REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-307/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja SR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II. tužitelja ZR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], III. tužitelja ŽR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i IV. tužitelja ER iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Željko Petrišić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž R-4/2024-2 od 18. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8215/2020 od 13. prosinca 2023., u sjednici održanoj 2. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž R-4/2024-2 od 18. siječnja 2024. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8215/2020 od 13. prosinca 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I.,III.,V. VII. i IX. izreke, te se sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev I tužitelja koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Hrvatskim autocestama d.o.o. iz Zagreba, Širolina 4, OIB: 57500462912, isplatiti I tužitelju SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od bruto 451,97 EUR / 3.405,37 kn, na ime naknade plaće sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Odbija se tužbeni zahtjev zahtjev II tužitelja koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Hrvatskim autocestama d.o.o. iz Zagreba, Širolina 4, OIB: 57500462912, isplatiti II tužitelju ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od bruto 495,03 EUR / 3.729,80 kn, na ime naknade plaće sa pripadajućom zateznom kamatom.

3. Odbija se tužbeni zahtjev III tužitelj koji glasi:

Nalaže se tuženiku Hrvatskim autocestama d.o.o. iz Zagreba, Širolina 4, OIB: 57500462912, isplatiti III tužitelju ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od bruto 563,54 EUR / 4.245,99 kn, na ime naknade plaće sa pripadajućom zateznom kamatom.

4. Odbija se tužbeni zahtjev IV tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku Hrvatskim autocestama d.o.o. iz Zagreba, Širolina 4, OIB: 57500462912, isplatiti IV tužitelju KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od bruto 567,73 EUR / 4.277,56 kn na ime naknade plaće sa pripadajućom zateznom kamatom.

5. Odbija se zahtjev I-III tužitelja da se naloži tuženiku platiti I - III tužitelju, svakom parnični trošak u visini od 679,68 eura / 5.121,05 kuna; a IV tužitelju u visini od 867,18 eura / 6.533,77 kuna, sa pripadajućom zateznom kamatom.''

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima i to I. tužitelju SR iznos od 451,97 EUR-a, odnosno 3.405,37 kuna bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci, II. tužitelju ZR iznos od 495,03 EUR-a, odnosno 3.729,80 kuna bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci, III. tužitelju ŽR iznos od 563,54 EUR-a, odnosno 4.245,99 kuna bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci, te IV. tužitelju KR iznos od 567,73 EUR-a, odnosno 4.277,56 kuna bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci, a svima osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu dok su svi tužitelji odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva da im tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu kao i da im isplati i to tužitelju SR iznos od 54,00 EUR-a, odnosno 406,86 kuna, ZR iznos od 54,55 EUR-a, odnosno 411,01 kuna, ŽR iznos od 54,00 EUR-a odnosno 406,86 kuna i KR iznos od 111,13 EUR-a, odnosno 837,31 kunu i svima sa zatraženom zateznom kamatom na te iznose. Istom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljima SR, ZR i ŽR plati parnični trošak u iznosu od 679,68 EUR-a, odnosno 5.121,05 kuna svakome, a tužitelju KR u iznosu od 867,18 EUR-a, odnosno 6.533,77 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1455/2024-3 od 18. prosinca 2024. dopustio tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

"Treba li odredbu članka 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: ”Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće” u primjeni tumačiti na način da je poslodavac svakom zaposleniku, neovisno o tome je li na dan blagdana bio obvezan raditi ili ne, dužan isplatiti naknadu plaće za blagdan ili je za isplatu naknade plaće za blagdan preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (te bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), a s obzirom na to da je u članku 95. Zakona o radu propisano: ''Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena i u dijelu u kojem je dopuštena, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev I.-

IV. tužitelja u cijelosti.

5. Revizija je osnovana.

7. U povodu revizije pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev I.-IV. tužitelja za isplatu naknade plaće za dana blagdana i neradnih dana, u kojima tužitelji kao smjenski radnici zaposleni kod tuženika prema rasporedu radnog vremena nisu radili i to u vremenskom razdoblju tijekom 2016. i 2017., a sve temeljem odredbe čl. 73. st. 1. Kolektivnog ugovora Hrvatske autoceste iz 2014. ("Narodne novine" broj 85/14 - dalje: KU/14) i čl. 74. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste održavanje i naplate cestarine d.o.o. ("Narodne novine" broj 22/18 - dalje: KU/18) jer radnici koji rade u prvoj smjeni od ponedjeljka do petka primaju naknadu plaće kao da su radili na dane blagdana iako nisu radili, pa stoga smatraju da je tuženik stavio radnike u smjenskom radu u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji rade samo u prvoj smjeni.

