REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-630/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Željki Brandt, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnici u Slavonskom Brodu, Petra Krešimira IV. br. 9, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 27. ožujka 2025. zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja ĐC, osobno i punomoćnice tužitelja Željke Brandt, odvjetnice u Slavonskom Brodu i zamjenika punomoćnika tuženika EC, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu Josipa Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave presude, 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012597432 od 13. lipnja 2007. godine sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, kao kreditora i tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], solemniziranog po javnom bilježniku Ruži Medunić pod brojem: OV-10905/2007 dana 13. lipnja 2007. godine, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 75.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita i kamata u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, isplatiti tužitelju ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime stečenog bez osnove iznos od 21.501,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-18,10 EUR od 16.01.2009. godine do isplate,

-16,86 EUR od 16.02.2009. godine do isplate,

-9,02 EUR od 16.03.2009. godine do isplate,

-10,67 EUR od 16.04.2009. godine do isplate,

-13,03 EUR od 16.05.2009. godine do isplate,

-5,05 EUR od 16.06.2009. godine do isplate,

-7,31 EUR od 16.07.2009. godine do isplate,

-5,10 EUR od 16.08.2009. godine do isplate,

-8,39 EUR od 16.09.2009. godine do isplate,

-5,49 EUR od 16.10.2009. godine do isplate,

-8,33 EUR od 16.11.2009. godine do isplate,

-7,08 EUR od 16.12.2009. godine do isplate,

-15,41 EUR od 16.01.2010. godine do isplate,

-86,13 EUR od 16.02.2010. godine do isplate,

-19,73 EUR od 16.03.2010. godine do isplate,

-24,20 EUR od 16.04.2010. godine do isplate,

-32,70 EUR od 16.05.2010. godine do isplate,

-31,25 EUR od 16.06.2010. godine do isplate,

-46,42 EUR od 16.07.2010. godine do isplate,

-45,27 EUR od 16.08.2010. godine do isplate,

-61,89 EUR od 16.09.2010. godine do isplate,

-52,08 EUR od 16.10.2010. godine do isplate,

-56,36 EUR od 16.11.2010. godine do isplate,

-75,26 EUR od 16.12.2010. godine do isplate,

-73,12 EUR od 16.01.2011. godine do isplate,

-67,45 EUR od 16.02.2011. godine do isplate,

-76,77 EUR od 16.03.2011. godine do isplate,

-70,64 EUR od 16.04.2011. godine do isplate,

-80,62 EUR od 16.05.2011. godine do isplate,

-97,64 EUR od 16.06.2011. godine do isplate,

-120,10 EUR od 16.07.2011. godine do isplate,

-143,37 EUR od 16.08.2011. godine do isplate,

-107,30 EUR od 16.09.2011. godine do isplate,

-96,33 EUR od 16.10.2011. godine do isplate,

-95,64 EUR od 16.11.2011. godine do isplate,

-101,39 EUR od 16.12.2011. godine do isplate,

-109,04 EUR od 16.01.2012. godine do isplate,

-112,03 EUR od 16.02.2012. godine do isplate,

-107,62 EUR od 16.03.2012. godine do isplate,

-108,33 EUR od 16.04.2012. godine do isplate,

-111,30 EUR od 16.05.2012. godine do isplate,

-113,00 EUR od 16.06.2012. godine do isplate,

-109,55 EUR od 16.07.2012. godine do isplate,

-108,00 EUR od 16.08.2012. godine do isplate,

-100,75 EUR od 16.09.2012. godine do isplate,

-107,76 EUR od 16.10.2012. godine do isplate,

-111,62 EUR od 16.11.2012. godine do isplate,

-109,18 EUR od 16.12.2012. godine do isplate,

-102,26 EUR od 16.01.2013. godine do isplate,

-105,75 EUR od 16.02.2013. godine do isplate,

-105,77 EUR od 16.03.2013. godine do isplate,

-112,35 EUR od 16.04.2013. godine do isplate,

-97,85 EUR od 16.05.2013. godine do isplate,

-99,60 EUR od 16.06.2013. godine do isplate,

-100,20 EUR od 16.07.2013. godine do isplate,

-99,93 EUR od 16.08.2013. godine do isplate,

-103,62 EUR od 16.09.2013. godine do isplate,

-106,03 EUR od 16.10.2013. godine do isplate,

-107,18 EUR od 16.11.2013. godine do isplate,

-111,63 EUR od 16.12.2013. godine do isplate,

-106,73 EUR od 16.01.2014. godine do isplate,

-110,20 EUR od 16.02.2014. godine do isplate,

-113,21 EUR od 16.03.2014. godine do isplate,

-110,52 EUR od 16.04.2014. godine do isplate,

-107,27 EUR od 16.05.2014. godine do isplate,

-108,13 EUR od 16.06.2014. godine do isplate,

-110,83 EUR od 16.07.2014. godine do isplate,

-111,73 EUR od 16.08.2014. godine do isplate,

-112,13 EUR od 16.09.2014. godine do isplate,

-114,77 EUR od 16.10.2014. godine do isplate,

-117,36 EUR od 16.11.2014. godine do isplate,

-117,28 EUR od 16.12.2014. godine do isplate,

-15.808,95 EUR od 09.01.2015. godine do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja. 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, isplatiti tužitelju ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 4.325,00 EUR (četiri tisuće tri stotine i dvadeset i pet eura) na ime troškova parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i r i j e š i o  j e

Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio 13. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 9012597432 od 13. lipnja 2007. godine sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, kao kreditora i tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], solemniziranog po javnom bilježniku Ruži Medunić pod brojem: OV-10905/2007 dana 13. lipnja 2007. godine, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 75.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita i kamata u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, te radi isplate stečenog bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to isplate iznosa od 20.577,43 EUR, kao i troškova parničnog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je predmetnim ugovorom o kreditu tuženik tužitelju na raspolaganje stavio iznos od 75.000,00 CHF, te je istim ugovorom ugovoreno da se kamat iz točke 4. ugovora otplaćuju u 252 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Tužitelj je naveo kako su početno ugovoreni mjesečni anuiteti bili ugovoreni u iznosu kunske protuvrijednosti od 446,39 CHF što je vidljivo iz otplatne tablice kredita. Nadalje, tužitelj je naveo kako je sukladno odredbi članka 4. predmetnog ugovora, on, pored iznosa glavnice, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,15 %.

Tužitelj je naveo kako je on predmetni kredit, prijevremeno, u cijelosti otplatio 9. siječnja 2015. Nadalje je naveo kako o valutnoj klauzuli ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, te se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tužitelj je naveo kako mu nikada nije objašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, niti su mu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju, a nisu mu objašnjeni ni razlozi odnosno kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predmetne klauzule.

1.2. U svezi s navedenim tužitelj je istaknuo i kako je on za vrijeme trajanja otplate kredita plaćao anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa je zbog promjene tečaja CHF koji je na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta 16. srpnja 2007. godine iznosio 4,396996 a na dan 9. siječnja 2015. godine rekordnih 6,387345, visina mjesečnog anuiteta znatno porasla. Tužitelj se u tužbi pozvao i na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kao i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, kojima je odbijena revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Tužitelj je s tim u svezi naveo kako su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kamata za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

Tužitelj je naveo i kako svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Također, tužitelj je naveo kako je člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.3. Tužitelj je naveo i kako je on laik te da ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, stoga je pridržao pravo konačno urediti tužbeni zahtjev nakon izvođenja dokaza provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. Podneskom od 20. veljače 2020., nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku ZC, tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da je na temelju iste činjenične i pravne osnove potraživao glavnicu u iznosu od 21.501,00 EUR kao i zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos pretplate od dospijeća do isplate, a kako je to pobliže naznačeno u izreci presude.

2.1. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva podneskom od 24. veljače 2024., u kojemu je naveo da stavlja prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva te je naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Su IV- 148/2018 od 15. lipnja 2018. zauzeo stav o preinaci tužbenog zahtjeva navodeći da preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka jer se su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva ne može se tražiti niti kao iznimka prema članku 299. stavak 2. ZPP-a.

2.3. Unatoč protivljenju tuženika, sud je ocjenjujući da je preinaka tužbe učinjena podneskom od 20. veljače 2020. svsishodna za konačno rješenje spora među strankama, na ročištu održanom kod ovoga suda 27. ožujka 2025. temeljem odredbe članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP). S tim u svezi valja istaknuti da je odredbom članka 191. stavak 2. ZPP propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporavao osnovu i visinu utuženog potraživanja. Tuženik je naveo kako je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik je istaknuo kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Nadalje, tuženik je naveo kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Tuženik je naveo i kako iz odredbi članka 138 a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Tuženik smatra kako se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, stoga smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: PŽ-6632/17 pravno irelevantno u smislu odredbi članka 138.a. i članka 502.c. ZPP-a, s tim u svezi tuženik je naveo da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

Nadalje je tuženik naveo kako u konkretnom slučaju ugovorne odredbe nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženik smatra da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, također smatra da to ne bi niti imalo smisla, slijedom čega je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Tuženik smatra da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.

3.1. Valutna klauzula, smatra tuženik, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Tuženik je naveo kako je nesporno da je Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 22. i članka 26. izričito dopustio valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. S tim u svezi naveo je da u se u predmetnom ugovoru o kreditu, ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. U tom smislu naveo je kako u predmetnom ugovoru jasno stoji da se ugovor otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U tom smislu naveo je kako je otplatna tablica uvezena uz ugovor i čini njegov sastavni dio, a ona je izrađena sukladno odluci HNB-a, i u njoj su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF. Tuženik je s tim u svezi posebno istaknuo kako kune, a osobito iznosi koje je naveo tužitelj nisu nigdje i nikada komunicirani klijentu. Tuženik se pozvao na odredbu članka 22. Zakona o obveznim odnosima te u tom smislu naveo kako nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe članka 22. ZOO ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, naime, tuženik smatra kako valutna klauzula u Republici Hrvatskoj uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO i to neovisno u valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

3.2. Nadalje, tuženik je naveo kako on smatra da ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. U prilog svojih navoda tuženik se pozivao na utvrđenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. Tuženik je posebno naveo kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući de se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S tim u svezi naveo je da s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banke budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tuženik je također naveo kako je predmetni ugovor o krediti solemniziran po javnom bilježniku i kao takav ima snagu javnobilježničkog akta, te je njegovo sklapanje i solemnizacija odraz stvarne volje ugovornih strana, stoga je tuženik naveo, da u konkretnoj pravnoj stvarni nije samo riječ o ugovoru u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego o javnobilježničkom aktu, stoga je neosnovan zahtjev za utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe toga ugovora. U svezi s navedenim tuženik se pozvao i na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 895/2003 od 9. veljače 2005. iz čijih utvrđenja proizlazi da je direktor Trgovačkog društva i založni dužnik potpisao kako „Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

Nadalje, tuženik je naveo kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, tuženik smatra da se onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. S tim u svezi tuženik smatra kako se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Tuženik smatra da je pogrešno očekivanje tužitelja da ga je tuženik trebao „prisiliti“ ne pregovaranje o pojedinim odredbama nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju predmetnog ugovora, kojega je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora svojevoljeno potpisao. S tim u svezi naveo je kako banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu može jedino ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovora njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj i učinio. Nadalje, je naveo kako nije osnovano očekivati od banke da ona pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, a s obzirom da to nije moguće s obzirom na specifičnost usluga banke, i to zbog posebne regulative u poslovanju banaka i same činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima. S tim u svezi tuženik se pozvao i na presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj: Gž-2658/12 prema kojoj valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni, niti neodredivi, da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama.

3.3. Tuženik je također naveo kako tužitelj pogrešno tumači spomenutu presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, i to s obzirom da on pogrešno zaključuje da je temeljem navedene presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz predmetne odluke ni na koji način ne proizlazi. Tuženik zaključuje kako pogrešnim tumačenjem predmetne presude tužitelj pogrešno zaključuje da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te je svaka odredba nepoštena.

3.4. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja smatrajući isti nepotrebnim jer smatra da je nesporno da je promjenjiva kamatna stopa zakonom dopuštena. Nadalje, tuženik je istaknuo i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja.

4.Podneskom od 24. listopada 2023. tuženik je dodatno argumentirao istaknuti prigovor zastare tužiteljeva potraživanja. U svom je podnesku naveo je kako se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO. U tom smislu tuženik je osvrćući se na nespornu činjenicu da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je kao nesporno utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, naveo kako prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa) iz članka 502 a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako ni za predmetno potraživanje. Tuženik smatra da se kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna tražbina. Tuženik je naveo da se u odnosu na početak tijeka zastarnog roka, ima uzeti da zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava se istekom pet godina nakon toga. S tim u svezi, tuženik se pozvao i na pravnu teoriju prema kojoj kada ugovorne strane same svojom voljom ne mogu odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicije ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kongentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.

Tuženik je naveo i da smatra da je hrvatski zakonodavac dosita želio da se početak zastarnog roka ili pak prekida zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drukčije nego li prema općim pravilima, takvo što izričito bi uredio mjerodavnim zakonskim propisima. Tuženik je naveo i kako iz odredbe članka 502 c ZPP, koja predviđa posebne parnice za naknadu štete fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni, jasno proizlazi da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može „nadomjestiti“ tužbu vjerovnika iz konkretnog obveznog odnosa. Nadalje, naveo je kako sukladno članku 241. ZOO, zastara se prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi), poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. Tuženik s tim u svezi navodi da je takva radnja poduzeta nakon što je već nastupila zastara, stoga je prigovor zastare osnovan. Tuženik je također naveo da je pojedini potrošač u pojedinoj parnici za naknadu štete ovlašten pozvati se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, što ne znači da je automatski u svakom pojedinom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a priori osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe o ništetnosti odredbe pojedinačnog ugovora.

4. Podneskom od 27. listopada 2023. tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu, te je iste u cijelosti osporavao, te je naveo kako su tuženikovi navodi usmjereni na opravdavanje ugovorene valutne i kamatne klauzule su irelevantni s obzirom da je drugačije činjenično stanje već pravomoćno utvrđeno presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kolektivnoj parnici „Potrošač“, koje odluke predstavljaju temelj istaknutog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je naveo kako svoj tužbeni zahtjev temelji i na konačno donesenoj presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3.rujna 2019. Nadalje, tužitelj je naveo kako na ništetnost ugovora ili neke njegove odredbe sud pazi po službenoj dužnosti. Tužitelj je s tim u svezi naveo da teret suprotnog dokazivanja leži na tuženiku (sukladno presudi suda Europske unije od dana 20.rujna 2018.g. u predmetu oznake C-51/17, OTP Bank Nyrt protiv ĆC).

Tužitelj je naveo kako mu je u pogledu valutne klauzule tuženik „prodao“ toksičan proizvod. Nadalje, naveo je kako je sukladno zaključcima Visokog trgovačkog suda, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi vratiti tijekom dugoročne otplate kredita, a ne zna niti koju će cijenu (misli se na kamatu ) za to platiti. Tužitelj je naveo kako sud mora imati u vidu da su banke, odnosno konkretno tuženik, visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Dakle, tužitelj smatra da potrošač i banka ni u kom slučaju nisu u istom položaju. Pri zaključivanju ugovora tuženik je kao specijalizirana ustanova i kao trgovac (koji prodaje proizvod) morao prema tužitelju postupati s povećanom pažnjom i tužitelja kao potrošača informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. U suprotnom, što se odgodilo i u konkretnom slučaju, smatra tužitelj, ne postupanje na opisani način tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što odredbu o valutnoj klauzuli čini ništetnom. Tužitelj smatra kako mu je tuženik takvim svojim ponašanjem počinio štetu, dok je za sebe stekao korist bez osnove. Tužitelj je, nadalje, istaknuo da je apsolutno neosnovan tuženikov prigovor zastare u pogledu potraživane tražbine i to u dijelu u kojem je tuženik naveo da kolektivna tužba nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja. U ovom dijelu tužitelj u potpunosti ukazuje na zauzeti stav prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čanka. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Slijedom navedenoga tužitelj je naveo kako je stoga tuženikov prigovor zastare neosnovan.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave i to: ugovor o kreditu broj: 9012597432 zaključen između parničnih stranaka 13. lipnja 2007. godine (stranica spisa 6-16), knjigovodstvena kartica prometa za partiju kredita 9012597432 (stranica spisa 17-33), pregled uplata za partiju kredita 9012597432 (stranica spisa 34-36), plan otplate za partiju kredita 9012597432 (stranica spisa 37-38), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja te je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku ZC, dipl. oec.

5.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

5.2. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP, tužbeni zahtjev sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

6. Nesporno je među parničnim strankama da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom13. lipnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj: 9012597432, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 75.000,00 CHF, da je ugovorena redovna kamata 4,15 %% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana.

6.1. Među parničnim strankama sporna je osnova tužbenog zahtjeva, sporno je mogu li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" primijeniti na ovaj postupak, odnosno sporno je jesu li odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, te je sporno je li nastupila zastara potraživanja utuženog iznosa.

7. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj ĐC iskazao je da je on 13. srpnja 2007. sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom, koji kredit je ugovoren s namjenom izgradnje i dovršetka stambenog objekta. Nadalje, iskazao je da je predmetni ugovor ovjeren po javnom bilježniku Ruži Medunić u [adresa]. Nadalje, tužitelj je iskazao kako je imao namjeru ugovoriti kredit te se obratio tuženiku, čiji je korisnik bio još od studentskih dana te je kod tuženika imao otvoren račun na koji mu je isplaćivana plaća. S obzirom da je bio dugogodišnji korisnik tuženika, tužitelj je iskazao da je u tuženika imao povjerenje te nije smatrao da postoji razlog da sumnja u tuženika. Tužitelj je iskazao kako se tuženiku obratio u poslovnici tuženika u [adresa], gdje mu je djelatnik tuženika ponudio ugovor o kreditu u valuti CHF, a pri tome mu nije ponuđeno ugovaranje bilo koje druge valute. Tužitelj je iskazao kako mu je prilikom davanja ponude za kredit rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji za njega, a u što je on vjerovao. Nadalje, iskazao je kako je predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen i on je imao samo izbor potpisati takav ugovor ili ga ne potpisati, odnosno, nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, naveo je da je vjerovao tuženiku i nije tražio nikakva pojašnjenja.

Tužitelj je iskazao kako mu od strane tuženika nje pojašnjenja pravna priroda, sadržaj i pravne posljedice sklapanja predmetnog ugovora, te je iskazao da ga tuženik nije upoznao s rizicima ugovaranja valutne klauzule. U svom je iskazu, nadalje, tužitelj naveo kako je po struci geodet te nema znanja iz područja knjigovodstva, financija, bankarstva, u navedenim područjima nije se obrazovao ili posebno osposobljavao. S tim u svezi iskazao je kako je čuo za pojmove „valutna klauzula“ i „promjenjiva kamatna stopa“, ali iste ne može definirati jer u potpunosti ne razumije predmetne pojmove. Tužitelj je iskazao i kako mu djelatnik tuženika, prilikom ugovaranja kredita nije uručio nikakve letke, brošure ili drugi informativni materijal putem kojih se mogao sam informirati. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelj je pročitao ugovorne odredbe koje su se odnosile na iznos odobrenog kredita a to je bilo 75.000,00 CHF i odredbe o roku otplate. Nadalje, iskazao je kako je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 2015. godine, a tuženik tužitelju nikada nije ponudio konverziju kredita. Tužitelj je iskazao kako je ukupan iznos ostvaren kreditom utrošio za izgradnju stambenog objekta – kuće, u kojoj prebiva i boravi sa svojom obitelji. S tim u svezi iskazao je kako na adresi predmetne kuće nije registrirano trgovačko društvo niti obrt, a isto nije bilo niti u trenutku realizacije kredita jer je tada bio zaposlen u firmi Brodska posavina na radnom mjestu geodeta i nije imao niti obrt niti trgovačko društvo Nadalje, iskazao je kako niti prilike ovjere predmetnog ugovora po javnom bilježniku, javni bilježnik nije ugovornim stranama pročitao predmetni ugovor niti je tužitelja upozorio na posljedice zaključenja predmetnog ugovora niti ga upoznao sa pravnom prirodom i pravim posljedicama istoga.

7.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja i isti je cijenio iskrenim jer je tužitelj iskazivao uvjerljivo i životno, stoga sud nije imao razloga posumnjati u iskrenost njegova iskaza.

8. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku ZC dipl.oec. koji je u pisanom nalazu i mišljenju od 31. siječnja 2024. (stranica spisa 313- 318),naveo kako je na temelju dostupne mu dokumentacije utvrdio tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, i to u razdoblju od 16. srpnja 2007. do 9, siječnja 2015. u ukupnom iznosu 21.501,00 EUR (161.999,26 kn).

8.1. Podneskom od 20. veljače 2024. tužitelj se očitovao na zaprimljeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ZC, dipl. oec. te je naveo da prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, te da na isti nema primjedbi, Istim podneskom tužitelj je preinačio tužbu kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

8.2. Tuženik se nije posebno podneskom očitovao na nalaz i mišljenje vještaka ZC, iako mu je isti uredno dostavljen 8 veljače 2024. što proizlazi iz potvrde o otpravku koja prileži poleđini stranice spisa 324.

Međutim, podneskom od 24. veljače 2024. tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj učinio podneskom od 19. veljače 2024., te je u tom dijelu istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. U tom smislu tuženik se pozvao i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražen u odluci broj: Su IV- 148/2018 od 15. lipnja 2018. prema kojemu „preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva ne može se tažiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a.“

8.2.1. Podneskom od 15. ožujka 2024. tužitelj je u cijelosti osporavao navode tuženika u pogledu prigovor zastare i njegova protivljenja preinaci tužbe, navodeći da tužitelj nije mogao već u tužbi istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine jer je bilo potrebno stručno znanje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke da bi se mogao točno postaviti tužbeni zahtjev. S tim u svezi tužitelj se pozvao i na odredbu članka 186.b stavak 3. ZPP te članka 190. stavak 2. ZPP prema kojem iznimno od odredbe stavka 1. istoga članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, tužitelj je predložio sudu dopustiti preinaku budući da je ista svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama.

8.2.2. Tuženik se, naknadno, nakon određivanja ročišta za glavnu raspravu, podneskom od 26. ožujka 2025. očitovao na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ZC, navodeći da isti osporava u cijelosti, jer smatra da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj CHF, a što nije bila ugovorna volja stranaka, a također to ne proizlazi niti iz sadržaja predmetnog ugovora.

8.2.2.1. Na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 27. ožujka 2025. tužitelj je prigovorio podnesku tuženika od 26. ožujka 2025. navodeći da predmetni podnesak tuženik nije podnio sukladno odredbama ZPP-a, odnosno nije ga podnio najmanje 8 dana prije održavanja ročišta. Tužitelj je naveo kako predmetnim podneskom tuženik paušalnim navodima prigovora nalazu i mišljenju vještaka dan prije održavanja ročišta, iako je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dostavljen u spis 30. siječnja 2024. te je sud u veljači 2024. isti dostavio strankama na očitovanje, stoga tužitelj smatra da je tuženik imao dovoljno vremena za isticanje eventualnih primjedbi i prigovora, a s obzirom da je tuženik zaprimio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka 8. veljače 2024., nakon čega je 24. veljače 2024. podnio podnesak kojim se protivio preinaci, to tužitelj smatra da se tuženik nedvojbeno mogao i ranije očitovati na nalaz i mišljenje vještaka.

8.2.2.2. Podnesak tuženika od 26. ožujka 2025. temeljem odredbe članka 299. a stavak 3. i 4. ZPP sud nije uzeo u obzir, iz razloga što je tuženiku nalaz i mišljenje vještaka dostavljen 8. veljače 2024., a tuženik je svoje očitovanje na isti dostavio dan prije održavanja ročišta za glavnu raspravu, stoga isti nije dostavljen sukladno članku 299. a stavak 3. ZPP (najkasnije osam dana prije ročišta na kojem se trebaju raspraviti).

8.2.3. Stalni sudski vještak Andrija Ilakovac, dipl. oec. usmeno je iznio svoj nalaz i mišljenje na raspravi održanoj kod ovoga suda 27. ožujka 2025. te je iskazao da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 31. siječnja 2024. Vještak je iskazao kako je svoj pisani nalaz i mišljenje sačinio na temelju stanja spisa, u koji je izvršio uvid i brižljivo razmotrio svu dokumentaciju koja spisu prileži.

Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja vještaka stranke su suglasno i izričito iskazale da pitanja za vještaka i prigovora na nalaz i mišljenje vještaka nemaju.

8.4. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti te je isti cijenio objektivnim, nepristranim i izrađenim u skladu s pravilima struke, uvažavajući činjenicu i da su stranke nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja takav nalaz prihvatile te su iskazale da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ZC, dipl. oec.

9. Sud cijeni da je tuženikov prigovor zastare utuženog iznosa neosnovan, i to s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da u slučaju individualnih restitucijskih zahtjeva temeljem stjecanja bez osnove zastara počinje teći od dana kada je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe presudom ili je ništetnost utvrđena na drugačiji način. U konkretnoj pravnoj stvari sud utvrđuje da tužitelj svoje potraživanje temelji na institutu stjecanja bez osnove uslijed ništetne odredbe pa je zadatak suda da kao o prethodnom pitanju odluči da li je ta odredba ništetna. Ukoliko zauzme takav stav ima se smatrati da je ništetnost ustanovljena na drugačiji način te bi tek od tada mogla teći zastara. U odnosu na tijek zateznih kamata sudska praksa je također zauzela stav u činjenično i pravno identičnom predmetu kako je do ništetnosti odredbe došlo zbog postupanja tuženika te postoji obveza vraćanja iznosa glavnice sa zateznim kamatama koje teku od slijedećeg dana nakon što je pojedini iznos preplaćen.

Odredbom članka 214. stavak 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23- dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom članka 215. stavak 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. ZOO-a.

U smislu odredbe članka 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Uzimajući u obzir navedene odredbe o zastari propisane ZOO, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod poslovnim broj: P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule). Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na preplate zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na utužene preplate zbog ugovorene valutne klauzulu. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Kako je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023., a tužitelj od tuženika potražuje razliku preplaćene ugovorne obveze po osnovi valutne klauzule u utuženom periodu, tužbeni zahtjev je usvojen jer je tužba u odnosu za utuženu pretplatu po valutnoj klauzuli podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina, pa je stoga i istaknuti prigovor zastare neosnovan.

9.1. Dakle, o pitanju zastare svoje mišljenje je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a kako je prethodno navedeno, dao u svojoj odluci broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj odluci je navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene po toj kolektivnoj tužbi. Vrhovni sud RH obrazlaže zauzeto pravno stajalište na sljedeći način: „Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05). U nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP).“

Kolektivna tužba udruge Potrošač protiv 8 banaka, uključujući i tuženu, podnesena je dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu i na osnovi te tužbe donesena je odluka broj: P-1401/2012. Nakon navedene odluke, donesena je presuda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika. Nakon tih presuda donesena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika kao neosnovana. Slijedom stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno je da je prekinut tijek zastare u odnosu na tuženika odlukom od 16. lipnja 2018. te je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020., (zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

10. Sud smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj preplaćenih iznosa jer su sudovi u predmetu "Potrošač" ocjenjivali postupanje banaka u predugovornoj i ugovornoj fazi prilikom sklapanja ugovora o kreditu te su ocijenili da je postupanje banaka bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja pa je to bio razlog utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj sukladno odredbi članka 1115 ZOO-a ima pravo na zateznu kamatu od svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate jer je tuženik kao financijska institucija bio nesavjestan stjecatelj te se tuženik prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja a što nije (isto Županijski sud u Varaždinu presuda poslovni broj: Gž-1613/2018-2 od 19. veljače 2019. i Gž-1226/2020-2 od 30. ožujka 2021., Županijski sud u Bjelovaru presuda poslovni broj: Gž-597/2017-2 od 15. ožujka 2018.)

Iako tuženik nije osporavao da tužitelj ima status potrošača, valja istaknuti da sukladno odredbi članka 3. stavak 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/3) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu gdje je tužitelj potrošač, a tužiteljev kredit je potrošački sa namjenom izgradnje i dovršetka stambenog objekta.

10.1. Odredba članka 22. ZOO-a je dispozitivna zakonska odredba koja ugovornim stranama ostavlja mogućnost pregovaranja i dogovora i to o njenoj primjeni i o modalitetu njezine primjene. Ta odredba predstavlja dispozitivnu odredbu koja predviđa i dopušta drugačija rješenja pa je takva ugovorna odredba odraz dispozitivne naravi i ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti predmetom ocjene nepoštenosti. Suvišni su navodi tuženika kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena odredba, kraj činjenice da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno okončan sudski postupak vođen pod poslovnim brojem: P- 1401/2012 gdje je predmetom spora bila ocjena nepoštenosti valutne klauzule te su svi prvostupanjski i instancijski sudovi kod donošenja svojih odluka primjenjivali i spomenutu direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

11. Tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u pogledu ugovorene valutne klauzule, a koje utvrđenje ništetnim je bilo predmetom pravomoćno okončanih parničnih postupaka na koje se ovaj sud pozivao i referirao ranije u ovoj odluci.

Utvrđenja iz izreke pravomoćno donesene presude u predmetu "Potrošač" moraju se primijeniti i na pojedinačne sudske sporove. U pravomoćno donesenoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. stoji da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sa ugovorenom valutnom klauzulom te ugovorenom promjenjivom redovnom kamatnom stopom za sklopljene ugovore o kreditima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

11.1. Parnične stranke su u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopile 13. lipnja 2007. te citirana presuda obvezuje ovaj sud u dijelu izreke koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope o kojima ugovorne strane nisu prethodno pregovarale. Zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojima nije potreban provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi, uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu. (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.) Zaključak je suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora. U spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11.2. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Prema odredbi članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor .

Iz navoda tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, konkretno o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja, isto bio ovlašten ugovoriti.

12. S obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu ističe se da je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14). Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima, koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno.

Na temelju odredbe članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. ZOO, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

12.1. Člankom 247. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Sukladno odredbi članka 269. stavak 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. ZOO-a. Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima, ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Dužnost tuženika je da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga, naveo je da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati ih da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao.

Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, te članka 96. ZZP/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potom sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj, u ovoj parnici.

14. U konkretnoj pravnoj stvari sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

15. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje ukupan iznos od 21.501,00 EUR, na ime tečajne razlike CHF za razdoblje od 16. siječnja 2009. do 16. prosinac 2014. Polazeći od toga da je visina tužbenog zahtjeva nesporna (jer su stranke nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka izrijekom navele da nemaju primjedbi i prigovora) utuženi iznos preplate zbog primjene ništetne valutne klauzule, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na način da je usvojio i mjesečne iznose preplate kako je to naznačeno u tužbenom zahtjevu zajedno sa datumima dospijeća za svaki mjesečni iznos preplate.

16. Provedenim dokazima, a osobito iz iskaza tužitelja proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, pa samim time niti o odredbi članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 9012597432 od 13. lipnja 2007. godine sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., u kojim iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 75.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita i kamata u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici

17. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da tužitelj nije prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu od strane djelatnika tuženika primio informacije vezano za ugovorenu valutnu klauzulu. Nitko od djelatnika banke kod koje je kredit podignut, nije upozorio tužitelja kao korisnika kredita o rizičnosti tako ugovorenih odredbi koje su izrazito nepovoljne za korisnika kredita i takvo upozorenje je trebalo naći mjesta u ugovoru. Tuženik ne tvrdi da je tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost. Obveza tuženika kao profesionalca je bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te mu objasni sve parametre o kojima ovisi stabilnost valute, valutnog rizika u odnosu na CHF. Specifičnost i priroda valute CHF je poznata bankama no ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem te neinformirani potrošač nije svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te banka zna za taj rizik ali ga prešućuje.

18. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 9. ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati je su li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu tj. na koji način će promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a to tuženik tijekom postupka ni ne tvrdi. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljena na primjeni valutne klauzule, a na štetu tužitelja.

18.1. Iz odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. proizlazi: „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

19. U smislu odredbe članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

19.1. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je našao da je ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 1. i 7. Ugovora) ništetna te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Tužitelj potražuje preplatu po osnovi tečajnih razlika zbog ugovorene valutne klauzule u razdoblju otplate kredita počev od 16. siječnja 2009. do 16. prosinca 2014., a kako je to precizirano preinačenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 20. veljače 2024.

20. Tužitelj je u razdoblju od 16. siječnja 2009. do 16. prosinca 2014.,preplatio iznos više otplaćene glavnice temeljem ugovorene valutne klauzule od ukupno 21.501,00 EUR, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke ZC, dipl. oec., pa je u smislu odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen te je odlučeno kao u izreci ove presude.

20.1. Na dospjele mjesečne anuitete zatezna kamata teče od dana dospijeća prema odredbi članka 1115. ZOO-a, navedeno iz razloga što nesporno utvrđeno da je tuženik nepošten stjecatelj, a koja utvrđenja potječu i iz odluka donesenih u kolektivnim sporovima kojima je utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., 155. ZPP. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud je tuženika obvezao da tužitelju naknadi prouzročene troškove konkretnog parničnog postupka.

21.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, priloženi troškovnik te činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao osnovani utvrđeni slijedeći troškovi

- trošak zastupanja tužitelja na ročištima 9. studenog 2023., 27. ožujka 2025., svaki u iznosu 500,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, ukupno 1.000,00 EUR;

- trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife;

- trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife;

- trošak sastava podnesaka od 27. listopada 2023., 20. veljače 2024. i 15. ožujka 2024. u iznosu od 500,00 EUR svaki, sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, ukupno 1.500,00 EUR.

Dakle, sud je ukupno osnovanim utvrdio iznos od 3.100,00 EUR na koji iznos je tužitelju priznat i PDV od 25% sukladno Tbr. 46 Tarife, a što iznosi 775,00 EUR, odnosno sveukupno 3.875,00 EUR.

Pored navedenoga sud je utvrdio kao opravdan i nužan trošak provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja kojega je predujmio tužitelj u iznosu od 450,00 EUR, o čemu dokaz prileži na stranici spisa 309-310), stoga je sud navedeni iznos dosudio tužitelju kao osnovani parnični trošak.

Slijedom navedenoga sud je utvrdio i tužitelju dosudio kao osnovan sveukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 4.325,00 EUR.

21.2. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) dosuđene od presuđenja do isplate.

22. Sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj:118/18., 51/23., dalje: ZSP/23) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe koje su za tužitelja nastale nakon stupanja na snagu ZSP/23 (članak 4. stavak 1. točka 4 ZSP/23). S obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe za ovu presudu istu je u obvezi podmiriti tuženik te je odlučeno kao u izreci rješenja.

22. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja

Slavonski Brod, 1. srpnja 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj ĐC po punomoćnici Željki Brandt, odvjetnici u Slavonskom Brodu

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d, putem e-oglasne ploče suda