REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž 246/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Jelena Bušić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Zvonimir Bodrožić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. -a, [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa Lidija Klepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-239/2017-66 od 21. studenoga 2024., u sjednici vijeća 3. srpnja 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija te se presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-239/2017-66 od 21. studenoga 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen iznos neimovinske štete u visini 809,16 EUR, sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2016., po stopi navedenoj u točki I. izreke.

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen iznos imovinske štete u visini 365,20 EUR sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2016., po stopi navedenoj u točki I. izreke.

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojim je određeno da tuženik snosi svoje troškove postupka.

II. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-239/2017-66 od 21. studenoga 2024. kojim je dopuštena preinaka tužbe.

III. Tuženikova žalba, podnesena protiv dijela točke III. izreke presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-239/2017-66 od 21. studenoga 2024., kojim je određeno da tužiteljica snosi svoje troškove postupka, odbacuje se.

IV. Tužiteljičina žalba se odbija te se presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-239/2017-66 od 21. studenoga 2024. potvrđuje u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete u iznosu 19,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. srpnja 2016. do isplate, po stopi navedenoj u tom dijelu izreke.

V. Tužiteljičina žalba se prihvaća te se presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-239/2017-66 od 21. studenoga 2024.:

- preinačuje u dijelu točke II. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete 424,95 EUR sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2016. pa do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku 15 dana.

- preinačuje u toč. III. izreke i to u dijelu kojim je određeno da tužiteljica snosi svoje troškove postupka i rješava:

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak prvostupanjskog postupka u iznosu 3.687,99 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 21. studenoga 2024., određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VI. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu 156,25 EUR.

VII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 468, 75 EUR, uvećan za trošak sudske pristojbe na žalbu.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 182,79 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Tužiteljica potražuje naknadu štete s osnova povrede prava osobnosti i to prava na tjelesno i duševno zdravlje te imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, ali i trošak zdravstvenog pregleda u iznosu 19,91 EUR, a ove zahtjeve temelji na činjenici da je 6. veljače 2016. kao vozačica motornog vozila zadobila tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je prouzročio FA kao vozač vozila osiguranog kod tuženika.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je točkom I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete 1.174,36 EUR sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2016. (dan poslije dana kad je tužiteljica tuženiku podnijela odštetni zahtjev), dok je točkom II. odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete 444,86 EUR sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2016. Točkom III. izreke prvostupanjski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Tužiteljica je žalbu podnijela protiv točke II. izreke presude, kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadom štete u iznosu 444,86 EUR, kao i protiv odluke suda kojom je odbijen njezin zahtjev da joj tuženik naknadi troškove postupka (dio točke III. izreke).

3.1.

Ističe da je odluka prvostupanjskog suda kojom je djelomično odbijen njezin tužbeni zahtjev u suprotnosti s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske (broj: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 od 29. studenoga 2002. i Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.), te da joj pripada pravo na naknadu troškova postupka koje joj je dužan naknaditi tuženik.

3.2.

Tuženik je žalbu podnio protiv točke I. izreke, te točke III. izreke, kao i rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva (pravilno: preinaka tužbe – opaska drugostupanjskog suda).

3.3.

Tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 190. ZPP-a. Naime, tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno dopustio preinaku tužbe jer je prethodni postupak zaključen 8. lipnja 2017., a preinaka je učinjena nakon toga, i to tako što je na ročištu 19. veljače 2020. tužiteljica povećala tužbeni zahtjev za naknadu s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i s osnova tuđe pomoći i njege, tako da je umjesto ranije traženih 1.990,84 EUR potraživala 2.946,45 EUR, što nije dopušteno sukladno odredbi čl. 190. ZPP-a.

3.4.

Tuženik navodi da je za preinačeni dio tužbenog zahtjeva (ispravno: tužbe – opaska drugostupanjskog suda) nastupila zastara jer je od štetnog događaja (6. veljače 2016.) i završetka liječenja (6. lipnja 2016.) do preinake tužbe (19. veljače 2020.) proteklo više od tri godine, a da u pogledu ovog istaknutog prigovora pobijana presuda nema nikakvih razloga, čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka.

3.5.

Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da nije pravilno ocijenio osnovanost tužbenog zahtjeva u pogledu visine naknade štete, te da je visinu dosuđene naknade tužiteljici previsoko odmjerio.

3.6.

Tuženik prigovara i tijeku zatezne kamate na neimovinsku i imovinsku štetu na način kako ju je odredio prvostupanjski sud, budući da, prema stavu tuženika, neimovinska šteta kao i imovinska, može teći od dana presuđenja, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva.

3.7.

Tužiteljica nije odgovorila na tuženikovu žalbu, niti je tuženik odgovorio na tužiteljičinu žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda u pogledu glavne stvari:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.3. do 3.6., a žalbene navode tužiteljice u točki 3.1.

4.2.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

4.3.

Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana u pogledu pobijane točke II. izreke prvostupanjske presude, te osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka, kojom tužiteljica djelomično pobija točku III. izreke presude i to u dijelu u kojem nije naloženo tuženiku naknaditi joj troškove postupka, što se sve obrazlaže u nastavku ove odluke.

4.3.1.

Žalba tuženika je nedopuštena u pogledu dijela odluke prvostupanjskog suda iz točke III. izreke kojim je sud odlučio da tužiteljica snosi svoje troškove postupka, pa je zbog nepostojanja pravnog interesa tuženika žaliti se na navedeni dio izreke odluke prvostupanjskog suda (čl. 366. st. 1. ZPP-a, u vezi čl. 380. st. 1. ZPP-a, u vezi čl. 358. st. 3. ZPP-a), njegova žalba odbačena, kako je to riješeno pod točkom III. izreke odluke drugostupanjskog suda.

4.4.

Prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

4.4.1.

U ovom predmetu je upravo riječ o takvoj situaciji, jer je ta okolnost vještačenje radi utvrđivanja visine štete, kako neimovinske zbog povrede prava osobnosti, tako i imovinske zbog pružene tuđe pomoći i njege, a činjenična osnova je ostala ista, pa se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti jer tužitelj iz iste činjenične osnove zahtijeva drugu novčanu svotu. Dakle, prigovor opisan pod točkom 3.3. nije osnovan, a niti je osnovana tvrdnja da je prvostupanjski sud, zbog dopuštanja preinake tužbe, počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 190. ZPP-a, slijedom čega je drugostupanjski sud odlučio kao pod točkom II. izreke odluke, odnosno rješenjem potvrdio odluku prvostupanjskog suda o dopuštanju preinake tužbe.

4.5.

Nije osnovan niti prigovor zastare opisan pod točkom 3.4. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.), u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), a o čemu se radi u ovom predmetu, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U odnosu na prigovor tuženika da u pogledu ovog istaknutog prigovora pobijana presuda nema nikakvih razloga, treba reći da je prvostupanjski sud svoj pravni stav o zastari preinačenog dijela tužbe, odnosno povećanog dijela zahtjeva manifestirao time što je sudio po preinačenoj tužbi te što nije odbijajući dio presude utemeljio na osnovanosti prigovora zastare, pa je i ovaj žalbeni razlog tuženika neosnovan.

4.6.

Što se tiče žalbenog razloga istaknutog pod točkom 3.5., ovaj sud polazi od utvrđenja prvostupanjskog suda:

- da je tuženik prije podnošenja tužbe, na temelju tužiteljičinog odštetnog zahtjeva od 30. lipnja 2016., tužiteljici isplatio 663,61 EUR;

- da tužiteljica tužbom potražuje isplatu daljnjeg novčanog iznosa od 1.725,40 EUR s osnova neimovinske štete sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2016., 265,45 EUR s osnova tuđe pomoći i njege sa zateznom kamatom od presuđenja, te 19,91 EUR na ime troškova participacije liječenja sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2016., uz naknadu troškova postupka;

- da tužbenim zahtjevom istaknutim na ročištu 19. veljače 2020., tužiteljica potražuje na ime naknade neimovinske štete 2.654,46 EUR te na ime naknade imovinske štete 291,99 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom od 1. srpnja 2016. do isplate, uz naknadu troška parničnog postupka;

- da je tuženik tužiteljici 21. studenoga 2022. isplatio 1.327,23 EUR;

