Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-530/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz ..., [adresa], zastupane po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, B. Frankopana 8, protiv tuženice ABC [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1202/2019-16 od 8. siječnja 2024., u sjednici održanoj dana 1. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1202/2019-16 od 8. siječnja 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103893295, sklopljen dana 25.03.2008. godine i Aneks broj ugovora o kreditu broj 5103893295, sklopljen dana 11.03.2016.godine, između tužiteljice PN iz [adresa] (ranije FN iz [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], ništetnim te da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe na temelju takvog ugovora, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove."«

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je predmetni kredit potrošački kredit uređen posebnim propisom i to Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a izmjene i dopune toga Zakona iz 2015. uredile su konverziju kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što se podrazumijeva konverzijom radi promjene valute, odnosno valutne klauzule. U dodatku ugovora o kreditu i sama banka navodi da potpisnici suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu i da promjena partije kredita te druge izmjene nemaju značaj obnove u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima. Sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da u presudama hrvatskih sudova, kojima je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti. Tvrdi da je zbog ništetnih ugovornih odredbi o kamati i valutnoj klauzuli osnovni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, a posljedično su ništetni i dodaci tom ugovoru. Prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ugovorna odredba o kamati bitan je sastojak ugovora te se pravilnom primjenom tog Zakona može zaključiti da osnovni ugovor o kreditu ne može opstati bez te ugovorne odredbe, jer se u protivnom ne bi radilo o potrošačkom kreditiranju i korisnik kredita ne bi imao pravo pozivati se na odluke u trgovačkom sporu u predmetnoj pravnoj stvari. Konverzijom je promijenjena valuta ugovora o kreditu, ali nisu osnažene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, a niti su iste mogle biti osnažene. Budući da su utvrđene nepoštenima i ništetnima dvije ugovorne odredbe, od kojih je ugovorna odredba o kamati bitan sastojak potrošačkog ugovora o kreditu, to smatra da su ugovor o kreditu i njegov dodatak ništetni u cijelosti. Popisuje trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženica je osporila žalbene navode tužiteljice ističući kako ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a što propisuje čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, pa ukoliko bi se i smatrale ništetnima odredbe o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli ugovor o kreditu. Također, i sud Europske unije daje do znanja kako poništenje ugovora ne može predstavljati sankciju trgovcu te da isto ne može ovisiti niti o izričitom zahtjevu potrošača, nego je obuhvaćeno objektivnom primjenom kriterija od strane nacionalnog suda. Prvostupanjski sud je ispravno primijenio pravo kada je uzeo u obzir sklopljeni Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu, koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tužiteljica je slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženicom slijedom čega tuženica smatra u cijelosti promašene navode prvostupanjskog suda kako odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem aneksa ugovora o kreditu. Predlaže da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja. Popisuje trošak sastava žalbe.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

6. Predmet spora je glavni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su ugovor o kreditu sklopljen 25. ožujka 2008. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženice, kao kreditora, te aneks istoga od 11. ožujka 2016. ništetni te da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora do dana podnošenja tužbe, kao i eventualni zahtjev tužiteljice postavljen radi isplate preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i primjeni valutne klauzule u CHF.

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je između stranaka zaključen ugovor o stambenom kreditu uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a aneksom istog izvršena je konverzija sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 102/15 – dalje ZPK), da uspostava nove pravne osnove nastala konverzijom nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno navedenom zakonu, kao i da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora, slijedom čega su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu sa ZPK valjani i proizvode pravne učinke, bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

8. U odnosu na stajalište suda prvog stupnja u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Suda Europske unije. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 P od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

9. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

11. U konkretnom slučaju je valjalo provesti vještačenje te jasno utvrditi je li konverzijom utvrđeni iznos preplate predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice po bilo kojoj osnovi, budući da zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu pa tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

12. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.

13. Aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK („Narodne novine“ broj 102/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

14. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da je neutemeljen zaključak suda prvog stupnja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i uspostavljena ravnoteža između stranaka.

15. Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

16. Nadalje, valja napomenuti kako valutna klauzula spada u tzv. zaštitne klauzule te u slučaju kad su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveze, opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora, jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. S obzirom na to da je valuta ispunjenja obveze iz ugovora HRK, time što je odstranjena valutna klauzula krediti ostaju na snazi kao krediti u kojim su obveze ugovornih strana određene u kunama.

16.1. Utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke, nakon presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., nema učinak nemogućnosti opstanka tih ugovora, jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen.

17. Dakle, činjenica da su odredbe o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke eventualno ništetne, nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati u smislu odredbe čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

18. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. i Rev 259/2022-3 od 9. listopada 2024.

19. Međutim, sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ispitivao postojanje pretpostavki za eventualnu ništetnost odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, a na što u činjeničnom opisu tužbe ukazuje tužiteljica i koji zahtjev je, kao manji, sadržan u glavnom zahtjevu.

19. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 370. ZPP, ukinuti pobijanu presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

20. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će izvođenjem dokaza koji se predlažu utvrditi odlučne činjenice u predmetu u odnosu na zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri tome provođenjem financijskog vještačenja (koje se predlaže) utvrditi je li konverzijom utvrđeni iznos preplate predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice po bilo kojoj osnovi, te odluku utemeljiti i na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni ugovor o kreditu, a nakon čega će donijeti novu odluku u predmetu.

Zadar, 1. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Blanka Pervan