Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-108/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužiteljice ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, odvjetnicima iz [adresa], protiv tuženika PLINACRO d.o.o. iz Zagreba, Savska cesta 88a, OIB: 69401829750, zastupanog po punomoćniku Borisu Kelemenu, odvjetniku iz Zagreba, Trg svibanjskih žrtava 1995. br. 2, radi predaje u suposjed nekretnine, te protutužbe tuženika protiv tužiteljice radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 23. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i z. punomoćnika tužene, ER, odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tužene, 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tuženik PLINACRO d.o.o. iz Zagreba, Savska 88a, vlasnik nekretnine upisane u z. k. uložak broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica] – dvorište sa 1322 m2 i zgrada sa 86 m2, te se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu Novi Marof, Općinskog suda u Varaždinu, da upiše pravo vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini uz istodobno brisanje suvlasništva tužiteljice ĐR u ½ dijela.

II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.729,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi predaje u suposjed nekretnine pobliže navedene u izreci pod točkom I. presude, navodeći da su stranke suvlasnici te nekretnine u po ½ dijela, a tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

2. Tuženi je podnio protutužbu protiv tužiteljice radi utvrđenja prava vlasništva iste nekretnine, navodeći da je u posjedu iste i da se u naravi radi o mjerno-redukcijskoj stanici Novi Marof i pristupnom putu do iste. Navedena MRS da je energetski objekt sukladno čl. 3. st. 1. toč. 4. Zakona o energiji koja je izgrađena temeljem građevinske dozvole broj 02/II-UP/I-855/1-1980 od 23. srpnja 1980. izdane od strane Sekretarijata za upravno-pravne i opće poslove Općine Novi Marof i ista je građevina u uporabi temeljem dozvole za upotrebu od 16. prosinca 1987., izdane od strane Sekretarijata za upravno-pravne i opće poslove Općine Novi Marof. Navodi da ima pravo na posjed navedene nekretnine sukladno čl. 40. st. 1. ZE-a. Predmetnu nekretninu dakle građevinu i zemljište da je stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina 3. rujna 2002. sklopljenog sa prodavateljem INA-Industrija nafte d.d. Zagreb te su mu temeljem tog ugovora predane navedene nekretnine od kojih je formirana sadašnja čkbr. [katastarska čestica], a navedena MRS da je unesena u temeljni kapital tuženika. Prema tome, da nekretninu nije stekao ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, a u posjedu je predmetne nekretnine neprekidno više od 10 godina. Stoga da su ispunjene pretpostavke za stjecanje nekretnine dosjelošću prema odredbama članaka 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

3. U odnosu na tužbu za predaju u suposjed nekretnine, ovaj je sud donio presudu 22. studenog 2021., poslovni broj P-258/2020-16, kojom je tužbeni zahtjev odbijen te je u tom dijelu presuda postala pravomoćna kraj činjenice da tužiteljica nije uložila pravni lijek. Istom presudom odbijen je i protutužbeni zahtjev, a u pogledu troškova postupka određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci, Gž-497/2022-3 od 12. veljače 2025., Presuda je ukinuta u točkama II. i III. izreke i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica navodi u odgovoru na protutužbu da ne osporava da se tuženik nalazi u isključivom posjedu predmetne nekretnine i da je istu ogradio, da se radi o MRS pod upravljanjem tuženika kao energetskog subjekta u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 5. Zakona o energiji. Tvrdi međutim da se ne radi o vlasničkom posjedu temeljem kojeg bio mogao steći pravo vlasništva pozivom na odredbu čl. 40. st. 4. Zakona o energiji, te se poziva i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrađenom na sjednici građanskog odjela 1.3.2021. godine broj Su-IV-16/2021-5. Navodi da je tuženik još iz postupka vođenog kod Z.k. odjela Novi Marof pod brojem RZ-79/14 imao saznanja o vlasništvu predmetne nekretnine, obzirom se njegovom upisu prava vlasništva koje je tuženik tražio na cijeloj nekretnini, tužiteljica u tom postupku usprotivila prigovoru od 28.1.2015., dakle njezino pravo vlasništva je bilo upisano i mnogo ranije.

5. Sud je u ponovljenom dokaznom postupku pročitao Zemljišnoknjižne podatke, Dopis tužiteljice tuženiku od 27.3.2017., građevinsku dozvolu od 23.7.1980., dozvolu za upotrebu od 16.12.1987., izvadak iz sudskog registra, Ugovor o kupoprodaji nekretnina, elaborat o provedenom popisu i procjeni dugotrajne materijalne imovine i zaliha materijala na skladištu koja se unosi u Plinacro d.o.o., povijesni z.k. izvadak, zapisnik sastavljen povodom osnivanja zemljišne knjige Z.k. odjela u Novom Marofu od 6.10.2009. .

6. Nije sporno između stranaka da su stranke suvlasnici predmetne nekretnine na jednake dijelove, da je cijela nekretnina u posjedu tuženika, da je ograđena u cijelosti i da je na istoj sagrađena i u funkciji mjerno-redukcijska stanica (MRS) Novi Marof. Također nije sporno da je tuženik predmetnu nekretninu stekao kupoprodajom 3.9.2003. od prodavatelja Ina-industrija nafte d.d. Zagreb i da je od tada tuženik u neprekinutom posjedu cijele nekretnine. Nije sporno ni to da je mjerno-redukcijska stanica na navedenoj nekretnini (koja je nastala od ranijih čkbr. [katastarska čestica]) izgrađena temeljem građevinske dozvole izdane od strane Sekretarijata za upravno- pravne i opće poslove Općine Novi Marof od 23.7.1980. i da je izdana za istu građevinu od istog tijela 16.12.1987., dozvola za upotrebu. Nije sporno, a proizlazi i iz obrazloženja građevinske dozvole, da je zahtjevu INE – Naftaplina Zagreb, za izdavanje građevinske dozvole priložen i Ugovor o korištenju zemljišta sklopljen s vlasnicima parcela na kojima će se graditi objekat. Tužiteljica ne osporava da je tuženik sa navedenim pravnim prednikom u posjedu cijele predmetne nekretnine svakako posljednjih 10 godina, te navodi i sama da moguće i više, ali prvenstveno tvrdi da je stavljanjem prigovora u pojedinačnom ispravnom postupku 2015. godine tuženik ostao nepošteni posjednik, a i prije tog razdoblja jer je znao da nije bio isključivi vlasnik odnosno suvlasnik nekretnine, a izdanom građevinskom dozvolom nisu se rješavali imovinsko-pravni odnosi.

7. Spornim se ukazuje da li je tuženik stekao pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću, građenjem ili po odredbama Zakona o građevinskom zemljištu kao izvanknjižni korisnik.

8. Pravni prednik tuženika započeo je sa izgradnjom MRS nakon izdavanja građevinske dozvole 23.7.1980., dok je tako izgrađeni objekat stavljen u uporabu 1987. godine. Kao što je rečeno jasno je navedeno u obrazloženju građevinske dozvole da je zahtjevu za izdavanje iste priložen Ugovor o korištenju zemljišta sklopljenog sa vlasnicima tih parcela. Iz povijesnog z.k. izvatka proizlazilo bi da je u vrijeme izdavanja građevinske dozvole vlasnik te nekretnine bio ČR iz [adresa]. Dakle, nekretnina je bila u privatnom vlasništvu.

9. Prema odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZV), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a to znači da će se u svim onim slučajevima kada je pravo vlasništva stečeno do 1.1.1997., pravni temelj stjecanja, a u svezi s tim irelevantne činjenice, cijeniti prema propisima koji su do tada bili na snazi.

10. Nakon pravnih pravila OGZ-a, na stjecanje i učinke prava vlasništva primjenjivao se ZOVO i to od 1. rujna 1980., a od 1. siječnja 1997. ZV, koji propisi su sadržavali pravila o stjecanju prava vlasništva građenjem.

11. Ni sam tuženik ne osporava da je njegov pravni prednik znao da gradi na tuđem zemljištu jer je upravo sa vlasnicima sklopio Ugovor o korištenju zemljišta i da se tadašnji vlasnici tome nisu protivili niti su tražili rušenje izgrađenog objekta te su tek 2015. kasniji vlasnici odnosno tužiteljica stavili prigovor na prijedlog tuženika za uknjižbu prava suvlasništva na njezinom suvlasničkom dijelu od ½ dijela, dok se na preostalom suvlasničkom dijelu IR, tuženik upisao kao suvlasnik.

12. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 418 OGZ, koja su se tada primjenjivala do 1. rujna 1980. – dan stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/19, 9/92 i 77/95), ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta, a pošteni graditelj može iskati naknadu troškova potrebnih i korisnih, a s graditeljem nepoštenim postupa se kao s onim koji bez naloga obavlja tuđe poslove. Za konkretnu situaciju između prednika tuženika i upisanih vlasnika koji su znali za građenje i nisu u se protivili, primjenjiv je dio odredbe citiranog paragrafa da ako je vlasnik zemljišta znao za građenje pa ga nije odmah zabranio graditelju pošteno ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu. Dakle, prema ovom pravnom pravilu moglo se stjecati pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu i to "tuđe zemljište" u smislu tog pravila, je zemljište u vlasništvu drugih fizičkih ili građanskopravnih osoba, a ne i na društvenom vlasništvu.

13. Također, u pravnom režimu s ZOVO, koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., na zemljištu na kojem se gradilo moralo je postojati pravo vlasništva te se stoga odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, a to su odredbe čl. 24. – 26. ZOVO, nisu mogle primijeniti na slučaj kad subjekt gradi na zemljištu društvenog vlasništva.

14. Kako se u konkretnom slučaju radilo o vlasništvu nekretnine privatnih osoba, to je tuženik odnosno njegov pravni prednik stekao vlasništvo temeljem odredbe čl. 24. ZOVO, a kojom odredbom je bilo normirano da osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj), stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu toga građevinskog objekta, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

15. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju tuženik dokazao da je na strani njegovog pravnog prednika bio ispunjen uvjet za stjecanje prava vlasništva građenjem.

16. Nadalje, prednik tuženika je stupio u posjed cijele predmetne nekretnine nedvojbeno 1980. kada je izdana građevinska dozvola, a dobio je odobrenje za uporabu 1987. godine. Prema odredbi čl. 388. st. 1. ZV-a, stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga zakona prosuđuje se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. U odnosu na primjenu materijalnog prava, za navesti je da je u konkretnim činjeničnim okolnostima kada je vrijeme dosjedanja započelo u vrijeme kada je nekretnina bila u režimu privatnog vlasništva, a dosjedanje započelo prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, za vrijeme primjene pravnih pravila bivšeg OGZ-a, koji za dosjelost po pravnom pravilu iz paragrafa broj 1468 OGZ-a propisuje potrebno vrijeme od 30 godina, odnosno od 20 godina prema Načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960.

17. Kako taj rok nije istekao do 1. rujna 1980., dakle do stupanja na snagu ZOVO-a, pa je nastavilo i u režimu ZOVO-a, vrijeme dosjelosti (koje je teklo u dva zakonska režima), treba cijeniti kroz postojanje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjedanjem.

18. Prema odredbi čl. 28. st. 4. ZOVO, savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, dakle jednako kao i u režimu bivšeg OGZ-a, slijedom čega je već pravni prednik tuženika INA – Industrija nafte d.o.o. Zagreb stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, računajući najkasnije od 23.7.1980. kada je izdana građevinska dozvola i kada je nedvojbeno prednik tuženika bio u pojedu nekretnine, istekom roka od 20 godina, dakle 23.7.2000. godine.

19. Tužiteljica ni jednim dokazom, a čije izvođenje nije niti predložila, nije dovela u sumnju poštenje posjeda tuženika i njegovog pravnog prednika, a obzirom da se poštenje posjeda i presumira i nepoštenost posjeda mora dokazati onaj koji to tvrdi te je utvrđeno da je tužitelj pošteni posjednik nekretnine. Predmetna nekretnina u samostalnom je posjedu tuženika i njegovog prednika te je u međuvremenu unesena u temeljni kapital tuženika i cijeli opisani period nekretnina se koristi za obavljanje energetske djelatnosti od interesa za RH jer ista predstavlja opasnu stvar i kao što je rečeno tome se nitko nije usprotivio do 2015. godine.

20. I prema odredbi čl. 30. st. 2. ZOVO-a, u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici.

21. Kako je sud utvrdio da je tuženik i savjesni i zakoniti posjednik, a i prema odredbi čl. 159. st. 2. ZVDSP-a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., propisano je kako samostalni posjednik nekretnina čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 3. istog članka propisano da samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem pošten stječe je u vlasništvo dosjelošću protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

22. Slijedom iznijetog, kako je tuženik dokazao da je vlasništvo stekao i građenjem i dosjelošću, tužbeni je zahtjev usvojen.

23. Sud je odbio provođenje dokaza očevidom na licu mjesta, a na okolnost identifikacije nekretnine prema građevinskoj dozvoli odnosno da je građevinska dozvola izdana upravo za objekat koji se nalazi na predmetnoj nekretnini i za koju je kasnije izdana uporabna dozvola, a koji dokaz predlaže tužiteljica. Naime, uz okolnost da tužiteljica izričito tvrdi da ne osporava da je na predmetnoj nekretnini prednik tužene izgradio građevinu i da se u naravi radi o plinskoj stanici (raspravni zapisnik od 23. svibnja 2025.), to nije bilo potrebe provoditi dokaz na nespornu okolnost, kraj činjenice da je tužiteljica već u odgovoru na protutužbu navela da nije sporno da se radi o mjerno-redukcijskoj stanici, a nije osporavala niti da se građevinska dozvola odnosi upravo na ovaj objekat, a što je i sud utvrdio uvidom u građevinsku dozvolu.

24. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku je priznat trošak sastava protutužbe, sastava podneska od 12.10.2021., zastupanja na raspravi 21.10.2021., sastava podneska od 14.5.2025., zastupanja na raspravi 23.5.2025. u iznosima od po 200,00 EUR, sastav žalbe 250,00 EUR i zastupanja na ročištu 16.4.2025. 50,00 EUR, PDV 325,00 EUR, sudska pristojba na protutužbu 51,76 EUR, i na presudu 53,09 EUR ili ukupno 1.729,85 EUR.

Varaždin, 1. srpnja 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnici tužiteljice – ZOU UR i ĐRO, [adresa]

2) Punomoćnik tuženika – Boris Kelemen, odvjetnik u Zagrebu, Trg svibanjskih žrtava 1995. br. 2