Poslovni broj: Usž-1662/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SĆ, odvjetnika u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatske odvjetničke komore, Višeg disciplinskog suda, Zagreb, Koturaška 53, OIB: 97760500066, radi teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1070/2024-9 od 4. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1070/2024-9 od 4. veljače 2025.
Obrazloženje
1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1070/2024-9 od 4. veljače 2025. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje presude tuženika Hrvatske odvjetničke komore, Višeg disciplinskog suda, broj: VDS-
37/23 od 13. studenog 2023.
2. Osporavanom presudom Hrvatske odvjetničke komore, Višeg disciplinskog suda u točki I. žalba tužitelja se djelomično prihvaća kao osnovana, preinačuje se presuda Disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore, broj: DS-126/2014 od 28. lipnja 2017. i odbija se optužba da bi počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva opisanu u članku 96. točka 5. Statuta Hrvatske odvjetničke komore. Točkom II. naznačene presude žalba tužitelja se u preostalom dijelu odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Prvostupanjskog disciplinskog suda od 28. lipnja 2017. u točci II. izreke kojom je tužitelj proglašen krivim što je u razdoblju od travnja do srpnja 2014. u [adresa] u sudskom spisu, broj: P-2273/03 Općinskog suda u Zadru, nastupajući kao opunomoćenik tužitelja S i OĆ temeljem punomoći izdane 25. kolovoza 2003., propustio u skladu s točkom 40. Kodeksa odvjetničke etike posvetiti svoju stručnost i savjesnost zastupanju stranaka, pa tako nije pristupio glavnoj raspravi održanoj 16. travnja 2014., iako je uredno pozvan, nije svoje stranke obavijestio o donesenoj presudi od 15. svibnja 2014., kojom su odbijene s tužbenim zahtjevom te kojom presudom je njegovim strankama naloženo plaćanje troškova parničnog postupka u iznosu od 4.125,00 kuna, a niti je protiv odbijajuće presude podnio žalbu nadležnom sudu, čime je presuda postala pravomoćna 3. lipnja 2014. i ovršna 18. lipnja 2014., dakle, nesavjesno je obavljao odvjetničke poslove, pa je time počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva opisanu u članku 96. točka 5. Statuta Hrvatske odvjetničke komore kažnjivo po članku 72. stavak 1. Zakona o odvjetništvu te mu je izrečena disciplinska mjera novčana kazna u iznosu od 331,81 euro/2.500,00 kuna, što predstavlja protuvrijednost od 250 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12.), koju kaznu je dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude u korist žiro-računa Hrvatske odvjetničke komore, te je potvrđena presuda u dijelu u kojem je temeljem članka 124. Statuta Hrvatske odvjetničke komore tužitelju naloženo snositi troškove disciplinskog postupka.
3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu u kojoj navodi kako je u žalbi protiv prvostupanjske presude istaknut prigovor zastare disciplinskog progona te je u odnosu na istaknuti prigovor Viši disciplinski sud utvrdio da bi u odnosu na točku II. prvostupanjske presude zastara disciplinskog progona mogla nastupiti tek 1. srpnja 2024., što se i dogodilo, a o čemu prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije očito vodio računa. Prije svega ističe da pobijana presuda nema razloga u odnosu na odlučne činjenice te nije bilo razloga odbiti prijedlog tužitelja da se pribave kazneni spisi Općinskog suda u Zadru, jer bi se uvidom u te spise utvrdila nesporna činjenica koja bi upućivala na sasvim drugačiji zaključak u odnosu na istinitost kazivanja navodnih oštećenika S i OĆ. Navodi kako Viši disciplinski sud tuženika i prvostupanjski sud, ovdje u pobijanoj presudi, linijom manjeg otpora vjeruju oštećenicima, koji u odnosu na tužitelja nikada nisu podnosili bilo kakav zahtjev za naknadu štete uz tvrdnju da bi on svojim propustom istu njima počinio. Tijekom postupka je pojasnio da odbijajuća presuda Općinskog suda u Zadru nije uslijedila u takvom obliku zbog njegovih propusta, odnosno nepoduzimanja odgovarajućih pravnih radnji, već iz razloga što navodni oštećenici s njim nisu kontaktirali, pa sudska odluka nije mogla biti drugačija. Također ističe da je unatoč svojim bolestima morao izvjesno vrijeme izbivati iz odvjetničkog ureda, ali zbog toga se nije obraćao tuženiku, nego je sam sa svojim kolegama to rješavao. Činjenica da o svojim bolestima nije izvještavao tuženika ne može biti dokaz da je bio u stanju pristupiti na raspravu zakazanoj u disciplinskom predmetu protiv njega. Slijedom navedenog, predlaže poništiti pobijanu presudu i naložiti sudu da u ponovnom postupku pribavi kompletan disciplinski spis tuženika te spise Općinskog suda u Zadru, broj: K-591/03, K-669/03 i P-2273/03 te nakon uvida u dotične spise provede dokaz saslušanjem i suočenjem tužitelja i navodnih oštećenika.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. U odnosu na prigovor apsolutne zastare vezano na inkriminaciju koja se tužitelju stavlja na teret, pravilno tuženik primjenjuje odredbe o zastari disciplinskog progona te izvršavanju disciplinske mjere i troškova disciplinskog postupka iz članka 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine", 126/21.). Tužitelju se stavlja na teret teža povreda dužnosti i ugleda odvjetništva počinjene 12. kolovoza 2013. te u razdoblju od travnja do srpnja 2014., proizlazi da bi za djelo iz točke II. prvostupanjske presude Disciplinskog suda, za koju je tužitelj oglašen krivim, zastara disciplinskog progona mogla nastupiti tek 1. srpnja 2024. Sukladno navedenom, u trenutku donošenja presude Višeg disciplinskog suda dana 13. studenog 2023., još uvijek nije nastupila apsolutna zastara disciplinskog progona.
8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj zastupao disciplinske prijavitelje S i OĆ po punomoći izdanoj 25. kolovoza 2003. u predmetu koji je kod Općinskog suda u Zadru vođen pod poslovnim brojem: P-2273/03, radi naknade štete. Iz dokumentacije priložene spisu predmeta proizlazi kako tužitelj nije pristupio, iako uredno pozvan, na ročište održano 16. travnja 2014., na ročište za objavu 15. svibnja 2014. kada je donesena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja S i OĆ te su isti obvezani tuženicima u tom postupku naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.125,00 kuna u roku od 15 dana.
8.1. Također nespornim proizlazi kako tužitelj svoje stranke nije obavijestio o navedenoj presudi, nije podnio žalbu protiv ove presude te je ona postala pravomoćna i ovršna. Uzevši u obzir priloženu dokumentaciju u spisu predmeta, pravilno prvostupanjski sud navodi kako nije bilo potrebno pribavljati spis Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-2273/03, niti pribavljati spise istog suda u kaznenom predmetu, imajući u vidu da tužitelj u tim kaznenim postupcima nije sudjelovao na bilo koji način, niti je za iste znao, a ovaj upravni postupak se niti ne odnosi na te predmete.
9. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način je strankama sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Svoju odluku prvostupanjski sud je donio na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a te poglavito ocijenio i analizirao sadržaj dokumentacije spisa predmeta Disciplinskog suda, slijedom čega je, prema ocjeni ovog Suda, pravilno zaključeno kako je tužitelj počinio disciplinsko djelo koje mu se stavlja na teret.
10. Sukladno iznesenom, ovaj Sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju pravilna činjenična i pravna kvalifikacija disciplinskog djela za koje je tužitelju utvrđena odgovornost, a odabir vrste disciplinske kazne je pravilan te primjeren težini počinjenog disciplinskog djela.
10. Prema ocjeni ovog Suda, osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka, jer je presuda valjano i razložno obrazložena, pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
11. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 2. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
