Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4644/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Daliji Kanceljak, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima Miroslavu Leko i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P- 1808/2019-31 od 13. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-1808/2019-31 od 13. lipnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke i iz stavka III izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredaba Ugovora o kreditu br. 9010935899 od 3. siječnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika iz čl. 4.2. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u Chf (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.”, iz čl. 5. u dijelu koji glasi: “Kamata iz prethodnog članka obračunava se u Chf a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za Chf tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.” i iz čl. 6. u dijelu koji glasi: “Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u Chf a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za Chf tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.” te iz čl. 7. u dijelu koji glasi: "…, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Chf…”.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-1808/2019-31 od 13. lipnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke, iz stavka III izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9010935899 od 3. siječnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika u dijelu koji glasi: “…121.012,09 Chf (slovima: stodvadesetjednutisućudvanaest Chf i nula devet C) po srednjem tečaju za Chf tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.” i iz čl. 7.2. u dijelu koji glasi: “Kredit u iznosu od 121.012,09 Chf (slovima: stodvadesetjednutisućudvanaest Chf i nula devet C) te u pobijanom dijelu iz stavka IV i V izreke i iz stavka VI izreke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"II-Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.877,81 eura s osnove promjenjive kamatne stope s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 62,63 eura od 17. siječnja 2008.

- 106,57 eura od 16. veljače 2008.

- 109,68 eura od 18. ožujka 2008.

- 108,81 eura od 17. travnja 2008.

- 105,22 eura od 17. svibnja 2008.

- 105,99 eura od 21. lipnja 2008.

- 106,75 eura od 18. srpnja 2008.

- 105,03 eura od 19. kolovoza 2008.

- 105,40 eura od 21. rujna 2008.

- 111,29 eura od 18. listopada 2008.

- 111,61 eura od 18. studenog 2008.

- 107,97 eura od 18. prosinca 2008.

- 117,46 eura od 20. siječnja 2009.

- 117,45 eura od 17. veljače 2009.

- 114,25 eura od 18. ožujka 2009.

- 115,22 eura od 17. travnja 2009.

- 115,97 eura od 19. svibnja 2009.

- 113,67 eura od 16. lipnja 2009.

- 114,35 eura od 16. srpnja 2009.

- 113,10 eura od 18. kolovoza 2009.

- 114,39 eura od 16. rujna 2009.

- 112,24 eura od 17. studenog 2009.

- 114,02 eura od 18. prosinca 2009.

- 113,62 eura od 20. siječnja 2010.

- 116,55 eura od 17. veljače 2010.

- 117,41 eura od 18. ožujka 2010.

- 117,76 eura od 17. travnja 2010.

- 119,15 eura od 19. svibnja 2010.

- 121,89 eura od 17. lipnja 2010.

- 121,68 eura od 17. srpnja 2010.

- 126,51 eura od 18. kolovoza 2010.

- 128,20 eura od 17. rujna 2010.

- 131,60 eura od 19. listopada 2010.

- 128,21 eura od 18. studenog 2010.

- 129,77 eura od 18. prosinca 2010.

- 109,82 eura od 30. prosinca 2010.

- 109,29 eura od 16. siječnja 2011.

- 109,31 eura od 16. veljače 2011.

- 80,13 eura od 24. srpnja 2012.

- 79,67 eura od 24. srpnja 2012.

- 79,12 eura od 21. kolovoza 2012.

- 78,79 eura od 14. prosinca 2012.

- 79,54 eura od 14. prosinca 2012.

- 79,25 eura od 14. prosinca 2012.

- 79,57 eura od 24. siječnja 2013.

- 77,62 eura od 24. siječnja 2013.

- 77,89 eura od 8. lipnja 2013.

- 78,61 eura od 8. lipnja 2013.

- 77,75 eura od 8. lipnja 2013.

- 77,12 eura od 12. srpnja 2013.

- 76,57 eura od 7. kolovoza 2013.

- 76,66 eura od 11. listopada 2013.

- 77,74 eura od 11. listopada 2013.

- 77,93 eura od 11. listopada 2013.

- 77,97 eura od 8. listopada 2013.

- 78,70 eura od 19. prosinca 2013.

- 78,66 eura od 19. prosinca 2013.

- 78,68 eura od 1. veljače 2014.

sve do isplate po kamatnoj stopi određenoj do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, odnosno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana. III Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su odredbe, odnosno dijelovi odredbe u Ugovoru o kreditu broj 9010935899 od 3. siječnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika na valutnu klauzulu Chf i to:

Članak 1. IZNOS KREDITA

u dijelu “…121.012,09 Chf (slovima: stodvadesetjednutisućudvanaest Chf i nula devet C) po srednjem tečaju za Chf tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”

Članak 7. OTPLATA KREDITA

7.2. u dijelu “Kredit u iznosu od 121.012,09 Chf (slovima: stodvadesetjednutisućudvanaest CHF i nula devet C),

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.384,99 eura (slovima: pet tisuća tristo osamdeset i četiri eura i devedeset i devet centi) s osnove ništetne valutne klauzule s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:

-14,81 eura od 20. siječnja 2009.

-14,86 eura od 17. veljače 2009.

-4,86 eura od 18. ožujka 2009.

-8,00 eura od 17. travnja 2009.

-10,48 eura od 19. svibnja 2009.

-3,30 eura od 16. lipnja 2009.

-5,54 eura od 16. srpnja 2009.

-1,67 eura od 18. kolovoza 2009.

-5,85 eura od 16. rujna 2009.

-4,89 eura od 18. prosinca 2009.

-3,76 eura od 20. siječnja 2010.

-13,15 eura od 17. veljače 2010.

-15,97 eura od 18. ožujka 2010.

-17,20 eura od 17. travnja 2010.

-21,74 eura od 19. svibnja 2010.

-30,53 eura od 17. lipnja 2010.

-30,01 eura od 17. srpnja 2010.

-45,46 eura od 18. kolovoza 2010.

-50,96 eura od 17. rujna 2010.

-61,90 eura od 19. listopada 2010.

-51,33 eura od 18. studenog 2010.

-56,46 eura od 18. prosinca 2010.

-75,14 eura od 30. prosinca 2010.

-73,22 eura od 16. siječnja 2011.

-73,52 eura od 16. veljače 2011.

-120,63 eura od 24. srpnja 2012.

-118,05 eura od 24. srpnja 2012.

-115,02 eura od 21. kolovoza 2012.

-113,39 eura od 14. prosinca 2012.

-118,47 eura od 14. prosinca 2012.

-117,04 eura od 14. prosinca 2012.

-119,46 eura od 24. siječnja 2013.

-107,57 eura od 24. siječnja 2013.

-109,72 eura od 8. lipnja 2013.

-114,68 eura od 8. lipnja 2013.

-109,69 eura od 8. lipnja 2013.

-106,10 eura od 12. srpnja 2013.

-103,06 eura od 7. kolovoza 2013.

-104,08 eura od 11. listopada 2013.

-111,39 eura od 11. listopada 2013.

-113,03 eura od 11. listopada 2013.

-113,73 eura od 8. studenog 2013.

-118,83 eura od 19. prosinca 2013.

-119,09 eura od 19. prosinca 2013.

-119,67 eura od 1. veljače 2014.

-114,93 eura od 22. ožujka 2014.

-116,49 eura od 13. svibnja 2014.

-112,14 eura od 27. lipnja 2014.

-112,03 eura od 27. lipnja 2014.

-112,16 eura od 5. kolovoza 2014.

-116,01 eura od 11. rujna 2014.

-119,01 eura od 3. listopada 2014.

-119,71 eura od 12. studenog 2014.

-123,15 eura od 2. prosinca 2014.

-124,41 eura od 9. siječnja 2015.

-124,62 eura od 26. veljače 2015.

-124,78 eura od 13. ožujka 2015.

-124,78 eura od 18. travnja 2015.

-124,78 eura od 18. travnja 2015.

-124,78 eura od 13. lipnja 2015.

-124,78 eura od 4. srpnja 2015.

-124,78 eura od 21. srpnja 2015.

-124,78 eura od 15. rujna 2015.

-124,78 eura od 13. listopada 2015.

-124,78 eura od 10. studenog 2015.

sve do isplate po kamatnoj stopi određenoj do 31. srpnja 2015.uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,odnosno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana. V Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.322,06 eura (slovima: dvije tisuće tristo dvadeset i dva eura i 06 centi) na ime razlike pogrešno obračunate glavnice, s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama koja teče od 1. listopada 2015. do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana.

VI Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.733,19 eura (slovima: dvije tisuće sedamsto trideset i tri eura i devetnaest centi) uvećane za zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana." kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

III Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-1808/2019-31 od 13. lipnja 2024. utvrđeni su ništetnima dijelovi odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu br. 9010935899 od 3. siječnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke: Članak 4. 4.1. “Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, …”, kao u stavku I izreke te presude.

1.2. U stavku II iste presude naloženo je tuženiku da s osnove ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici isplati iznos od 5.877,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od određenih dana u mjesecima od siječnja 2008. do veljače 2014. pa do isplate.

1.3. U stavku III izreke presude suda prvog stupnja utvrđene su ništetnima odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf i to:

Članak 1. IZNOS KREDITA u dijelu “…121.012,09 CHF (slovima: stodvadesetjednutisućudvanaest CHF i nula devet C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”

Članak 4. KAMATA NA KREDIT 4.2 “Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.”

Članak 5. INTERKALARNA KAMATA “Kamata iz prethodnog članka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.”

Članak 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA “Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.”

Članak 7. OTPLATA KREDITA

7.2. u dijelu “Kredit u iznosu od 121.012,09 CHF (slovima: stodvadesetjednutisućudvanaest CHF i nula devet C), …, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF…”

1.4. Tuženiku je naloženo s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf isplatiti tužiteljici iznos od 5.384,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od određenih dana u mjesecima od siječnja 2009. do studenog 2015. pa do isplate, kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

1.5. Na ime razlike pogrešno obračunate glavnice tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 2.322,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, kao u stavku V izreke prvostupanjske presude.

1.6. U stavku VI izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.733,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima i uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Odluka suda prvog stupnja iz stavka I izreke kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu br. 9010935899 od 3. siječnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke te iz stavka III izreke kojim je utvrđena ništetnost odredbi čl. 4.2., 5. i 6. istog ugovora u dijelu koji se odnosi na obračun na kredit, interkalarne kamate i kamate na zakašnjela plaćanja primjenom valutne klauzule u Chf tečajne liste Banke odraz je pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

5.1. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio odluku o ništetnosti odredbe čl. 1. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu br. 9010935899 od 3. siječnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika u dijelu glavnice kredita od 121.012,09 Chf u protuvrijednosti po srednjem tečaju za Chf tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude. U tom je dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

5.2. Odluke iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja kojom je tuženiku naložena isplata iznosa od 5.877,81 eura, iz stavka IV izreke kojom je tuženiku naložena isplata iznosa od 5.384,99 eura i iz stavka V izreke kojom je tuženiku naložena isplata iznosa od 2.322,06 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama odraz su pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03.

6.1. U žalbenoj fazu postupka nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu br. 9010935899 od 3. siječnja 2006. kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 121.012,09 Chf prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, kao u čl. 1. tog ugovora, s rokom vraćanja od 30 godina i obvezom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od 598,85 Chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao banke za Chf na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,30 % godišnje, koja je promjenjiva odlukom tuženika kao kreditora.

6.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 8. prosinca 2015. sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu br. 9010935899 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

7.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora kao u stavku I izreke osporene presude i valutna klauzula u Chf kao u dijelu iz stavka III izreke prvostupanjske presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

7.2. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica je prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 8. prosinca 2015. nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

8.1. Kao što je navedeno, u predmetnom ugovoru o kreditu br. 9010935899 od 3. siječnja 2006. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenu tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8.2. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

8.3. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njezinog pristanka na takav ugovor a da je bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi jer je odustao od dokaznih prijedloga u tu svrhu, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

8.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 odlučeno je kao u stavku I izreke presude.

9.1. Iz sadržaja podnesaka tužiteljice od 20. ožujka 2023. i 22. travnja 2024. razvidno je da je tužiteljica deklaratorni zahtjev usmjerila na traženje utvrđenja ništetnosti dijelova odredbe čl. 1. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu br. 9010935899 od 3. siječnja 2006. u dijelu koji glasi:“…121.012,09 Chf (slovima: stodvadesetjednutisućudvanaest Chf i nula devet C) po srednjem tečaju za Chf tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.” Kada je utvrdio ništetnim navedeni dio odredbi čl. 1. i čl. 7.2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: :“…121.012,09 Chf (slovima: stodvadesetjednutisućudvanaest Chf i nula devet C) po srednjem tečaju za Chf tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.” prvostupanjski se sud slijedom odredbe čl. 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. U navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je uz švicarski franak (Chf) vezana otplata glavnice kredita u budućim mjesečnim anuitetima.

9.2. Međutim sadržaj odredbi čl. 1. i čl. 7.2. ugovora o kreditu na koji se odnosi taj deklaratorni tužbeni zahtjev jasno je određen jer je tom odredbom tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 121.012,09 Chf na dan korištenja kredita, i tužiteljica je svakako znala koji je iznos na ime kredita u tu svrhu dobiva od banke tako da joj je tečaj Chf na dan korištenja kredita bio poznat. Stoga te odredbe nisu neodređene odnosno neodredive i ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

9.3. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, ne može se reći da su odredbe čl. 1. i čl. 7.1. ugovora o kreditu u dijelu koji je predmetom tužbenog zahtjeva uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je tuženik savjesno i pošteno isplatio tužiteljici tom odredbom ugovoreni kredit u protuvrijednosti iznosa od 121.012,09 Chf.

9.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude.

10.1. U odnosu na osporene odluke iz stavka II, IV i V izreke presude suda prvog stupnja u kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata iznosa od 5.877,81 eura s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, iz stavka IV izreke kojom je tuženiku naložena isplata iznosa od 5.384,99 eura s osnova ništente odredbe o valutnoj klauzuli i iz stavka V izreke kojom je tuženiku naložena isplata iznosa od 2.322,06 eura na ime razlike pogrešno obračunate glavnice, valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Dodatka od 8. prosinca 2015. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi i navodnih razlika u obračunu ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 8. prosinca 2015. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

10.3. Kada je naložio isplatu iznosa od 5.877,81 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početni otplatni plan i iznosa od 5.384,99 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj te iznosa od 2.322,06 eura na ime razlike pogrešno obračunate glavnice, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti s Dodatkom uz ugovor o kreditu od 8. prosinca 2015. a koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

11.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

11.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 8. prosinca 2015. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

12. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

12.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor od 8. prosinca 2015. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu od 8. prosinca 2015. za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:

Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

12.2. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor od 8. prosinca 2015. zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 3. siječnja 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu od 8. prosinca 2015., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih ona potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 3. siječnja 2006. ili po obračunu jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz govor od 8. prosinca 2015. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

12.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf kao i navodnih razlika u obračunu glavnice jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njene obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka uz ugovor od 8. prosinca 2015., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

13.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 8. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

13.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu od 8. prosinca 2015. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

13.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu CI protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

14.1. U odnosu na zaključenje Dodatka uz ugovor o kreditu od 8. prosinca 2015. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka uz ugovor o kreditu od 8. prosinca 2015. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

14.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku uz ugovor o kreditu od 8. prosinca 2015. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužiteljica tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

15.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodataka uz ugovor od 8. prosinca 2015. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Dodatka od 8. prosinca 2015. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice s obzirom na to da je njenim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 8. prosinca 2015. sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.

15.2. Ujedno je iz istih razloga valjane pravne osnove iz Dodatka od 8. prosinca 2005. i posljedične primjene čl. 9. i čl. 65. st. 1. u vezi čl. 20. i čl. 247. ZOO neutemeljena odluka iz stavka V izreke prvostupanjske presude kojom se tuženiku nalaže isplata navodne razlike pogrešno obračunate glavnice u iznosu od 2.322,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Dodatka od 8. prosinca 2015. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.

16. Stoga je povodom žalbe tuženika u odnosu na odluke iz stavka II, IV i V izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

17.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku VI izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.733,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate je s obzirom na polovični uspjeh tužiteljice u sporu valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP. Slijedom odredbe po kojoj zbog polovičnog uspjeha svaka stranka snosi svoj trošak, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP odlučiti kao u stavku II, toč. 2. izreke.

18. Djelomično je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe. Temeljem tbr. 10. toč. 1 i vezi tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) te tbr. 46. i 54. Tarife a obzirom na razmjer uspjeha sa žalbom od oko 50% od zatraženih 250 bodova koji iznose 500,00 eura a uz uvećanje od 25% za PDV iznose 625,00 eura je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe od 312,50 eura, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej