Poslovni broj: Usž-3560/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Marijana Anđelić, odvjetnica u Rijeci, Pomerio 16, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-758/2024-6 od 12. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-758/2024-6 od 12. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/19-01/1717, urbroj: 513-04-20-2 od 11. svibnja 2020. i rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, klasa: UP/I-410- 20/2016-001/00968, urbroj: 513-007-08-01-2019-0003 od 31. svibnja 2019., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 11. svibnja 2020. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 31. svibnja 2019. kojim je tužiteljici na poreznu osnovicu od 267.147,61 kuna utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina po stopi od 5 % u iznosu od 13.357,38 kuna.

3. Protiv osporene presude tužiteljica je podnijela žalbu u kojoj opširno iznosi kronologiju predmetnog slučaja. Ističe da je bit sklopljene sudske nagodbe dioba bračne stečevine između bivših bračnih supružnika pri kojoj dijele svu imovinu stečenu za vrijeme trajanja braka te stoga smatra da sklopljena sudska nagodba ne može biti predmetom oporezivanja u smislu Zakona o porezu na promet nekretnina. Ponavlja prigovor da je u predmetnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđivanje poreza na promet nekretnina. Ističe da je visina porezne osnovice pogrešno utvrđena jer iznos od 35.000,00 eura nije kupoprodajna cijena, ne predstavlja vrijednost ½ stana niti je taj iznos ekvivalent naknade za stjecanje prava vlasništva. Navodi da su se sudskom nagodbom rješavala pitanja diobe bračne stečevine, a u čemu u prilog dokazuje i parnični postupak koji se kod Općinskog suda u Rijeci vodio pod poslovnim brojem P-2434/2014 i iz kojeg postupka su stranke upućene u postupak mirenja unutar kojega je sklopljena sudska nagodba. Prigovara što prvostupanjski sud bez ikakvih dokaza i argumenata zaključuje da je sudska nagodba naplatni pravni posao. Ističe da Porezna uprava nije ovlaštena i ne može samovoljno interpretirati volju iz određenog pravnog posla kojega nije strankom, a osobito ne može mijenjati sadržaj sudske odluke, slijedom čega je prihvaćanje da bi sudska nagodba bila naplatni pravni posao sa jedinom svrhom stjecanja prava vlasništva samovoljno i arbitrarno postupanje suda. Ističe nejasnim na temelju koje činjenice je sud izveo zaključak da je iznos od 35.000,00 eura naknada koja predstavlja poreznu osnovicu za naplatu tužiteljici poreza na promet nekretnina. Ponavlja da isplaćuje svojem bivšem bračnom drugu iznos od 35.000,00 eura ali s osnove diobe bračne stečevine, a ne naknade kao kupoprodajne cijene za predmetni stan. Prigovara što se predmetni slučaj nije sagledao u svjetlu ustavne i konvencijske zabrane diskriminacije u smjeru otklanjanja razlika između bivših bračnih drugova kada je riječ o podjeli imovine u slučaju razvoda braka. Poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava Guberina protiv Hrvatske te na praksu upravnih sudova te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Prigovara što je osporena presuda donesena bez održavanja rasprave. Predlaže da Sud usvoji žalbu, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa predmeta i iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je Vrhovni sud rješenjem, poslovni broj: U-zpz-121/2021-2 od 13. ožujka 2024. usvojio zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude te je ukinuo presudu ovoga Suda, poslovni broj: Usž-4926/2020-2 od 29. travnja 2021. i prvostupanjsku presudu, poslovni broj: Us l-704/2020-12 od 1. listopada 2020., te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, s obrazloženjem da u konkretnom slučaju nije nastupila relativna ni apsolutna zastara prava na utvrđivanje poreza na promet nekretnina. Slijedom navedenog, neodlučni su žalbeni navodi tužiteljice o nastupu zastare prava na utvrđivanje porezne obveze.

8. Slijedom rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski je sud ponovno odlučivao o tužbi tužiteljice, te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz obrazloženja rješenja javnopravnih tijela i prvostupanjske presude proizlazi da je temeljem pravomoćne sudske nagodbe sklopljene kod Općinskog suda u Rijeci 18. prosinca 2015. poslovni broj: Mir-21/2015. tužiteljica obvezana VP isplatiti novčani iznos od 35.000,00 eura, a nakon što ispuni navedenu obvezu, VP se obvezuje tužiteljici izdati tabularnu ispravu u odnosu na stan broj 147 zgrade k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] te daje dozvolu za upis predbilježbe prava vlasništva u odnosu na navedeni stan.

10. Među strankama je sporno ima li tužiteljica osnove za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju odredbe članka 13. točke 3. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ broj: 69/97. -143/14.).

11. Prema odredbi članka 13. točke 3. Zakona o porezu na promet nekretnina plaćanja poreza na promet nekretnina oslobođeni su bivši bračni drugovi kada uređuju svoje imovinske odnose u svezi s rastavom braka, pod uvjetom da se nekretnine stječu bez naknade.

12. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno prvostupanjski sud nalazi da tužiteljica ne ispunjava uvjet propisan citiranom odredbom članka 13. točke 3. Zakona o porezu na promet nekretnina za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, imajući u vidu da se radi o isplati novca na ime dogovorene cijene temeljem sklopljene sudske nagodbe u iznosu od 35.000,00 eura koji iznos je tužiteljica isplatila bivšem bračnom drugu, stoga se protivno žalbenim navodima tužiteljice radi o stjecanju nekretnine uz naknadu za koju je potrebno utvrditi porez na promet nekretnina.

13. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud i porezna tijela pravilno su i potpuno utvrdili činjenično stanje te pravilno primijenili mjerodavno materijalno pravo i tužiteljici zakonito utvrdili obvezu poreza na promet nekretnina radi stjecanja predmetne nekretnine.

14. Tužiteljica u žalbi ponavlja navod da se iznos od 35.000,00 eura odnosi na cjelokupnu bračnu stečevinu. Međutim, prvostupanjski sud i javnopravna tijela su dostatno obrazložila da iznos od 35.000,00 eura predstavlja vrijednost stana te iz sklopljene sudske nagodbe proizlazi da je spomenuti iznos tužiteljica obvezna isplatiti bivšem bračnom drugu za predmetni stan.

15. Slijedom navedenog, navodi žalbe kod ovakvog stanja stvari ne mogu se ocijeniti osnovanim ni od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari. Ujedno se napominje tužiteljici da praksa na koju se poziva u žalbi nije od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.

16. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.

17. S obzirom da tužiteljica nije uspjela s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 2. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković