Republika Hrvatska Broj: Ppž-4753/2024

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Roberta Završkog kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. CK, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 25. ožujka 2024., broj: 64. Pp-979/2024, u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. CK kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114./22.), okr. CK je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 25. ožujka 2024., broj: 64. Pp-979/2024, proglašen je krivim okr. CK da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena kazna zatvora 45 dana, u koju je, na temelju čl. 40. Prekršajnog zakona uračunato lišenje slobode 13. ožujka 2024. kao jedan dan zatvora, te mu je, temeljem čl. 44. Prekršajnog zakona, primijenjena uvjetna osuda, pa se kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od jedne godine ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu bude izrečena ista ili teža kazna od izrečene. Nadalje je odlučeno da je okrivljenik obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 80,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik po branitelju zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka okrivljenik smatra da su počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. i st. 2. Prekršajnog zakona.

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. okrivljenik navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama – sadržaju krivnje (ubrojivost, namjera ili nehaj te svijest o protupravnosti), potom da su nejasni razlozi o odlučnim činjenicama – ocjeni vjerodostojnosti obrane i iskaza oštećene kao svjedokinje te da su nedostatni dani razlozi o prekršajnopravnoj sankciji, kao i da nije dostatno obrazloženo odbijanje dokaznih prijedloga – ispitivanje svjedokinje ŽK, IK i AK, kao i uvid u aplikaciju Whatsapp između okrivljenika i žrtve SK od 11. ožujka 2024.

6.1. Odredbom čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona propisano je:

„(7) U obrazloženju presude sud će iznijeti kratko razloge za svaku točku presude tako što će: izložiti nesporne činjenice, koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim ili nedokazanim, ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, zašto nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka ili sudionika u postupku, zašto nije neposredno ispitan svjedok ili vještak, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja a posebice pri utvrđivanju postoji li prekršaj ili krivnja okrivljenika, o primjeni određenih odredaba ovoga Zakona i posebnog propisa o prekršaju na okrivljenika i njegovo djelo.“.

6.2. Stoga nije potrebno obrazlagati pojedine sastavnice krivnje (ubrojivost, namjera ili nehaj, svijest o protupravnosti), ako one nisu bile sporni u postupku na način da bez njih ne bi bilo krivnje. Ovdje treba dodati da je čl. 25. Prekršajnog zakona propisano da je kriv za prekršaj onaj počinitelj koji je postupao iz nehaja, dok se namjera, kao oblik krivnje, samo iznimno može propisati propisom o prekršaju. Dakle, za postojanje krivnje dovoljan je nehaj, kako je to propisano odredbom čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona, dok se namjera utvrđuje kada je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, a o čemu se ne radi kod prekršaja koji je predmet ovog prekršajnog postupka. Stoga se ne može se prihvatiti osnovanom ni žalbena tvrdnja da je bitna povreda odredaba prekršajnog postupka ostvarena time što obrazloženje presude ne sadrži razloge glede postojanja oblika krivnje. Naime, s obzirom na to da u predmetnom činjeničnom opisu prekršaja nije opisan ni jedan od oblika krivnje iz čl. 28. Prekršajnog zakona, prvostupanjski sud bi, upravo time da je u obrazloženju pobijane presude obrazlagao oblik krivnje, počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Ovakav stav jasno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kzz-5/2022 od 8. veljače 2022.

6.3. Nisu osnovani žalbeni navodi da su nejasni razlozi o odlučnim činjenicama – ocjeni vjerodostojnosti obrane i iskaza oštećene kao svjedokinje. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika te su svi dani razlozi o ocjeni dokaza su dostatni i jasni (t. 12. i 13. obrazloženja) Također, prvostupanjski sud je dao razloge o odlučnim činjenicama u vezi izrečene prekršajnopravne sankcije (t. 16., 17. i 18. obrazloženja) te su i ti dani razlozi dostatni i jasni.

6.4. Nisu osnovani žalbeni navodi kako nije dostatno obrazloženo odbijanje dokaznih prijedloga – ispitivanje svjedokinje ŽK, IK i AK, kao i uvid u aplikaciju Whatsapp između okrivljenika i žrtve SK od 11. ožujka 2024. Prvostupanjski sud je naveo da su dokazni prijedlozi odbijeni jer se njihovim provođenjem ne bi mogle utvrditi činjenice koje se tiču same inkriminacije. Navedeno obrazloženje je dostatno uzimajući u obzir činjenicu kako je okrivljenik paušalno predložio navedene dokaze; u odnosu na uvid u aplikaciju Whatsapp između okrivljenika i žrtve SK **.**.2024. okrivljenik nije naveo na koju okolnost predlaže izvođenje tog dokaza, dok je ispitivanje navedenih svjedoka predloženo na okolnost utvrđivanja motiva za lažno prijavljivanje i saznanja o njihovim međusobnim odnosima, međutim, niti sam okrivljenik u svojoj obrani nije naveo koji bi to bili motivi za lažno prijavljivanje, iako se aktivno branio. Dakle, okrivljeniku je bilo omogućeno da iznese sve činjenice, pa tako i koji bi to bio motiv za lažno prijavljivanje, a okrivljenik nije iznio takvu činjenicu, stoga je paušalno predlaganje svjedoka radi iznošenja i utvrđivanja činjenice koju činjenicu ima priliku iznijeti i sam okrivljenik.

6.5. Stoga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

7. Nadalje, žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona u vezi čl. 85. st. 2. Prekršajnog zakona, okrivljenik smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo obrane jer su mu odbijeni gotovi svi dokazni prijedlozi, a okrivljenik zatim navodi koje dokaze je predložio i koje odlučne okolnosti su se tim dokazima trebale utvrditi.

7.1. Međutim, odbijanje prijedloga okrivljenika da se izvede neki dokaz ni na koji način ne predstavlja povredu prava na obranu, kako to tvrdi žalitelj, a niti neku drugu bitnu povredu odredaba Prekršajnog zakona, nego jedino može biti uzrok da činjenično stanje ne bude ispravno i potpuno utvrđeno. Niti iz jedne odredbe Prekršajnog zakona, a niti Zakona o kaznenom postupku, koji se sukladno i pod uvjetima propisanim u odredbi čl. 82. st. 3. Prekršajnog zakona primjenjuje i u prekršajnom postupku, ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što niti s druge strane nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava sud da izvede još kakve dokaze, ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, da li će ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene suda u svakom pojedinačnom slučaju, koje dakako može biti i pogrešno, te stoga može predstavljati žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog ali ne i povredu zakona, kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

7.2. Stoga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona u vezi čl. 85. st. 2. Prekršajnog zakona.

8. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe kako je sud propustio utvrditi činjenično stanje vezano uz odnos okrivljenika i žrtve nasilja, njihovo ranije ponašanje u odnosu s drugim ljudima i međusobno, kako bi se ocijenila vjerodostojnost obrane i iskaza žrtve nasilje. Budući da je iskaz žrtve nasilje jedini dokaz kojim se teretilo okrivljenika, da su navedene činjenice zapravo kontrolni mehanizmi za ocjenu vjerodostojnosti dokaza. Okrivljenik također navodi kako se razlikuje iskaz žrtve dan pred policijom od onog pred sudom, da se nelogičnosti u njezinom iskazivanju očituju i u tome što okrivljenika nikad nije blokirala, a navela je da ga blokira kada ju vrijeđa, kao i da ju često vrijeđa, potom da okolnost postavljanja fotografija njihove zajedničke djece i njezinog sadašnjeg partnera za Dan očeva pokazuje kako se žrtva nasilja ne boji okrivljenika i kako je to provokacija s njezine strane.

8.1. Prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Suprotno navodima okrivljenika u žalbi, nema kontradiktornosti ili nelogičnosti u iskazu ispitane žrtve nasilja SK. Kako je to naveo i prvostupanjski sud u svom obrazloženju, razlike u iskazivanju pred policijom i sudom su minimalne i nisu značajne za ocjenu vjerodostojnosti (pred policijom je, osim riječi „kujo“, navela i da joj je okrivljenik uputio riječi „kurvo“, „droljo“ i „bolesnica“). Razumljivo je da žrtva nasilja ne može identično iskazivati u svakoj prilici tj. da postoje manje razlike u iskazivanju. Uostalom, ona je pred sudom navela da joj unatrag dvije godine okrivljenik govorio i druge naprijed navedene riječi, dakle, radi se manjim razlikama jer su riječi sličnog karaktera (uvredljive), a događaji povezani. Ovdje valja spomenuti kako i sam okrivljenik u svojoj obrani priznaje kako joj je ranije govorio uvredljive riječi, što govori u prilog tomu da je iskaz žrtve nasilje o njegovom vrijeđanju inkriminirane zgode vjerodostojan. Nadalje, bitno je naglasiti da sam okrivljenik u svojoj obrani navodi kako je žrtvi nasilja rekao: „Što se treba dogoditi da staneš, da te se baci kroz balkon?", što po ocjeni ovog suda također predstavlja psihičko nasilje, budući da nije sporno da bi navedene riječi bile izgovorene u kontekstu svađe i znatnije narušenih obiteljskih odnosa. Međutim, pravilno je iz iskaza žrtve nasilja utvrđeno da je žrtvi nasilja rekao da će ju baciti kroz balkon, kako ga se i tereti. U vezi žalbenih navoda o blokiranju okrivljenika, i taj dio iskaza žrtve nasilja je životan i logičan. Nije točno da je ona navela da ga svaki put blokira kada ju vrijeđa, već da ga ponekad blokira, a onda odblokira, pa nema nelogičnosti kako se to opisuje u žalbi. Fotografija njihove zajedničke djece i sadašnjeg partnera žrtve za Dan očeva nije relevantan dokaz za utvrđivanje činjeničnog stanja jer se time ne dokazuje da žrtva nasilja nije bila uznemirena odnosno da nije osjećala strah inkriminirane zgode zbog počinjenog prekršaja. Stoga je bezuspješan pokušaj žalitelja da obezvrijedi iskaz žrtve nasilja, njegove supruge SK, koja je iskazivala okolnosno i životno, a u kojem iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. Budući da okrivljenik nije niti sam u svojoj obrani naveo koji bi bio motiv lažnog prijavljivanja prekršaja od strane žrtve nasilja, osnovano je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge okrivljenika – ispitivanje svjedokinje ŽK, IK i AK koji su predloženi isključivo na tu okolnost, dok druga okolnost – njihovi loši međusobni odnosi, nisu niti sporni u postupku, pa navedeni dokazi nisu relevantni za utvrđivanje drugačijeg činjeničnog stanja.

8.2. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Žaleći se zbog prekršajnopravne sankcije, okrivljenik navodi da je ista prestrogo određena.

9.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji - uvjetnoj osudi koja se kao mjera upozorenja sastoji od izrečene kazne zatvora i roka u kojem se ta kazna ne izvršava pod uvjetima određenim zakonom, ovaj sud smatra da su okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, dostatno vrednovane u korist okrivljenika, pa njihova preocjena nije potrebna. Ovdje valja naglasiti, budući da je primijenjena mjera upozorenja uvjetna osuda, da se radi o blažoj vrsti prekršajnopravne sankcije od kazne. Za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom je, osim novčane kazne od najmanje 260,00 eura, propisana i kazna zatvora u trajanju do 90 dana. Ovaj sud smatra kako ne postoje olakotne okolnosti za izricanje blaže kazne zatvora unutar uvjetne osude, uzimajući u obzir da se radi o težem protupravnom ponašanju (fizičko i psihičko nasilje).

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle znatno bliže minimalno mogućem iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 2. srpnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.