Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-361/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đorđa Benussi kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici- odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu broj P-360/2021-18 od 10. travnja 2025., 2. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-360/2021-18 od 10. travnja 2025.:

a) preinačava:

- u dijelu točke I izreke presude u odnosu na zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do dana isplate tako da se za to razdoblje nalaže tuženiku platiti zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

- u točki II. izreke tako da glasi:

"Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.747,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana"

b) potvrđuje:

- u preostalom dijelu točke I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Karlovcu broj:360/2021-18 od 10. travnja 2025. kojim se odbija prigovor mjesne nenadležnosti suda (točka I. izreke) te kojim se dopušta preinaka tužbe iznesena u podnesku od 21. prosinca 2022. (točka II. izreke).

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom odlučeno je:

i to presudom:

I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati, na ime preplaćenog tečaja u CHF, iznos od 3.535,97 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

na iznos od 12,37 EUR tekući od 31.10.2008. pa do isplate

na iznos od 15,91 EUR tekući od 31.12.2008. pa do isplate,

na iznos od 18,46 EUR tekući od31.1.2009. pa do isplate,

na iznos od 19,62 EUR tekući od28.2.2009. pa do isplate,

na iznos od 16,44 EUR tekući od31.3.2009. pa do isplate,

na iznos od 17,05 EUR tekući od30.4.2009. pa do isplate,

na iznos od 12,19 EUR tekući od31.5.2009. pa do isplate,

na iznos od 8,61 EUR tekući od 30.6.2009. pa do isplate,

na iznos od 9,56 EUR tekući od 31.7.2009. pa do isplate,

na iznos od 11,45 EUR tekući od31.8.2009. pa do isplate,

na iznos od 11,28 EUR tekući od 30.9.2009. pa do isplate,

na iznos od 9,37 EUR tekući od 31.10.2009. pa do isplate,

na iznos od 12,95 EUR tekući od30.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 15,82 EUR tekući od 31.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 19,90 EUR tekući od31.1.2010. pa do isplate,

na iznos od 18,97 EUR tekući od28.2.2010. pa do isplate,

na iznos od 24,51 EUR tekući od31.3.2010. pa do isplate,

na iznos od 23,45 EUR tekući od30.4.2010. pa do isplate,

na iznos od 25,50 EUR tekući od31.5.2010. pa do isplate,

na iznos od 43,23 EUR tekući od 30.6.2010. pa do isplate,

na iznos od 39,58 EUR tekući od 31.7.2010. pa do isplate,

na iznos od 50,73 EUR tekući od 31.8.2010. pa do isplate,

na iznos od 46,88 EUR tekući od 30.9.2010. pa do isplate,

na iznos od 40,68 EUR tekući od 31.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 53,75 EUR tekući od 30.11.2010. pa do isplate,

na iznos od 70,38 EUR tekući od 31.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 58,61 EUR tekući od 31.1.2011. pa do isplate,

na iznos od 62,73 EUR tekući od 28.2.2011. pa do isplate,

na iznos od 57,48 EUR tekući od 31.3.2011. pa do isplate,

na iznos od 58,43 EUR tekući od 30.4.2011. pa do isplate,

na iznos od 80,72 EUR tekući od 31.5.2011. pa do isplate,

na iznos od 82,89 EUR tekući od 30.6.2011. pa do isplate,

na iznos od 101,51 EUR tekući od 31.7.2011. pa do isplate,

na iznos od 91,95 EUR tekući od 31.8.2011. pa do isplate,

na iznos od 81,47 EUR tekući od 30.9.2011. pa do isplate,

na iznos od 80,35 EUR tekući od 31.10.2011. pa do isplate,

na iznos od 79,54 EUR tekući od 30.11.2011. pa do isplate,

na iznos od 84,54 EUR tekući od 31.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 88,89 EUR tekući od 31.1.2012. pa do isplate,

na iznos od 89,48 EUR tekući od 29.2.2012. pa do isplate,

na iznos od 86,46 EUR tekući od31.3.2012. pa do isplate,

na iznos od 88,50 EUR tekući od30.4.2012. pa do isplate,

na iznos od 89,89 EUR tekući od31.5.2012. pa do isplate,

na iznos od 87,55 EUR tekući od30.6.2012. pa do isplate,

na iznos od 1.436,34 EUR tekući od 21.7.2012. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.247,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

a rješenjem:

" I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 21. prosinca 2022."

2. Protiv te odluke tuženik je izjavio dopuštenu i pravodobnu žalbu i to iz svih žalbenih razloga iz članka iz 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te traži da se žalba prihvati tako da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan te da se tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatraženi su i troškovi žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je u manjem dijelu osnovana.

5. Predmet spora je plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojeg su parnične stranke zaključile 27. studenoga 2006. (dalje: Ugovor), a kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CHF).

6. Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Karlovcu, a tuženik je pravovremeno, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na ugovorenu mjesnu nadležnost (članak 70. ZPP-a) Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Tuženik je dalje naveo kako prvostupanjski sud ni u kojem slučaju ne može biti nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvar jer je i na temelju odredi o općemjesnoj nadležnosti (članak 46. i 48. ZPP-a) također nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

6.1. Prvostupanjski je sud u točki I. pobijanog rješenja odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan s obrazloženjem da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, na koji se prigovor tuženik pozivao, nepoštena, a time i ništetna na temelju članka 81.. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003, 46/2007, 79/2007, - u daljnjem tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

6.2. O navedenoj odredbi stranke nisu posebno pregovarale, pa bi tužitelj koji je ujedno potrošač koji ima prebivalište u [adresa], radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Zagreb, a što bi iziskivalo dodatne troškove i gubitak vremena, te je prvostupanjski sud zaključio da je takva odredba nepoštena te time i ništetna. Prvostupanjski sud je na temelju članka 59. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi potvrdio svoju nadležnost.

6.3. Ispitujući u tom dijelu pobijano rješenje na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

6.4. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio ZZP/03 i to članak 81. ZZP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i članak 87. ZZP/03 kojim je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6.5. S obzirom na to da se o ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti u Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda prema registriranom sjedištu tuženika jer je bi tužitelj zbog pristupa sudu , prema javno dostupnim podacima, prešao 100 km te bi bio izložen troškovima i gubitku vremena što bi dovelo do značajne procesne neravnoteže na štetu tužitelja-potrošača radi čega ja ta odredba nepoštena (članak 81. ZZP/03), a time i ništetna (članak 87. ZZP/03).

6.6. Ovdje je potrebno ukazati i na zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. br. SuIV-308/2020 koji glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

7. Neosnovano žalitelj ukazuje kako ovdje nema mjesta primjeni članka 59. ZPP-a jer je Ugovor, a slijedom njega i spor koji se vodi, nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice i nije nužno da je upisana u sudski registar kao podružnica. Podnošenjem tužbe sudu u Karlovcu tužitelj je iskoristio svoje pravo te je izabrao sud na temelju članka 59. ZPP-a (poslovna jedinica tuženika), a pristup tom sudu, za razliku od suda nadležnog prema sjedištu tuženika, tužitelju ne predstavlja značajno financijsko opterećenje zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

8. Među strankama nije bila sporna činjenica sklapanja Ugovora već jesu li predmetne ugovorne odredbe ništetne, visina tražbine, pitanje zastare, te savjesnost stjecatelja (tuženika).

9. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su stranke 27. studenoga 2006. sklopile Ugovor po kojem je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 28,309,84 švicarskih franaka (CHF) u svrhu kupnje novog osobnog vozila,

- da je Ugovor zaključen s rokom otplate od 84 mjeseci,

- da je bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, uz kamatnu stopu od 5,20%, promjenjivu u skladu s Odlukom tuženika,

- da je kredit otplaćen.

10. Prvostupanjski je sud svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana glavnica utemeljio na provedenim dokazima (saslušanju tužitelju i sadržaju Ugovora), a s obzirom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP 03) koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora te Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO), ali i ukazujući na odredbe članaka 502. c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj Riječ je o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/2014 i Rev-2221/2018.

11. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg, ZZP/03.

12. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastarni rok prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počeo teći pravomoćnošću presuda donesenih u spomenutom predmetu po kolektivnoj tužbi, što je u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF bilo 14. lipnja 2018. te je predmetna tužba od 20. svibnja 2021. koja je preinačena 21. prosinca 2022., podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

13. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj plaćao tuženiku više s osnove povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, pa je obvezao tuženika navedene razlike platiti tužitelju jer je isto stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a svoju je odluku utemeljio na odredbi članka 1111. u vezi s člankom 323. stavak 1. te 1115., te članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

14. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi pobijana odluka, kao i postupak koji joj je prethodio, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju izrijekom ukazuje žalitelj budući se pobijana odluka može ispitati, ona sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu kontradiktorni, a niti proturječe izreci.

14.1. Nije ostvarena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalitelj suštinski navodeći kako mu nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom jer da je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge u potpunosti zanemario. Takav žalbeni navod nije prihvatljiv budući je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio izvodeći dokaze koji su bili prikladni za njihovo utvrđenje (saslušanje tužitelja), pozivajući se ujedno i na učinke ranije citiranih presuda, a dao je dostatne razloge zbog čega navodi koje tuženik iznosi tijekom postupka nisu osnovani. Žalitelj u žalbi ne navodi koji to konkretno dokaz nije izveden i koja bi se odlučna činjenica drugačije utvrdila.

15. Žalitelj iznosi navode o pogrešnoj primijeni prava odnosno članka 118. Zakona o zaštiti prava potrošača ("Narodne novine" 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022-dalje ZZP/14), međutim treba istaknuti da prvostupanjski sud temelji svoja utvrđenja na sadržajno identičnoj odredbi iz članka 502.c. ZPP-a na temelju koje je prvostupanjski sud svoju ocjenu ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi, kao prethodnom pitanju, ujedno vezao za utvrđenja iz presuda u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava potrošača. Također, za dodati je kako je prvostupanjski sud utvrdio, na temelju iskaza tužitelja, da je tuženik sastavio sporne odredbe Ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da su te ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su i ništetne u smislu članka 87. ZZP/03, kao što je već i utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Naime, pravno shvaćanje izraženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih prava i interesa, obvezuje prvostupanjski sud pa stoga nije ni trebao provoditi dokaze i utvrđivati jesu li odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, uzimajući u obzir spomenute odredbe članka 502. c. ZPP-a, jer su sporne ugovorne odredbe već raspravljene u odlukama koje su donesene u postupku u kojem je kao stranka sudjelovao i tuženik, a u tim odlukama je već utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača koji nisu bili obaviješteni o svim rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franaka zbog čega je predmetna ugovorna odredba nepoštena te time i ništetna. Ovakav stav proizlazi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-3 od 19. ožujka 2019., a navedene odluke iz kolektivne zaštite imaju direktni učinak i obvezuju sudove te se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz tih pravomoćnih presuda. Tuženik je mogao i trebao dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, međutim suštinski tijekom postupka, a niti u žalbi, ne osporava da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je tužitelju bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Na okolnost pregovaranja, kao i na okolnost da su tužitelj bile obrazložene posljedice i rizici vezivanja uz tečaj CHF, tuženik je predložio saslušanje svoje djelatnice, a od kojeg dokaznog prijedloga je odustao.

16. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S obzirom na to da od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku (20. svibnja 2021.) i preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva (21. prosinca 2022.) nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

17. Neosnovana je i tvrdnja da bi se tuženik trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene i upravo zbog toga ništetne ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati zbog čega se i zatezne kamate trebaju platiti od stjecanja.

18. Činjenica što je Ugovor u cijelosti izvršen ne znači da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora te kao prethodno pitanje utvrditi ništetnost sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a suprotno shvaćanju žalitelja u ovom se slučaju ne radi o manjoj zabrani iz članka 326. stavka 2. ZOO-a.

19. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik više preplaćene iznose kredita i naknada kao nepošteni stjecatelj stekao bez osnove s time da je stopa zatezne kamate izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 155/23), pa je stoga prvostupanjski sud za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate pogrešno dosudio stopu zatezne kamate radi čega je u ovom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom I. a) alineja prva presude na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a.

20. Žalitelj pobija rješenje i u dijelu kojem je sud dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku od 21. prosinca 2022., kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem, ali ne navodi niti jedan razlog zbog čega preinaka ne bi bila dopuštena. I po shvaćanju ovog suda pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva obzirom je tužba preinačena nakon provedenog financijskog vještačenja jer na temelju članka 190. stavak 2. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, kao što je ovdje slučaj pa je odlučeno u točki I. izreke ovog rješenja na temelju članka 380. točke 2. ZPP.

21. Osnovan je žalbeni navod tuženika u pogledu troškova parničnog postupka koji su priznati tužitelju. S pravom tuženik ističe kako podnesci tužitelja od 31. svibnja 2022. i 19. prosinca 2024. nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu članka 154. i 155 ZPP jer se u istima ponavljaju navodi i dostavlja praksa koja je sudu poznata. Za te radnje su tužitelju temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23. dalje: Tarifa) dosuđeno 500,00 EUR po Tbr. 8.1. u vezi Tbr. 46 Tarife pa je valjalo odbiti te troškove od ukupno dosuđenih (2.247,505 EUR) pa ukupno parnični troškovi tužitelja iznose 1.747,55 EUR zbog čega je bilo potrebno preinačiti odluku o trošku slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I.a) alineja druga izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a.

21.1. Nije osnovan žalbeni navod tuženika kako tužitelju ne pripada i trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je taj trošak potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a budući sud poziva stranke na ročište za objavu presude radi uručenja pisanog otpravka presude, a u slučaju urednog primitka poziva od tog ročišta teče i rok za izjavljivanje žalbe.

22. U točki I.b) izreke presude odlučeno je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP.

23. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u pogledu odluke o sporednoj stvari (troškovima parničnog postupka) to je o njegovom zahtjevu za naknadom troškova žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 2. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović