Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-3040/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ad.1 IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.2 TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.3 SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.4 ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.5 ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.6 JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.7 PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.8 BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.9 OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.10 KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.11 ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.12 LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ad.13 UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Tamari Crnkić Gotovac, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Crnkić Gotovac & Erceg d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 30, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, Carinska uprava, Alexandera von Humboldta 4a, Zagreb, OIB: 18683136487, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi 1.-13. tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-49/2020-24 od 9. prosinca 2021., u sjednici vijeća 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr- 49/2020-24 od 9. prosinca 2021. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke (kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva da se tuženiku zabrani poduzimanje daljnjih radnji kojima se krši pravo tužitelja na jednako postupanje i naloženo tuženiku priznavanje tužiteljima prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike) i sudi:

1. Utvrđuje se da je od strane tuženika, Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Carinska uprava, Alexandera von Humboldta 4a, Zagreb, OIB: 18683136487, došlo do povrede prava tužitelja, FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], TA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], SA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ĆA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ŠA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], JA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], PA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], NA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ZA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], LA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], UA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednako postupanje (diskriminacije tužitelja) nepriznavanjem tužiteljima, kao zaposlenicima Carinske uprave i sindikalnim povjerenicima Carinskog sindikata Hrvatske, prava iz članka 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a koja se prava priznaju sindikalnim povjerenicima reprezentativnih sindikata.

2. Zabranjuje se tuženiku Republika Hrvatska poduzimanje daljnjih radnji kojima se krši pravo tužitelja ad.1 IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.2 TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.3 SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.4 ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.5 ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.6 JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.7 PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.8 BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.9 OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.10 KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.11 ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.12 LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ad.13 UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednako postupanje (zabranjuje se diskriminacija tužitelja) i nalaže tuženiku priznavanje tužiteljima kao zaposlenicima Carinske uprave i sindikalnim povjerenicima Carinskog sindikata Hrvatske prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

II. Odbija se žalba 1.-13. tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva „svih drugih prava iz istoga“ te „utvrđuje se da Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike proizvodi pravne učinke i jednako se primjenjuje na sve zaposlenike i sindikalne povjerenike tuženika.“

III. Tuženik je dužan 1.-13. tužiteljima naknaditi trošak žalbe u iznosu od 99,60 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„ I. Utvrđuje se da je od strane tuženika, REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO FINANCIJA, CARINSKA UPRAVA, Alexandera von Humboldta 4a, Zagreb, OIB: 18683136487, došlo do povrede prava tužitelja, FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], TA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], SA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ĆA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ATTILA ŠA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], JA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], PA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], NA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ZA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], LA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], UA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednako postupanje (diskriminacije tužitelja) nepriznavanjem tužiteljima, kao zaposlenicima Carinske uprave i sindikalnim povjerenicima Carinskog sindikata Hrvatske, prava iz članka 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a koja se prava priznaju sindikalnim povjerenicima reprezentativnih sindikata.

II. Zabranjuje se tuženiku, REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO FINANCIJA, CARINSKA UPRAVA, Alexandera von Humboldta 4a, Zagreb, OIB: 18683136487, poduzimanje daljnjih radnji kojima se krši pravo tužitelja, FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], TA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], SA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ĆA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], JA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], PA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], NA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ZA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], LA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], UA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednako postupanje (zabranjuje se diskriminacija tužitelja) i nalaže tuženiku priznavanje tužiteljima, kao zaposlenicima Carinske uprave i sindikalnim povjerenicima Carinskog sindikata Hrvatske, prava iz članka 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike i svih drugih prava iz istoga te se utvrđuje da Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike proizvodi pravne učinke i jednako se primjenjuje na sve zaposlenike i sindikalne povjerenike tuženika.“

2. Protiv te presude žale se 1.-13. tužitelji iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima. Traže trošak žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev 1.-13. tužitelja za utvrđenjem da je od strane tuženika došlo do povrede prava tužitelja na jednako postupanje tj. do diskriminacije tužitelja nepriznavanjem tužiteljima kao zaposlenicima Carinske uprave i sindikalnim povjerenicima Carinskog sindikata Hrvatske prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a koja prava su priznata sindikalnim povjerenicima reprezentativnih sindikata, zahtjev da se zabrani tuženiku poduzimanje daljnjih radnji kojima se krši pravo tužitelja na jednako postupanje, nalaganje tuženiku priznavanje tužiteljima prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike i svih drugih prava iz istog Kolektivnog ugovora te utvrđenje da taj kolektivni ugovor proizvodi pravne učinke i jednako se primjenjuje na sve zaposlenike i sindikalne povjerenike tuženika.

5. U postupku prvog stupnja nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj jer izreka prvostupanjske presude ne proturječi razlozima presude, u istoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP koju ističu žalitelji, a to stoga jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelji zaposlenici Carinske uprave, da su članovi Carinskog sindikata Hrvatske te kod tuženika obnašaju funkciju sindikalnih povjerenika, podružnica Carinskog sindikata Hrvatske (u više gradova u Republici Hrvatskoj); da Carinski sindikat Hrvatske nije reprezentativan sindikat, da su Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17 - dalje: KU) te njegove Izmjene („Narodne novine“, broj 12/18) i Dodatak I Kolektivnog ugovora („Narodne novine“, broj 2/19) sklopljeni između Vlade RH kao poslodavca s jedne strane te reprezentativnih Sindikata državnih službi s druge strane – Sindikata policije Hrvatske, Nezavisnog sindikata djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH. Isto tako je u postupku utvrđeno da u spornom razdoblju tužiteljima kao sindikalnim povjerenicima nije bio omogućen izostanak iz službe odnosno s rada uz naknadu plaće zbog pohađanja sindikalnih sastanaka (sindikalni sastanak 7. svibnja 2019.) te tuženik zahtjev tužitelja (pisani) za korištenje prava iz čl. 85. st. 3. KU nije odobrio; da je navedeno pravo iz čl. 85. st. 3. KU bilo priznato sindikalnim povjerenicima iz reprezentativnih sindikata, dakle omogućen im je bio izostanak iz službe odnosno s rada uz naknadu plaće zbog pohađanja sindikalnih sastanaka.

8. Prvostupanjski sud u cijelosti je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da Tumačenje zajedničke komisije, a koja je tumačila čl. 85. i čl. 88. u svezi čl. 1. KU, predstavlja pravu zajedničku namjeru potpisnika KU, odredba čl. 85. kao i 88. KU se primjenjuje isključivo na sindikate koji su potpisnici KU jer te odredbe KU imaju obveznopravni karakter odnosno primjenjuje se isključivo na sindikate potpisnike KU a ne na sve radnike zaposlene kod tuženika koji obnašaju funkciju sindikalnog povjerenika, da je nesporno da tužitelji nisu članovi sindikata potpisnika KU pa stoga nisu ovlaštenici prava iz čl. 85. i čl. 88. KU, da je isključivi razlog nepriznavanju tužiteljima prava iz čl. 85. KU taj što tuženik tumači da su prava sadržana u tom članku ugovorena isključivo za povjerenike sindikata potpisnika KU radi čega ih tužitelji ne mogu ostvariti te se ne radi o tome da tuženik na taj način diskriminira tužitelje s osnova njihova članstva u sindikatu koji nije potpisnik KU, da je tuženik kao i drugom nereprezentativnom sindikatu koji nije potpisnik KU i Carinskom sindikatu Hrvatske ponudio sklapanje sporazuma kojim bi poslodavac i sindikat regulirali prava sindikalnih povjerenika tog sindikata na identičan način kao u čl. 85. i čl. 88. KU pa tu sud nalazi volju tuženika za stvaranjem pravne osnove temeljem koje će tužiteljima biti moguće osigurati ostvarenje prava kao iz čl. 85. i čl. 88. KU, te sud zaključuje da to što tuženik tužiteljima nije priznao pravo iz čl. 85. KU nije ih stavilo u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji odnosno da takvo postupanje tuženika ne predstavlja diskriminaciju tužitelja s osnova članstva u sindikatu koji nije potpisnik KU te da tužitelji nisu ovlaštenici prava iz čl. 85. KU jer je isto ugovoreno isključivo za povjerenike sindikata potpisnika KU.

9. Prvostupanjski sud smatra da je pravo na izostanak iz službe odnosno s rada uz naknadu plaće zbog pohađanja sindikalnih sastanaka eventualno pravo radnika koje postaje obveza poslodavca isključivo ukoliko je to pravo posebno ugovoreno, a nije samim Zakonom o radu zajamčeno pravo radnika niti propisana obveza poslodavca te da u čl. 28. KU je određeno pravo službenika i namještenika na dopust uz naknadu plaće – plaćeni dopust u jednoj kalendarskoj godini za potrebe sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti i drugo u trajanju od dva radna dana, te da iz isprava u spisu proizlazi da tuženik tužiteljima nije onemogućio ostvarenja prava iz tog članka pa stoga tuženik svojim radnjama nije kršio pravo tužitelja na slobodno udruživanje, odnosno na sindikalno djelovanje.

10. Žalitelji osporavaju navedene zaključke prvostupanjskog suda smatrajući da se predmetni KU primjenjuje na sve sindikalne povjerenika pa tako i na njih, da tumačenje Zajedničke komisije nije ispravno i da je protivno Ustavu RH te da je diskriminatorno, da čl. 85. KU nije obveznopravna odredba KU nego normativna odredbe KU, da se sporazum Sindikata Porezne uprave razlikuje od sporazuma ponuđenog Carinskom sindikatu te ponavlja da su tužitelji kao sindikalni povjerenici nereprezentativnog sindikata temeljem članstva u sindikatu stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge (sindikalne povjerenike reprezentativnih sindikata) te da se KU kojeg sklope reprezentativni sindikati ne primjenjuje samo na članove tih sindikata već se primjenjuje na potpisnike – sindikate što čini nespornu obveznopravnu primjenu odnosno učinak Kolektivnog ugovora te se KU primjenjuje također i na sve zaposlene kod poslodavca koje obvezuje KU, dakle kako na članove sindikata potpisnika KU tako i na nečlanove i članove onih sindikata koji nisu sklopili Kolektivni ugovor, a koji rade kod poslodavca.

11. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u dijelu pogrešno, a u dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.

12. Prema odredbi čl. 7. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji u skladu s ZR i posebnim zakonima.

13. Sukladno čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) tim zakonom se osigurala zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije osnovom rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi navedenoj u stavku 1. tog članka kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama (stavak 2. članka 1. ZSD).

13.1. Sukladno čl. 166. st. 2. ZR nitko ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva u udruzi odnosno sudjelovanja ili nesudjelovanja u djelatnosti udruge a postupanje protivno istom predstavlja diskriminaciju u smislu posebnog zakona (st. 3. istog članka).

14. Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekom od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD kojom se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (čl. 2. st. 1. ZSD).

15. Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije), da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih zakonom (tužba za naknadu štete), da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima (čl. 17. st. 1. ZSD). Ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ZSD dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj strani (čl. 20. st. 1. ZSD).

16. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja tužitelji su u konkretnom slučaju učinili vjerojatnim da je došlo do diskriminacije jer je povrijeđeno njihovo pravo na jednako postupanje prema odredbama ZSD dok tuženik kao protivna strana nije dokazao da diskriminacije nije bilo.

16.1. Sukladno čl. 187. st. 5. ZR sindikalni povjerenici imaju pravo kod poslodavca štiti i promicati prava i interese članova sindikata te je poslodavac dužan sindikalnom povjereniku omogućiti pravodobno i djelotvorno ostvarenje tog prava te pristup podacima važnim za ostvarenje tog prava (st. 6. istog članka).

17. Prema čl. 85. st. 1. KU sindikalni povjerenik ima pravo na naknadu plaće za obavljanje sindikalnih aktivnosti i to tri sata po članu sindikata godišnje dok sukladno st. 3. istog članka čelnik državnog tijela je dužan sindikalnom povjereniku pored prava na naknadu plaće omogućiti i izostanak iz službe odnosno s rada uz naknadu plaće zbog pohađanja sindikalnih sastanaka, tečajeva osposobljavanja, seminara, kongresa i konferencija kako u zemlji tako i u inozemstvu.

17.1. U konkretnom slučaju tužiteljima kao sindikalnim povjerenicima nereprezentativnog sindikata nije bio omogućen izostanak s rada uz naknadu plaće zbog pohađanja sindikalnog sastanka dok je isto bilo omogućeno sindikalnim povjerenicima reprezentativnih sindikata. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja na navedeni način tužitelji kao sindikalni povjerenici nereprezentativnih sindikata stavljeni su u nepovoljniji položaj od sindikalnih povjerenika reprezentativnih sindikata u usporedivoj situaciji te je na taj način ostvarena diskriminacija tj. tuženik je u konkretnom slučaju postupao diskriminatorno jer je tužitelje stavio u nepovoljniji položaj od drugih sindikalnih povjerenika pa ih je tako diskriminirao po osnovi članstva u sindikatu. Čl. 81. KU propisao je da državno tijelo odnosno RH se obvezao da će osigurati provedbu svih prava iz oblasti sindikalnog organiziranja i zaštite prava državnih službenika i namještenika utvrđenih u Ustavu RH, Konvencijama Međunarodne organizacije rada, zakonima i tim KU. Također se ukazuje na čl. 84. KU kojim je propisano da aktivnost sindikalnog povjerenika ili predstavnika sindikata u državnom tijelu ne smije biti sprječavana ili ometana ako djeluje u skladu s Konvencijama Međunarodne organizacije rada, zakonima, drugim propisima i Kolektivnim ugovorom.

18. Tuženik je time što je onemogućio tužiteljima izostanak s rada uz naknadu plaće, a zbog pohađanja sindikalnog sastanka stavio tužitelje u nepovoljniji položaj u odnosu na druge sindikalne povjerenike (one reprezentativnog sindikata) te je na taj način zapravo omeo aktivnost tužitelja kao sindikalnih povjerenika u svom sindikatu.

18.1. Pri tome se ukazuje sudu prvog stupnja da Tumačenje zajedničke komisije nije relevantno u smislu ocjene postojanja ili nepostojanja diskriminacije sukladno odredbama ZSD tj. nije relevantno koje odredbe KU imaju obveznopravni karakter, a koje normativni karakter te jesu li tužitelji u tom smislu ovlašenici prava iz KU, niti je li Carinskom sindikatu Hrvatske ponuđeno sklapanje sporazuma kojim bi poslodavac i sindikati regulirali prava sindikalnog povjerenika tog sindikata.

19. Sukladno iznesenoj ocjeni ovog suda drugog stupnja tužitelji su imali legitimna očekivanja da će im biti priznato pravo iz čl. 85. st. 3. KU smatrajući to njihovim pravom kao sindikalnih povjerenika, tuženik je u spornom razdoblju imao kao što je nesporno različit tretman prema tužiteljima u odnosu na sindikalne povjerenike reprezentativnih sindikata vezano za njihovo pravo iz čl. 85. st. 3. KU te je to pravo bez objektivnog i razumnog opravdanja otklonio za tužitelje pa stoga takvo postupanje tuženika prema tužiteljima ima diskriminacijski karakter osnovom članstva u sindikatu, a navodima tuženika ne može se opravdati takav različit tretman prema tužiteljima. U postupanju tuženika nije postojao razumni odnos proporcionalnosti između upotrjebljenih sredstava i cilja koji se želio postići te se također dodaje da činjenica da je neki sindikat reprezentativan ili nije, odlučna je u odnosu na pravo na kolektivno pregovaranju sukladno Zakonu o reprezentativnosti pod određenim propisanim uvjetima (jer sindikati koji nisu reprezentativni kao što je to npr. sindikat čiji su tužitelji sindikalni povjerenici nije u mogućnosti sukladno zakonskim odredbama pregovarati), dok međutim isto nema utjecaja na ocjenu postoji li diskriminacija u ovom konkretnom slučaju u odnosu na tužitelje kao članove Carinskog sindikata koji je nereprezentativan sindikat.

20. Iz svega iznesenog je za zaključiti da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem da je došlo do povrede prava tužitelja na jednako postupanje tj. do diskriminacije tužitelja pa je stoga valjalo u tom dijelu pravilno primijeniti materijalno pravo i utvrditi da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao sindikalnih povjerenika nereprezentativnog sindikata na jednako postupanje na način da im nije priznao prava iz čl. 85. KU, a koja prava su priznata sindikalnim povjerenicima reprezentativnih sindikata. Sukladno istom valjalo je zabraniti tuženiku poduzimanje daljnjih radnji kojima se krše prava tužitelja na jednako postupanje (zabrana diskriminacije) i naložiti tuženiku priznavanjem tužiteljima kao sindikalnim povjerenicima Carinskog sindikata Hrvatske prava iz čl. 85. KU.

21. Međutim, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje da KU proizvodi pravne učinke i jednako se primjenjuje na sve zaposlenike i sindikalne povjerenika tuženika kao i u dijelu kojim je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelji traže nalaganje tuženiku priznavanje svih drugih prava iz KU, a to stoga jer je kao što je već navedeno odredbama čl. 17. st. 1. ZSD propisano kakve tužbe je ovlaštena podnijeti osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije pa tako tužbu za utvrđenje diskriminacije kao i tužbu za zabranu ili otklanjanje diskriminacije pri čemu se također ukazuje da dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nalaganje tuženiku priznavanje tužiteljima svih drugih prava iz Kolektivnog ugovora nije niti dovoljno određen, dok utvrđenje da KU proizvodi pravne učinke i jednako se primjenjuje na sve zaposlenike i sindikalne povjerenike tuženika također ne predstavlja dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tužbe za zaštitu od diskriminaciju u smislu čl. 17. st. 1. ZR.

22. Iz iznesenih razloga valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke te utvrditi da je od strane tuženika došlo do povrede prava tužitelja na jednako postupanje tj. do diskriminacije tužitelja nepriznavanjem tužiteljima kao zaposlenicima Carinske uprave i sindikalnim povjerenicima Carinskog sindikata Hrvatske prava iz čl. 85. KU, a koja prava su priznata sindikalnim povjerenicima reprezentativnih sindikata te zabraniti tuženiku poduzimanje daljnjih radnji kojima se krši pravo tužitelja na jednako postupanje te priznavanje tužiteljima prava iz čl. 85. KU (čl. 373. toč. 3. ZPP) te je valjalo isto tako odbiti žalbu 1. -13. tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem da KU proizvodi pravne učinke i jednako se primjenjuje na sve zaposlenike i sindikalne povjerenike tuženika te u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim se traži nalaganje tuženiku priznavanje tužiteljima svih drugih prava iz KU (čl. 368. st. 1. ZPP).

23. Trošak žalbe tužitelja sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku te je sukladno čl. 154. st. 5. ZPP i čl. 155. st. 1 ZPP te Tbr. 10. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12) – 60 bodova tj. uz dodatak PDV-a iznos od 99,60 eura (600,00 kuna + PDV = 750,00 kuna).

U Zagrebu 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Iris Gović Penić