9. U revizijskom stadiju postupka i nadalje je sporno pitanje pripada li tužiteljima pravo na isplatu razlike plaće za praznike i neradne dane prema Zakonu o radu, Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj i Kolektivnom ugovoru, a koje dane nisu radili prema rasporedu radnog vremena.

10. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev I.-IV. tužitelja ocijenio osnovanim, pozivom na naprijed citirane odredbe KU/14 i KU/18., odnosno da tužitelji imaju pravo na naknadu plaće za utuženo vremensko razdoblje za dane blagdana i neradnih dana, za one dane kada prema rasporedu radnog vremena nisu radili, jer da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su tužitelji kao smjenski radnici radi usklađivanja godišnjeg fonda sati morali odraditi više sati od ne smjenskog radnika, a da im naknada za takve dane blagdana nije isplaćena.

11. Drugostupanjski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 94. st. 1. i čl. 95. ZR-a te je sukladno čl. 73. st. 1. KU/14 i čl. 74. KU/18 prihvaćajući nalaz vještaka koji je utvrdio koji blagdani i neradni dani u utuženom razdoblju su ostvareni u razdoblju od ponedjeljka do petka, a u koje dane tužitelji prema preraspodjeli radnog vremena nisu radili, a u odnosu na koje dane se predmnijeva kao da su radili i za koje im sukladno citiranim propisima pripada naknada plaće te je utvrđeno da su tužitelji u utuženom razdoblju imali više radnih sati godišnje, nego radnici s kojim se uspoređuju, a to su ne smjenski radnici, a koja razlika proizlazi isključivo iz razloga što radniku koji je ne smjenski radnik evidentirano 8 sati za svaki blagdan koji je padao od ponedjeljka do petka, a koji blagdan radnik nije radio. Slijedom navedenog, tužitelji su za taj broj sati morali raditi više da bi ispunili redovni fond sati, a radnik koji nije radio u smjeni na dane blagdana koje su tužitelji utužili primao je naknadu plaće za vrijeme državnih praznika, a tužitelji navedenu naknadu nisu primili.

10. Tuženik u reviziji ponavlja da, kako se tužbeni zahtjev odnosi isključivo na dane koji su prema rasporedu rada dani tjednog odmora tužitelja, na koje tužitelji nisu radili, tužitelji za te dane nisu mogli ostvariti plaću, pa posljedično tome nije ni postojala pravna osnova za isplatu naknade plaće. Pozivajući se na čl. 1. Zakona o blagdanima, smatra da pogrešno prvostupanjski sud zaključuje, a drugostupanjski sud prihvaća, da su blagdani i neradni dani propisani u članku 1. stavku 2. Zakona o blagdanima neradni dani za sve radnike u RH, neovisno o činjenici je li radnik dužan raditi na blagdan ili ne, iz čega izvode zaključak da tužitelji imaju pravo na utuženu naknadu plaće za blagdane iako su na iste koristili tjedni odmor. Smatra da niti jedan navedeni propis ne daje radnicima pravo na plaću za dane odmora pa slijedom toga ni na naknadu plaće.

11. Odredbom čl. 95. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 - dalje u tekstu: ZR) propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće.

12. Odredbom čl. 1. te čl. 3. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11), taksativno su propisani blagdani i neradni dani u Republici Hrvatskoj, a čl. 5. toga Zakona propisano je da zaposleni u te dane imaju pravo na naknadu plaće.

13. Odredbom čl. 73. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste d.o.o. ("Narodne novine" broj 85/2014 - dalje: KU/14) propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće u vrijeme blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, a ista odredba sadržana je i u čl. 74. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste d.o.o. (''Narodne novine'' broj 22/2018).

14. Osnovano tuženik u reviziji navodi da su I.-IV. tužitelji zaposleni na radnom mjestu blagajnika, koje radno mjesto podrazumijeva rad u 3. smjene, budući da se radi o poslovima čije je obavljanje tuženik dužan organizirati 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, te se njegov raspored rada određuje u skladu s citiranom odredbom Kolektivnog ugovora, kao i da prema utvrđenjima sudova, a prema nalazu vještaka financijske struke tužiteljima nije isplaćena naknada plaće samo za utužene blagdane (koji su evidentirani kao slobodan dan iz smjene, odnosno dani tjednog odmora), dok su za sve ostale dane, odnosno blagdane na koje su radili tužitelji primili plaću, odnosno za blagdane koji su pali u dane godišnjeg odmora primili su naknadu plaće (jer godišnji odmor upravo predstavlja opravdani razlog iz članka 95. stavka 1. Zakona o radu koji im daje pravo na naknadu plaće).

15. Prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelji na utužene blagdane nisu imali obvezu rada, već su koristili tjedni odmor, i prema shvaćanju ovoga suda, u primjeni odredbe čl. 95. st. 1. ZR-u i čl. 5. Zakona o blagdanima i citiranih odredbi KU/14 i KU/18, tužitelji nemaju pravo na naknadu plaće jer na taj dan nisu niti imali obvezu rada.

16. Neosnovano tužitelji smatraju da im pripada pravo na utuženu naknadu plaće na temelju čl. 73. KU/14, odnosno 74. st. 1. KU/18, jer prema tim odredbama "Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio samo u slučajevima taksativno navedenim u toj odredbi (blagdan i neradni dan utvrđeni zakonom)". Ovaj sud smatra da riječi "kao da je radio" podrazumijeva da se zaista i radi o danima kada je radnik trebao raditi, ali nije radio jer je bio blagdan/neradni dan. Na takav zaključak upućuju i svi drugi navedeni slučajevi u tom članku (plaćeni dopust, upućivanje na liječnički pregled, obrazovanje za potrebe poslodavca i dr.), jer se radi o situacijama kada se radniku isplaćuje naknada plaće u njegove inače radne dane na koje, zbog pojedinih propisanih opravdanih okolnosti, nije radio. U suprotnom smjenski radnik bi imao pravo na naknadu plaće za blagdan koji pada u njegov neradni dan, dok ne smjenski radnici koji nemaju pravo na naknadu plaće za blagdane koji padnu u njihove neradne dane (subotu i nedjelju).

17. Pozivanje tužitelja na KU iz 2011. kao i Dodatak tom Kolektivnom ugovoru iz 2012., i tvrdnju da je sporna odredba Kolektivnog ugovora ranije bila drugačije formulirana nije osnovano jer prema tada važećoj odredbi "Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio isključivo u sljedećim slučajevima: plaćenog dopusta, blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi." Činjenica da u predmetnim KU ispuštene riječi "ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi" ništa ne mijenja na stvari jer je pravo na naknadu plaće za dane blagdana svih radnika tuženika, i smjenskih i ne smjenskih, vezano isključivo za obvezu rada prema rasporedu rada, jer ne smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane koji su prema njegovom rasporedu dani tjednog odmora, a jednako tako niti smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane tjednog odmora prema svom rasporedu rada koji je unaprijed određen i usklađen s relevantnim odredbama Zakona o radu i kolektivnim ugovorima.

18. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova svi blagdani u odnosu na koje tužitelji u ovom predmetu potražuju naknadu plaće su njihovi neradni dani/dani tjednog odmora koji su u evidenciji radnih sati evidentirani kao "slobodan iz smjene", pa ni po ovome sudu, ne postoji pravna osnova iz koje bi proizašlo pravo tužitelja na potraživanje naknade plaće za te dane.

19.1. Neosnovani su i navodi tužitelja vezani uz fond sati. Naime, fond sati tužitelja koji rade od ponedjeljka do petka temelji se na 40-satnom radnom tjednu iz čl. 61. ZR-u te kao takav predstavlja temelj za obračun plaće i naknade plaće svim radnicima. U fond sati radnika ulaze svi odrađeni sati, ali i sati na koje bi radnik po rasporedu radio, ali iz opravdanih razloga nije radio (npr. zbog bolovanja, korištenja godišnjeg odmora, plaćenog dopusta). Neradni dani, odnosno dani koje radnik koristi kao dnevni ili tjedni odmor, nisu dani na koje je radnik trebao raditi i zbog toga ne ulaze u fond sati niti jednog radnika.

19.2. Organizacija rada tuženika vezana uz naplatu cestarine i održavanje autoceste zahtijeva organizaciju rada u smjenama i preraspodjeli radnog vremena. Takva organizacija rada utemeljena je na zakonu i odredbama kolektivnih ugovora. Rad smjenskih radnika tuženika može se odvijati na način određen u čl. 38. KU/14., čl. 40. KU/18. Smjenskim radom, u smislu navedenih KU, smatra se rad trajno organiziran u najmanje dvije smjene, a ako je rad organiziran u dvije smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 7 sati do 19 sati, a rad u II. smjeni obavlja se od 19 sati do 7 sati idućeg dana. Rad u dvije smjene organiziran je na način da radnik jedan dan radi u I. smjeni, jedan dan u II. smjeni nakon čega je dva dana slobodan. Ako je rad organiziran u tri smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 6 sati do 14 sati, u II. smjeni od 14 sati do 22 sata, a u III. smjeni od 22 sata do 6 sati idućeg dana. Rad u tri smjene organizira se na način da radnik radi: dva dana u I. smjeni, dva dana u II. smjeni, dva dana u III. smjeni, nakon čega je dva dana slobodan. "Iznimno zbog potrebe posla, rad na naplati cestarine može se organizirati i u među smjenama."

20. Slijedom navedenog, do razlike u broju odrađenih sati, odnosno njihovog udjela u fondu sati baziranom na 40-satnom radnom tjednu, ne dolazi zbog neisplate naknade plaće za blagdane na koje su tužitelji koristili tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužitelja. Stoga bilo kakvo obeštećenje u vidu naknade plaće za dane blagdana na koje su tužitelji koristili tjedni odmor, a zbog činjenice da je udio ''odrađenih sati'' tužitelja u ukupnom fondu sati veći u odnosu na ne smjenskog radnika, nema nikakvu pravnu osnovu.

21. Tužiteljima je u fondu sati, baziranom na 40-satnom radnom tjednu kao i za sve druge radnike evidentirano više "odrađenih" sati u odnosu na odrađene sate u fondu ne smjenskog radnika za onaj broj sati koje su tužitelji odradili na blagdane, a ne za broj sati blagdana na koje nisu morali raditi (tjedne odmore), a za koje su u ovom postupku utužili potraživanje. Dakle, razlika u broju "odrađenih sati" koji ulaze u fond sati tužitelja kao smjenskih radnika i ne smjenskih radnika nije u uzročnoj vezi s neodrađenim, ovdje utuženim blagdanima (danima tjednog odmora), već je u vezi sa satima koje je smjenski radnik odradio na blagdane. Temeljem te činjenice da rade na blagdan tužitelji su ostvarili dodatna materijalna prava u vidu dodatka za rad blagdanom i sl., u skladu ZR-u i KU.

22. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Odredbu čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: "Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće" u primjeni tumačiti na način da je za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), jer prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je te dane koristio kao tjedni odmor, neovisno što je u čl. 95. Zakona o radu propisano: "Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće", jer se ne radi o situaciji iz citirane zakonske odredbe.

23. Stoga je zaključiti da je revizija tuženika osnovana te je, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, valjalo preinačiti obje nižestupanjske presude i odbiti tužbene zahtjeve I.-IV. tužitelja i presuditi kao u izreci presude.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak, budući da nije postavljen određen zahtjev za naknadu troškova postupka.

Zagreb, 2. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina