Posl. br. P-323/2024-19

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Miri Glavašu i Hrvoju Šutalu, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo Vinkovci, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, Slavonske avenije 6, zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u OD Šavorić & Partneri, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 od 04.11.2005. godine, sklopljenog između tužitelja PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) jednokratno, unaprijed.

Ujedno se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove“

II. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, pravnom sljedniku Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, da tužitelju PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 121,00 EUR (stodvadesetjedaneuro), sa zateznim kamatama od 4. studenog 2005. godine i to do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. godine do 31. prosinca 2022. godini u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa nadalje, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, da tužitelju RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 263,28 eura (dvijestošezdesettrieuraidvadesetosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. srpnja 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 325,78 eura, te se u cijelosti odbija tuženik s zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, zaključio 4.11.2005. godine sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek kao kreditorom Ugovor o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2005, (uz valutnu klauzulu u CHF) – u daljem tekstu ugovor o kreditu, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 12.700,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za devize banke - kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 8 godina.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je čl. 6. ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je trenutačno iznosila 1,50 % jednokratno, unaprijed, a ujedno se obvezao platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove, s tim da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi, tako da navedena naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

1.2. Za naprijed navedenu naknadu tužitelj navodi da suprotna je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO/05) - načelu savjesnosti i poštenja, čl. 6. ZOO/05 (zabrani zlouporabe prava), čl. 7. ZOO/05 (načelu jednake vrijednosti činidaba) i čl. 8. ZOO/05 (zabrani prouzročenja štete), te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje u tekstu ZZP03), a pritom se poziva i na odluke Suda EU broj predmeta (C-84/19, C-222/19 i C- 252/19) iz kojih se može zaključiti da su takve naknade nepošteno ugovorene i zbog toga su ništetne, a o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 673/2023 od 13. veljače 2024.

1.3. Tužitelj navodi da je tuženik njemu temeljem čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 190,50 CHF, što je na dan plaćanja, po srednjem tečaju kreditora (1 CHF = 4,785773 HRK) iznosilo 911,69 HRK sada 121,00 EUR, a takvo postupanje protivno je prisilnim propisima, a podredno i moralu društva o čemu se očitovao Ustavni sud u rješenjima, broj: U-III-2521/2015 od 13.12.2016. i U-I- 3685/2015. od 04.04.2017., stoga tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu iz čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezao platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je iznosila 1,50 % jednokratno, unaprijed, te se obvezao platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove, te obvezati tuženika kao pravnog sljednika Slavonske banke d.d. da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem gore navedene ništetne odredbe isplati iznos od 121,00 EUR, sa kamatama od 4.11.2005. godine i uz naknadu parničnog troška s kamatom od donošenja presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, te ističe kako tužitelj nije priložio nijedan konkretan dokaz kojim bi dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanju na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu, stoga predlaže da sud bez upuštanja u ispitivanje visine tužbenog zahtjeva, odbije u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2.1. Nadalje, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodeći da iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 4. studenog 2005. godine, dok je tužba podnesena 3. lipnja 2024. godine, stoga iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja iz toč. (ii) tužbenog zahtjeva sukladno općem zastarom roku iz članka 225. ZOO/05 čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen, radi čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

2.2. Tuženik čini nespornim da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, kao i da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita, ali osporava da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, navodeći da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode, odnosno navodi da predmetnom odredbom nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO- a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03, navodeći da je nesporno da tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove, tako da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa je tužitelj samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima, tako da pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna, te ukazuje da u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, a u smislu čl. 61. st. 1. ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam, što također predviđa i odredba članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, (dalje u tekstu: ZPK).

2.3. Nadalje tuženik navodi da s obzirom na gore navedeno on ima pravo uz kamatu naplatiti i naknadu troškova, u što su uključeni troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama što podrazumijeva sastanak s klijentom, pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama za što je predviđeno minimalno vrijeme sastanka od 20 minuta, nakon čega slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima, te je također zaposlenik tuženika dužan pružiti podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita, na koji stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta, a potom slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika, za koji stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata, a nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu, a minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, nakon čega slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat.

2.4. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, provjeru da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2007. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje provjere podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena, provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom, a ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena, na koje okolnosti predlaže provođenje dokaza kombiniranim vještačenjem po vještaku za bankarstvo i financije, kojim će se utvrditi koje radnje su bile potrebne u postupku odobravanja Ugovora o kreditu do njegove isplate tužitelju, koliki je trošak tih radnji za tuženika (trošak zaposlenika i materijalni troškovi), napominjući da je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj.

2.5. Slijedom svega gore navedenog, tuženik navodi da tužitelj nema pravo na povrat navodno naplaćenog iznosa od 467,23 € (iako je nesporno da tužitelj potražuje iznos od 121,00 eura) ukazujući da tužitelj nije pružio nijedan dokaz kojim je dokazao da su navedeni troškovi obrade kredita naplaćeni, kada su naplaćeni i u kojem iznosu.

3. Tužitelj u podnesku od 19. prosinca 2024. očitujući se na odgovor na tužbu navodi da prigovor zastare nije osnovan s obzirom na zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.01.2020. godine. To pravno shvaćanje dobilo je potvrdu u presudi Suda Europske unije u predmetu C-485/19.

(Profi Credit Slovakia) od 22.04.2021.

3.1. U odnosu na predmetnu naknadu za obradu kredita potom izlaže kao i u tužbi.

4. Tuženik u podnesku od 10. veljače 2025. navodi da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva nego osporava osnov, što ponavlja i u podnesku od 20. veljače 2025., ostajući kod prijedloga da se provede dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost statusa potrošača i okolnost obavijesti koje je tužitelj dobio od djelatnika banke vezano za obradu kreditu prilikom pregovaranja radi sklapanja ugovora o kreditu.

5. Tužitelj u podnesku od 24,. veljače 2025. navodi da se očituje na dotadašnje podneske tuženika na način da ponavlja svoje dotadašnje navode.

6. Proveden je dokaz uvidom u otplatni plan s lista 5-7 sudskog spisa, uvidom u Ugovor o kreditu s lista 9 do 14 sudskog spisa, uvidom u priopćenje VSRH od 28. travnja 2021., te saslušanjem tužitelja.

7. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom radi čega je presuđeno kao u izreci.

8. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 12.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 8 godina, da je čl. 6. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,50% jednokratno unaprijed.

9. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva dok je sporna osnova tužbenog zahtjeva.

10. Nesporno je da je Slavonska banka d.d. Osijek, a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

11. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 6. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,50% jednokratno unaprijed, te da li je nastupila zastara potraživanja.

12. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 6. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 4. studeni 2005.

13. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

14. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2005. godine odlučio adaptirati obiteljsku kuću za što je trebao kredit, a imao je račun u Slavonskoj banci u [adresa] na koji račun je primao plaću, tako da se interesirao za uvjete kredita u Slavonskoj banci ali i u drugim bankama u [adresa] te zaključio da mu je najpovoljnije kredit podići u Slavonskoj banci s obzirom na informacije koje je prikupio. Nadalje navodi da je u banci razgovarao s muškom osobom po imenu P ili R a on je bio referent za kredite, te je nadalje napomenuo da je vezano za ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope također vodio postupak koji je pravomoćno okončan i u kojem je dokazao ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u predmetu ovog suda posl. br. P-505/2023. Što se tiče ove tužbe naveo je da mu je jedino prilikom ugovaranja kredita rečeno da će snositi trošak obrade kredita koliko se sjeća isti je iznosio oko 1000 kn a trošak obrade kredita mu je naplaćen od novaca iz odobrenog kredita, pri tom mu službenik u banici nije ni na koji način objasnio na koji način se izračunava trošak obrade kredita.

16.1. Na pitanje svog punomoćnika tužitelj je naveo da on nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu odnosno nije mogao pregovarati o uvjetima kredita te je bila riječ o kreditu "uzmi ili ostavi", a na pitanje punomoćnika tuženika naveo je da mu u banci nitko nije dao na uvid opće uvjete odnosno uvjete za sklapanja ovakve vrste ugovora o kreditu tako da osim ugovora o kreditu nije dobio ništa drugo.

17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/03 i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Iz ugovora o kreditu proizilazi da tužiteljevo svojstvo potrošača proizilazi iz čl. 2. gdje stoji da je namjena kredita adaptacija obiteljske kuće, što je tužitelj potvrdio u svom iskazu.

19. S obzirom na sve gore navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi Ugovora o kreditu, kao i iz njegovog iskaza iz kojeg proizilazi da je kredit potrošio na adaptaciju obiteljske kuće.

20. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

21. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 6. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

22. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,50% na iznos kredit, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu u iznosu od 121,00 eura a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

23. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se vještačenjem utvrdi trošak tuženika kod obrade kredita, budući da je i bez provođenja ovog dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno odnosno utvrđeno da su pobijane odredbe ništetne.

24. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 6. o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

25. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 110. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001 – u daljem tekstu ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 6. Ugovora o kreditu, a kakav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u zaključku sjednice građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

26. Tužitelju je priznata pripadajuća zakonska zatezna kamata čija visina je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05, dok je tijek zakonskih zateznih kamata određen sukladno odredbi čl. 214. st. 1. ZOO/91 (čl. 1115. st. 1. ZOO/05), budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

27. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-25 bodova), sastav podneska od 20. prosinca 2024. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu (Tbr. 8/1-25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 25. veljače 2025. i 23. travnja 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-25 bodova za svako ročište).

28.1. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, trošak iznosi 250,00 eura, s tim da mu nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 24. veljače 2025. jer nije bio potreban za vođenje postupka.

28.2. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 6,64 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 263,28 eura.

29. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeno parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a

31. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 1. srpnja 2025.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Hrvoje Šutalo, odvjetnik u Vinkovcima.

2. Branko Bulat, odvjetnik u Zagrebu.