Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2215/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Penić Lukač, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti/isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-924/2024-11 od 15. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-924/2024-11 od 15. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkam I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 20. rujna 2005. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 218,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2005. do isplate (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 403,05 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2025. (točka III. izreke). Odbijen je prestali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troška parničnog postupka (točka IV. izreke)

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita, te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 218,57 eur zbog ugovorene ništetne odredbe za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita.

6. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka-kreditor 20. rujna 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita]. kojim Ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da kako mu tuženik nije objasnio sadržaj ugovornih odredbi odnosno odredbu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, te da s tuženikom nije mogao pregovarati oko ugovornih odredbi jer je pred njega stavljen već pripremljeni ugovor o kreditu koji je mogao samo potpisati. Predmetni ugovor o kreditu je pročitao, no nije sve razumio, te u vrijeme realizacije kredita nije bio vlasnik niti OPG-a, niti obrta, a niti trgovačke firme, a kredit je podigao radi popravka obiteljske kuće.

8. Pravilno prvostupanjski zaključuje-da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog-Ugovora o kreditu, ugovorena-suprotno odredbama-Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega je ništava.

9. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnose na jednokratnu naknadu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/93, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivao niti da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

11. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

12. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

13. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

14. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

16. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

17. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojom je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO) jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

18. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja jednokratne naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

19. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

22. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. ZPP). Tuženik neosnovano smatra da je prvostupanjski sud trebao odbiti tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška. Kako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu dužan je tužitelju na temelju odredbe članka 154. st. 1. ZPP naknaditi trošak izazvan vođenjem postupka, pa slijedom toga nema pravo na naknadu troškova koji su njemu nastala vođenje postupka. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravo na trošak zastupanja na ročištu za objavu jer je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište na kojem je objavljena presuda, a radi se o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

23. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. točka 2. ZPP, obiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić