REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-3870/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika ŠC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju kao punomoćnici odvjetnici iz Ljubičić-Vrdoljak & Partneri Odvjetničko društvo d.o.o. Split, protiv tuženika-protutužitelja DIAMOND INVEST d.o.o., OIB: 31466420284, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Jelaković, odvjetnik u Varaždinu, radi isplate i naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 6.svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 1.srpnja 2025. na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

I – Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 3.334,66 EUR (ranije 25.125,00 kn), sa zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i to počevši od dana 22.7.2022 godine pa do isplate, te mu u istom roku naknaditi parnični trošak."

II - Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tužitelju/protutuženom ŠC, s prebivalištem u [adresa], osobni identifikacijski broj (OIB): [osobni identifikacijski broj] da tuženiku/protutužitelju društvu DIAMOND INVEST d.o.o., sa sjedištem u [adresa], osobni identifikacijski broj (OIB): 31466420284 na ime naknade štete isplati iznos od 1.669,65 EUR, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 28. srpnja 2022. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a u slučaju promjene kamatne stope u skladu s člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tužitelju/protutuženiku da tuženiku/protužitelju, naknadi troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a u slučaju promjene kamatne stope u skladu s člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana."

III - Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 24.10.2022. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 25.125,00 kuna (sad 3.334,66 EUR). Tužba se činjenično u bitnom temelji na tome: da je tužitelj tuženiku uplatio utuženi iznos; da se prijedlozi tuženika i uvjeti za sklapanje ugovora nisu ispunili pa nije došlo do sklapanja ugovora; da tuženik nije vratio tužitelju utuženi iznos unatoč pozivima da to učini.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva i pritom u bitnom naveo: da nije pasivno legitimiran; da je tužitelj doista uplatio na račun tuženika 25.000,00 kuna na ime predujma ugovora o nalogu s nalogom da tuženik (koji se bavi posredovanjem u kupnji motornih vozila) proslijedi dalje novac u ime i za račun tužitelja; da je PC kontaktirao tuženika i odabrao vozilo te tražio da buduća dokumentacija bude na ime tužitelja; da je tuženik kod njemačkog trgovca izvršio narudžbu za vozilo i dostavio ponudu tužitelju koji je uplatio predujam kako bi vozilo bilo rezervirano do realizacije leasinga na ime tužitelja; da je tuženik njemačkom trgovcu uplatio ukupno 5.000,00 EUR tj. 12.580,01 kuna više od iznosa predujma koji je uplatio tužitelj; da je tužitelj odustao od nabave vozila putem leasinga te je time tuženik prouzročio štetu od 12.580,01 kuna glede kojeg iznosa postavlja protutužbeni zahtjev. Navedeni zahtjev je podneskom od 22.5.2024. precizirao u EUR-ski iznos.

2.1.Tužitelj se protivio protutužbi obrazlažući to razlozima koje je naveo u svojoj tužbi.

3.Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu, koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, te saslušanjem stranaka i svjedoka PC.

Ovaj sud nije, sukladno traženju tuženika iz podneska, od nadležnog ministarstva tražio da se pribavi podatak o sadržaju njemačkog prava budući da tužitelj nije osporavao valjanost odredbe u svezi koje tuženik postavlja taj prijedlog. Nadalje, ni suočenje stranaka i svjedoka nije bilo nužno jer su stranke i svjedok dostatno saslušani o spornim okolnostima.

3.1.Tužbeni zahtjev nije osnovan. Protutužbeni zahtjev nije osnovan.

4.Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa stečenog bez osnove te protutužbeni zahtjev za naknadu štete.

4.1.Među strankama nije sporno da je tužitelj uplatio tuženiku iznos od 25.000,00 kuna i da je prije podnošenja tužbe tuženik otklonio obvezu povrata, a sporno je na čijoj strani je krivnja zbog toga što kupoprodaja vozila nije realizirana i posljedično tome postoji li obveza neke od stranaka da se isplate utuženi iznosi.

4.2.U ovom postupku mjerodavne su niže citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO).

5.U postupku je utvrđeno sljedeće:

Iz naloga za plaćanje od 22.7.2022. je vidljivo da je tužitelj tuženiku uplatio 25.000,00 kuna, a preostali iznos od 125,20 kuna se odnosi na naknadu banci za obavljanje novčane transakcije.

5.1.Iz potvrde o plaćanju u inozemstvo od 27.7.2022. je vidljivo da je tuženik njemačkom trgovačkom društvu Jürgens GmbH uplatio 5.000,00 EUR.

5.2.Iz snimki zaslona komunikacije putem mobitela (list 15-18 spisa) je vidljivo da je komunikaciju s tuženikom vršio PC koji je u toj komunikaciji, u razdoblju od svakako prije 21.7.2022. (jer se ne vidi datum slanja poruka prije tog datuma) pa do 26.7.2022., tuženiku izjavio, citira se, "ja večeras odlučujemo i ujutro zovem za pokrenite kupnju", "prije ću bijelog, ali još ću malo razmislit večeras i ujutro konačan odgovor i idemo pa će te me uputite za leasing itd", "evo vam broj od mog kuma koji je nosio leasinga pa da ga kontaktiraju". Također, tijekom te komunikacije dostavio je svoju i tužiteljevu e-mail adresu te fotografiju tužiteljeve osobne iskaznice.

5.3.Dana 22.7.2022. tuženik je tužitelju, PC i dvojici djelatnika OTP Leasing e-mailom dostavio ponudu za vozilo Mercedes GLC 220d u kojoj je kao cijena naveden iznos od 476.822,26 kuna (63.285,19 EUR).

Prethodno je 21.7.2022. Jürgens GmbH tuženiku izdao narudžbenicu (list 34-41) za to vozilo koju narudžbenicu je tuženik potpisao i pečatom ovjerio 22.7.2022. U toj narudžbenici je navedeno da tuženik potpisom izjavljuje da je suglasan s poslovnim uvjetima Jürgens GmbH.

5.4.Tužitelju je OTP Leasing d.o.o. e-mailom dana 26.7.2022. (list 70-72) dostavio (uz napomenu da se dostavlja najčešći tip financiranja jer nisu imali informacije kakav model financiranja želi) informativni izračun na 60 mjeseci uz 20% učešća, a tužitelj je odgovorio da bi mu odgovaralo da plati u 3 rate, jednu odmah, jednu nakon godinu dana i zadnju drugu godinu od početka plaćanja. Iz te prepiske je vidljivo da je tužitelj e-mail primljen 26.7.2022. u 22:24 sati, na koji je odgovorio u 23:10 sati, 19 minuta kasnije proslijedio PC.

5.5.Dopisom od 24.11.2022. društvo Jürgens GmbH je pozvalo tuženika da preuzme predmetno vozilo do 9.12.2022. i obavijestilo ga da će po proteku roka zahtijevati naknadu štete u iznosu od 10% cijene tj. 4.800,00 EUR koje pravo je i konzumiralo 14.12.2022. izdavanjem računa tuženiku. Navedeni postotak od 10% na ime naknade štete je naveden i u Uvjetima kupoprodaje rabljenih vozila. Sve navedeno je vidljivo iz tih isprava (list 47-59).

5.6.Tužitelj je dana 12.9.2022. preuzeo vozilo Mercedes GLC uzeto dana 30.8.2022. na leasing putem Mobil Leasing d.o.o. za ukupan iznos od 67.972,68 EUR. Navedeno je vidljivo iz dokumentacije o tom leasingu (list 69, 73-81).

5.7.Svjedok PC je u iskazu izjavio: da je kontaktirao tuženika u svezi uvoza vozila iz Njemačke, ali ne radi uvoza vozila za sebe, već za tužitelja jer je tužitelj poprilično zauzet poslom, a i on se više razumije u vozila pa ga je tužitelj zamolio da na internetu potraži neko vozilo za uvoz koje bi mu odgovaralo; da je nakon pronalaska vozila na njemačkim internetskim oglasnicima kontaktirao sam tuženika koji se bavi uvozom vozila i u komunikaciji s g. ZC doznao je da je moguće uvesti vozilo i da se plati na leasing, s tim da je tužitelju odgovaralo da plaćanje leasinga bude na dvije rate, tj. u svakoj godini po jedna rata; da je tuženik tražio uplatu pologa od 20.000,00 kuna, a tužitelj je uplatio čak i više, tj. 25.000,00 kuna; da ga je nakon nekih sedam dana nazvala izvjesna gospođa Š iz OTP leasinga i priopćila mu da kupnja tog vozila na leasing na dvije rate nije moguća, već da bi bila jedino moguća ako se leasing odnosi na sedam godina; da ni on ni tužitelj nisu odabrali tu leasing kuću već je njih kontaktirao tuženik i dao sve potrebne podatke pa je zbog toga dotična zvala njega; da je prenio tužitelju obavijest OTP leasinga da nije moguć leasing na dvije godine, već na sedam godina, ali to njemu nije odgovaralo jer bi se na taj način cijena povećala zbog plaćanja kamata za daljnjih 7.000,00 eura; da je o stavu tužitelja da mu ne odgovara leasing na sedam godina obavijestio dotičnu gđu Š, a tužitelj je prema saznanjima svjedoka osobno priopćio tuženiku da mu ne odgovara kupovina tog vozila po tim leasing uvjetima; da se kasnije samo telefonski čuo s predstavnikom tuženika u svezi povrata uplaćenog pologa na što je on govorio da je dug još čak i veći; da nigdje u dokumentaciji nije bilo evidentirano tj. napisano da bi se taj uplaćeni polog mogao zadržati; da je on u komunikaciji s g. ZC koji je predstavnik tuženika dogovorio da bi se cijena vozila platila u dvije rate, a tek je naknadno gđa iz banke počela spominjati leasing na sedam godina.

5.8.Tužitelj je u iskazu naveo: da ostaje pri svojim tvrdnjama iz tužbe i iznesenim tijekom postupka; da je PC po njegovom nalogu, jer je bio zauzet poslovima, na oglasniku tražio vozilo koje bi mu odgovaralo te je tako pronašao i predmetni oglas tuženika i stupio u kontakt s tuženikom; da je predstavnik tuženika PC kazao kako posluje s jednom leasing kućom, te da bi se vozilo moglo nabaviti tako da se plaćaju mjesečne rate i to kroz razdoblje od nekih dvije do tri godine, što je tužitelju odgovaralo; da je uplatio 25.000,00 kuna iako je traženo da uplati samo 20.000,00 kuna, ali kasnije se ispostavilo da nije bilo moguće kupiti vozilo na leasing uz otplatu na 2-3 godine, već isključivo na 7 godina što mu nije odgovaralo jer bi se na taj način cijena vozila dosta povećala doslovno na 73.000,00 EUR; da je kasnije kupio vozilo uvezeno iz Njemačke kod ovlaštenog prodavača Mercedesa s tim da su mu oni kazali da predujam vraćaju ako se ne realizira kupnja; da mu je tuženik kazao koliko novca je uplatio njemačkoj firmi kod koje je trebao kupiti vozilo tek nakon što se obratio tuženiku i tražio vraćanje uplaćenih 25.000,00 kuna; da do realizacije ove kupnje nije došlo isključivo zbog toga što su se promijenili uvjeti leasing kuće koja nije htjela odobriti prodaju vozila na 2-3 godine već isključivo na sedam godina; da je djelatnike iz leasing kuće kontaktirao PC i on je većinom obavljao svu komunikaciju u tužiteljevo ime, a on je jedino zvao tuženika kad je tražio natrag svoj novac; da ne zna da bi tuženik radio s velikim brojem leasing kuća, potvrdio je da mu je tuženik u telefonskom razgovoru potvrdio da mogu tražiti dalje kod nekih drugih leasing kuća, na što je tužitelj odgovorio da nema smisla tražiti dalje kad ova leasing kuća za koju se govorilo da će 100% odobriti kupnju prema uvjetima koji odgovaraju tužitelju nije pristala na te uvjete; da je navedeno vozilo koje je trebao kupiti preko tuženika on odabrao nakon što mu je prethodno isto predložio PC; da je vozilo bilo namijenjeno njemu, a ne PC koji je samo obavljao traženje vozila jer je tužitelj bio previše zauzet poslom.

5.9.Zakonski zastupnik tuženika ZC je u iskazu izjavio: da ostaje pri svojim tvrdnjama iznesenim u odgovoru na tužbu i tijekom postupka; da se 20 godina bavi poslom uvoženja vozila iz inozemstva i to po narudžbi kupaca te posluje sa svim leasing kućama u [adresa]; da sve leasing kuće kad netko pokaže interes za kupnju vozila za leasing najprije provjere kreditnu sposobnost kupca; da je u konkretnom slučaju tužiteljev kum PC se tuženiku obratio da traži vozilo za uvesti s tim da je govorio kako bi s obzirom na potencijalne probleme sa svojom kreditnom sposobnošću vozilo kupio na ime tužitelja; da se leasing odobrava nakon što se auto- kući u [adresa] uplati predujam i tek nakon što je leasing odobren vozilo se dovozi u Hrvatsku; da na narudžbenicama auto-kuće iz Njemačke u pravilu piše da se u slučaju odustanka od kupnje gubi pravo na povrat uplaćenog iznosa; da je on znao da će tužitelj odustati od kupnje ovog vozila, ne bi nikad vršio plaćanje predujma njemačkoj auto-kući u koji predujam je uključen i njegov osobni novac koji potražuje protutužbom; da tužitelj netočno tvrdi da bi leasing kuće zahtijevale da leasing bude na sedam godina jer se za privatne osobe leasing obično kreće u razdoblju od tri ili pet godina; da je do toga da na kraju nije realizirana kupnja predmetnog vozila došlo, kako je njemu prezentirano, zbog toga što tužiteljeva supruga nije bila suglasna da se vozilo kupi na leasing za tužiteljevog kuma, a to je čuo od tužitelja kad ga je kontaktirao vezano za povrat predujma koji je uplatio; da otkako se bavi ovim poslom, niti jedan kupac nije odustao od kupnje zbog nekakvih problema s leasing kućom jer ako ga je nešto iskustvo naučilo onda je to da se sa nekim drugim leasing kućama uvijek može pronaći zajednički jezik i odgovarajući uvjeti ako slučajno u prvoj leasing kući nisu odgovarajući uvjeti; da nema nikakve logike zašto bi on dodavao i svoj novac i plaćao njemačkoj auto-kući ako je mislio da neće biti realiziran taj ugovor jer bi na taj način sam sebe oštećivao i mogao bi odmah zatvoriti firmu; da nije protiv njemačke auto-kuće pokretao sudske postupke radi povrata iznosa koji je uplatio i to zbog toga jer u narudžbenici jasno piše da uplaćeni predujam se ne vraća ukoliko ne dođe do realizacije ugovora; da tuženik vozilo nije uvezao jer nije imao kupca za to vozilo tj. tuženik uvozi točno određena vozila koja kupci odaberu; da mu se čini da je tuženik osnovan 2016., ali se s firmom koju je osnovao 2008. te još jednom firmom otprije bavio uvozom vozila; da je njegova djelatnica uputila tužitelja i njegovog kuma da kontaktira OTP Leasing, budući da najčešće posluju s tom leasing kućom i Impuls Leasingom kad su u pitanju kupci vozila te djelatnica tuženika pripremi ponudu, a dalje je na potencijalnom kupcu da se dogovara s leasing kućom oko uvjeta leasinga; da nije točno da je on od tužitelja tražio uplatu 20.000,00 kuna predujma, već je tražio uplatu od 5.000,00 EUR kako je tražila njemačka auto-kuća, a kad je tužitelj uplatio 25.000,00 kuna, tuženik je morao od svojih sredstava nadodati razliku do 5.000,00 EUR i to zbog toga jer bi njemačka auto kuća već sutradan odustala od te narudžbe i prodala automobil nekome drugome te je osim toga uplatio od svojih novaca tu razliku kako bi zadržao i neki svoj kredibilitet kod auto kuće koji je u međuvremenu izgubio zbog toga što nije preuzeo vozilo koje je bilo naručeno te jednostavno nije htio da propadne narudžba tužitelju; da ni on ni tuženikova djelatnica nisu s tužiteljem dogovarali na koji broj godina bi bilo kupljeno vozilo na leasing, već je to stvar dogovora kupca i leasing kuće ovisno o financijskim mogućnostima kupca.

5.10.Svjedok PC je još jednom, dopunski saslušan te je tad izjavio: da je on u telefonskom razgovoru s djelatnikom tuženika dogovorio da tužitelj predmetno vozilo kupi na leasing na dvije rate te su bili upućeni na kontakt gospođe iz OTP Leasinga koja je kazala da s obzirom na visinu tužiteljeve plaće nije moguće odobriti leasing na dvije rate, već na 7 godina, što tužitelju nije odgovaralo; da njemu u razgovorima s djelatnicima tuženika nakon toga nije bilo spominjano ni nuđeno da se pokuša preko nekih drugih leasing kuća ishoditi leasing; da bi cijena vozila da se isto uzimalo na leasing na dvije godine bila oko 63.000,00 eura, a na leasing na 7 godina bi bila oko 71.000,00 eura; na upit o cijeni vozila koja se spominje u iznosu od 48.000,00 eura u jednom od oglasa, naveo je da je tražeći vozilo za tužitelja na njemačkim internetskim stranicama pronašao 4-5 vozila koja su bila zanimljiva, imala su različite cijene, a na kraju je tužitelj odabrao za kupnju ovo predmetno vozilo; da je baš on za tužitelja tražio vozilo jer se on od njega više razumije u automobile, a osim toga tužitelj je bio zauzet svojim poslom radom na naplatnim kućicama auto ceste u Dugopolju, a svjedok ima više slobodnog vremena jer je vlasnik firme koja se bavi ugostiteljstvom, tj. drži restoran; na upit o povezanosti tužiteljeve supruge s time što nije realizirana ova kupnja vozila, naveo je da mu je tužitelj kazao što je u iskazu rekao tuženikov predstavnik te je iznenađen tom izjavom jer tužiteljeva supruga nije bila na nijedan način uključena u poslove koji se tiču ovog vozila; da su navodi o nekakvim svjedokovim problemima s kreditnom sposobnošću potpuna besmislica jer on i sad ima vozilo BMW X2 koje je uzeo na leasing na tri godine, a prije toga je imao vozilo Mazda X5; da je mogao uzeti vozilo na svoje ime bez problema i onda kad je tužitelj planirao kupiti predmetno vozilo preko tuženika jer sasvim dovoljno zarađuje i ima firmu u vlasništvu već 20 godina; da ne zna točno kolika je tužiteljeva plaća jer nikad nisu o tome pričali, ali s obzirom u kojoj firmi je zaposlen, pretpostavlja da nije ispod 1.000,00 eura, ali tad u vrijeme kupnje vozila nije bila dovoljno visoka da se odobri leasing na dvije godine; da je tužitelj kasnije kupio vozilo iste marke koje je planirao kupiti preko tuženika, a prije toga je imao u vlasništvu Renault Clio; da je tužitelj Mercedesa kojeg je kasnije kupio od Autokuće Jolly prodao i danas vozi Mazda CX30; da je svjedok Mercedesa kupio od tužitelja, potom ga ubrzo prodao i kupio Mazdu CX5 koju je prodao i kupio sadašnjeg BMW-a kojeg vozi; da poruke poslane preko WhatsApp-a koje glase "prije ću bijelog...i ujutro konačan odgovor" su zapravo bile sve izjave tužitelja, a ne svjedokove jer je svjedok za tužitelja tražio vozilo; da raspolaže dokazima o pisanoj komunikaciji s djelatnicima OTP Leasinga te je prisutnima u sudnici predočio svoje poruke od 29.7.2022. putem WhatsApp-a koje glase " Š oprostite ali neću moći za sada realizirati leasing jer od mog ovog prijatelja ŠC postoje neka opterećenja još 8 mjeseci za koja ni on nije znao. Neki sindikalni kredit pa su mu iz firme javili da po ovim uvjetima neće moći proći. Morat ću odustati nažalost za sada, izvinjavam se na uloženom tvom vremenu."; da nema saznanja o tome da bi e-mailom dana 26.7.2022. bila poslana ponuda za leasing na pet godina jer nema logike da bi kasnije tri dana dobio ponudu na 7 godina.

6.S obzirom na sadržaj izvedenih dokaza, odlučeno je kao u izreci zbog sljedećih razloga.

Prije svega, treba reći da je ovaj sud mišljenja kako je točna tvrdnja tuženika da je zapravo (prikriveni) kupac predmetnog vozila trebao biti PC, a ne tužitelj.

6.1.Na takav zaključak ovaj sud navode sljedeće činjenice. Tužitelj je, prema neosporenom iskazu PC, zaposlen na naplatnim kućicama na autocesti. Blagajnik naplate cestarine ima plaću od oko 1.250,00 EUR bruto (prema čl.62.st.5., čl.64.st.1. i 3., čl.67.st.1.Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste - javno dostupan na stranicama Nezavisnog cestarskog sindikata) što znači da je neto plaća barem 10-20% manja. Prije nego li je započela komunikacija s tuženikom oko uvoza vozila Mercedes GLC 220d (koji je prema ponudi koštao oko 63.000,00 EUR) tužitelj je imao vozilo Renault Clio (koji novi danas prema javno dostupnim cijenama košta oko 20.000,00 EUR), a trenutno tužitelj ima vozilo Mazda CX30 (koji novi danas prema javno dostupnim cijenama košta oko 37.000,00 EUR). Isto tako, u vrijeme interesa za predmetno vozilo tužitelj je imao opterećenje plaće zbog sindikalnog kredita. Ovom sudu zvuči doista nelogično da bi netko tko radi na naplatnim kućicama za gore navedenu plaću i uzima sindikalne kredite kupovao luksuzno vozilo od 60-ak tisuća eura koje je triput skuplje od vozila koje u tom trenutku imao. S druge strane, u komunikaciju s tuženikom i leasing kućom je uključen svjedok PC koji je poduzetnik i sklon posjedovanju luksuznijih vozila (tvrdi da sad ima BMW X2, a ranije Mercedes GLC 220d) i čija komunikacija s tuženikom upućuje na to da je on birao vozilo i kasnije naveo tužitelja kao nositelja (korisnika) leasinga. Uostalom, činjenica da je oko mjesec dana kasnije na tužiteljevo ime kupljeno od drugog prodavača vozilo Mercedes GLC 220d koje je poslije svjedok PC kupio od tužitelja i nedugo zatim opet prodao upućuje na zaključak kako je ta svjedokova kupovina vozila od tužitelja očito bila formalne naravi kako bi svjedok mogao biti u dokumentaciji evidentiran kao vlasnik vozila za daljnju prodaju istoga.

Uostalom, i intonacija poruka citiranih pod toč.5.2. i 5.10., a naročito potonje spomenute poruke, upućuje na to da se vozilo kupovalo za svjedoka PC.

6.2.Ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja i svjedoka da je s tuženikom bila dogovorena kupovina vozila tako da leasing traje 2 godine i da je ponuda leasinga na 7 godina bila razlog koji je odvratio tužitelja od kupovine. Naime, isti dan 26.7.2022. kad je svjedok PC tuženiku dostavio kontakt podatke tužitelja leasing kuća je sastavila ponudu na 5 godina leasinga uz napomenu da nisu imali informacije o željenom modelu financiranja što upućuje na to da nije postojao prethodni dogovor između tužitelja (ili svjedoka PC) i tuženika o trajanju leasinga.

6.3.Dakle, za zaključiti je na kraju da je prikriveni kupac vozila bio PC (a tužitelj samo formalno naveden kao potencijalni kupac) i da su razlozi odustanka od kupnje predmetnog vozila od tuženika bili očigledno negdje u internom odnosu tužitelja i svjedoka PC.

Neovisno od toga je li razlog odustanku možda neslaganje tužiteljeve supruge s aranžmanom kupnje vozila za drugoga (što je tuženik isticao), problem s opterećenošću plaće sindikalnim kreditom ili pak nezadovoljstvo tužitelja (ili svjedoka PC) ponuđenim modelom financiranja leasinga, krivnja zbog toga što uvoz vozila na kraju nije realiziran svakako nije na strani tuženika.

Odnos tužitelja i tuženika je zapravo odnos nalogodavca i nalogoprimca u smislu čl.763.ZOO. Prema čl.772.ZOO tužitelj je bio dužan predujmiti određeni iznos što je i učinio uplatom 25.000,00 kuna, ali taj iznos je tuženik kao nalogoprimac proslijedio njemačkoj auto-kući koja ima svoje uvjete poslovanja po kojima u slučaju odustanka od narudžbe pridržava pravo na naknadu štete od 10% od iznosa cijene. Dakle, kako je tužitelj (bilo samoinicijativno, bilo po uputi PC) odustao od kupnje, to je navedeni uplaćeni iznos njemačka auto-kuća s pravom zadržala kao naknadu štete te taj iznos ni po kojoj odredbi tužitelj ne može potraživati natrag od tuženika. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev i ujedno se ističe da dio utuženog iznosa otpada na naknadu banci za obavljanje novčane transakcije koji iznos također tužitelj ne može potraživati od tuženika jer tu naknadu nije stekao tuženik.

6.4.Glede protutužbenog zahtjeva, treba reći da bi isti bio neosnovan i to s obzirom na odredbu čl.774.ZOO. Naime, tuženik je nedvojbeno njemačkoj auto-kući uplatio 1.669,65 EUR povrh iznosa koji je tuženiku predujmio tužitelj tj. razliku između 25.000,00 kuna i 5.000,00 EUR. Međutim, ovaj sud je mišljenja da je tu štetu (u vidu novčanog gubitka) tuženik sam sebi skrivio zbog toga što nije bio dužan svojim novcem financirati naručivanje vozila već je puni iznos predujma trebao tražiti od tužitelja. Utoliko tuženik ne može osnovano tražiti od tužitelja da mu naknadi navedeni iznos pa je odbijen protutužbeni zahtjev.

7.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.4.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) budući da su odbijeni zahtjevi obaju stranaka.

U Splitu, 1.srpnja 2025.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika