REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-208/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mate Matić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić i partneri u Zagrebu, protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1291/2024-3 od 4. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-102/2023-16 od 16. veljače 2024., u sjednici održanoj 2. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

III. Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1291/2024-3 od 4. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-102/2023-16 od 16. veljače 2024. u dijelu pod toč. I. izreke, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

1.1. Tužiteljica u prijedlogu pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a ističe i povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/20, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i to prava iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženica se protivi navodima prijedloga te predlaže da se prijedlog za dopuštenje revizije odbaci, podredno odbije kao neosnovan.

3. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1291/2024-3 od 4. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-102/2023-16 od 16. veljače 2024. u dijelu pod toč. II. izreke, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, zbog pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica se protivi navodima prijedloga te predlaže da se prijedlog za dopuštenje revizije odbaci.

U odnosu na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije:

5. Tužiteljica je u prijedlogu naznačila 11 pitanja u kojima je sadržano 28 pitanja kojima tužiteljica ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupak i preispituje činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima i izvođenje dokaza uz pitanja kojima problematizira protivnosti postupanja nižestupanjskih sudova Ustavu te dužnost revizijskog suda za dopuštenje revizije.

6. U odnosu na pitanja u kojima predlagateljica polazi od tvrdnje da drugostupanjski sud nije obrazložio žalbene navode od odlučnog značaja (što da je dovelo do bitne povrede odredaba parničnog postupka) valja ukazati da kada je riječ o odlukama suda drugog stupnja kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, jer u protivnom čini povredu postupka (tako primjerice, u presudi ovoga suda Revt-390/15-3 od 8. lipnja 2016. - u vezi s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2097/2007 od 12. siječnja 2011. i U-III-2494/2008 od 30. ožujka 2011., te praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučajevima Ruiz Torija protiv Španjolske i Hiro Balani protiv Španjolske). Pobijanom presudom sud drugog stupnja postupio je upravo u skladu s čl. 375. st. 1. ZPP-a, jer je obrazložio žalbene navode koji su od odlučnog značenja te obrazloženje pobijane drugostupanjske odluke sadrži odgovore i u odnosu na ocjenu izvedenih dokaza od strane suda prvog stupnja, kao i dodatnu analizu tih izvedenih dokaza.

6.1. Stoga se pitanja tužiteljice koja se odnose na procesnu situaciju koja nije ostvarena u ovom predmetu ne smatraju važnim u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP- a pa stoga ni pozivanje na drugačija pravna shvaćanja revizijskog i Ustavnog suda ne koincidira u odnosu na ovaj predmet.

7. Vezano za pitanja kojima se problematizira donošenje presude na temelju priznanja u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3699/2006 od 13. srpnja 2006. uz tvrdnje tužiteljice da je šteta koju trpi izravna i neposredna posljedica donošenja te presude u postupku, valja ukazati da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da se nije radilo o nedopuštenom raspolaganju u smislu čl. 3. st. 3. ZPP-a, te da rad suca u navedenom predmetu nije bio nezakonit ili nepravilan i da nema protupravnosti u objektivnom smislu kao jedne od pretpostavki za naknadu štete budući da tu odluku sud nije temeljio na nedopuštenim raspolaganjima niti povrijedio odredbu čl. 331. st. 2. ZPP-a, a niti je bilo mjesta primjeni st. 3. te odredbe. Pitanja koja su utemeljena na preispitivanju činjeničnih okolnosti konkretnog predmeta koje predlagateljica ocjenjuje drugačije od suda, ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom postupku, a niti su tako postavljena važna pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Iako već obzirom na navedeno nije odlučno, za napomenuti je da odluke na koje se kao razloge važnosti tužiteljica pozvala, nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a slijedom toga ne koincidiraju ni pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena drugostupanjska presuda u predmetnom sporu.

8. U odnosu na pitanja kojima se preispituje pogodnost određenih dokaznih sredstava za dokazivanje odlučnih činjenica te ovlast suda da odlučuje koje će dokaze izvesti i kako će dokaze ocijeniti valja ukazati da okolnost da pojedini rezultati dokazivanja ne idu u prilog predlagateljici ne upućuje samo po sebi na zaključak o nepravilnosti ocjene dokaza jer sloboda sudova u ocjenjivanju dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a upravo i znači da se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se pritom ocijeni pripadajuća dokazna snaga, odnosno vrijednost i to kroz ozbiljne, logične, jasne, uvjerljive i dostatne razloge na koji se način otklanja arbitrarnost suda u ocjenjivanju dokaza (na koju očito neosnovano predlagateljica ukazuje), a to je u postupku upravo i učinjeno. U tom kontekstu ni ova pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a i kao takva ne opravdavaju dopuštenje revizije, jer na njih nije moguće dati jednoznačni odgovor kojim bi se osigurala jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

9. Jednako tako nije moguće dati jednoznačan odgovor primjenjiv i u drugim sličnim slučajevima ni na pitanja vezana za primjenu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske te primjeni Aneksa G ugovora o pitanjima sukcesije u konkretnom predmetu, s obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da je tužiteljica propustila štititi svoja prava time što je zaključila ugovor o kupnji spornog prostora 25. travnja 2002. s Ciklama d.o.o. kao prodavateljem koji nije bio upisan u zemljišne knjige kao poseban dio nekretnine neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine kao cjeline (kao ni njegovi prednici);

- da je tužiteljica time poduzela rizičnu radnju s mogućim posljedicama do kojih je i došlo, a neposredno po zaključenju ugovora, kao i nakon toga, osim traženja i pribavljanja tabularne izjave, miješanja na strani Badel 1862 d.d. povodom prijedloga za ponavljanje postupka u parnici P-3699/2006 nije na drugi način pokušala ostvariti svoja stvarna prava glede predmetnog prostora na način koji bi joj omogućio pravovremen upis, niti prema osobama koje su joj ta prava osporavale;

- da tužiteljica čak nije ni prijavila potraživanje u predstečajnom postupku prema ranijem tuženiku Badel 1862 d.d. u odnosu na kojega je iz tog razloga i odbačena tužba radi naknade štete koju je protiv istog bila podnijela u ovom predmetu.

10. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

11. Tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužiteljica u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, osim u izuzetno rijetkim slučajevima (a što ovaj slučaj nije).

12. Pravo na pravično (pošteno) suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava, svakom jamči pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama te o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, što su zahtjevi pravilnog (poštenog) suđenja i pravilnog rada pravosuđa. Te su ustavne odredbe po smislu i cilju u cijelosti odgovarajuće odredbama čl. 6. st. 1. Konvencije, kojima je propisano pravo na pošteno suđenje, u smislu da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

13. Pravo na pravično suđenje, zaštićeno navedenom ustavnom odnosno konvencijskom odredbom predstavlja skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka. Odgovor na pitanje što čini pravičan postupak ne podliježe jednom nepromjenjivom pravilu, već ovisi o svim okolnostima svakog pojedinačnog slučaja.

14. Imajući na umu ono što je već izneseno u vezi u prijedlogu postavljenog pitanja, ovaj sud cijeni da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tužiteljice, a presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima niti je njima tužiteljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

15. Naime, činjenica da tužiteljica nije uspjela u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su joj ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije, jer to što sudovi nižeg stupnja zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužiteljice ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

16. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.

17. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u toč. I. i II. izreke.

U odnosu na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije:

18. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP-a, vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pravna pitanja tuženice postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

19. Postavljenim pitanjima tuženica problematizira odluku o troškovima postupka zanemarujući da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima detaljno obrazložen razlog odluke sudova da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a s obzirom da je ocijenjeno da tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio nerazuman i lišen ikakvog smisla te da bi obvezivanje tužiteljice na plaćanje tako visokih troškova tuženoj izazvalo prekomjeran teret za tužiteljicu i predstavljalo prekomjerno miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva kao i povredu prava na pristup sudu iz čl. 6. Konvencije. Naime, nižestupanjski sudovi su proveli test razmjernosti te su rukovodeći se načelima iznesenim u presudama Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br. 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013. i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev br. 72152/13, presuda od 6. rujna 2016., a uzimajući u obzir da je iznos troškova od 273.047,18 Eur toliki da, ako se uzme u obzir prosječna mjesečna neto plaća od 1.239,00 Eur u RH u siječnju 2024. kada je donijeta odluka (podatak objavio Državni zavod za statistiku na javno dostupnim internet stranicama-Google), onda je to 14.868,00 Eur godišnje odnosno za otplatu tog iznosa troškova bilo bi potrebno raditi više od 18 godina, što bi izazvalo prekomjeran teret za tužiteljicu i predstavljalo prekomjerno miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva kao i povredu prava na pristup sudu iz čl. 6. Konvencije.

20. Odluke na koje se u prijedlogu tuženica poziva obrazlažući važnost postavljenih pitanja, koji se odnose na kriterije za dosudu troškova parničnog postupka, ne daju razlog važnosti tim pitanjima, jer imaju znatno drugačiju činjeničnu osnovu, slijedom čega postavljena pitanja nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava u sudskoj praksi.

21. Kako je ocijenjeno da postavljena pravna pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, prijedlog tuženice za dopuštenje je odbijen na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a te je riješeno kao u točki III. izreke.

Zagreb, 2. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić