Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1546/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Šaši Pufleru, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. u Zagreba, utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj: P-381/2023-18 od 26. lipnja 2024. i žalbi tužitelja protiv dopunske presude P-381/2023-23 od 17. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj: P-381/2023-18 od 26. lipnja 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje dopunska presuda (sadržajno rješenje) Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj: P-381/2023-23 od 17. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: P-381/2023-18 od 26. lipnja 2024. u kojoj je u točki I. izreke presudio da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj: 528-50-3266054 od 10. veljače 2006. u dijelu u kojem su ugovorene jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.404,40 eura s osnova više plaćenog zbog promjene tečaja. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je s ovog osnova naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 2.426,95 eura sa zateznim kamatama. Konačno, u točki V. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška u iznosu od 200,00 eura.

2. Dopunskom presudom P-381/2023-23 od 17. veljače 2025. prvostupanjski sud je u točki I. izreke utvrdio povlačenje tužbe u dijelu u kojem se traži isplata iznosa od 467,39 eura s osnove ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. U točki II. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je s ovog osnova naložio tužitelju da isplati tuženici iznos od 312,50 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude poslovni broj: P-381/2023-18 od 26. lipnja 2024. tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Protiv dopunske prvostupanjske presude (sadržajno rješenja) poslovni broj: P-381/2023-23 od 17. veljače 2025. tužitelj je podnio žalbu. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu dopunsku prvostupanjsku presudu i obveže tuženicu na naknadu troškova žalbenog postupka tužitelju.

5. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženice protiv presude poslovni broj: P- 381/2023-18 od 26. lipnja 2024. u kojem predlaže žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužiteljice protiv dopunske prvostupanjske presude poslovni broj: P-381/2023-23 od 17. veljače 2025.

6. Žalba tuženice nije osnovana. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za povratom razlike tečaja CHF u iznosu od 1.404,40 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tuženika za odlukom o povlačenju dijela tužbe u dijelu u kojem se traži isplata iznosa od 467,39 eura s osnove ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i naknada troška za povučeni dio tužbe.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio ni povredu odredbu članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koju povredu se tuženica poziva u žalbi.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženicom, kao davateljicom kredita, sklopio 10. veljače 2006. ugovor o kreditu br. 528-50-3266054, u iznosu od 16.868,89

CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozoren na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu,

- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja, dužna platiti tužitelju iznos od 1.404,40 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

10. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

11. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio podnesena revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Također, pozvao se i na presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

12. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, dakle i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a. Taj dio odluke prvostupanjskog suda Visoki trgovački sud potvrdio je odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive. Ovo stoga jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog za zaključiti je da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

14. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te člancima 103. do 110. ZOO-a/91 u svezi s odredbom članka 1163. ZOO-a/05.

16. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a. Ovom odredbom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača i suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

17. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

18. Istaknuti prigovor zastare je neosnovan. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio je Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 13. ltravnja 2021. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

19. U vezi predloženog saslušanja javnog bilježnika, a koji dokaz sud nije izveo, za kazati je da postoji stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Ovo stoga jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

Također ni saslušanje tužitelja nije bilo nužno s obzirom da je tužbi i ostalim podnescima tužitelj naveo sve činjenice odlučne za odluku u ovoj pravnoj stvari.

20.1. Odluka o parničnom trošku iz prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju s odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

20.2. U pogledu troška zastupanja na ročištu za objavu presude za navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. "Tarife". Za napomenuti je i to kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) propisano kako je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća i suce tog odijela. Jednak pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 772/2023-2 od 23. siječnja 2024., Rev- 832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr.).

20.3. Trošak vještačenja, kao materijalni trošak nužan za vođenje parnice, bio bi isti bez obzira je li se sudski vještak očitovao o razlici kamatne stope i tečaja ili samo o razlici tečaja.

21. Slijedom svega navedenog trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

22. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

23. U predmetnom slučaju tuženik se podneskom od 7. lipnja 2024. suglasio s djelomičnim povlačenjem tužbe i odmah zatražio naknadu prouzročenog parničnog troška.

24. Prijedlog za donošenje dopunske presude je pravovremen. Kako je to ovaj sud obrazložio u dopisu Gž-2524/2024-2 od 3. prosinca 2024. žalba tuženice od 8. srpnja 2024. po svom sadržaju predstavlja zahtjev za donošenjem dopunskog rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe i zahtjevu za naknadom parničnog troška za povučeni dio tužbe.

25. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio djelomično povlačenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, a u suglasju s odredbom članka 193. ZPP-a.

26.1. Odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan tuženiku naknaditi troškove postupka.

26.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tuženici parnični trošak u iznosu od 312,50 eura kako je to obrazloženo u ulomku 6. obrazloženja pobijane dopunske presude.

26.3. U odnosu na pozivanje tužitelja na Direktivu EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima za navesti je kako prema Direktivi sud u parnici za zaštitu potrošača može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Međutim, ovdje se ne radi o takvom slučaju, jer primjena citirane odredbe članka 158. stavak 1. ZPP-a ne dovodi do prekomjernog i nerazumnog tereta za tužitelja.

27. Slijedom navedenog žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana te je odlučeno je kao u točki II. izreci ovog drugostupanjskog rješenja, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

U Splitu 3. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović