., da HZMO ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe;

- odredbom čl. 164. st. 1. i 5., da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete); i da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st. 1. do 3. ovoga članka mjerodavne odredbe tog zakona.

14. Odredbom čl. 27. ZOOP-a, a primjenom koje sud prvog stupnja nalazi postavljeni tužbeni zahtjev neosnovanim, propisano je:

- da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju;

- da se stvarnom štetom u smislu st. 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji; i

- da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

15. Polazeći od činjenica o odgovornosti za nastanak događaja u kojem je osiguraniku tužitelja utvrđena opća nesposobnost za rad, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda je u predmetnom slučaju o opsegu odgovornosti tuženika valjalo odlučiti primjenom čl. 27. ZOOP-a, kako je to i učinio sud prvog stupnja, a ne primjenom odredbi ZMO-a. Takav pravni stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u većem broju odluka (Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1067/2012 od 05. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev- 552/2022 od 17. svibnja 2022.), prema kojem shvaćanju su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

16. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam štetnik. U situaciji kada se šteta iz čl. 161. st. 1. ZMO-a ne potražuje od samog štetnika, odnosno osobe koja je u konkretnom slučaju prouzročila prometnu nesreću, već od osiguratelja štetnika, tada treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti i to u skladu sa odredbama ZOOP-a. U konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama ZOOP-a, pa je upravo taj zakon za navedenu materiju lex specialis, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja štetnika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a to su odredbe ZOOP-a.

16.1. Dakle, obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi toga zakona i u skladu s njim preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto štetnika (osiguranika tuženika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen upravo navedenim specijalnim zakonskim propisom.

16.2. Naime, odredbom čl. 8. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom zakonu i uvjetima za osiguranje. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a odredbama kojeg zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i obračunava premija osiguranja. Upravo zbog naprijed navedenog, o opsegu tuženikove odgovornosti valjalo je odlučiti primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, pa je neosnovana žalbena tvrdnja tužitelja da bi odredbe ZMO-a trebalo primijeniti primjenom načela "lex posterior derogat legi priori".

17. Odredbom čl. 27. ZOOP-a uređeno je pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnog osiguranje, i prema odredbi st. 2. navedenog članka, tužitelju bi pripadalo pravo na naplatu od tuženika, koji nije štetnik već njegov osiguratelj, ne cijelog iznosa isplaćene invalidske mirovine već njezinog razmjernog dijela. Prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a taj razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, u skladu s navedenom odredbom tužitelju bi pripadalo pravo potraživati od tuženika samo onaj iznos za koji bi isplaćena invalidska mirovina bila veća od invalidske mirovine koja bi bila posljedica ozljede na radu.

18. Tužitelj u predmetnoj parnici postavljenim tužbenim zahtjevom nije zatražio naplatu one tražbine na koju bi imao pravo u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, već je zatražio iznos invalidske mirovine koju je svom osiguraniku isplatio u opsegu u kojem je opća nesposobnost za rad uzrokovana ozljeđivanjem u prometnoj nesreći, dakle zatražio je isplatu tražbine pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. ZMO-a, a ne one tražbine o kojoj govori naprijed navedena odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Lidije Tkalec Gradinščak od 9. lipnja 2023. (list 139-143 spisa) utvrđeno je da je u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 31. svibnja 2022. osiguraniku tužitelja isplaćena invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 97.483,14 kn, dok bi potencijalna invalidska mirovina na temelju ozljede na radu iznosila 150.655,80 kn, da bi dakle u navedenom razdoblju potencijalna invalidska mirovina temeljem ozljede na radu bila veća od ostvarene invalidske mirovine.

18.1. S obzirom da tužitelj postavlja zahtjev za isplatu one tražbine na koju primjenom relevantnih materijalno pravnih normi nema pravo, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je njegov tužbeni zahtjev radi naknade štete u odnosu na invalidsku mirovinu odbio kao neosnovan jer tužitelj nije dokazao visinu onog potraživanja na koje ima pravo.

19. Neosnovana je žalbena tvrdnja tužitelja da je sud u odnosu na naknadu u visini isplaćene invalidske mirovine pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, jer je upravo na tužitelju teret dokaza postojanja i visine štete koju potražuje, a ne na tuženiku kako se to iznosi u žalbi. S obzirom da tužitelj nije niti zatražio isplatu one tražbine na koju bi imao pravo, a to je ona tražbina o kojoj govori odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao postojanje one štete na koju bi mu pripadalo pravo, slijedom čega je pravilno postupio kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev za iznos 5.716,34 eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

20. Sud prvog stupnja opravdano je tužitelju dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i pravilno utvrdio visinu tih troškova primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama tuženika nije dovedeno u pitanje. Pri tome se ističe da tužitelj u žalbi ne navodi konkretne povrede i propuste prvostupanjskog suda, a kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), te je ovaj sud utvrdio da prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je potvrđena i odluka o troškovima postupka.

21. Stoga kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a odlučeno kao u izreci.

22. U preostalom a nepobijanom dijelu (toč. I. izreke), odluka suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Osijek, 3. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Krunoslav Baran