- da navedeni iznos od 2.946,45 EUR podneskom od 19. rujna 2024. tužiteljica umanjuje za nesporno isplaćenih 1.327,23 EUR koji iznos je isplaćen nakon podnošenja tužbe, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje 1.619,22 EUR s osnova neimovinske i imovinske štete sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2016. do isplate, uz naknadu troškova postupka;

- da je, dakle, tuženik prije pokretanja sudskog postupka i za vrijeme parnice, a prije donošenja prvostupanjske presude, tužiteljici isplatio 1.990,84 EUR;

- slijedom čega je sporno ima li tužiteljica, pored nesporno isplaćenih 1.990,84 EUR, pravo na naknadu štete još dodatno u visini 1.619,22 EUR, koliko potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

4.6.1.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da na ime naknade imovinske štete i to za tuđu pomoć i njegu tužiteljici pripada 365,20 EUR. Naime, prvostupanjski sud cijenu sata tuđe pomoći i njege cijenio je u visini 3,32 EUR po satu, a tužiteljici je tuđa pomoć i njega bila potrebna za uobičajene kućanske poslove, pomoć pri odlasku na tržnicu, trgovinu i slično, pa je prvostupanjski sud, pravilno, po slobodnoj ocjeni, primjenom čl. 223. ZPP-a u vezi sa čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22 i 155/23., dalje: ZOO-a), tužiteljici odmjerio navedeni iznos pa žalbeni prigovor tuženika protiv ovog dijela prvostupanjske presude, opisan pod točkom 3.5. obrazloženja ove odluke, nije osnovan, radi čega je njegova žalba presudom u tom dijelu odbijena i odlučeno kao pod točkom I. alinejom drugom ove odluke.

4.6.2.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje tužiteljice za naknadom imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu 19,91 EUR, polazeći od odredaba Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23. u daljnjem tekstu: ZOZO) koji uređuje zdravstvenu zaštitu osiguranim osobama na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja. Prvostupanjski sud je uvidom u presliku računa utvrdio da se isti odnosi na trošak fizioterapeutskog pregleda u Ustanovi za zdravstvenu njegu u kući i rehabilitaciju TIBIA, odnosno u ustanovi koja nije u ugovornom odnosu s HZZO-om. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije dokazala da joj je takav pregled odbijen ili onemogućen u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja, kao ni činjenicu da je istu uopće i pokušala ostvariti u ustanovama koje su u ugovornom odnosu s HZZO-om, pa smatra neosnovanim potraživanje tužiteljice za ovaj vid štete.

4.6.2.1. Iako tužiteljica u žalbi navodi da podnosi žalbu na presudu u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio tužiteljicu s dijelom tužbenog zahtjeva, ona nijednim navodom ne obrazlaže u čemu se konkretno sastoji pobijanje odluke suda kojom je tužiteljici odbijena dosuda zatraženih 19,91 EUR, pa čak i ako se uzme da se općeniti žalbeni navod da su razlozi na kojima sud temelji svoju neosnovanu presudu pogrešni, nejasni i proturječni, te općeniti navod da iz obrazloženja presude ne proizlazi na čemu je sud temeljio svoju odluku o naknadi imovinske štete, već je sud samo naveo svoj konačan stav, te je sama presuda time ostala neobrazložena, može odnositi i na ovaj dio odbijajućeg dijela presude, drugostupanjski sud zaključuje da je prvostupanjski sud u ovom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, logično je i životno da tužiteljica sebi pokuša umanjiti štetu što je više moguće, pa tako zatraži usluge iz zdravstvene zaštite na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja, a tek onda, ako to nije moguće, obavi uslugu u drugoj zdravstvenoj ustanovi. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice za ovaj vid imovinske štete, radi čega je presuđeno kao pod točkom IV. izreke odluke Županijskog suda u Osijeku.

4.6.3.

Dakle, u postupku je ostalo sporno ima li tužiteljica pravo na naknadu neimovinske štete u visini 1.234,11 EUR (1.619,22 EUR – 365,20 EUR – 19,91 EUR), koliko potražuje tužbenim zahtjevom, uz nesporno isplaćenih 1.990,84 EUR, što bi značilo ukupno 3.224,95 EUR.

4.6.3.1. Nije osnovan tuženikov prigovor glede visine naknade neimovinske štete koju je odmjerio prvostupanjski sud u iznosu 1.174,36 EUR, dok je osnovan žalbeni prigovor tužiteljice da je sud trebao u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

4.6.3.2. Dakle, u pravu je tužiteljica kada navodi da je sud odmjerio naknadu neimovinske štete i to matematički, prema formuli kojom je iznos ukupne naknade neimovinske štete odredio u visini 3.165,20 EUR (obrazloženje iz točke 18. prvostupanjske presude), što umanjeno za nesporno isplaćeni iznos od 1.990,84 EUR, ukupno iznosi 1.174,36 EUR.

4.6.3.3. Prvostupanjski sud zaboravlja da je tužiteljici priznao i imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege u visini 365,20 EUR te da kada se od iznosa konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (1.619,22 EUR) kojim tužiteljica potražuje neimovinske i imovinsku štetu oduzme navedeni iznos 365,20 EUR (dosuđena naknada za tuđu pomoć i njegu) kao i iznos 19,91 EUR, koji je prvostupanjski sud pravilno odbio, to proizlazi da tužiteljica u sudskom postupku po osnovi neimovinske štete, zbog povrede prava osobnosti potražuje 1.234,11 EUR, dok joj prvostupanjski sud, kako sam navodi, priznaje 1.174,36 EUR. Drugim riječima, tužiteljica smatra da joj ukupno za neimovinsku štetu pripada 3.224,95 EUR (1.234,11 EUR uvećano za iznos plaćen tijekom postupka – 1.990,84 EUR), dok prvostupanjski sud smatra da joj ukupno pripada 3.165,20 EUR.

4.6.3.4. Dakle, razlika između onoga što tužiteljica konačno potražuje na ime neimovinske štete i onoga što prvostupanjski sud smatra da joj pripada po ovoj osnovi iznosi 59,75 EUR.

4.7.

Tuženiku, koji žalbenim navodom navedenim pod točkom 3.5. obrazloženja ove odluke osporava visinu neimovinske štete dosuđene tužiteljici, treba ukazati da je u Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske (broj: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 od 29. studenoga 2002. i Su-IV-47/2020- 5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.) propisano da oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade i kojom se poslužio prvostupanjski sud, već u primjeni ovog propisa valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade.

4.7.1.

Drugostupanjski sud smatra da tužiteljica, uvažavajući okolnosti koje navodi prvostupanjski sud u svojoj presudi, te okolnosti koje se odnose na trajanje i jačinu fizičkih i duševnih bolova i straha ima pravo i na dodatnu razliku od 59,75 EUR na ime naknade neimovinske štete, jer je tužiteljica u prometnoj nesreći zadobila istegnuće mišića vrata, natučenje glave, otkrhnuće dijela krune četiri gornja sjekutića, otkrhnuće dijela baze prvog članka palca lijeve ruke, kod tužiteljice su po završetku liječenja zaostale trajne posljedice u vidu redukcije kretnji vratne kralježnice uz bolnost, te redukcije kretnji lijevog palca ruke u srednjem stupnju, trajne posljedice ostale su u omjeru 7%, a uslijed štetnog događaja tužiteljica je razvila reakciju na stres zbog čega je liječena psihijatrijski. Nadalje, prema rezultatima usmenog vještačenja, proizlazi da se kod tužiteljice radi o zaista teškim posljedicama zadobivene ozljede i to ne samo u smanjenoj pokretljivosti nego i u značajnom gubitku grube motorne snage lijeve šake kao i u razvoju distrofije kostiju šake. Sve navedeno rezultira izuzetno otežanim služenjem lijevom rukom pri svakodnevnim poslovima. K tome, distrofija je bolest kod koje nema nekakvog specifičnog liječenja. Naime, radi se o promjenama u kostima koje nastaju zbog mirovanja, odnosno smanjenja pokretljivosti i poremećaja cirkulacije i navedene posljedice iz štetnog događaja će tužiteljica, koja je mlađe životne dobi, morati trpjeti ostatak života. Uvažavajući prethodno navedeno, sud je odbio žalbu tuženika podnesenu protiv dosuđujućeg dijela naknade neimovinske štete i prihvatio žalbu tužiteljice, te je presudio kao pod točkom I. alinejom prvom izreke ove drugostupanjske odluke i točkom V. alinejom prvom izreke ove drugostupanjske odluke.

4.7.2.

Što se tiče žalbenog navoda pod točkom 3.6. ove odluke, nije osnovan prigovor tuženika o tijeku zatezne kamate na iznose imovinske i neimovinske štete. U pravu je prvostupanjski sud kada u točki 20. obrazloženja svoje odluke navodi da zatezne kamate na naknadu štete teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva u smislu čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP) odnosno od 30. lipnja 2016. do isplate, kada je tužiteljica podnijela odštetni zahtjev, odnosno od prvog sljedećeg dana, kako je to tražila tužbenim zahtjevom. Pravilno prvostupanjski sud zauzima pravni stav da je ZOOP lex specialis u odnosu na ZOO te uređuje tijek kamata u odnosu na cjelokupni odštetni zahtjev koji u sebi sadržava kako neimovinsku tako i imovinsku štetu. Stoga je u pogledu tijeka kamate na imovinsku i neimovinsku štetu, žalba tuženika odbijena i presuđeno kao pod točkom I. alinejom prvom i drugom izreke odluke žalbenog suda.

Ocjena drugostupanjskog suda u pogledu odluke o troškovima:

5.

Kako je tužiteljica s tužbenim zahtjevom uspjela gotovo u cijelosti (u prvostupanjskom postupku nije uspjela za iznos 19,91 EUR, odnosno od potraživanih 1.619,22 EUR uspjela je ostvariti 1.599,31 EUR, odnosno 98,77% svog zahtjeva), odnosno tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, drugostupanjski sud je, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, naložio tuženiku u cijelosti naknaditi troškove parničnog postupka vođenog pred prvostupanjskim sudom, kako je to riješeno pod točkom V. alinejom drugom izreke odluke drugostupanjskog suda.

5.1.

Odluka o troškovima prvostupanjskog i žalbenog postupka navedena u izreci temelji se na primjeni čl. 155. ZPP-a, što znači da je sud odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

5.2.

Naknada troškova prvostupanjskog postupka odmjerena je na temelju aktualne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (objavljene u NN 138/2023, dalje: Tarifa), koja je na snazi od 25. studenoga 2023., u skladu s vrijednošću predmeta spora, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (čl. 154. st. 2. ZPP-a), koja u ovom postupku iznosi 1.619,22 EUR, uvažavajući da je Tbr. 52. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

5.3.

Prema Tbr. 24. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 €. Vrijednost radnje, prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tbr. 7. Tarife, iznosi 100 bodova, odnosno 200,00 EUR.

5.4.

Tužiteljica je zatražila naknadu troškova prvostupanjskog postupka podneskom od 19. rujna 2024. i zahtjevom postavljenim na ročištu 8. studenoga 2024., na kojem je glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom zaključena, te u žalbi podnesenoj 22. studenog 2024. naknadu troškova žalbenog postupka.

5.5.

Drugostupanjski je sud tužiteljici odmjerio sljedeći trošak prvostupanjskog postupka:

- za sastav tužbe, sud je primjenom Tbr. 7. točke 1. Tarife odmjerio 200 EUR.

- za sastav obrazloženih podnesaka (do 4 takva podneska), sud je primjenom Tbr. 8. točke 1. u vezi Tbr. 7. točke 1. Tarife odmjerio po 200 EUR i to za podneske od 1. ožujka 2018., 21. studenoga 2019., 1. ožujka 2022. i 19. rujna 2024., odnosno ukupno 800,00 EUR

- primjenom Tbr. 9. st. 1. Tarife sud je odmjerio po 200 EUR za zastupanje na sljedećim ročištima: 8. lipnja 2017., 6. srpnja 2018. (na zapisniku pogrešno naveden datum 3. srpnja 2018.), 11. prosinca 2019., 19. veljače 2020., 8. ožujka 2022., 12. listopada 2023., 4. srpnja 2024. i 8. studenoga 2024., odnosno ukupno 1.600,00 EUR.

5.6.

Sud je tužiteljici, prema uplatnicama na iznos 1.100,00 kn i 2.200,00 kn, odnosno ukupno 3.300,00 kn na ime plaćenih troškova vještačenja dosudio 437,99 EUR.

5.7.

Sud nije dosudio tužiteljici trošak zatražen za pristup na ročište za objavu presude koje je održano 21. studenoga 2024., budući da punomoćnik tužiteljice na navedeno ročište nije pristupio. Nije dosuđen zatraženi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, budući da je u ovom postupku HA imala ulogu tužiteljice, a ne tužene. Trošak sastava podneska od 8. ožujka 2022. sud nije dosudio jer je istog dana održano ročište na kojem je tužiteljica mogla iznijeti navode iz tog podneska. Podnesak od 10. srpnja 2020., uz koji je dostavljena uplatnica kao dokaz plaćenih sredstava za vještačenje, kao i podnesak od 12. lipnja 2023., koji predstavlja požurnicu, a jednako tako ni radnja sastava podneska od 7. veljače 2017. kojim se dostavlja potvrda o uplaćenoj sudskoj pristojbi, niti radnja sastava podneska od 24. kolovoza 2018. uz koji je tužiteljica dostavila potvrdu o uplaćenim troškovima vještačenja, nisu bili nužni za vođenje postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, slijedom čega ni za sastav ovih podnesaka nije dosuđen trošak. U smislu prethodne odredbe ni trošak sastavljanja odštetnog zahtjeva ne smatra se troškom nužnim za vođenje parnice, jer je čl. 11. st. 1. ZOOP podnošenje zahtjeva neposredno odgovornom osiguratelju predviđeno samo kao mogućnost a ne i obveza oštećenika.

5.8.

Dakle, tužiteljici dosuđeni trošak prvostupanjskog postupka iznosi 2.600,00 EUR za radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku, uvećano za 25% PDV-a, odnosno za iznos 650,00 EUR te za troškove vještačenja 437,99 EUR, što ukupno iznosi 3.687,99 EUR.

5.9.

Tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata na parnični trošak prvostupanjskog postupka, od donošenja prvostupanjske presude, u skladu sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

5.10.

Tužiteljici pripada i trošak žalbenog postupka i to prema vrijednosti pobijanog dijela presude. S obzirom da je tužiteljica pobijala odbijajući dio presude i to dio kojim joj nije dosuđena naknada štete u visini 444,86 EUR, tada vrijednost radnje s obzirom na vrijednost pobijanog dijela zahtjeva iznosi 50 bodova, odnosno 100 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife). Prema Tbr. 10. točki 1. Tarife, odvjetniku pripada povećanje od 25% za sastav redovnih pravnih lijekova, odnosno 125,00 EUR, uvećano za PDV, odnosno 156,25 EUR. Tužiteljica je u pogledu visine i osnove pobijanog dijela presude žalbom uspjela za 95,52% (jer od pobijanog dijela presude svojom žalbom nije uspjela jedino ostvariti iznos 19,91 EUR), pa je drugostupanjski sud, imajući u vidu da se radi o razmjerno neznatnom dijelu njezina žalbenog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, naložio tuženiku u cijelosti naknaditi troškove parničnog postupka vođenog pred drugostupanjskim postupkom, kako je to riješeno pod točkom VI. izreke odluke drugostupanjskog suda, dok je zahtjev tužiteljice koji je postavljen iznad dosuđenog (tužiteljica je ukupno tražila za sastav žalbe 625,00 EUR), drugostupanjski sud odbio, pri čemu je imao u vidu da tužiteljica nije dokazala niti da je platila sudsku pristojbu na žalbu za koju je tražila naknadu troška (točka VII. izreke).

5.11.

Žalbeni sud nije na dosuđene troškove žalbenog postupka dosudio zakonske zatezne kamate u smislu čl. 151. st. 3. ZPP-a, budući je sud vezan postavljenim zahtjevom stranke (čl. 2. st. 1. ZPP-a), a tužiteljica u žalbi nije tražila dosudu zateznih kamata na troškove žalbenog postupka.

5.12.

Tuženik sa žalbom nije uspio, pa je, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (točka VIII. izreke odluke drugostupanjskog suda).

6.

Imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. ZPP-a i čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci drugostupanjske odluke pod točkom I. i II., a primjenom iste odredbe odlučeno je kao pod točkom IV. izreke drugostupanjske odluke u odnosu na tužiteljičinu žalbu. Točka V. izreke odluke Županijskog suda u Osijeku temelji se na čl. 366. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Osijeku 3. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić