REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Obala bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj : P-4124/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu toga suda Mirni Veža, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice TV, [adresa] (općina Seget), Put Čarijića 109, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun Frani Bazina odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna Banka Zagreb-dioničko društvo OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po pun. Krunu Peronja odvjetniku u Splitu radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice pun. tuženika, 1. srpnja 2025. godine, na ročištu za objavu

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011966026 od 27. rujna 2006. godine zaključenog između tužitelja VIŠNJA ČARIJA, 21220 Seget Vranjica (općina Seget), Put Čarijića 109, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju VIŠNJA ČARIJA, 21220 Seget Vranjica (općina Seget), Put Čarijića 109, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 123,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.9.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju VIŠNJA ČARIJA, 21220 Seget Vranjica (općina Seget), Put Čarijića 109, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi troškove parničnog postupka u visini od 1.000,00 eur-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2025. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok je za više zatraženi trošak preko iznosa od 1.000,00 eur-a do iznosa od 1.231,18 eur-a, dakle za iznos od 231,18 eur-a, zahtjev odbijen kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 29. listopada 2024 pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio je sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011966026 od 27. rujna 2006. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.841,85 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseci. Člankom 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 123,27 EUR (1,00% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 11.3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

1.1. Tužiteljica je uz tužbu priložio Ugovor o kreditu broj 9011966026 od 27. rujna 2006. knjigovodstvenu karticu tuženika; presliku presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporio kao neosnovano potraživanje toč. I. petita tužbe kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 9011966026 od 27. rujna 2006.g. i to čl. 11.3 u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % od iznosa kredita, te u točki II. tužitelj potražuje isplatu od ukupno 123,27 EUR- a s pripadajućim zz kamatama, a u točki III. parnični trošak. Tužitelj osporio je monopolski položaj tuženika istaknuo prigovor zastare tužiteljevog potraživanja u cijelosti. Istaknuo kako je točno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011966026 od 27. rujna 2006, no, da nije točno da je tužitelj bio u nepovoljnom položaju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te da isti nije pregovarao o predmetnoj odredbi, odnosno, da istom nije prezentirano na koji način će se utvrditi iznos naknade. Istaknuo je kako je tuženik, trgovac, i prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita da je imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom,a da su u pitanju razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva, a koji troškovi se pokrivaju tom naknadom. Dakle, naknada za obradu kreditnog zahtjeva je naknada za njegovu uslugu, na koju Tuženik ima pravo sukladno njegovim internim propisima sastavljenim u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i ZZP, koji uređuju pitanje naknade obrade kredita U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 120/17) od 13. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu toga Zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) dopuštena je naknada za obradu kredita, te je preciznije definirana ta naknada. Nadalje, nesporno je da je iznos naknade obrade kredita tužitelju bio poznat odmah prilikom sklapanja ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koji iznos je tužitelj potpisom ugovora o kreditu prihvatio. Sam iznos ulazne naknade koji se ovom tužbom potražuje (123,27 EUR-a) u odnosu na isplaćeni iznos kredita od 19.841,85 CHF ne predstavlja iznos koji bi u tolikoj mjeri bio značajan za ravnotežu među strankama da bi mogao opravdati sudsko propitkivanje zakonitosti i transparentnosti pregovaranja u procesu ishođenja kredita, te je očigledno jedina motivacija tužitelja ishođenje parničnog troška. Slijedom navedenoga, čl. 11.3 Ugovora o kreditu ne predstavlja ništetnu odredbu pa se predlaže kao uvodno.

3. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništetna i bez pravnog učinka odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, a kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 1,00 % od iznosa kredita za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazna naknada.

4. Stranke su popisale parnični trošak.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011966026 od 27. rujna 2006.(dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.841,85 a da je ugovorena redovna kamata 4,99% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

7. Sporno je radi li se o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, vezano za zahtjev tužiteljice koja traži takvo utvrđenje, ne i isplatu ove plaćene ulazne naknade.

8. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu 9011966026 od 27. rujna 2006 zaključenog između stranaka sa svom pripadajućom dokumentacijom i saslušanje tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

9. Pregledom Ugovora o kreditu broj 9011966026 od 27. rujna 2006 između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora odnosno banke, utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i to na iznos od 19.841,85 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseci. Čankom 11.3. ugovorena je tzv. ulazna naknada odnosno da se 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno, a člankom 3. da se ista naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. Tužiteljica u svom iskazu na ročištu 21. svibnja 2025. iskazala da je podigla namjenski kredit 2006. za kupnju motornog vozila, da joj je ponuđen kredit u „švicarcu2 kao najstabilnijoj valuti na tržištu, da je ugovor ponuđen pripremljen tako da nije imala mogućnost promjene sadržaja ugovora, da je kredit podigla jer joj je trebao novac, otplatila ga je prije cca 7 godina, ali da su se financijske obveze iz istog za nju pokazale jako teške te da je u konačnici više platila nego li je to ugovoreno. Auto kuća koja je s bankom imala dogovorni poslovni odnos je upravo uputila na kreditiranje, ona da je donijela papire a banka je navedeno procjenjivala. Ugovor da je pročitala misli da ga je tad razumjela ali da joj je pšonuđen kao gotov u smiuslu „uzmi ili ostavi“. Na upit tuženika je li tražila objašnjenje djelatnika banke o sadržaju ugovora, odgovorila je koliko se sjeća da nije. Također da joj nije bila jasna otplata ulazne naknade jer da joj je sve predočeno kao „jedan paket“-

11. Iskaz tužitleljice ovaj sud ovjenjuje vjerodostojnim , životnim i uvjerljivim u smislu toga da joj kod potpisa ugovora s tuženikom nije omogućeno obrazloženje ugovornih stavki niti joj je dana mogućnost izmjene ugovorne odredbe ovo u smislu da joj je kako je i sama kazala ugovor kao jedinstvena unaprijed pripremljena sadržajan cjelina dan na potpis pri čemu joj se tako nije i razložilo što to znači ulazna naknada i kakav utjecaj ista ima na otplatu kredita. To što je ugovor prije potpisa tužitlejica pročitala, nema utjecfaj na drugačiji stav suda ovo iz razlgoa što imenovana, koja nije financijskog stručnog obrazovanja, nije u trenutku potpisa ugovora znanja o posljedicama na konačnu financijsku isplatu kredita i otplatu u smislu utužene predmetne ulazne naknade.

12. Stoga ovaj sud uvjerljivim nalazi činjenicu da tužitlejica nije znala što je tzv. ulazna naknada, da nije o tome imala nekih saznanja, da je znala da mora plaćati kamate na kredit, a o ovome da se nije posebno ni razgovaralo.

13. Činjenica što joj je auto kuća kod koje je kupovala motorno vozilo ukazalo na kreditiranje tuženika ne isključuje pri tom odgovornost tuženika koji je ugovorna strana, dok auto kuća to nije.

14. Za navesti je da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

15. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

16. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

17. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16). Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Što se tiče odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, valja se pozvati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

19. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

20. Dakle, jasno je i da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a takva je i odredba o tzv.ulaznoj naknadi, dakle, analognom primjenom citiranih odluka i vezano za sva utvrđenja u ovom postupku i stav ovog suda.

21. Nadalje, što se tiče zahtjeva vezanog za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu vezano za tzv.ulaznu naknadu od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno, sud drži da se radi o ništetnoj odredbi. Naime, o ovoj odredbi tužiteljica prilikom zaključenja pravnog posla nije mogla posebno pregovarati, radi se o jednostavno rečeno odredbi koju je tužiteljica morala prihvatiti kod zaključenja ovog pravnog posla, i to u novčanom iznosu koji je tuženik iskazao u postotku od iznosa koji tužitelju stavlja na raspolaganje, a ničim, ni tada, a ni tijekom postupka ne dokazuje koje je to izdatke u pogledu zaključenja ovog pravnog posla imao i što ta ulazna naknada u biti u stvarnosti predstavlja. Profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a naknada u ovom slučaju zaista predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača, analogno se na ovo primjenjuju citirane odluke u kolektivnom sporu, osim po pitanju početka tijeka zastare vezano za isplatu odnosno vraćanje iznosa plaćene ulazne naknade.

22. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi se o troškovima obrade za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, što nije niti transparentno niti može biti proporcionalno. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, ali čl.1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na ugovoreni način. Dakle, u ovom slučaju radilo bi se o naknadi koji bi predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, nepoštenoj ugovornoj odredbi na štetu potrošača o kojoj potrošač i nije mogao pregovarati. Za navesti je i to da se tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni iznos kredita, što također nije dopušteno i pošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita, tužitelju zaista pripada pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade, odnosno u ovom slučaju sukladno zahtjevu pravo na utvrđenje da se radi o ništetnoj odredbi koja ne proizvodi pravne učinke. Dakle, što se tiče prigovora zastare, za navesti je da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, ne primjenjuje se početak tijeka zastare vezano za pravomoćnost odluka u kolektivnom sporu po pitanju promjenjive kamatne stope i valute CHF, u ovom slučaju ulazne naknade početak zastare se drugačije sagledava, nego u navedena druga dva slučaja.

23. Prigovor zastare za ovu ulaznu naknadu nije osnovan, a sve vezano za stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-47/2020 održanoj 30.siječnja 2020.godine, po kojem za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Dakle, zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik primio od tužitelja temeljem ove ništetne odredbe nije postavljen, a zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe se ispituje i o njemu se odlučuje u ovom postupku, a za navesti je da pravo na pozivanje na ništetnost ne zastarijeva.

24. Tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se temeljem odredbe čl.328. ZOO- a to pravo ne gasi. Dakle, prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, tužitelj traži utvrđenje da je predmetna odredba o ulaznoj naknadi ništetna odredba. Tužitelj ima status potrošača u ovom sporu i predmetnom pravnom poslu, radi se o namjenskom kreditu za kupnju automobila.

25. Tuženik na kojem je teret dokaza, odustao je od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke slijedom čega, a pozivom na članak 219 ZPP-a taj dokaz sud nije izvodio. Također nije se izvodio niti dokaz vještačenjem po knjigovodstvenom financijskom vještaku budući da tuženik nije posebno osporio visinu zatraženog toč 2. tužbenog zahtjeva pa se od ovog dokaznog prijedloga odustalo pozivom na članak 10 ZPP-a, a sud vezan tužbenim zahtjevom (članak 2. ZPP-a) prihvatio je i dosudio tužiteljici iznos na način kako je to i zatražila pri čemu je za kazati da je prethodno jednostavnom matematičkom operacijom lako provjereno da visinu zatraženog iznosa odgovara 1.00 % na iznos ukupnog kredita.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i članka 155. u svezi s člankom 164 stavak 1 i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), u svezi Tarife o nagradama za rad odvjetnika ( „Narodne novine“, br 138/23 dalje OT) obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima održanim dana 10. travnja 2025. i 21. svibnja 2025., te trošak podneska od 24. veljače 2025. svaka radnja od po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje konačan iznos od 800,00 EUR, na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 200,00 EUR, tako da je konačno tuženik obvezan tužitelju na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od 1.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka . Naime, na temelju odredbe članka 11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužiteljica je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi koju propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, što je ovdje slučaj te tužiteljica ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.

U Trogiru, 1.srpnja 2025. godine

S U T K I NJ A

Mirna Veža

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka, odnosno e komunikacijom, za osobe obvezne na isto ( članak 106. a stavak 5. ZPP-a).

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

3. u spis