REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-998/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Jelena Bušić, u pravnoj stvari tužitelja TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.-a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Sofia Petković, odvjetnica u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-3575/2023-9 od 16. svibnja 2024., u sjednici vijeća 3. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-3575/2023-9 od 16. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 387,63 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za isplatu 2.867,97 EUR, zajedno sa zateznom kamatom navedenom u točki I. izreke prvostupanjske presude, na temelju stjecanja bez osnove s obzirom na ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, ugovorenoj između parničnih stranaka u ugovoru o kreditu. Drugim riječima, tužitelj traži isplatu razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, dok je točkom II. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju u roku 15 dana trošak postupka u iznosu 1.125,00 EUR, sa zateznom kamatom čiji su tijek i stopa navedeni u toj točki izreke presude. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tuženik u cijelosti.

3.1.

Tuženik u žalbi ukazuje na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, a obzirom na način provođenja kolektivnog postupka, dokazivanja u istom i uopće svrhe kolektivne zaštite. Naime, u kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili kako to nije predmet kolektivne zaštite jer da se isto treba dokazivati u pojedinačnom sporu.

3.2.

Tuženik smatra da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a to su da je tuženik tijekom postupka tvrdio da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik tvrdi da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

3.3.

Tuženik tvrdi da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu. Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili kunskog kredita.

3.4.

Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a s obzirom da tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, tuženik je stava da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja. Tuženik stoga smatra da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer se ništetnost više ne može isticati.

3.5.

Tuženik prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda koji tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO-a.

3.6.

Tuženik ističe da je ugovor ispunjen, da tužitelj nikad nije koristio pravo raskinuti ugovor. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Do postupka kolektivne zaštite, ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo dovedeno u pitanje ni od strane regulatora niti od sudske prakse.

3.7.

Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pitanje zastare.

3.8.

Tuženik smatra i da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge.

3.9.

Tuženik ističe da je na ročištu održanom 12. veljače 2024. istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na dio otplate nakon otkaza kredita koji je po predmetnom ugovoru o kreditu isplatilo Croatia osiguranje d.d., a ne tužitelj. Tužitelj stoga ne može tražiti isplatu kao da je on u cijelosti otplatio kredit kad on nije taj koji je izvršio sva plaćanja. Tuženik ističe kako prvostupanjski sud navodi kako istaknuti prigovor nije osnovan jer da sudu nisu predočeni nikakvi dokazi iz kojih bi proizlazilo da anuitete nije platio tužitelj već treća osoba, odnosno da je kredit otplatila Croatia osiguranje d.d. Tuženik tvrdi da iz prijepisa knjigovodstvene kartice priložene tužbi proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu zbog neuredne otplate otkazan čime je na naplatu dospjelo cjelokupno potraživanje po osnovi predmetnog ugovora o kreditu. Dugovanje je zatvoreno od strane Croatia osiguranje d.d.-a budući da je naplata po osnovi predmetnog ugovora o kreditu bila osigurana od strane predmetnog osiguravatelja. Navedeno proizlazi i iz samog ugovora o kreditu.

3.10.

Tuženik se žali i na odluku o troškovima postupka navodeći da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti pa je pogrešna i odluka o troškovima postupka. Tuženik smatra da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 154. ZPP-a, a sukladno čl. 335. ZPP-a.

3.11.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Člankom 365. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Člankom 375. stavkom 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode stranaka citiravši u točkama 3.1. do 3.10.

4.2.

Tuženikova žalba nije osnovana.

4.3

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što proizlazi iz odgovora žalbenog suda na žalbene razloge tuženika.

4.4.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj s tuženikom 4. rujna 2007. sklopio Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.856,12 CHF, te je člankom 7. ugovoreno da je tužitelj dužan kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

4.5.

U odnosu na žalbene razloge navedene pod točkom 3.1., treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (TS ZG P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih postupaka je bio i tuženik i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pri čemu su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a za takvo utvrđenje je sud, sukladno članku 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici, što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud u točki 11. obrazloženja prvostupanjske odluke.

4.5.1.

Naime, članak 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.6.

Nadalje, u odnosu na žalbene razloge citirane pod točkom 3.2., treba reći da je pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03, odnosno članak 96. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03, odnosno članak 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP/03, odnosno članak 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP/03, odnosno članak 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP/03, odnosno članak 102. ZZP/07).

4.7.

Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u članku 3. se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

4.8.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz iskaza tužitelja, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, niti je tužitelj kao potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (članak 3. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) te načelu dužnosti njihove suradnje (članak 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (članak 6. ZOO-a).

4.9.

Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli odlučujuće ugovorne odredbe, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredaba o valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, imajući, u konkretnom slučaju, u vidu ugovoreni kredit u valuti CHF, uz obvezu povrata s valutnom klauzulom u CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan dospjelosti, što znači da dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe članka 10. ZOO-a.

4.10.

Na opisani način, primjenom spornih odredaba, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

4.11.

Dakle, uvažavajući sve prethodno navedeno pod točkama 4.4. - 4.10., otklonjen je žalbeni prigovor tuženika naveden pod 3.2., ali i onaj istaknut pod 3.3., jer pregovaranje o valuti ne znači, kako to pogrešno smatra tuženik – izbor jedne od više ponuđenih valuta, već podrazumijeva, da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu potrošaču mora biti, ne samo gramatički razumljiva, već u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti koje se tiču valute i promjene tečaja, te odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. 4.12.

Što se tiče prigovora pod točkom 3.6., da ugovaranje valutne klauzule do postupka kolektivne zaštite nikad nije bilo dovedeno u pitanje, treba reći da je ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj dopušteno, jer je tako propisano člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog žalbenog suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

4.12.1. Napominje se da valutna klauzula sadržana u članku 22. stavku 1. ZOO-a, u pravilu nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. I Ustavni sud Republike Hrvatske se u rješenju U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

4.12.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO-a.

4.13.

U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen (žalbeni navod pod točkom 3.4.), treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO-a). Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora. Dakle, uzroci ništetnosti su usmjereni, ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju, osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP/03 (članka 96. ZZP/07) i članka 4. ZOO-a i izmjene, kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju, posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članci 10. - 19.).

4.14.

U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu članka 1115. ZOO-a (točka 3.5.), valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredaba koje se odnose na valutu CHF, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te s obzirom na to da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredaba koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, tada takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja.

4.15.

U pogledu žalbenog razloga istaknutog pod točkom 3.7., navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, kada je riječ o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na ugovaranje valute u CHF, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prvostupanjski sud prigovor zastare odbio kao neosnovan i odbijanje tog prigovora obrazložio u točkama

25. do 27. prvostupanjske presude.

4.15.1.

Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.), kojom je presuđeno: "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

4.16.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit, a zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika pod točkom 3.6., koji s obzirom na tvrdnju tuženika da je ugovor ispunjen i da tužitelj nije koristio pravo na raskid ugovora, impliciraju da je tužbeni zahtjev prvostupanjski sud trebao odbiti.

4.17.

S obzirom da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i povredi prava na pošteno suđenje (točke 3.2. i 3.8.).

4.18.

Neosnovan je žalbeni prigovor tuženika pod točkom 3.9., jer iz izvatka knjigovodstvene kartice nije vidljivo da je Croatia osiguranje d.d. otplatila kredit. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tuženik ovu tvrdnju nije dokazao. Osim toga, žalbeni sud prihvaća pravilnim i stav prvostupanjskog suda izražen u točki 24. obrazloženja prvostupanjske presude, prema kojem, sve i da jesu anuiteti plaćeni od strane treće osobe, predmetne uplate su vršene za korist otplate kredita. Tužitelj kao korisnik kredita time nije izgubio aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO-a zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer su te treće osobe, u skladu sa člankom 161. ZOO-a platile obveze samog korisnika kredita. Time nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita, te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od obveze (ne umanjuje njegovu obvezu) vratiti ono što je primio na temelju odredbe koja je utvrđena ništetnom (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5101/2021 od 7. lipnja 2023.).

4.19.

Tuženik odluku o troškovima postupka iz točke II. izreke odluke prvostupanjskog suda, osim u pogledu troška priznatog tužitelju za zastupanje na ročištu za objavu presude, nije konkretno pobijao, već je pobijanje vezao uz tvrdnju da je zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu, pogrešna odluka i o troškovima postupka.

4.19.1. Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka.

4.19.2. Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima obrazložio u točki 30. i 31. obrazloženja prvostupanjske odluke, a tuženik, osim u pogledu odluke prvostupanjskog suda priznati tužitelju trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova u pogledu drugih radnji za koje je prvostupanjski sud ocijenio da su bile nužne za vođenje postupka, te priznao tužitelju trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku – odvjetniku, nije doveo u pitanje.

4.19.3. Nije osnovan žalbeni prigovor tuženika u pogledu priznatog troška zastupanja na ročištu za objavu presude, jer je riječ o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a (odluka VSRH Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.)

4.19.4. Zbog sveg prethodno navedenoga je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.125,00 EUR sa zateznom kamatom navedenom u odluci o trošku (točka II. izreke presude).

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 387,63 EUR tuženiku nisu dosuđeni jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke drugostupanjske odluke.

6.

Imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 366. stavka 1. i članka 368. stavka 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 3. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić