Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-504/2025-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, te Ankice Matić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Arsenu Stipinoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Arsen Stipinović i Dušan Miočić u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB : 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3078/2019 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3078/2019 od 10. siječnja 2025.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I-Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 29. siječnja 2007. i kojega je Javni bilježnik Velibor Panjković solemnizirao dana 30. siječnja 2007. g. pod brojem: OU-249/2007 u dijelu u kojem su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i mjesečni anuiteti, zatim u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, te u dijelu u kojem tužitelj NZ pristaje da Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora o kreditu povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete.

II-Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb isplatiti tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana ukupan iznos od 5.133,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki plaćeni iznos i to na:

- 43,40 eura s kamatom od 31. kolovoza 2007. g.,

- 42,59 eura s kamatom od 30. rujna 2007. g.,

- 42,49 eura s kamatom od 31. listopada 2007. g.,

- 43,02 eura s kamatom od 31. studenog 2007. g.,

- 42,66 eura s kamatom od 31. prosinca 2007.. g.,

- 43,53 eura s kamatom od 31. siječnja 2008. g.,

- 78,28 eura s kamatom od 26. ožujka 2008. g.,

- 79,46 eura s kamatom od 23. travnja 2008. g.,

- 77,20 eura s kamatom od 23. svibnja 2008. g.,

- 76,62 eura s kamatom od 31. svibnja 2008. g.,

- 77,26 eura s kamatom od 30. lipnja 2008. g.,

- 75,73 eura s kamatom od 31. srpnja 2008.. g.,

- 75,72 eura s kamatom od 31. kolovoza 2008. g.,

- 76,47 eura s kamatom od 30. rujna 2008.g.,

- 83,35 eura s kamatom od 28. studenog 2008. g.,

- 78,70 eura s kamatom od 31. prosinca 2008. g.,

- 83,58 eura s kamatom od 23. siječnja 2009. g.,

- 86,75 eura s kamatom od 26. veljače 2009. g.,

- 86,89 eura s kamatom od 28. veljače 2009. g.,

- 85,68 eura s kamatom od 31. ožujka 2009. g.,

- 85,72 eura s kamatom od 25. svibnja 2009. g.,

- 84,19 eura s kamatom od 31. svibnja 2009. g.,

- 82,86 eura s kamatom od 30. lipnja 2009. g.,

- 83,01 eura s kamatom od 31. srpnja 2009. g.,

- 83,59 eura s kamatom od 31. kolovoza 2009. g.,

- 83,40 eura s kamatom od 30. rujna 2009. g.,

- 82,61 eura s kamatom od 2. studenog 2009. g.,

- 83,72 eura s kamatom od 30. studenog 2009. g.,

- 84,50 eura s kamatom od 31. prosinca 2009. g.,

- 83,37 eura s kamatom od 24. veljače 2010. g.,

- 83,28 eura s kamatom od 31. ožujka 2010. g.,

- 84,63 eura s kamatom od 31. ožujka 2010. g.,

- 84,06 eura s kamatom od 10. svibnja 2010. g.,

- 84,86 eura s kamatom od 28. lipnja 2010. g.,

- 89,89 eura s kamatom od 30. srpnja 2010. g.,

- 87,77 eura s kamatom od 31. srpnja 2010. g.,

- 92,02 eura s kamatom od 1. listopada 2010. g.,

- 90,48 eura s kamatom od 4. studenog 2010. g.,

- 87,67 eura s kamatom od 4. studenog 2010. g.,

- 74,34 eura s kamatom od 09. prosinca 2010. g.,

- 75,97 eura s kamatom od 09. veljače 2011. g.,

- 77,84 eura s kamatom od 03. ožujka 2011. g.,

- 78,32 eura s kamatom od 04. travnja 2011. g.,

- 76,52 eura s kamatom od 30. travnja 2011. g.,

- 77,19 eura s kamatom od 01. lipnja 2011. g.,

- 67,93 eura s kamatom od 04. srpnja 2011. g.,

- 67,48 eura s kamatom od 04. srpnja 2011. g.,

- 70,63 eura s kamatom od 03. rujna 2011. g.,

- 56,25 eura s kamatom od 04. listopada 2011. g.,

- 51,93 eura s kamatom od 20. listopada 2011. g.,

- 51,35 eura s kamatom od 07. prosinca 2011. g.,

- 50,89 eura s kamatom od 05. siječnja 2012. g.,

- 51,82 eura s kamatom od 03. veljače 2012. g.,

- 52,49 eura s kamatom od 12. ožujka 2012. g.,

- 52,14 eura s kamatom od 10. travnja 2012. g.,

- 51,76 eura s kamatom od 10. svibnja 2012. g.,

- 51,81 eura s kamatom od 11. lipnja 2012. g.,

- 51,99 eura s kamatom od 13. srpnja 2012. g.

- 51,48 eura s kamatom od 09. kolovoza 2012. g.,

- 51,29 eura s kamatom od 10. rujna 2012. g.,

- 50,18 eura s kamatom od 10. rujna 2012. g.,

- 50,88 eura s kamatom od 18. listopada 2012. g.,

- 51,02 eura s kamatom od 14. studenog 2012. g.,

- 50,55 eura s kamatom od 12. prosinca 2012. g.,

- 50,54 eura s kamatom od 14. siječnja 2013. g.,

- 49,59 eura s kamatom od 12. ožujka 2013. g.,

- 49,60 eura s kamatom od 16. travnja 2013. g.,

- 50,40 eura s kamatom od 20. svibnja 2013. g.,

- 48,89 eura s kamatom od 20. lipnja 2013. g.,

- 48,51 eura s kamatom od 20. lipnja 2013. g.,

- 48,44 eura s kamatom od 22. srpnja 2013. g.,

- 48,63 eura s kamatom od 21. kolovoza 2013. g.,

- 48,91 eura s kamatom od 21. listopada 2013. g.,

- 48,80 eura s kamatom od 20. studenog 2013. g.,

- 48,90 eura s kamatom od 21. prosinca 2013. g.,

- 48,89 eura s kamatom od 22. siječnja 2014. g.,

- 48,54 eura s kamatom od 26. veljače 2014. g.,

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 31. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2007. g., za vrijeme od 01. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g. po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% godišnje, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14%, za vrijeme od 01. siječnja 2016. g. do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05%, za vrijeme od 01. srpnja 2016. g. do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88%, za vrijeme od 01. siječnja 2017. g. do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68 %, za vrijeme od 01. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g. po stopi od 7,41%, za vrijeme od 01. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g. po stopi od 7,09%, za vrijeme od 01. srpnja 2018. g. do 31. prosinca 2018. g. po stopi od 6,82%, za vrijeme od 01. siječnja 2019. g. do 30. lipnja 2019. g. po stopi od 6,54%, za vrijeme od 01. srpnja 2019. g. do 31. prosinca 2019. g. po stopi od 6,30%, za vrijeme od 01. siječnja 2020. g. do 17. travnja 2020. g. po stopi od 6,11%, za vrijeme od 19. listopada 2020. g. do 31. prosinca 2020. g. po stopi od 5,89%, za vrijeme od 01. siječnja 201. g. do 30. lipnja 2021. g. po stopi od 5,75%, za vrijeme od 01. srpnja 2021. g. do 31. prosinca 2021. g. po stopi od 5,61%, za vrijeme od 01. siječnja 2022. g. do 30. lipnja 2022. g. po stopi od 5,49%, za vrijeme od 1. srpnja 2022. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi od 5,31%, za vrijeme od 01. siječnja 2023. g. do 30. lipnja 2023. g. po stopi od 5,50%, za vrijeme od 01. srpnja 2023. g. do 31. prosinca 2023. g. po stopi od 7,00%, za vrijeme od 01. siječnja 2024. g. pa do 18. ožujka 2024. g. po stopi od 7,50%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III-Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb isplatiti tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita i mjesečni anuiteti ukupan iznos od 8.279,57 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki plaćeni iznos i to na:

- 0,86 eura s kamatom od 31. ožujka 2007. g.,

- 1,12 eura s kamatom od 26. ožujka 2008. g.,

- 6,43 eura s kamatom od 23. travnja 2008. g.,

- 25,76 eura s kamatom od 28. studenog 2008. g. - 6,48 eura s kamatom od 31. prosinca 2008. g.,

- 27,67 eura s kamatom od 23. siječnja 2009. g.,

- 31,25 eura s kamatom od 26. veljače 2009. g.,

- 32,27 eura s kamatom od 28. veljače 2009. g.,

- 27,73 eura s kamatom od 31. ožujka 2009. g.,

- 28,41 eura s kamatom od 25. svibnja 2009. g.,

- 22,55 eura s kamatom od 31. svibnja 2009. g.,

- 17,49 eura s kamatom od 30. lipnja 2009. g.,

- 18,63 eura s kamatom od 31. srpnja 2009. g.,

- 21,56 eura s kamatom od 31. kolovoza 2009. g.,

- 21,24 eura s kamatom od 30. rujna 2009. g.,

- 18,46 eura s kamatom od 2. studenog 2009. g.,

- 23,68 eura s kamatom od 30. studenog 2009. g.,

- 27,49 eura s kamatom od 31. prosinca 2009. g.,

- 33,38 eura s kamatom od 24. veljače 2010. g.,

- 33,58 eura s kamatom od 31. ožujka 2010. g.,

- 40,05 eura s kamatom od 31. ožujka 2010. g.,

- 38,17 eura s kamatom od 10. svibnja 2010. g.,

- 42,28 eura s kamatom od 28. lipnja 2010. g.,

- 65,08 eura s kamatom od 30. srpnja 2010. g.,

- 56,42 eura s kamatom od 31. srpnja 2010. g.,

- 75,82 eura s kamatom od 1. listopada 2010. g.,

- 69,76 eura s kamatom od 4. studenog 2010. g.,

- 58,03 eura s kamatom od 4. studenog 2010. g.,

- 81,68 eura s kamatom od 09. prosinca 2010. g.,

- 91,65 eura s kamatom od 09. veljače 2011. g.,

- 88,09 eura s kamatom od 03. ožujka 2011. g.,

- 91,55 eura s kamatom od 04. travnja 2011. g.,

- 82,58 eura s kamatom od 30. travnja 2011. g.,

- 87,12 eura s kamatom od 01. lipnja 2011. g.,

- 113,60 eura s kamatom od 04. srpnja 2011. g.,

- 111,61 eura s kamatom od 04. srpnja 2011. g.,

- 153,93 eura s kamatom od 03. rujna 2011. g.,

- 160,43 eura s kamatom od 04. listopada 2011. g.,

- 122,70 eura s kamatom od 20. listopada 2011. g.,

- 118,63 eura s kamatom od 07. prosinca 2011. g.,

- 115,62 eura s kamatom od 05. siječnja 2012. g.,

- 125,19 eura s kamatom od 03. veljače 2012. g.,

- 132,41 eura s kamatom od 12. ožujka 2012. g.,

- 130,51 eura s kamatom od 10. travnja 2012. g.,

- 128,28 eura s kamatom od 10. svibnja 2012. g.,

- 130,01 eura s kamatom od 11. lipnja 2012. g.,

- 132,75 eura s kamatom od 13. srpnja 2012. g.,

- 129,31 eura s kamatom od 09. kolovoza 2012. g.,

- 128,91 eura s kamatom od 10. rujna 2012. g.,

- 119,87 eura s kamatom od 10. rujna 2012. g.,

- 127,68 eura s kamatom od 18. listopada 2012. g.,

- 130,35 eura s kamatom od 14. studenog 2012. g.,

- 127,30 eura s kamatom od 12. prosinca 2012. g.,

- 128,47 eura s kamatom od 14. siječnja 2013. g.,

- 120,91 eura s kamatom od 12. ožujka 2013. g.,

- 122,40 eura s kamatom od 16. travnja 2013. g.,

- 131,27 eura s kamatom od 20. svibnja 2013. g.,

- 118,45 eura s kamatom od 20. lipnja 2013. g.,

- 116,17 eura s kamatom od 20. lipnja 2013. g.,

- 116,91 eura s kamatom od 22. srpnja 2013. g.,

- 120,16 eura s kamatom od 21. kolovoza 2013. g.,

- 124,24 eura s kamatom od 21. listopada 2013. g.,

- 124,72 eura s kamatom od 20. studenog 2013. g.,

- 127,24 eura s kamatom od 21. prosinca 2013. g.,

- 128,66 eura s kamatom od 22. siječnja 2014. g.,

- 126,71 eura s kamatom od 26. veljače 2014. g.,

- 130,97 eura s kamatom od 21. ožujka 2014. g.,

- 129,94 eura s kamatom od 29. travnja 2014. g.,

- 127,73 eura s kamatom od 22. svibnja 2014. g.,

- 126,80 eura s kamatom od 1. srpnja 2014. g.,

- 128,58 eura s kamatom od 25. srpnja 2014. g.,

- 129,30 eura s kamatom od 25. kolovoza 2014. g.,

- 132,12 eura s kamatom od 25. rujna 2014. g.,

- 133,84 eura s kamatom od 27. listopada 2014. g.,

- 137,01 eura s kamatom od 24. studenog 2014. g.,

- 137,72 eura s kamatom od 09. siječnja 2015. g.,

- 138,18 eura s kamatom od 15. siječnja 2015. g.,

- 138,37 eura s kamatom od 15. siječnja 2015. g.,

- 138,81 eura s kamatom od 31. siječnja 2015. g.,

- 138,81 eura s kamatom od 08. travnja 2015. g.,

- 138,81 eura s kamatom od 29. travnja 2015. g. - 138,81 eura s kamatom od 29. svibnja 2015. g.,

- 138,81 eura s kamatom od 2. srpnja 2015. g.,

- 138,81 eura s kamatom od 01. kolovoza 2015. g.,

- 138,81 eura s kamatom od 11. rujna 2015. g.,

- 138,81 eura s kamatom od 5. listopada 2015. g. i

- 138,81 eura s kamatom od 11. studenog 2015. g. po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 31. ožujka 2007. g. do 31. prosinca 2007. g., za vrijeme od 01. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g. po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% godišnje, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14%, za vrijeme od 01. siječnja 2016. g. do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05%, za vrijeme od 01. srpnja 2016. g. do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88%, za vrijeme od 01. siječnja 2017. g. do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68 %, za vrijeme od 01. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g. po stopi od 7,41%, za vrijeme od 01. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g. po stopi od 7,09%, za vrijeme od 01. srpnja 2018. g. do 31. prosinca 2018. g. po stopi od 6,82%, za vrijeme od 01. siječnja 2019. g. do 30. lipnja 2019. g. po stopi od 6,54%, za vrijeme od 01. srpnja 2019. g. do 31. prosinca 2019. g. po stopi od 6,30%, za vrijeme od 01. siječnja 2020. g. do 17. travnja 2020. g. po stopi od 6,11%, za vrijeme od 19. listopada 2020. g. do 31. prosinca 2020. g. po stopi od 5,89%, za vrijeme od 01. siječnja 201. g. do 30. lipnja 2021. g. po stopi od 5,75%, za vrijeme od 01. srpnja 2021. g. do 31. prosinca 2021. g. po stopi od 5,61%, za vrijeme od 01. siječnja 2022. g. do 30. lipnja 2022. g. po stopi od 5,49%, za vrijeme od 1. srpnja 2022. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi od 5,31%, za vrijeme od 01. siječnja 2023. g. do 30. lipnja 2023. g. po stopi od 5,50%, za vrijeme od 01. srpnja 2023. g. do 31. prosinca 2023. g. po stopi od 7,00%, za vrijeme od 01. siječnja 2024. g. pa do 18. ožujka 2024. g. po stopi od 7,50%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV-Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb isplatiti tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos u visini od 2.498,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. g. pa do konačne isplate po stopi od 8,14% za vrijeme od 1. listopada do 31. prosinca 2015.g., za vrijeme od 01. siječnja 2016. g. do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05%, za vrijeme od 01. srpnja 2016. g. do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88%, za vrijeme od 01. siječnja 2017. g. do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68 %, za vrijeme od 01. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g. po stopi od 7,41%, za vrijeme od 01. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g. po stopi od 7,09%, za vrijeme od 01. srpnja 2018. g. do 31. prosinca 2018. g. po stopi od 6,82%, za vrijeme od 01. siječnja 2019. g. do 30. lipnja 2019. g. po stopi od 6,54%, za vrijeme od 01. srpnja 2019. g. do 31. prosinca 2019. g. po stopi od 6,30%, za vrijeme od 01. siječnja 2020. g. do 17. travnja 2020. g. po stopi od 6,11%, za vrijeme od 19. listopada 2020. g. do 31. prosinca 2020. g. po stopi od 5,89%, za vrijeme od 01. siječnja 201. g. do 30. lipnja 2021. g. po stopi od 5,75%, za vrijeme od 01. srpnja 2021. g. do 31. prosinca 2021. g. po stopi od 5,61%, za vrijeme od 01. siječnja 2022. g. do 30. lipnja 2022. g. po stopi od 5,49%, za vrijeme od 1. srpnja 2022. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi od 5,31%, za vrijeme od 01. siječnja 2023. g. do 30. lipnja 2023. g. po stopi od 5,50%, za vrijeme od 01. srpnja 2023. g. do 31. prosinca 2023. g. po stopi od 7,00%, za vrijeme od 01. siječnja 2024. g. pa do 18. ožujka 2024. g. po stopi od 7,50%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V-Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.915,11 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl.29.st.2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22,155/23 - dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te da se tužitelja obveže tuženiku naknaditi parnične troškove.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje temeljem odredbe članka 354.st.2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dok tuženik na ostale postupovne povrede posebno ne ukazuje.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu sklopljenoga sa tuženikom u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope te ugovorena valutna klauzula, kao isplata preplaćenih iznosa kamata i razlike u tečaju zbog ugovaranja valutne klauzule, te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici jer je banka pogrešno u postupku konverzije izračunala preostalu glavnicu.

6. Iz utvrđenja suda prvog stupnja u bitnom proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu prema kojem je ugovoru tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 93.907,79 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje,

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama tuženika,

-da su stranke 18. prosinca 2015. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR,

-da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

7. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužitelj osnovano zahtjeva utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi, povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak svom u nalazu i mišljenju.

8. Naime, prema odredbi Direktive 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Također se navodi da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Nadalje se navodi kako se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je banka pripremila tekst ugovora, te da on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu.

8.1. Kako prema obrazloženju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirao tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu, te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, niti ju je informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323.st.1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), radi čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

9. Međutim, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Aneks uz ugovor o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b. ZID ZPK -načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Aneksa Ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

10. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

11. Naime, iz Aneksa ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19. a - čl. 19. i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

12. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertian u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa je tako u cijelosti izmijenjena i sporna ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu, za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

12.1. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

13. Naime, tužitelj se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

14. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

14.1. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

14.2. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14.3. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

15. Naime, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je tuženiku da sukladno odredbi članka 20 točka 1. Zakona o sudovima (Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. 23. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

17. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZID ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZID ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak,tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverzijitužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

17.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

17.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

17.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

17.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

18. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

19. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

19.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ZZ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

19.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ZZ protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

20. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO/05-a kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

21. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini preplate umanjene za iznos koji je tužitelju priznat po osnovi preplate prilikom konverzije i to na način kako je navedeno u točki 151. prvostupanjske odluke.

22. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

23. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

24. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s člankom 29. st. 2.,čl. 323. st. 1. i članaka 1111. i 1115. ZOO/05-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika da su tužitelji dovedeni u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji, treba istaknuti da tomu nije tako.

26. Iz mišljenja vještaka je naime utvrđeno da, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 5.133,70 Eur.

27. Nadalje je utvrđeno da, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 8.279,57 Eur.

28. Nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.498,70 Eur. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

29. Vještvo je donijeto u skladu s člankom 250. -260. ZPP-a jer stranke nisu inzistirale na ponovnom izlaganju vještaka (list 286 spisa).

30. Odluka o troškovima postupka je pravilno je utemeljena na članku 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a.

31. Slijedom navedenoga trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Splitu, 2. srpnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Dragica Samardžić