Poslovni broj: Usž-1757/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Blaženka Dobrenić-Primorac, odvjetnica u Zagrebu, Boškovićeva 8/I, protiv tuženika Republike Hrvatske, Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo, Ulica grada Vukovara 284, Zagreb, radi dopune Dio-66 dozvole za održavanje zrakoplova kategorijom C, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1135/2023-19 od 4. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1135/2023-19 od 4. veljače 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Osijeku točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo, klasa:
UP/I-343-09/23-01/770, urbroj: 116-03-03-23-04 od 7. srpnja 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 7. srpnja 2023. odbijen je zahtjev tužitelja za dopunu Dio-66 dozvole za održavanje zrakoplova kategorijom C za složene zrakoplove za motorni pogon.
3. Protiv osporene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da je pogrešno primijenio odredbu članka 66.A.30(a) 3(i) Uredbe te navodi da tužitelj udovoljava propisanom uvjetu da poslove „osoblja za podršku može raditi osoba koja ima dozvolu s odgovarajućim ovlaštenjem za zrakoplov“ jer da posjeduje odgovarajuće ovlaštenje za zrakoplov samim time što mu je izdan i prihvaćen osnovni certifikat od 23. travnja 2020. Ističe da „odgovarajuće ovlaštenje za zrakoplov“ nije isto što i „upis ovlaštenja za tip zrakoplova u dozvolu“ obzirom da se „ovlaštenje za zrakoplov“ ne upisuje u dozvolu jer se stječe izdavanjem i prihvaćanjem osnovnog certifikata koji je samostalni dokument, obzirom da nadležna zrakoplovna vlast ovdje tuženik ne upisuje „ovlaštenje za zrakoplov“ iz certifikata u dozvolu jer se ovlaštenje dobiva trenutkom prihvaćanja izdanog certifikata kojeg je tuženik i prihvatio 2020. Smatra nejasnim zaključak suda da je „ovlaštenje za zrakoplov“ potrebno upisati u dozvolu jer se ovdje radi o dva različita instituta „ovlaštenje za zrakoplov“ i „upis ovlaštenja za tip zrakoplova u dozvolu“. Ističe da sud pogrešno zaključuje da je „spornu odredbu članak 66.A. 30(a) 3 (i) Uredbe potrebno tumačiti na način da se iskustvo dokazuje isključivo upisom ovlaštenja za tip zrakoplova u dozvolu“. Smatra da sud presudu temelji na „mišljenju EASA-e“ koje je osobno mišljenje zaposlenika EASA-e, i to pristranog za korist tuženika, a ne mišljenju Agencije kao instituciji, a dokaz tome su okolnosti protupravnog djelovanja istog zaposlenika opisane u podnesku tužitelja. Navodi da niti Uredbom nije propisano da se iskustvo za kategoriju C računa od upisa tipa zrakoplova u dozvolu te da tužitelj može koristiti privilegije i stjecati praktično iskustvo od tri godine u kategorijama B1 ili B2 bez da je u dozvolu upisano ovlaštenje za tip zrakoplova, obzirom na okolnost da je tužitelju za korištenje privilegija izdan osnovni certifikat od 23. travnja 2020. Tužitelj navodi da ispunjava uvjet trogodišnjeg iskustva koji se računa tek od upisa tipa zrakoplova u dozvolu na dan 17. studeni 2020., da ima status osoblja za podršku te da ima pravo raditi bez da je tip zrakoplova upisan u dozvolu jer se takav upis odredbom niti ne traži. Prigovara što sud nije uzeo u obzir dostavljeno mišljenje stalnog sudskog vještaka za zračni promet dano u sudski spis te nije obrazložio zašto ga ne smatra irelevantnim. Konačno, tuženik pobijano rješenje od 7. srpnja 2023. temelji na odredbi članka 66.A.20. i čl.66.A.45 Uredbe čime nastoji dokazati da se privilegije smiju koristiti samo ako je upisano ovlaštenje za tip zrakoplova u dozvolu. Smatra da se članak 66.A.45. ne može primijeniti na tužitelja jer se isti odnosi na „ovlašteno osoblje“ što tužitelj nije i na „ovlast izdavanja potvrda“ koju tužitelj zahtjevom niti ne traži. Predlaže da Sud poništi pobijanu presudu te podredno istu poništi i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troška upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja i obrazloženja prvostupanjske presude. Predlaže da Sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24), ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga radi kojih se presuda pobija.
6. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja i ocijenio zakonitim osporeno rješenje tuženika kojim je tužitelju odbijen zahtjev za dopunu Dio-66 dozvole za održavanje zrakoplova C kategorijom za složene zrakoplove na motorni pogon jer ne ispunjava zakonski uvjet od minimalno tri godine iskustva korištenja privilegija kategorije B1.A, B1.3 ili B2 propisan odredbom članka 66.A.30(a)3(i) Uredbe Komisije (EU) br. 1321/2014.
7. Prema odredbi članka 66.A.30. (a) 3 (i) Uredbe (EU) br.1321/2014. propisano je da podnositelj zahtjeva za dozvolu za održavanje zrakoplova mora imati stečeno iskustvo za kategoriju C u pogledu velikih zrakoplova 3 godine iskustva provođenja ovlasti kategorija B1.1, B1.3 ili B2 na velikim zrakoplovima ili kao osoblje za podršku u skladu s tokom 145.A.35, ili, kombinacija oboje.
8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je uvidom u dostavljenu dokumentaciju koju je tužitelj podnio uz zahtjev vidljivo da je tužitelju ovlaštenje za kategoriju B1.1. upisano 17. studenoga 2020. Naime, stranka može koristiti privilegije u kategorijama B1.1,, B1.3 ili B2 na složenim zrakoplovima na motorni pogon ili kao osoblje za podršku ili kombinacija oboje samo ukoliko ima upisano ovlaštenje za tip zrakoplova u Dio-66 dozvoli za održavanje zrakoplova, a kako je tužitelj ovlaštenje za prvi tip zrakoplova upisala u dozvolu 17. studenoga 2020., proizlazi da tužitelj na dan podnošenja zahtjeva nije imao ispunjen uvjet od tri godine iskustva, zbog čega je tuženik primjenom naprijed navedenih odredbi materijalnog prava donio osporeno rješenje kojim je odbio njegov zahtjev. Dakle, tuženik je pravilno odbio zahtjev tužitelja jer u trenutku podnošenja zahtjeva tužitelj nije imao minimalno tri godine iskustva korištenja privilegija B1.1, B1.3 ili B2 na složenim zrakoplovima na motorni pogon ili kao osoblje za podršku u skladu s točkom 145.A.35, ili kombinacija oboje, već je od trenutka upisanog ovlaštenja za prvi tip zrakoplova u dozvolu 17. studenoga 2020. potrebni uvjet stekao tek 17. studenoga 2023., nakon čega je podnio ponovni zahtjev te ishodio traženu dozvolu.
9. Nadalje, prigovor tužitelja kojeg je isticao u tužbi, da činjenica upisa tipa ovlaštenja u dozvolu nije potrebna za korištenje privilegija nije osnovan. Naime, odgovarajuće ovlaštenje za zrakoplov može upisati isključivo nadležna zrakoplovna vlast zemlje članice koja je dozvolu izdala, pa proizlazi da se ne može imati ovlaštenje prije obavljenog upisa. Stoga osnovano prvostupanjski sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o pravu konstitutivne naravi, upisom relevantnih kategorija ovlaštenja u dozvolu koje su jedino relevantne.
10. S obzirom na navedeno neosnovan je i prigovor tužitelja da je smio koristiti privilegije u zrakoplovima B1.1, B1.1 ili B2 kategorije i time stjecati praktično iskustvo temeljem osnovnog certifikata izdanog prije upisa ovlaštenja u dozvolu, budući da sama činjenica o završenom osposobljavanju ne daje pravo na korištenje privilegija bez prethodnog upisa ovlaštenja u dozvolu.
11. Slijedom navedenog proizlazi da se navodi žalbe koji su istovjetni navodima tužbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.
12. Trebalo je stoga temeljem članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.
13. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 2. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
