Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-77/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Ivone Rupić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog OG, zbog kaznenog djela iz članka 149. stavka 2., u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika OG, protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovnog broja K-536/2021, od 20. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se djelomice žalba okrivljenika OG te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se okrivljeniku UG,,za kazneno djelo iz članka 149. stavka 2., u vezi stavka 1. KZ/11, za koje je proglašen krivim u izreci pobijane presude prihvaća novčana kazna u visini od 30 dnevnih dohodaka u visini prosječnog dnevnog dohotka u Republici Hrvatskoj od 44,03 eura (četrdesetčetiri eura i tri centa), koja ukupno iznosi 1.320,90 eura (tisućutristodvadeset eura i devedeset centi), koja mu je izrečena pobijanom presudom, nakon čega se okrivljeniku UG, na temelju odredbe članka 56. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11 izriče uvjetna osuda na način da se novčana kazna u iznosu od 1.320,90 eura (tisućutristodvadeset eura i devedeset centi) neće izvršiti, ako okrivljenik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini neko novo kazneno djelo.

II. U preostalom dijelu žalba okrivljenika OG se odbija kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru proglasio je krivim okrivljenika OG zbog počinjenja kaznenog djela klevete, opisano i kažnjivo po članku 149. stavku 2., u vezi stavka 1. KZ/11, nakon čega je okrivljeniku, na temelju te odredbe, izrekao novčanu kaznu u visini od 30 dnevnih dohodaka, s time što je određeno da je prosječna visina dnevnog dohotka u RH 44,03 eura, tako da novčana kazna iznosi 1.320,90 eura te je, na temelju članka 42. stavka 6. KZ/11, naložio okrivljeniku da novčanu kaznu ima platiti u roku od 3 mjeseca od pravomoćnosti presude.

1.1. Na temelju članka 43. stavka 1. i 2. KZ/11, okrivljenik je upozoren da će se, u slučaju da ne plati u cijelosti ili djelomično novčanu kaznu u roku koji je određen presudom, ista biti prisilno naplaćena od ovlaštene institucije, a ako se novčana kazna ne bude mogla ni prisilno naplatiti u roku od 3 mjeseca, da će sud, uz pristanak osuđenika, donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni iznos zamijeni sa dva sata rada. Također je, sukladno odredbi članka 43. stavka 3. KZ/11, okrivljenik upozoren da, ukoliko ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, će biti zamijenjeni kaznom zatvora.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), naloženo je okrivljeniku platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, u iznosu od 200,00 eura, koji iznos je okrivljenik dužan uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljeni OG osobno, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine "radi novog suđenja pred prvostupanjskim sudom, a primarno preinačiti donošenjem oslobađajuće presude". Okrivljenik je u žalbi zatražio da ga se izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća kod odlučivanja o žalbi.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Na sjednicu drugostupanjskog vijeća nisu pristupili privatni tužitelj MG, kao ni okrivljenik OG, za koje se obavijest o sjednici vijeća ovom sudu vratila neuručena s naznakom dostavljača da su "obaviješteni, ali nisu podigli pošiljku", dok je na sjednicu pristupila zamjenica opunomoćenika privatnog tužitelja OGS, odvjetnica u odvjetničkom društvu "Ivančević Marinković & Partneri" d.o.o. u Splitu. Stoga je sjednica drugostupanjskog vijeća na temelju odredbe članka 475. stavka 3. ZKP/08 održana u odsutnosti privatnog tužitelja i okrivljenika. Na sjednici vijeća nazočna zamjenica opunomoćenika privatnog tužitelja je istakla kako je žalba okrivljenika paušalna te je predložila da se ista odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

6. Žalba okrivljenika OG je djelomično osnovana.

7. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljenik je u svojoj žalbi pravno označio kao povrede iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, navodeći kako mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te iz članka 468. stavka 3. ZKP/08 jer su tijekom rasprave nepravilno primijenjene procesne odredbe, na način da je grubo povrijeđeno pravo obrane, što je utjecalo na pravičnu presudu.

8. U tom pravcu okrivljenik ističe kako nije prihvaćen njegov prijedlog za ponovnim saslušavanjem privatnog tužitelja MG kao i neposrednim saslušanjem svjedoka CG, čime da je povrijeđeno i načelo neposrednosti izvođenja dokaza i kontradiktornosti na raspravi, što se ne može nadomjestiti čitanjem iskaza svjedoka pa i samog privatnog tužitelja koji je bio prisutan na raspravi, iz "ranijeg" kaznenog postupka, posebice kada su ti dokazi izvedeni pred drugim sucem pojedincem.

9. Nije međutim u pravu okrivljenik kada ističe da bi na opisani način bilo povrijeđeno načelo neposrednosti izvođenja dokaza i kontradiktornosti na raspravi, što posljedično da je dovelo do povrede prava na pravično suđenje, na koji način bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Najprije je za navesti kako je promašen navod iz žalbe da se radi o "ranijem" kaznenom postupku jer, bez obzira na to što je prethodna presuda prvostupanjskog suda bila ukinuta, radi se o jedinstvenom postupku te prvostupanjski sud nije bio u obvezi u ponovljenom postupku ponovno ispitati na raspravi sve svjedoke, kako se to sugerira u žalbi okrivljenika. Naime, naputak drugostupanjskog suda iz rješenja kojim je ukinuta prethodna presuda glasi da se u ponovljenom postupku moraju iznova izvesti svi dokazi, što međutim ne znači da je nužno ponovno na raspravi ispitati sve svjedoke i privatnog tužitelja. Verbalni dokazi se prema odluci suda mogu izvesti i čitanjem zapisnika o ranijem ispitivanju kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti pa s obzirom na to da su privatni tužitelj MG i svjedok CG ispitani na raspravi pred sudom, sudac je bio ovlašten, na temelju odredbe članka 431. stavka 1. točke 8. ZKP/08, i bez suglasnosti stranaka pročitati njihove ranije iskaze pred sudom.

9.1. Navedene osobe su svoj iskaz dale u kontradiktornom postupku pred sudom te ih je okrivljenik bio u prilici ispitati, postavljati im pitanja i iznositi primjedbe na njihove iskaze, što je okrivljenik i iskoristio pa je na raspravi od 28. srpnja 2020. privatnom tužitelju postavio čitav niz pitanja, što je sve i konstatirano u zapisniku s te rasprave. Isto tako, na raspravi od 26. kolovoza 2020. ispitan je i svjedok CG, također u prisutnosti okrivljenika, koji nije imao nikakvih pitanja ni primjedbi na iskaz tog svjedoka.

9.2. U takvoj situaciji, s obzirom na okolnost da se u međuvremenu činjenično stanje nije izmijenilo, opravdana je bila odluka prvostupanjskog suda da se odbije prijedlog za ponovnim ispitivanjem privatnog tužitelja i svjedoka CG jer nije bilo za očekivati da bi se time moglo doći do saznanja koja bi ojačala poziciju obrane ili bi mogla dovesti do oslobađanja okrivljenika, tim više što on uopće nije obrazložio na koje okolnosti traži njihovo ponovno ispitivanje i što bi se ponovnim ispitivanjem navedenih svjedoka trebalo utvrditi. S druge strane, u točki 4. presude, prvostupanjski sud je iznio razloge zbog kojih je odbio navedeni prijedlog okrivljenika, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Za ponoviti je kod ovoga kako uputa iz ukidnog rješenja da će se ponovno izvesti svi dokazi koje je sud izveo do sada, ne pretpostavlja obvezu suda na provođenje ponovnog ispitivanja tih svjedoka. Naravno to je bilo moguće napraviti, ali isto tako, s obzirom na to da su bili ostvareni uvjeti iz članka 431. stavka 1. točke 8. ZKP/08, sud je bio ovlašten na temelju te odredbe pročitati na ponovljenoj raspravi zapisnike o njihovom ranijem ispitivanju, što je sudac i učinio te na taj način nije povrijeđeno pravo okrivljenika na pravično suđenje, kako se to neosnovano ističe u njegovoj žalbi.

10. Što se tiče svjedoka IG, DG i JG, čije ispitivanje je predlagao okrivljenik, a što je sud također odbio, za navesti je kako je opravdana odluka prvostupanjskog suda kojom nije prihvaćen taj prijedlog, prvenstveno iz razloga što već iz obrazloženja okrivljenika u pogledu okolnosti na koje bi navedeni svjedoci trebali biti ispitani, očigledno proizlazi kako oni nemaju neposrednih saznanja koja bi bila korisna za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja u ovom postupku, a pored toga okrivljenik koji je predložio ispitivanje tih svjedoka nije sudu dao podatke na temelju kojih bi se ti svjedoci mogli identificirati i pozvati na raspravu, radi čega je osnovano procijenjeno da su ti prijedlozi bili usmjereni na odugovlačenje postupka, što je sud sve dostatno obrazložio u točki 4. presude. Stoga ni na opisani način nije teško povrijeđeno okrivljenikovo pravo na pravično suđenje te na taj način nije počinjena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08.

11. Što se tiče žalbene osnove povrede kaznenog zakona, okrivljenik je tu povredu pravno označio kao povredu iz članka 469. točke 1. ZKP/08, navodeći kako je povrijeđen kazneni zakon u pitanju je li djelo za koje se on progoni kazneno djelo. Pri tome je naveo kako osoba na koju se članak odnosi nije identificirana niti imenom ni prezimenom, a okolnosti iznesene u tekstu da mogu provocirati različite zaključke i identitete, tako da te okolnosti provociraju samo najuži krug osoba oko privatnog tužitelja u smislu zaključivanja da se tekst odnosi upravo na njega i da ne predstavljaju konkretan ni zakonom zabranjen kriminalni klevetnički čin niti definiraju klevetničku namjeru, kao što ne proizvode zabranjene posljedice u smislu inkriminiranog kaznenog djela prema široj javnosti ili većem broju osoba.

11.1. Premda je okrivljenik ove navode vezao uz žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, suštinski se radi o prigovorima koji se odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa će isti biti ocijenjeni u nastavku, u sklopu odgovora na žalbene navode istaknute u okviru te žalbene osnove.

11.2. Osim u pravcu žalbenih navoda okrivljenika, ovaj drugostupanjski sud je, postupajući u smislu odredbe članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 i 72/25, dalje u tekstu: ZKP/08), pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba, tako da se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona.

12. Što se tiče žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u tom dijelu okrivljenik polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda u pogledu toga da bi bilo na nedvojben i potpuno izvjestan način dokazano da je on počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret privatnom tužbom, pri čemu se posebno stavlja naglasak na to da se iz teksta koji je objavljen ne može sa sigurnošću izvući zaključak da se radi baš o privatnom tužitelju MG, odnosno da se tekst odnosi upravo na njega jer da osoba koja je pretučena niti u jednom trenutku nije imenovana, a da se može raditi i o CG, koji je isto tako bio državni tajnik, koji je također dolazio u Zadar i boravio u hotelu [obrt]. Međutim, svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje pravilnost i pouzdanost utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ocjene da su se u njegovom postupanju ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 1. i 2. KZ/11, za što je dao valjane i uvjerljivo obrazložene razloge, koje budući da imaju potporu u stanju u spisu, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. U pogledu okolnosti da u tekstu ni u jednom trenutku nije objavljeno točno ime i prezime državnog tajnika iz članka, što je bio glavni argument okrivljenika kojeg je iznio u svojoj obrani tijekom postupka, a koji se ponavlja i u žalbi, za navesti je kako je prvostupanjski sud u točki 10. d) dao detaljne i uvjerljive razloge zbog čega smatra da se radi o jasnoj aluziji na privatnog tužitelja MG, što okrivljenik nije uspio osporiti svojim žalbenim navodima. Potpuno pravilno kod toga prvostupanjski sud naglašava ono što je čak i sam okrivljenik iznio u svojoj obrani, da su upravo privatni tužitelj MG i GG predmet njegovog interesa, o kojima piše i istražuje ih, pri čemu kada govori o imenovanim osobama govori i o "hobotnici" i "krakenu" te da se u javnosti objekt [adresa] smatra vlasništvom privatnog tužitelja MG. S druge strane, jedina osoba koja je bila državni tajnik i koja ima nekakve veze sa O je CG, za kojeg je okrivljenik naveo da on nikada nije bio predmet njegovog interesa ili istraživanja i da se uopće ne poznaju. Prvostupanjski sud u tom kontekstu potpuno pravilno naglašava kako CG nema nikakve veze sa Zadrom jer prebiva u [adresa], a posljednjih 9 godina uopće u Zadru nije bio, što ni sam okrivljenik ne osporava, radi čega je osnovano zaključio da se radi o jasnoj aluziji na privatnog tužitelja, što je motivirano prethodno očito narušenim međusobnim odnosima između njega i okrivljenika.

13.1. Isto tako, prvostupanjski sud je u odlomku 10. d) dao razloge zbog čega smatra da je okrivljenik objavio neistiniti tekst, pri čemu potpuno pravilno ukazuje na to da je informaciju koju je dobio pokušavao provjeriti, ali da mu nadležne službe nisu potvrdile da se događaj o kojem piše doista zbio, radi čega je opravdano zaključio da je objavljivanjem takve neprovjerene informacije okrivljenik znao da će naštetiti časti i ugledu upravo privatnog tužitelja i da je bio svjestan da će javnost u Zadru upravo MG identificirati kao osobu iz članka, a ne nekog drugog. Potpuno ispravno prvostupanjski sud kod toga navodi kako je prije pisanja članka okrivljenik bio dužan provjeriti točnost informacija koje objavljuje, što je on i učinio, međutim unatoč tome što ni od Hitne pomoći ni od Policijske uprave nije dobio potvrdu istinitosti te informacije, da ju je odlučio objaviti na svom portalu. Kao što je navedeno u osporavanoj presudi, ne odriče se na ovaj način pravo novinara istraživati, propitivati i izvještavati javnost, ali u svakom slučaju objavljena vijest mora biti potkrijepljena barem minimumom dokaza, a ako toga nije bilo, okrivljenik se trebao suzdržati od objavljivanja takve vijesti, pogotovo stoga što je Kodeksom časti hrvatskih novinara jasno propisano da je novinar je obvezan iznositi točnu, potpunu i provjerenu informaciju.

14. Premda okrivljenik u svojoj žalbi nije osporavao utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi o činjeničnim tvrdnjama koje su prikladne naštetiti časti i ugledu osobe na koje se odnosi, za kazati je da je prvostupanjski sud dao uvjerljive i logične razloge u odlomku 10. b) u kojem je obrazložio zbog čega smatra da se radi o tvrdnjama klevetničkog sadržaja, odnosno zbog čega su te tvrdnje pogodne naštetiti ugledu i časti svake osobe, bez obzira radi li se o javnoj ili nejavnoj osobi. Isto tako, s obzirom na to da je ovaj tekst objavljen na internetskom portalu Zadar news, nedvojbeno je kako je članak s neistinitim informacijama, koje mogu štetiti časti i ugledu privatnog tužitelja postao pristupačan većem broju osoba.

14.1. Kod takvog stanja stvari, kada je nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenik objavio neistinitu informaciju o privatnom tužitelju, koja je prikladna naštetiti njegovoj časti i ugledu, za naglasiti je posebice kako nije bilo nužno provoditi test razmjernosti između prava koja zavrjeđuju jednaku zaštitu, s jedne strane prava na slobodu izražavanja i s druge strane prava na poštivanje osobnog života drugih. Naime, iznošenje neistine nikada se ne može opravdati javnim interesom koji bi prevagnuo nad interesom pojedinca za zaštitu osobnog prava na privatnost, makar se radilo i osobi koja je kao političar i bivši državni tajnik javno eksponirana i time svjesno izložena javnom nadzoru te bi kao takva morala pokazati veći stupanj tolerancije i manju osjetljivost prema čak i neopravdanoj kritici. Iznošenjem neistine ne može se postići nikakav legitimni cilj niti se to može tretirati kao prihvatljiva kritika, radi čega nije bilo potrebe za provođenjem testa razmjernosti pa je stoga prvostupanjski sud potpuno ispravno okrivljenika, kao ubrojivog počinitelja, koji je ovo kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, svjestan protupravnosti svog postupanja i kod nepostojanja niti jednog ispričavajućeg razloga proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela iz članka 149. stavka 2., u vezi stavka 1. KZ/11.

15. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, okrivljenik u tom pravcu nije pobijao prvostupanjsku presudu, međutim kako žalba podnesena zbog žalbenih osnova povrede kaznenog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrže i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08), to je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, i u tom pravcu ispitao prvostupanjsku presudu te je utvrdio da je prilikom odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud okrivljeniku izrekao prestrogu kaznu, pogotovo kada se imaju u vidu sve okolnosti ovog događaja. Istina, sud je okrivljeniku novčanu kaznu odmjerio samom zakonskom minimumu propisane novčane kazne (30 dnevnih iznosa), međutim kada se imaju u vidu okolnosti počinjenja ovog kaznenog djela, osobito činjenicu što je okrivljenik do sada bio neosuđivana osoba i što nije bilo nikakvih otegotnih okolnosti na njegovoj strani, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda bilo je opravdano izreći uvjetnu osudu. Stoga je djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenika preinačena prvostupanjska presuda na način da je prema istom, na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11 izrečena uvjetna osuda novčane kazne na način da se novčana kazna na koju je osuđen neće izvršiti, ako isti u vremenu provjeravanja od 3 godine ne počini neko novo kazneno djelo jer je uvjerenje ovog drugostupanjskog suda da će se i takvom kaznenopravnom sankcijom, odnosno samim upozorenjem uz prijetnju kaznom ostvariti pozitivan utjecaj na okrivljenika te da će se on ubuduće suzdržati činjenja novih kaznenih djela, a da je i ovakva kaznenopravna sankcija odgovarajuće prilagođena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika.

16. S obzirom na sve naprijed navedeno žalba okrivljenika je djelomično prihvaćena te je prvostupanjska presuda preinačena u pogledu odluke o kazni, sukladno odredbi članka 486. stavka 1. ZKP/08, dok je u ostalom pobijanom a ne preinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena, sukladno članku 482. ZKP/08.

Split, 3. srpnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić