REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1204/2022-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Deutsche Rentenversicherung Bayern sud, Am Alten Viehmarkt 2, Landshut, SR Njemačka, kojeg zastupaju punomoćnice Maja Gluhinić, Maša Gluhinić i Sonja Matić, odvjetnice u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-595/2018-4 od 27. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4780/2012 od 16. studenog 2017., u sjednici održanoj 2. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
II. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku u roku osam dana platiti tužitelju iznos od 11.310,44 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (toč. I. izreke) te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 17.517,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 16. studenog 2017. do isplate (toč. II. izreke, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 13.187,50 kn (toč. III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom je odlučeno:
„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4780/2012 od 16. studenog 2017. u točkama I. i II. njene izreke.
II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4780/2012 od 16. studenog 2017. u točki III. njene izreke u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 12.537,50 kn.
III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4780/2012 od 16. studenog 2017. u dijelu točke III. izreke i sudi:
Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 650,00 kn (šestopedeset kuna) u roku od 8 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.“
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 4042/2020-3 od 13. srpnja 2022. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-595/2018-4 od 27. srpnja 2020. zbog sljedećeg pravnog pitanja:
"Je li osiguravajuće društvo (tuženik) dužno naknaditi stranom (njemačkom) mirovinskom fondu (tužitelju) stvarnu štetu u smislu odredbe članka 86. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 91/94, 20/97, 46/97, 116/99, 11/02), odnosno kasnije čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, odnosno ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati naknadu iznosa isplaćenog u korist svog osiguranika samo u visini u kojoj bi osiguranik to svoje pravo ostvario po propisima za naknadu štete domaćeg (hrvatskog) prava ?"
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) zbog gore navedenog pravnog pitanja. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev ili da podredno ukine presude i odbaci tužbu ili ukine presude i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Tužitelj je u odgovoru na reviziju tuženika predložio reviziju odbiti kao neosnovanu te je zatražio da mu se naknadi trošak sastava odgovora na reviziju.
6. Revizija nije osnovana.
7. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja (stranog nositelja mirovinskog osiguranja) protiv tuženika (domaćeg osiguratelja) radi isplate iznosa od 11.310,44 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos predstavlja isplaćena davanja s osnove obiteljske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2015.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:
- da se 13. studenog 1999. u [adresa] dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo osiguranika tužitelja i vozilo osiguranika tuženika,
- da je u toj prometnoj nezgodi smrtno stradao osiguranik tužitelja GE,
- da je suodgovornost osiguranika tužitelja za gore navedenu prometnu nezgodu utvrđena u omjeru od 15%,
- da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2015. isplaćivao obiteljsku mirovinu supruzi i djetetu svog pokojnog osiguranika.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocijenili su tužbeni zahtjev osnovanim s obrazloženjem da je čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju sklopljenog između SR Njemačke i Republike Hrvatske od 1999. propisano da se pravo oštećenog osiguranika ocjenjuje prema domaćem pravu, dok je za pitanje je li pravo na naknadu štete prešlo na njemačku organizaciju socijalnog osiguranja mjerodavno pravo SR Njemačke. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi primijenili su njemačko pravo i to odredbu paragrafa 1542. Zakona o socijalno osiguranju SR Njemačke kojim je uređen prijelaz prava na potraživanje naknade štete s neposredno oštećenog na tužitelja s obzirom na to je njime propisano da na nositelja osiguranja koji je korisnicima naknade štete bio dužan pružiti davanja, prelazi pravo na zahtjev za naknadu štete koju su osiguranici, ili u slučaju njihove smrti, oni na koje to pravo prelazi, mogli ostvarivati po drugim zakonskim propisima.
10. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
11. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
12. S obzirom na sadržaj pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena proizlazi da je u ovoj fazi postupka sporno koji je opseg odgovornosti tuženika kao osiguratelja štetnika.
13. Tuženik u predmetnoj reviziji navodi kako tužitelj u ovoj parnici ima pravo samo na stvarnu štetu u smislu odredbi iz članka 86. Zakona o osiguranju (NN 91/94, 20/97, 46/97, 116/99, 11/02), odnosno čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 15/05, 36/09, 75/09, dalje ZOOP) kao zakona koji su lex specialis u odnosu na tuženika, jer bi u protivnom tužitelj kao strani fond mirovinskog osiguranja, s obzirom na nespornu primjenu hrvatskog materijalnog prava, bio doveden u povoljniji pravni položaj u odnosu na tuženika od pravnog položaja domaćeg (hrvatskog) fonda mirovinskog osiguranja, a što bi uostalom bilo protivno i javnom poretku.
14.1. Odredbom čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske (dalje: Ugovora) uređeno je pravo na naknadu štete od trećih osoba te je propisano:
„(1) Ima li osoba, koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge državne ugovornice, prema njenim propisima pravo na nadoknadu štete od treće osobe, tada pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji za njega vrijede, druga država ugovornica priznaje taj prijelaz. (2) Ima li nositelj jedne države ugovornice, prema njezinim pravnim propisima, izvorno pravo na nadoknadu štete od treće osobe, druga država ugovornica to priznaje.
(3) Obuhvaća li pravo neke osobe na nadoknadu štete i pravo na nadoknadu doprinosa za osiguranje nositelja davanja, tada i to pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja davanja prve države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede.“.
14.2. Gore navedena odredba sadrži kolizijsko pravilo za određivanje mjerodavnog prava za razrješenje predmetnog spora. Primjena navedenog Ugovora proizlazi iz činjenice da je tužitelj njemački nositelj socijalnog osiguranja, a citiranom je odredbom uređeno pitanje prava na nadoknadu štete takvog nositelja od treće osobe
- štetnika, neovisno o značajkama te treće osobe, dakle tuženika u konkretnom slučaju. Iz citirane odredbe čl. 30. Ugovora proizlazi da je, s obzirom da je šteta supruzi i djetetu pokojnog osiguranika tužitelja nastala na području suvereniteta Republike Hrvatske, hrvatsko pravo mjerodavno za ocjenu ima li oni pravo na naknadu štete od tuženika kao štetnikovog osiguratelja, dok je za pitanje je li to pravo na naknadu štete prešlo na tužitelja kao stranog davatelja socijalnog davanja mjerodavno njemačko pravo. Pri tome su njemački propisi, kao propisi države ugovornice koji uređuju ima li osoba pravo na nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge državne ugovornice, mjerodavni za ocjenu opsega naknade štete na koju oštećenik iz socijalnih davanja ima pravo, pa ako ti propisi predviđaju da oštećeniku zbog štete nastale na području druge države ugovornice pripadaju socijalna davanja, onda pravo na naknadu tih socijalnih davanja prelazi na nositelja ovih davanja. Stoga su njemački propisi mjerodavni i za ocjenu obuhvaća li pravo neke osobe na nadoknadu štete i pravo na nadoknadu doprinosa za osiguranje nositelja davanja, jer tada i to pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja davanja države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede.
14.3. Slijedom navedenog, ako je njemački nositelj socijalnih davanja zbog štete nastale na području Republike Hrvatske bio dužan svom osiguraniku podmiriti socijalna davanja prema njemačkim propisima, tada on ima pravo na nadoknadu takvih izdataka od treće osobe, koja neposredno oštećenom osiguraniku odgovara sukladno mjerodavnom hrvatskom pravu, a Republika Hrvatska priznaje ili prijelaz takvih prava s osiguranika na nositelja ili izvorno pravo stranog nositelja na naknadu štete od treće osobe ako takvo izvorno pravo predviđaju njemački propisi.
15. Prema shvaćanju ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje prema njemačkom zakonu, odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch) koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ako ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik (tako i ovaj sud u odlukama poslovni broj Rev-442/2024 od 3. lipnja 2025., Rev- 20/25-2 od 22. siječnja 2025., Rev-5021/2019 od 4. listopada 2023., Rev-1752/2019- 4 od 20. rujna 2022.).
16. Tužitelj je stupio u pravnu poziciju oštećenih i u ovoj parnici ostvaruje pravo na zahtjev oštećenih, koje je na njega prešlo subrogacijom (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-2880/2018 od 29. ožujka 2022.). Zato je odgovor u odnosu na naznačeno pitanje zbog kojeg je dopuštena ova revizija taj da tužitelj kao strani (njemački) mirovinski fond ima pravo na regres isplaćenih iznosa na temelju Ugovora (međunarodnog ugovora koji je iznad nacionalnog zakona) i paragrafa 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch) u isplaćenom iznosu, do visine utvrđene s obzirom na omjer odgovornosti između oštećenog i štetnika, jer je isplatom davanja obiteljske mirovine od strane tužitelja na njega prešlo pravo tražiti regres isplaćenih iznosa od tuženika kao osiguravajućeg društva i osiguratelja štetnika te on samim time nije u pogledu visine iznosa štete ograničen odredbama članka 86. Zakona o osiguranju (Narodne novine br. 91/94, 20/97, 46/97, 116/99, 11/02), odnosno kasnije čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14).
17. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u toč. I. izreke presude.
18. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju nije prihvaćen jer se radi o trošku koji nije bio potreban za donošenje ove odluke s obzirom na to da je tužitelj navode iz odgovora na reviziju već navodio u podnescima tijekom trajanja ovog postupka pred nižestupanjskim sudovima te mu je za navedene podneske priznat parnični trošak, pa bi ovaj sud reviziju tuženika odbio neovisno o navedenom odgovoru tužitelja te je u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke presude.
Zagreb, 2. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
