REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-349/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Volvo Truck Corporation, SE-40508, Goteborg, Švedska, OIB: 93493280630, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Houška, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika TL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-346/2023-8 od 16. veljače 2024., kojim je djelomično potvrđeno i djelomično ukinuto rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-442/2021- 74 od 7. veljače 2023., u sjednici održanoj 2. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova za odgovor na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu te je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javne bilježnice Sanje Ledić broj Ovrv-434/2009 od 23. prosinca 2009. ukinut u cijelosti i odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.652.007,15 eura / 12.447.047,84 kuna sa zateznim kamatama od 22. prosinca 2009. do isplate te zahtjev za isplatu iznosa od 14.726,70 eura/110.958,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos.

2. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je platni nalog ukinut, a ukinuto je u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Ovaj sud, rješenjem broj Revd-3800/2024-2 od 5. studenoga 2024., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je protiv drugostupanjskog rješenja podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka uslijed koje je došlo do povrede temeljnoga ljudskog prava na pristup sudu i prava na pravično suđenje. Predlaže ukidanje drugostupanjskog rješenja i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu pred drugog suca pojedinca na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijano rješenje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo iz razloga zbog kojeg je dopuštena.

8. Prvostupanjski je sud je, pozivom na odredbu čl. 295. st. 2. ZPP-a donio rješenje kojim utvrđuje da je tužba povučena uz obrazloženje:

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 303/3013-3 od 26. svibnja 2021. ukinuta presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 3068/2011-2 od 8. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 18. srpnja 2011., kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i predmet vraćen na novo suđenje;

- da je potom za dan 7. veljače 2023. u 13:00 sati bila zakazana glavna rasprava, radi saslušanja tuženika pred novim sucem, a na tu raspravu su uredno bili pozvani tuženik i odvjetnici obje stranke;

- da na početak glavne rasprave 7. veljače 2023. u 13:00 sati nije pristupio odvjetnik tužitelja niti je prethodno opravdao svoj izostanak, a odvjetnik tuženika je izjavio da se tuženik ne želi upustiti u raspravljanje na toj raspravi i da predlaže da se sukladno Zakonu o parničnom postupku, utvrdi da je tužba povučena;

- da okolnost da je tijekom jutarnjih sati istoga dana predmetnog suca telefonski kontaktirala jedna ženska osoba iz odvjetničkog ureda punomoćnika tužitelja da pita i provjeri da li će se održati navedena rasprava u 13:00 sati, odnosno da li je možda ista odgođena, a što je na zapisniku s navedenog ročišta predmetni sudac konstatirao, te činjenica da je toj osobi sudac dao do znanja da će se održati i da niti jedna stranka nije tražila odgodu rasprave, te da su uredno iskazane dostave poziva za tu raspravu za odvjetnike stranaka i za tuženika, nije od značaja za donošenje ove procesne odluke o presumiranom povlačenju tužbe;

- da okolnost da je odvjetnik tužitelja istoga dana pristupio u sudnicu u 13:09 sati, kada je zapisnik već bio sastavljen i isprintan odvjetniku tuženika i nakon što su tuženik i njegov odvjetnik već napustili sudnicu, a o čemu je predmetni sudac sačinio bilješku iza zapisnika s tog održanog ročišta, nije od značaja za donošenje ove odluke.

9. Drugostupanjski sud je potvrdio rješenje suda prvog stupnja te otklonio žalbene navode tužitelja da nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje prvostupanjskog rješenja koje su propisane odredbom čl. 295. st. 2. ZPP-a te da nije bio uredno pozvan na raspravu 7. veljače 2023. uz obrazloženje:

- da tužitelj na ročište 7. veljače 2023. nije pristupio nije niti opravdao svoj izostanak, a bio je uredno pozvana, pa kako se tuženik odbio upustiti u raspravljanje, da je sud prvog stupnja donio pravilnu odluku o presumiranom povlačenju tužbe, pozivom na odredbu čl. 295. st. 2. ZPP-a, a što je sukladno i shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-3838/18 od 9. siječnja 2019;

- da je punomoćnik tužitelja u pozivu za ročište 19. prosinca 2022. koji mu je uručen dana 16. studenoga 2022. bio upozoren i na moguće posljedice nepristupanja na zakazano ročište propisane odredbom čl. 295. st. 2. ZPP-a, a to je ročište odgođeno za dan 3. veljače 2023. te je i to ročište odgođeno i zakazano ročište za dan 7. veljače 2023.;

- da to što je ročište održano 7. veljače 2023. bilo dva puta bilo odgođeno (19. prosinca 2022. i 3. veljače 2023.) bez slanja novih poziva već procesnim rješenjima suda, ni na koji način ne utječe na urednost pozivanja tužitelja, obzirom da je punomoćnik tužitelja u pozivu za ročište 19. prosinca 2022. bio upozoren i na moguće posljedice u smislu odredbe čl. 295. st. 2. ZPP-a.

10. Revizijski je sud dopustio tužitelju podnošenje revizije s obzirom da je ocijenio kako je "predmetno ročište dva puta odgađano, da je iz tog razloga djelatnik odvjetničkog ureda punomoćnika tužitelja u jutarnjim satima na dan održavanja ročišta nazvao predmetnog suca i razgovarao sa sucem te pitao da li će predmetno ročište biti održano, da je sudu bilo poznato da punomoćnik tužitelja dolazi iz drugog grada, da je punomoćnik tužitelja pristupio u sudnicu sa samo 9 minuta zakašnjenja, ovaj sud smatra da je tužitelju pretjeranim formalizmom prilikom donošenja rješenja kojim se smatra da je tužitelj povukao tužbu, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao neizostavan aspekt prava na pravično suđenje zajamčenoga čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda".

11. Odredbom čl. 295. ZPP-a propisano je da ako s ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj ili ako na to ročište ne dođe tuženik, a uredno su pozvani, rasprava će se održati s prisutnom strankom (st. 1.) a ako s ročišta za glavnu raspravu neopravdano izostanu obje stranke ili ako dođu na ročište, ali se neće upustiti u raspravljanje, ili se udalje s ročišta, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu (st. 2.).

12. Slijedom navedenog, i prema pravnom shvaćanju ovoga suda, u situaciji kada s ročišta za glavnu raspravu neopravdano izostane tužitelj, a uredno je pozvan, a tuženik se neće upustiti u raspravljanje, dolazi do presumiranog povlačenja tužbe u smislu odredbe čl. 295. st. 2. ZPP-a jer su na taj način obje stranke izrazile volju da ne raspravljaju pred sudom. U takvoj činjeničnoj i procesnoj situaciji nema mjesta održavanju ročišta za glavnu raspravu s obzirom na to da tužitelj nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, a izostanak nije opravdao (neopravdano je izostao), dok se tuženik na predmetnom ročištu nije htio niti upustiti u raspravljanje. Navedeno pravno shvaćanje ovaj je sud izrazio u brojim odlukama (primjerice broj Rev 284/2022- 2 od 19. listopada 2022., Rev 3838/2018 od 29. siječnja 2019. i Revr 96/17-2 od 12. travnja 2017.).

13. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u suglasju je s pravnim shvaćanjem ovog suda te u suglasju s navedenom pravnom normom koja je po svemu jasna i kao takva ne dovodi u dvojbu kvalitetu te pravne norme u svjetlu načela vladavine prava. Naime, zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 135/97, 113/20, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati.

14. Postupovna pravila iz čl. 295. ZPP-a u vezi pristupanja na ročišta su jasna i s predvidivom posljedicom - zakonskom presumpcijom o povlačenju tužbe, pri čemu valja ukazati da je tužitelj tijekom cijelog postupka bio zastupan po punomoćniku odvjetniku za kojeg se može i treba očekivati da poznaje postupovne pretpostavke propisane odredbama ZPP-a.

15. Pravo na pravično (pošteno) suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava, svakom jamči pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama te o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, što su zahtjevi pravilnog (poštenog) suđenja i pravilnog rada pravosuđa. Te su ustavne odredbe po smislu i cilju u cijelosti odgovarajuće odredbama čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje: Konvencija), kojima je propisano pravo na pošteno suđenje, u smislu da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

16. Pravo na pravično suđenje, zaštićeno navedenom ustavnom odnosno konvencijskom odredbom predstavlja skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka. Odgovor na pitanje što čini pravičan postupak ne podliježe jednom nepromjenjivom pravilu, već ovisi o svim okolnostima svakog pojedinačnog slučaja.

17. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj praksi iznio stajalište da pretjerani formalizam u odlučivanju postoji kada su pravna stajališta sudova rezultat "mehaničke" (automatske) primjene prava, a bez da su pri tome uzeli u obzir sve odlučne činjenice predmeta, kontekst zahtjeva stranaka odnosno bez da su pravni problem sagledali kao jedinstvenu cjelinu.

18. U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su uzeli u obzir upravo sve okolnosti konkretnog slučaja: da uredno pozvani punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište, nije opravdao svoj izostanak, a upozoren je na zakonske posljedice nepristupanja na ročište (sukladno odredbi čl. 295. st. 2. u vezi čl. 114. st. 3. ZPP-a), dok se tuženik na predmetnom ročištu za glavnu raspravu nije htio niti upustiti u raspravljanje.

19. Tužitelj se u reviziji poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-5989/2013 od 9. veljače 2016., U-III-456/2018 od 23. veljače 2021. i U-III-1749/2019 od 3. veljače 2022 u kojim odlukama se govori o pretjeranom formalizmu: "pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (...), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu.".

20. Izneseno pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud. Međutim, prema shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju se ne radi o pretjeranom formalizmu, jer nižestupanjski sudovi nisu dali veće značenje formi (formalnom izričaju) propisa umjesto pravnom smislu i stvarnom cilju pravne norme kada su postupili sukladno citiranoj odredbi čl. 295. st. 2. ZPP-a, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja.

21. Ovo stoga jer je smisao navedena postupovne odredbe iz čl. 295. ZPP-a postizanje stranačke discipline pa primjena iste ne predstavlja pretjerani formalizam koji uključuje nerazumnu i posebno strogu primjenu postupovnih pravila kojima se neopravdano ograničava pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije, te se prema ocjeni ovoga suda ne radi se o pretjeranom formalizmu, nefleksibilnosti i mehaničkom načinu primjene i tumačenju prava u konkretnom slučaju, gdje se radi o primjeni norme usmjerene na postizanje stranačke discipline.

22. Pravni je standard da primjena mjerodavnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije prelaziti zakonske okvire niti se primjenjivati arbitrarno već se moraju uvažavati zahtjevi pravičnog (poštenog) postupka i odlučivanja u smislu odredbi čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.

23. Pravo na pravično suđenje obuhvaća, među ostalim, postupovno jamstvo zabrane proizvoljnosti (arbitrarnosti) u postupanju i odlučivanju sudova, a svaka primjena prava koja je objektivno nerazumna, mehanička i arbitrarna, može prouzročiti pretjerani pravni formalizam. No, mora postojati ravnoteža između pretjeranog formalizma koji bi s jedne strane ugrozio pravičnost postupka, te pretjerane fleksibilnosti koja bi s druge strane učinila besmislenim postupovne zahtjeve utvrđene zakonima. Postojanje jasnih procesnih pravila i zahtjev za poštivanjem propisane forme predstavlja branu koja sprečava sudove da postupaju proizvoljno. Tumačenjem navedene zakonske odredbe iz čl. 295. st. 2. ZPP-a prema navodima tužitelja kako navedenu pravnu normu treba primijeniti i tumačiti ekstenzivno i fleksibilno, pravna sigurnost i ravnopravnost stranaka u postupku bi bila potpuno narušena kada bi sudovi na svakom ročištu morali čekati da pristupi punomoćnik jedne od stranaka, bilo da dolazi iz grada u kojem se održava rasprava ili iz drugog grada.

24. Stoga, upravno suprotno navodima tužitelja, a prema ocjeni ovoga suda zbog karaktera pravne norme iz čl. 295. st. 2. ZPP-a, koja je prije svega usmjerena na postizanje stranačke discipline, nižestupanjski sudovi su je i bili dužni tumačiti stricto sensu, jer bi u suprotnom bila dovedena u pitanje njena svrha.

25. Slijedom navedenog, ovaj sud ne nalazi da je tužitelju povrijeđeno ustavno pravo na pristup sudu, kao aspektu prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.

26. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije (st. II. izreke ovog rješenja).

Zagreb, 2. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić