Poslovni broj: Usž-2512/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Snježane Horvat
– Paliska, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, radi sudske kontrole zakonitosti ograničenja kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, stranca IG, državljanina Kosova, odlučujući o žalbi donositelja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Jastrebarsko, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1339/25-3 od 16. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1339/25-3 od 16. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom ukinuto je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Jastrebarsko, KLASA: UP/I-216-01/25-03/345, URBROJ: 511-19-39-25-1 od 11. travnja 2025. doneseno na temelju članka 216. stavka 4. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25., dalje: ZoS).
2. Osporenim rješenjem žalitelja od 11. travnja 2025. strancu IG, državljaninu treće zemlje, određen je smještaj u Prihvatnom centru za strance Ježevo na vrijeme od 30 dana, uz obrazloženje da je za imenovanog doneseno rješenje o protjerivanju, KLASA: UP/I-216-02/25-19/141, URBROJ: 511-19-39-25-1 od 11. travnja 2025. Navedeno je da se ne mogu primijeniti blaže mjere iz članka 213. stavka 1. ZoS-a jer stranac nema putne karte, nema financijskih sredstava za polog niti adresu smještaja na kojoj bi mogao boraviti.
3. Tuženik žalbom osporava zakonitost pobijane presude zbog svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir obavijest Sigurnosno obavještajne agencije (dalje: SOA) od 9. travnja 2025. u kojoj je navedeno da predmetni stranac predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak Republike Hrvatske, odnosno da je povezan i da podržava terorizam, na temelju čega se traži ograničenje kretanja i protjerivanje iz Republike Hrvatske i zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj na rok od 5 godina. Navodi da je zbog toga doneseno rješenje o protjerivanju i rješenje o smještaju u Prihvatni centar od 11. travnja 2025. gdje je individualnom procjenom u skladu s pravilom razmjernosti utvrđeno da se prisilno udaljenje stranca ne može osigurati primjenom blažih mjera propisanih člankom 213. stavkom 1. ZoS-a. Ističe da imenovani nema prijavljen boravak u Republici Hrvatskoj, izjavio je da neće izvršiti obvezu napuštanja Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP), odnosno Republike Hrvatske te je nezakonito boravio u EGP-u odnosno Republici Hrvatskoj, a što ukazuje da bi mogao izbjegavati izvršenje obveze napuštanja EGP-a, odnosno Republike Hrvatske. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu.
4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24., dalje: ZUS), Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Člankom 212. stavkom 1. ZoS-a propisano je da se u svrhu ograničenja slobode kretanja radi osiguranja prisilnog udaljenja i povratka državljanina treće zemlje može smjestiti u centar ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama. Prema članku 213. stavku 1. ZoS-a, u smislu članka 212. stavka 1. ZOS-a, mjerama koje su blaže od smještaja u centar smatraju se: 1. polog putnih isprava, putnih dokumenata i putnih karata, 2. polog određenih financijskih sredstava, 3. zabrana napuštanja određene adrese smještaja, 4. javljanje u policijsku postaju u određeno vrijeme. Prema stavku 2. navedenog članka ZoS-a, rješenje o primjeni blažih mjera donosi, po službenoj dužnosti, Ministarstvo putem nadležne policijske uprave odnosno policijske postaje., a prema stavku 3. istog članka ZoS-a, rješenjem iz stavka 2. tog članka odredit će se obveze iz stavka 1. ovoga članka koje su primjerene okolnostima konkretnog slučaja, na vrijeme do prisilnog udaljenja.
8. Prvostupanjski je sud istaknuo da je uočio da se u rješenju o smještaju navodi da se prisilno udaljenje ne može osigurati primjenom blažih mjera iz članka 213. stavka 1. ZoS-a s obzirom da postoje okolnosti koje ukazuju na postojanje rizika od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a, odnosno Republike Hrvatske, ali da navedena okolnost nije okolnost o kojoj ovisi mogućnost primjene blažih mjera iz članka 213. stavka 1. ZoS-a. Prvostupanjski sud napominje da donositelj rješenja o smještaju nije razmotrio niti u obrazloženju rješenja naveo iz kojeg razloga umjesto smještaja u centar nije primijenio blažu mjeru kao što je polog putne isprave (koju stranac posjeduje) niti je ispitao mogućnost polaganja određenih financijskih sredstava. S tim u vezi istaknuo je da postojanje ili nepostojanje novčanih sredstava nije zapisnički evidentirano te da je donositelj rješenja nakon poziva suda dostavio nečitku potvrdu o oduzetim novčanim sredstvima iz koje nije razvidno koliko je novaca stranac kod sebe posjedovao. Prvostupanjski sud je zaključio da je žalitelj bio u obvezi ispitati sve okolnosti prije primjene najstrože mjere, a što je propustio učiniti, radi čega je osporeno rješenje ocijenio nezakonitim, s kojim zaključkom je suglasan i ovaj Sud.
9. Naime, mjera ograničenja slobode kretanja (što izrečena mjera u konkretnoj slučaju jest) sukladno članku 212. stavku 1. ZoS-a može biti određena samo ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da nisu razmatrani, vrednovani niti valjano obrazloženi razlozi zašto nisu primijenjene blaže mjere koje ima u vidu članak 213. stavak 1. ZoS-a koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju presude, odnosno zašto se prisilno udaljenje i povratak ne može postići drugim, manje restriktivnim mjerama, a što mora biti razvidno iz rezultata cjelokupnog upravnog postupka.
10. U odnosu na žalbeni navod da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir obavijest SOA-e od 9. travnja 2025. treba reći da je žalitelj nije dostavio upravnom sudu.
11. Zaključno, valja reći da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne (diskrecijske) ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS-a). Zakonitost donesene odluke javnopravnog tijela u upravnom se sporu ocjenjuje na način da se sudskom kontrolom utvrđuje je li pojedinačni akt donesen dosljednom i pravilnom primjenom zakonske norme. U konkretnom slučaju u obrazloženju osporenog rješenja izostali su odlučni razlozi za izricanje mjere ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance Ježevo. Stoga se u konkretnom slučaju ne može ocijeniti niti svrhovitost i razmjernost izrečene mjere.
12. Žalitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.
13. Slijedom navedenog, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 2. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković
