REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Posl. br. P-1226/2024.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Nadi Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. OIB: 53883696257, [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Župan, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. OIB: 26187994862, iz [adresa], radi isplate iznosa od 56,01 eura, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 20. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 3. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. ) Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. iz [adresa], OIB: 53883696257, zastupano po direktoru OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 56,01 EUR (slovima:pedeset šest eura i jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se zapravo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, tekućom od dana 02. travnja 2024. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. ) Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. iz [adresa], OIB: 53883696257, zastupano po direktoru OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.515,40 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja jena snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 3. srpnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 5. lipnja 2024. podnio tužbu u kojoj je naveo da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 01. veljače 2024. godine nastala šteta na vozilu, marke BMW 1, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika – osiguranika BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi kao odgovorni osiguratelj sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (Narodne Novine 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima ( Narodne Novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 20. veljače 2024. godine procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 62-AK-7142/2024. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je dana 22. ožujka 2024. godine poslao obavijest o izvršenoj uplati tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. U dokaz navedenog tužitelj navodi da može dostaviti po potrebi pribavljanje police kasko osiguranja oštećenika ugovorene kod, tuženika, dostavlja preslika prometne dozvole oštećenika, izvid štete tuženika, broj: 62-AK-7142/2024, obavijest – nalog tuženika od dana 22.03.2024. godine, predlaže prometno tehničko vještačenje na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e, predlaže saslušanje oštećenika BŽ iz [adresa], kao i saslušanje ovlaštene osobe tužitelja.

2. Tužitelj navodi da nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. Tužitelj navodi da su o svemu jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH u svojim smjernicama od dana 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093 navodi sljedeće: „...AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne...”. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama navodi isto, odnosno: „.. Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“ i u tom smislu tužitelj dostavlja navedene smjernice AZTN, KLASA: 034-08/18-01-093 od dana 20.02.2020., te smjernice HANFE putem e-mail komunikacije od dana 03.07.2015.

3. Tužitelj navodi da oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 161/01/01, a koji račun u ukupnom iznosu od 338,45 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 282,44 eur a razliku od 56,01 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. U dokaz navedenog tužitelj dostavlja račun popravka tužitelja, br. 161/01/01, dokaz uplate tuženika tužitelju putem Raiffeisen Bank d.d. od dana 22. ožujka 2024. godine te e-mail korespondencija. Prema navedenom tuženik je platio iznos od 282,44 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 56,01 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 42,11 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 42,11 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru te u tom smislu tužitelj dostavlja i dokaz; služben cjenik radionice tužitelja.

4. Tužitelj navodi da naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala ( čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ) a navedeno znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je po tavu tužitelja zabranjeno što potvrđuju i sljedeći stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa a s tim u vezi tužitelj ukazuje i na praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao i županijskih sudova Republike Hrvatske ma cijene sata rada...”. Stav je tužitelja kako odgovorni osiguratelj ne može nametati cijenu sata rada servisima je a što je potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Pž- 1749/2023 od dana 12. siječnja 2024. godine prema kojoj u predmetu slične činjenične i pravne osnove isti smatra „...S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja...”. Tužitelj ujedno ukazuje i na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske od dana 20. veljače 2020. godine, KLASA: 034-08/18-01-093 koja nedvojbeno ističe sljedeće: „...kako cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu, treba određivati mjerodavno tržište popravka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području, prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru...” koje u prilogu i dostavlja. Tužitelj nastavno navodi da obzirom na prethodno navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dana 26. ožujka 2024. godine ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 56,01 eur na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten i e tuženik, tužitelj u dokaz navedenog dostavlja Ugovor o ustupanju od 26. ožujka 2024. godine, notifikacija od dana 26. ožujka 2024. godine i potvrdu o njenom primitku i predlaže izvid štete tuženika, te predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te potražuje i trošak postupka.

5. U svom odgovoru na tužbu od 8. srpnja 2024. tuženik priznaje se da je automobil reg. oznake [registarska oznaka] u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguran kod tuženika po polici osiguranja automobilskog kaska broj 004626375840, kao i nastanak samog štetnog događaja. Tuženik navod i da je dana 20. veljače 2024. godine zaprimio zahtjev za isplatu osigurnine te je po obradi zahtjeva, temeljem procjene i dokumentacije iz štete dana 22. ožujka 2024. godine na ime naknade imovinske štete na automobilu reg. oznake [registarska oznaka] isplatio iznos od 282,44 eur, te tuženik smatra da da je isplatom navedenog iznosa u cijelosti ispunio svoju obvezu zbog čega smatra svako daljnje potraživanje tužitelja kako na ime glavnice tako i na ime zateznih kamata smatra neosnovanim. Tuženik predlaže provođenje prometnog vještačenja na okolnost je li oštećeni na području Krapinsko-zagorske županije gdje ima prebivalište mogao popraviti vozilo po cijeni sata nižoj od one navedene u računu tužitelja, odnosno kolike su prosječne cijene rada na području Krapinsko-zagorske županije od strane neovlaštenih servisa, te da li je isplaćenim iznosom bio moguć popravak vozila kod većeg broja neovlaštenih autoservisera na području Krapinsko- zagorske županije. Tuženik ujedno u prilogu odgovora na tužbu kao primjer za usporedbu cijena, dostavlja račun Opel servisa Kašnar.

6. Nastavno tuženik osporava osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva koji tužitelj temelji na ugovoru o ustupu potraživanja (cesiji) s oštećenikom BŽ. S tim u vezi, tuženik smatra kako tužitelj u potpunosti neosnovano potražuje isplatu utuženog iznosa, budući je tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu naknade štete u predmetnoj pravnoj stvari. Tuženik osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata kako ih potražuje tužitelj u tužbenom zahtjevu, iz razloga što je tuženik isplatom u mirnom postupku u cijelosti ispunio svoju obvezu te u skladu s navedenim nije niti pao u zakašnjenje. Tuženik također osporava naznačenu stopu zatezne kamate, jer ista nije određena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 i 155/23; dalje u tekstu ZOO) te zaključno predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

7. U svom podnesku od 22. srpnja 2025. tužitelj u binome osporava navode tuženika te navodi Naime, prvenstveno tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu u kojemu isti osporava osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva koji se temelji na ugovoru o ustupu potraživanja, odnosno cesiji. Naime, sklapanjem predmetnog ugovora o ustupu tražbine te poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja kojom je isti obaviješten o ustupanju tražbine u smislu odredbe čl. 82. Zakona o obveznim odnosima, evidentno je da se u konkretnom slučaju više nipošto ne radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče tužitelja i oštećenika BŽ već nedvojbeno o pravnom odnos u između tužitelja i tuženika. Tužitelj ujedno osporava i navode tuženika iz odgovora na tužbu u kojemu isti tvrdi kako je svojom isplatom u iznosu od 282,44 EUR ispunio svoju obvezu u cijelosti, te se ukazuje na temeljnu dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika, kojima je to stanje ustanovljeno. Slijedom navedenog, tužitelj osporava navode tuženika da bi isti podmirio svoju obvezu u cijelosti, a sve kako je iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa br. 161/01/01 i iznosa djelomične isplate tuženika od dana 8. ožujka 2024. godine te sukladno tome radi se o nepodmirenom iznosu od 56,01 eur . Tužitelj ponovo ističe da sama činjenica što tuženik kao osiguravatelj oštećenika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao neovlaštenog servisera je potpuno neodlučna u ovom predmetu i nipošto ne znači da tuženik taj trošak nije dužan nadoknaditi; dakle, tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao neovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. Zakona o obveznim odnosima izvršavati preuzete obveze, naravno pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (što u konkretnom slučaju nije). Tužitelj ujedno u u prilogu podneska dostavlja materijalnu dokumentaciju – račune i dokaze o plaćanju iz kojih je razvidno da u istovrsnim slučajevima primjerice Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Uniqa d.d. Zagreb i Allianz Hrvatska d.d. Zagreb ali i tuženik priznaju i isplaćuju cijenu sata rada tužitelja u iznosu od 42,11 EUR /sat uvećano za pripadajući PDV, kao i druge službene račune po punoj satnici rada drugih neovlaštenih servisera odnosno Račun – Obrazac R1 (10x),dokaz o plaćanju – detaljan prikaz transakcije (14x), te nalog za isplatu (2x).

8. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka,a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br,. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22., 114/22. i 155/23. dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. Nastavno odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju dok je odredbom čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, dužnost stranaka jest da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na strankama je da sud uvjere u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Ukoliko sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti će pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Ona obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu u svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a primjenom pravila o teretu dokazivanja sud činjenično stanje smatra utvrđenim. Sud nije u ovom postupku provodio druge predložene dokaze po strankama, osim saslušanje svjedoka zamolbenim putem, a posebno nije prihvatio prijedlog za provođenje vještačenja, te je uvidom u dokumentaciju sadržanu u spisu imajući u vidu da se radi o sporu male vrijednosti, visinu vrijednosti spora te troškove povezane s provođenjem predloženih dokaza i s tim povezanu dužinu trajanja postupka kod čega je sud na te okolnosti ukazivao strankama predlažući da ovaj spor riješe na miran način nagodbom u ovom postupku ili medijacijom pred ovim sudom ili drugim nadležnim tijelom koje provodi medijaciju, a što su stranke odbile. Ujedno sud ukazuje da je odredbom čl. 492 a ZPP određeno da će u postupku pred trgovačkim sudovima sud u pravilu, utvrditi odlučne činjenice na temelju isprava, dok je čl. 461 ZPP st. 3 i 4 određeno da je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak, te da će sud u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta.

9. Sud je izvršio uvid u račun tužitelja br. 161/01 od 22.3.2024. (list 49 spisa), dopis tuženika tužitelju od 22.3.2024. s potvrdom o isplati Raiffeisen Bank d.o.o. od 22.3.2024. (list 50 do 51 spisa), oznaku štete tuženika broj 62-AK-7142/24 od datuma 1.2.2024. s izvidom štete od 20.2.2024.(list 52 spisa), prometna dozvola izdana po MUP RH BŽ (list 53 do 54 spisa), cjenik autolakirerskih i automobilskih usluga tužitelja od 1.9.2022. (list 55 spisa), ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjena zaključen između BŽ i tužitelja od 26.3.2024.(list 56 do 57 spisa) s notifikacijom o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 26.3.2024., a kojim BŽ kao osoba prema kojoj je tuženik podmirio štetu i tužitelj utvrđuju da su sklopili ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, a prema kojem ustupitelj odnosno tužitelj ima novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 56,01 EUR, računi obra Auto Habek vl. OŽD iz 2023. s dokazom plaćanja (list 71 do 77 spisa), nalog za isplatu Allianz Hrvatska d.d. od 25.5.2022. tužitelju u ovom postupku od 25.5.2022., račun DMK d.o.o. iz Zagreba od 8.3.2024. s dokazom uplate Adriatic osiguranju d.d. (list 79 do 81 spisa), račun tužitelja s dokazom o uplatama osiguravajućim društvima, a za popravak vozila sadržanim na listu 82 do 98 spisa, proveo je dokaz saslušanjem svjedoka BŽ zamolbenim putem je je održao tri ročišta i to dana 27. rujna 2024., 25. veljače 2025. te 20. svibnja 2025.

10. U svom iskazu danim pred Općinskim sudom u Zlataru u predmetu Pom- 11/2025 na ročištu dana 1. travnja 2025. svjedok BŽ je navela da je u Zagrebu na parkiralištu gdje je bilo parkirano vozilo kojim je upravljala registarske oznake [registarska oznaka] netko je oštetio zadnji branik vozila. Svjedok jeda joj nije poznato tko je to na njenom vozilu učinio no da je netko je taj zadnji branik ogrebao i da ona ne znam na koji način se to desilo. Svjedok je navela da je vozilo je popravljano u Termolakirnici i da se taj zadnji branik lakira, te je navela da njena cijela obitelj inače u Termolakirnici Zagi vrši popravke ako dođe do kakvog oštećenja na vozilima, a ako dođe do neke razlike u cijene da oni njima potpišu da mogu oni dalje pratiti podmirenje računa te da su zadovoljni sa popravkom.

11. Među strankama nije sporna činjenica da je vozilo reg. oz. [registarska oznaka] u vrijeme štetnog događa bilo osigurano kod tuženika po polici osiguranja automobilskog kaska 004626375840, nije sporan vlasnik vozila, te nije sporan ni štetni događaj, no sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva kao i tijek te stopa zakonskih zateznih kamata budući tuženik smatra da je isplatom iznos od 282,44 eur u cijelosti ispunio svoju obavezu uplatom od 282,44 eur na ime naknade imovinske štete na navedenom vozilu. Dakle među strankama nije sporno da je tuženik na ime popravka vozila platio 282,44 eur , a utvrđeno je da je cijena popravka vozila iznosila 338,45 eur po računu tužitelja, te te da tužitelj potražuje nastavni iznos od 56,01 eur s kamatama na ime razlike između plaćenog iznosa popravka vozila po tužitelja i iznosa računa koje je tužitelj izdao za popravak navedenog vozila po računu 161/01/01 od **.**.2024. BŽ ( list 49 spisa ), a među stranama nije sporno ni da je BŽ Ugovorom o ustupanju tražbine od 26. ožujka 2024. kao ustupitelj tražbine ustupila tužitelju kao primatelju potraživanje prema dužniku; tuženiku u ovom postupku u iznosu od 56,01 eur.

12. Iz računa tužitelja broj 161/01/01. od 22. ožujka 2024. utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila BŽ za ukupnu cijenu od 338,45 eur (s uključenim PDV-om po stopi od 25%). Nadalje, u navedenom računu u cijelosti specificiran rad i materijal koji je tužitelj uložio i potrošio na popravak vozila te da je naznačena cijena rada- usluge po satu od 42,11 eur s PDV a što je u suglasnosti s cjenikom tužitelja od 1. rujna 2022. određenim za navedeni iznos od 42,00 eura po satu za lakirerski i limarski rad uz PDV.

13. Tužitelj tužbom potražuje navedenu ukupnu razliku od 56,01 eur uzimajući u obzir plaćanje koje je tuženik izvršio u mirnom postupku ( dopis tuženika od 22. ožujka 2024. list 50 spisa ) te je razlika do punog iznosa tužiteljevog računa predmet utuženja u ovom predmetu, dakle predmet spora je naknada štete u vidu razlike cijene rada/ radnog sata i materijala koju je obračunao tužitelj i cijene radnog sata koju je procijenio tuženik prema svom obračunu od 22. ožujka 2024. (list 50 spisa ) Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili drugi ponuđivač, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju naplaćuje prema cijenama koje naplaćuje i prema cjeniku koji je dostupan i vidljiv. Sud smatra da je u ovom konkretnom slučaju tužitelj dokazao vrstu i opseg oštećenja vozila što se utvrđuje uvidom u njegov račun od 22. ožujka 2024. te da su oštećenja na vozilu uklonjena i sanirana tužiteljevim radom i materijalom a prema dostavljenom Cjenovniku od 1. rujna 2022. te da je tužitelj u tom smislu ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time je ispunio svoju procesnu obvezu iz čl. 219. ZPP-a. Sud smatra da tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama niti može isplatu štete, odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera, pa kako nesporno proizlazi da cijena satnice tužitelja iznosi 42,00 eur uvećano za PDV ( ukupno 52,63 eur ) .

14. Prema navedenom imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 161/01/01 od 22. ožujka 2024. ispostavljena u skladu s tužiteljevom Cijenom radnog sata, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete 62-AK-7142/2024. od 20. 2. 2024. ( list 52 spisa ) , tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki 1.) izreke ove presude. Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose s obzirom se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora a koja teče od dana izdavanja računa 22. ožujka 2024. u nastavnih osam dana odnosno od 2. travnja 2025.

15. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka iz t. 2. ) izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st 1. i 2. ZPP- a, Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne Novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP), prema zahtjevu za naknadu troškova od 20. svibnja 2025. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora te je tužitelju priznat trošak od 100,00 eura prema Tbr. 7/9 Tarife HOKa s PDV od 25,00 eur temeljem Tbr 46 Tarife HOKa, a priznat mu je i zatraženi trošak pristojbe na tužbu od 13,27 eur i pristojne na presudu od 13,27 eur, odnosno tužitelju je priznat ukupan trošak od 1.515,40 eur. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu 3. srpnja 2025.

Sudac

Nada Nekić Plevko

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 50.000,00 kn) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku, uz pristojbu na presudu

2. Tužitelju