REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-1568/2024-10

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužiteljice OGC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Davoru Ukaloviću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Kotlar, Vidov i partneri u Zadru, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, nakon održane glavne rasprave dana 4. lipnja 2025. godine, te objave dana 1. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužiteljica OGC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnica nekretnine i to stana koji se nalazi u stambenoj zgradi sagrađenoj na nekretnini kat. čest. [katastarska čestica] zgrada 1061 m2, u naravi ZGRADA ukupne površine 1061 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označenog kao: 44. Suvlasnički dio: 1572/100000 etažno vlasništvo (E-44) dvosoban stan na prvom katu, pravo, ulaz "F" oznake "Stan br. 33", ukupne korisne površine 63,72 m2, sa spremištem oznake "S-33" površine 1,52 m2, u elaboratu obojan ljubičastom bojom, neodvojivo povezano sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade te odgovarajućim suvlasničkim udjelom na zgradi i zemljištu, koji je neodvojivo povezan sa pravom vlasništva posebnog dijela, naprijed opisanog stana, za cijelo, pa je tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama na svoje ime, za cijelo, uz istodobno brisanje toga prava u cijelosti sa imena tuženika.

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Dužna je tužiteljica naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.562,50 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, zahtjev tuženika za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 18. srpnja 2024. godine navodi da je stvarna vlasnica i posjednica nekretnine i to stana koji se nalazi u stambenoj zgradi sagrađenoj na nekretnini kat. čest. [katastarska čestica] zgrada 1061 m2, u naravi ZGRADA ukupne površine 1061 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označenog kao: 44. Suvlasnički dio: 1572/100000 etažno vlasništvo (E-44) dvosoban stan na prvom katu, pravo, ulaz "F" oznake "Stan br. 33", ukupne korisne površine 63,72 m2, sa spremištem oznake "S-33" površine 1,52 m2, u elaboratu obojan ljubičastom bojom, za cijelo. Naime, stranke su početkom 2013. godine sklopile usmenu pogodbu odnosno usmeni kupoprodajni ugovor gore označenog stana, i to na način da je tužiteljica, kao kupac, već dana 1. svibnja 2013. stupila u posjed istog, a tuženiku je trebala isplatiti cijenu od ukupno 50.000,00 EUR u ratama, kako bude u mogućnosti, plus plaćati otkup stana od RH, obzirom da se radi o stanu koji je tuženik dobio kao branitelj Domovinskog rata, a uvjet je bio da tužiteljica i njezine sestre, koje su već bile stambeno zbrinute, prepuste tuženiku, koji je njihov brat, u cijelosti svoj nasljedni dio koji bi ih pripao iza smrti roditelja na obiteljskoj kući i to na nekretnini kat. čest. [katastarska čestica] Gaženica 478, dvorište 181, stambena zgrada, [adresa], 10 285, pomoćna zgrada 12, ukupno: 478 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] [adresa]. Tužiteljica je temeljem tog sporazuma od 1. svibnja 2013. godine pa nadalje, i dan danas, u posjedu predmetne nekretnine, a do tada je živjela u prizemlju navedene obiteljske kuće zajedno sa roditeljima i skrbila o njima. Dana 2. svibnja 2013. tužiteljica je tuženiku na ruke isplatila iznos od 15.000,00 EUR, za koji je podigla kredit kod tadašnje HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. temeljem Ugovora o kreditu sklopljenog sa tom bankom dana 29. travnja 2013. za iznos od 13.000,00 EUR, a preostale 2.000,00 EUR je imala od ušteđevine. Dana 2. kolovoza 2013. isplatila mu je na ruke 5.000,00 EUR, dana 10. studenog 2013. još 5.000,00 EUR, dana 7. svibnja 2014. dala mu je iznos od 3.000,00 EUR, a 15. svibnja 2014. još 2.000,00 EUR. Dakle, do 15. svibnja 2014. godine tužiteljica je tuženiku podmirila pretežiti dio kupoprodajne cijene od 30.000,00 EUR. Kako tužiteljica nije bila u mogućnosti odjednom platiti preostali dio kupoprodajne cijene, od 15. svibnja 2014. do kraja 2016. godine tužiteljica je tuženiku isplaćivala iznos od 250,00 EUR mjesečno, čime mu je isplatila još 5.000,00 EUR. Također, kako je otac saznao za ovaj sporazum stranaka, smatrajući da je tužiteljica zbrinuta ovim dogovorom u pogledu stambenog pitanja, još u kolovozu 2013. otac stranaka MG sa tuženikom OG, svojim sinom, sklapa Ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem njemu ostavlja i dio kuće koji bi iza njegove smrti pripao i tužiteljicu i njezine sestre, koje su njegove kćeri, a sve računajući da je OG prodao svoj stan tužiteljici, koja je njegova sestra. Tuženik je na prijevaran način uvjerio i sestre i tužiteljicu i njihovog oca da je tužiteljici prodao stan, budući da sada, kada je otac umro i kada je dobio nasljedne dijelove nje i sestara, odbija istoj potpisati odgovarajuću ispravu i govori da joj “neće prodati”, da će joj vratiti novce i da si negdje drugdje kupi stan, iako su se i tužiteljica i njezine sestre već unaprijed odrekle svog dijela koji bi ih pripao iza smrti pok. oca jer je postignut prethodni dogovor između tužiteljice i tuženika, obzirom da su sestre stranaka već bile stambeno zbrinute i željele su pomoći tužiteljici. Dakle, tužiteljica je tuženiku isplatila pretežiti dio kupoprodajne cijene samim time što su se u korist tuženika, još za života oca stranaka i to 2013. godine, ona i njezine sestre, prema gore navedenom dogovoru sa tuženikom, odrekle svoga nasljednog dijela na obiteljskoj kući iza smrti roditelja, a sve temeljem naprijed navedenog sporazuma stranaka, kao što je tužiteljica još 2014. godine isplatila tuženiku i pretežiti dio ugovorene kupoprodajne cijene. Također, tužiteljica je od 1. svibnja 2013. godine pa do svibnja 2024. uredno plaćala otkup stana 80 eura mjesečno i sve režije, vodu, struju, čistoću, komunalije, pričuvu. Dakle, punih 11 godina tužiteljica stan koristi kao svoj, drži ga u samostalnom i neposrednom faktičnom posjedu kao svoje vlasništvo, uređivala ga i ulagala u isti, sve obzirom na prethodni sporazum sa tuženikom i sestrama. U travnju 2024. godine tužiteljica je donijela tuženiku preostali manji dio kupoprodajne cijene od 15.000,00 eura, međutim, tuženik to odbija govoreći

- što ste vi mislili da ću ja tebi prepisati stan, stan se ne prodaje!? Tužiteljica ostaje u šoku, pokušava ponovno razgovarati s tuženikom nakon par dana kako bi mirno riješili nastalu situaciju, međutim, tuženik ne odustaje od svog nauma te još traži od tužiteljice da mu plaća i stanarinu (??) u visini od 600,00 EUR mjesečno. Cijela obitelj zna za ovu situaciju i svi su zgroženi, jer ih je svih doveo u zabludu, uključujući i pok. oca, i sve je napravio sa, sada već očitom, namjerom da ih prevari i time se okoristi. Također, isto je razvidno i iz prijepisa poruke koju je tužiteljici poslala supruga tuženika RG dana 20. svibnja 2024., iz koje jasno proizlazi da je tuženik, pored prethodno navedenih nasljedničkih dijelova svojih sestara na obiteljskoj kući, primio i novce od tužiteljice na ime kupnje stana, koje bi joj vratio sada nakon 11 godina od sklapanja sporazuma. O svemu navedenom posvjedočit će i gore navedeni svjedoci. Tužiteljica je dana 18. srpnja 2024. kod javnog bilježnika Emila Brkića u [adresa], pod poslovnim brojem: OU-379/2024-1, DK-85/2024, na javnobilježnički polog - položila preostali iznos kupoprodajne cijene u visini od 15.000,00 EUR, čime je u cijelosti ispunila svoju ugovornu obvezu. Upravo zbog svega naprijed navedenog, tužiteljica ima pravni interes za pokretanje ovog postupka pa predlaže naslovnom sudu da, nakon provedene glavne rasprave i izvođenja predloženih dokaza, donese presudu.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu (l.s. 47-50) navodi da se protivi tužbi i postavljeno tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi koje tužiteljica iznosi u svojoj tužbi da ne predstavljaju stvarno činjenično stanje. Naime, netočno je da bi stranke još 2013. godine sklopile usmeni kupoprodajni ugovor stana opisanog u tužbi i to za cijenu od 50.000,00 EUR u ratama, te da je daljnji uvjet za tu „pogodbu“ bio da tužiteljica i njezine sestre ustupe svoj nasljedni dio tuženiku na obiteljskoj kući roditelja oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Naime, prvenstveno se ističe da je tuženik sa sada pok. ocem MG sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju predmet kojeg je bilo stjecanje prava vlasništva na obiteljskoj kući oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to onaj dio iste kako je opisan u samom ugovoru o doživotnom uzdržavanju kojeg prilaže sama tužiteljica uz tužbu, a u kojem ugovoru je sam primatelj uzdržavanja potvrdio da se tuženik i njegova supruga već i prije sklapanja tog ugovora brinu o primatelju uzdržavanja i njegovoj supruzi ĆG. Također je u točki VI. opisanog ugovora jasno navedeno da je prije zaključenja ugovora primatelj uzdržavanja upoznao svoje kćeri kao i drugog sina o sadržaju ugovora koji će sklopit, pa tako i ovdje tužiteljicu, te da nisu postojali nikakvi uvjeti s njihove strane pod kojima bi se sklopio ovaj ugovor. Slijedom opisanog, netočno je da bi tužiteljica i njezina sestra ustupile svoj nasljedni dio tuženiku kao uvjet da tužiteljica stekne pravo vlasništva na stanu koji je predmet ovog postupka. Naime, s obzirom na postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, imovina obuhvaćena istim u trenutku smrti primatelja uzdržavanja uopće niti nije ostavinska masa o kojoj bi se nasljednici mogli očitovati, pa niti na taj način ustupati svoj nasljedni dio. Kako se radi o samostalnom naplatnom pravnom poslu, a ne nasljednopravnom ugovoru u kojem bi sudjelovali drugi nasljednici, to je potpuno promašena konstrukcija tužiteljice da bi ista ustupila svoj nasljedni dio tuženiku upravo iz razloga da ista stekne stan koji je vlasništvo tuženika i nema nikakve veze sa ostavinskim postupkom iza njihovih roditelja. Dakle, iz samog rješenja o nasljeđivanju iza pok. MG ne proizlazi da bi predmet nasljeđivanja i ustupa uopće bila obiteljska kuća ostavitelja, niti da bi itko išta ustupao tuženiku, a iz samog ugovora jasno proizlazi da su ostala djeca pok. MG već prije bili upoznati sa činjenicom da će tuženik uzdržavati svoje roditelje te na ime toga da će mu otac ostaviti dio obiteljske kuće, pa svakako da su postojali neki drugi uvjeti (koje tužiteljica sada prvi put spominje u ovoj tužbi) zasigurno bi ih primatelj uzdržavanja naveo u tom ugovoru, kao što je naveo da je svu djecu upoznao sa svojom voljom o raspolaganju sa predmetnom obiteljskom kućom. Dakle, netočno je da bi se tužiteljica i njene sestre odrekle nasljedstva na obiteljskoj kući roditelja obzirom da ta obiteljska kuća nije niti mogla biti predmetnom ostavinskog postupka jer je istom već raspolagano naplatnim pravnim poslom putem Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Nadalje, upravo kako je tuženik sa svojim pok. ocem sklopio opisani ugovor o doživotnom uzdržavanju i preuzeo obvezu brige o svojim roditeljima koji su živjeli u prizemlju obiteljske kuće izgrađene na č.z. 7283/3 k. o. [katastarska općina], to je upravo iz tog razloga bilo nelogično da tužiteljica nastavi živjeti sa svojim roditeljima kada se tuženik obvezao na uzdržavanje i brigu oko istih. Upravo je zbog toga, a sve dok se tužiteljica ne pobrine za svoje vlastito stambeno pitanje, ponudio tužiteljici da ista preseli u njegov stan (koji je sada predmet ove tužbe) te da tamo nastavi živjeti i za to joj je naplaćivao i određenu tržišno manju zakupninu nego onu koju bi ista plaćala za neki drugi stan koji bi uzela u najam. Stoga je netočno da bi tužiteljica tuženiku isplatila bilo kakav iznos na ime kupoprodajne cijene za opisani stan. Naime, između stranaka nikada nije bio sklopljen usmeni ugovor o kupoprodaji stana jer za to nisu bile ispunjene osnovne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, a to je volja stranaka da sklope takav pravni posao. Tuženik je jedino tužiteljici dozvolio da koristi predmetni stan na temelju usmenog ugovora o zakupu, slijedom čega ista nije ušla u samostalan i neposredan posjed već se radilo o izvedenom posjedu iz posjeda tuženika, odnosno posjedu stana u koji je ista stupila temeljem ugovora o zakupu, a nikako samostalnom posjedu na temelju bilo kakve kupoprodaje (koja nije niti sklopljena). Tužiteljica sada zlouporabom povjerenja želi prikazati da posjed u kojem se nalazi predstavlja njen samostalan posjed, a ne posjed u koji je ušla na temelju ugovora o zakupu. Tuženik nikada nije imao namjeru prodavati predmetni stan, te je jedino tužiteljici ukazao na mogućnost da ako predmetni stan ikada odluči staviti u prodaju, a s obzirom da ista živi u njemu kao zakupnik, da će nju prvu o tome obavijestiti kao i ponuditi joj da otkupi isti po tržišnoj cijeni. Međutim, između stranaka nikada nije sklopljen 2013. godine usmeni kupoprodajni ugovor, a osobito ne za cijenu koju tužiteljica prikazuje u svojoj tužbi. Naime, sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) ugovor je sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Sukladno čl. 377. ZOO-a ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku. Dakle, ako ugovor o kupoprodaji nekretnina nije sklopljen u pisanom obliku on niti ne proizvodi pravni učinak. Nadalje, sukladno čl. 465 ZOO-a izričito je propisano da ugovor o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene mora biti sastavljen u pisanom obliku. Kako tužiteljica navodi da je navodno bio dogovor da ista plaća navodnu kupoprodajnu cijenu u ratama, to je jasno da je takav ugovor sukladno čl. 465 ZOO-a morao biti sklopljen u pisanom obliku da bi proizvodio pravni učinak. Slijedom ovih odredbi jasno je da je pisani oblik uvjet za sklapanje ugovora, što znači da ugovor može proizvoditi pravni učinak onoga trenutka kada stranke potpišu ugovor. U konkretnom slučaju niti su ispunjeni uvjeti iz čl. 377 ZOO-a, ni čl.465. ZOO-a, a prvenstveno nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 247. ZOO-a jer se stranke nikada nisu suglasile o bilo kakvom ugovoru odnosno o sklapanju bilo kakvog ugovora o kupoprodaji stana. U konkretnom slučaju stranke se nisu usmeno suglasile o bitnim sastojcima ugovora niti je uopće postojala prava volja stranaka ugovoriti prijenos prava vlasništva na opisanom stanu sa tuženika na tužiteljicu, te nikada nije došlo do sklapanja bilo kakvog ugovora o kupoprodaji opisanog stana. Nadalje, tužiteljica u ovom postupku prilaže zapisnik o depozitu kod javnog bilježnika, koji nema nikakav dokazni učinak, jer se samovoljna uplata iznosa na depozit kod javnog bilježnika, koja nikada nije bila ugovorena ne može smatrati ispunjenjem bilo kakve obveze, jer takva obveza nikada nije nastala. Naime, da bi se osnivanjem depozita smatralo da je ispunjena obveza, ukoliko je druga strana odbija primiti, potrebno je da zaista postoji takva ugovorena obveza odnosno obveza na ispunjenje. Ovdje tužiteljica samovoljno osniva depozit kod javnog bilježnika, vrši uplatu nečega što sama prikazuje kao dio kupoprodajne cijene, a da takva kupoprodajna cijena nikada nije dogovorena jer nikada nije niti sklopljen ugovor o kupoprodaji u bilo kojem obliku. Slijedom opisanog, priloženi zapisnik o osnivanju sudskog depozita nema nikakvu dokaznu snagu u ovom postupku, niti se može smatrati da je tužiteljica ispunila nekakvu svoju obvezu deponiranjem opisanog iznosa kod javnog bilježnika, obzirom da takva obveza nikada nije ugovorena niti je postojala između stranaka. Nadalje, sve i kada bi navodi koje tužiteljica iznosi govorili u prilog nekim pregovorima oko sklapanja ugovora o kupoprodaji, moglo bi se raditi isključivo o eventualno nekakvom predugovoru s namjerom da se sklopi glavni ugovor. Međutim, osim što bi isti predugovor također sukladno čl. 268. Zakona o obveznim odnosima trebao biti sklopljen u pisanom obliku za njegovu valjanost, također takav eventualni predugovor bi trebao biti realiziran sklapanjem glavnog ugovora u roku od 6 mjeseci. Navodi tužiteljice da bi nakon preko 10 godina tražila sklapanje ugovora o kupoprodaji i to po cijeni koja ne odgovara tržišnoj cijeni su neživotni i nelogični, a osobito je nelogično da se nakon 10 godina isplaćuje nekakva cijena koju je tužiteljica zamislila kao kupoprodajnu cijenu stana od 64 m2, a za koju cijenu zasigurno ne bi nigdje dobila stan te površine, pa ni unazad 6 godina. Slijedom opisanog predlaže se odbiti tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U ovoj pravnoj stvari sud je izveo sljedeće dokaze, izvršio je uvid i pročitao: presliku izlista Whatsapp poruka (l.s. 6), rješenje o nasljeđivanju doneseno po sudskom povjereniku Općinskog suda u Zadru u ostavinskom postupku iza pok. MG posl. br. O-712/22 od 25. srpnja 2022. (l.s. 7-8), zapisnik sastavljen pod brojem OU-379/2024 od 18. srpnja 2024. (l.s. 9-10), Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 6. kolovoza 2013. između MG kao primatelja uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja (l.s. 13-16), Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i Hypo Alpe Adria Bank kao banke 29. travnja 2013. te podatke koji se odnose na navedeni kredit (l.s. 17-30), zk. izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (l.s. 31-39), podatke o transakcijama po računu tuženika (l.s. 52-68), presliku presude o kaznenom nalogu Općinskog suda u Zadru, posl. br. K-586/24 od 27. siječnja 2025. (l.s. 71-74), na ročištu održanom pred ovim sudom, dana 9. travnja 2025. izveo dokaz saslušanjem stranaka te svjedoka ČG, GG, VG, ĐG i DG (l.s. 75-84) te na ročištu održanom 4. lipnja 2025. saslušao svjedoke ZG i UG (l.s. 86-92).

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je vlasnica stana u [adresa] pobliže opisanog u tužbenom zahtjevu, vlasništvo kojeg da je stekla temeljem pravnog posla – usmenog kupoprodajnog ugovora sklopljenog s tuženikom. Navedenu činjenicu, da bi između stranaka bio sklopljen ugovor, odnosno pravni posao koji bi za cilj imao stjecanje prava vlasništva tužiteljice, tuženik osporava, navodeći da se radilo o stanu u vlasništvu MORH-a koji nije ni bio na prodaju te ispisom prometa po svom računu (l.s. 52-68), dokazuje da je on bio taj koji je u periodu od 2007. pa sve do kolovoza 2024., plaćao otkup predmetnog stana.

5. Između ovdje stranaka i nije sporno da nije zaključen pisani ugovor, a sama tužiteljica ne tvrdi da posjeduje pisane dokaze o navodnim uplatama tuženiku. Stoga je postojanje njezinih uplata ovaj sud pokušao utvrditi na temelju iskaza stranaka i saslušanih svjedoka u ovoj pravnoj stvari.

6. Saslušana kao svjedokinja. sestra stranaka GG (l.s. 80-81) u svom iskazu navodi da nije bila prisutna dogovoru između brata i sestre te da joj je o tom dogovoru ispričala sestra (tužiteljica). Brata (tuženika) da nikada ništa nije pitala o tom dogovoru. Nikada da nije vidjela neku isplatu o kojoj je iskazivala. Ova svjedokinja naime navodi da joj je poznato da je njezina sestra iznos od 50.000,00 eura plaćala na rate, odnosno da zna da je plaćala 250,00 eura mjesečno. U vrijeme o kojem iskazuje njezina sestra da je imala plaću 700,00 – 800,00 eura mjesečno, a da je podigla kredit da bi uplatila iznos od 15.000,00 eura za ovaj stan te da se radilo o 13.000,00 eura od kredita i još 2.000,00 eura ušteđevine. Svjedokinja potvrđuje da saznanja o ovome što je iskazivala ima iz razgovora sa svojom sestrom, ovdje tužiteljicom.

7. Suprug ove svjedokinje, VG (ls.. 82) svoja saznanja o predmetu spora također crpi iz priče svoje supruge GG (kojoj je pak o svemu pričala tužiteljica), a nešto da mu je ispričala i sama tužiteljica. Na isti način do svojih saznanja došao je i saslušani svjedok ČG, nećak ovdje stranaka (l.s. 79-80). Kada se ima u vidu navod svjedokinje GG, da ona nije bila prisutna dogovoru između stranaka te da joj je o tome pričala isključivo tužiteljica, dok da s tuženikom nikad nije komentirala navodnu kupoprodaju, zaključiti je da saslušani svjedoci, čijim izjavama ovaj sud i vjeruje, zapravo ne raspolažu relevantnim saznanjima.

8. Saslušan je i svjedok ĐG (l.s. 82-83) tuženikov prijatelj, koji također, osim saznanja da je tužiteljica živjela u stanu tuženika te da mu je redovito plaćala neke sitne iznose, nema drugih saznanja. Ovu nespornu činjenicu, da je tužiteljica živjela u tuženikovu stanu, potvrđuje i saslušani svjedok DG (l.s. 83- 84), koji osim što mu je tuženik spominjao da mu sestra (tužiteljica) plaća nešto u vidu podstanarstva, nema drugih saznanja.

9. Svjedokinja ZG, sestra stranaka, saslušana je na ročištu 4. lipnja 2025. (l.s. 87-88) te navodi da je s bratom (tuženikom) prekinula komunikaciju prošle godine (2024.) upravo zbog toga što da je on prevario njihovu sestru OGC (tužiteljicu). Ista je opisala da su i brat i sestra rekli da će tužiteljica taj stan kupiti. Navodi da je dogovor bio 50.000,00 eura plus otkup stana. Sestra da joj je rekla za 15.000,00 eura, a za ostatak kupovnine da nije bio posebno ugovoren rok. Tvrdi da je bila sa tužiteljicom kad je podigla novac za brata, ali da nije bila prisutna samoj isplati kojoj da je svjedočio sada pok. otac. Također je navela da je njoj otac jedne prigode rekao da je jako sretan jer je tuženik tužiteljici dao stan, na što da mu je ova svjedokinja rekla da joj on nije dao stan, već da joj ga je prodao, a otac da na to nije rekao ništa. Svjedokinja je dalje iskazivala o odnosu svog brata (tuženika) prema tužiteljici, navodeći da je tuženik tužiteljicu i prije nego što je otišla u njegov stan, stalno vrijeđao, ponižavao ju je i govorio joj ružne stvari. To da je tužiteljicu pogađalo, ali da mu se zbog toga nije suprotstavila. Ne zna objasniti zbog čega bi u takvoj situaciji tužiteljica pristala tuženiku isplaćivati novčane iznose o kojima govori, bez odgovarajuće potvrde o tome. Iskazivala je dalje u svom iskazu o dinamici isplate, navodeći da je isplatila tuženiku 15.000,00 eura kad je ušla u stan, pa možda još 10.000,00 eura pa još nešto. To da joj je rekla sestra (tužiteljica), a i brat da joj je rekao da mu je dala novce.

10. Svjedok UG, suprug sestre stranaka, naveo je da mu je poznato da je tužiteljica htjela ići živjeti sama, a brat da joj je ponudio da ode kod njega. Tužiteljica da je htjela kupiti stan i da su stranke dogovarale o tome te da je ostalo da će se stan prodati. Tuženik da mu je kasnije rekao da je stan dao sestri da izađe iz kuće i oslobodi prostor u kojemu je do tada živjela s roditeljima i dvoje djece. Naveo je da mu je tužiteljica pričala o dogovoru i da mu je rekla da su se dogovorili. Znajući Senkinu priču, isto da je komentirao i s tuženikom, koji da mu je potvrdio da su se dogovorili kako je tužiteljica navela. Ovaj svjedok je opisivao kako je tuženiku trebao novac za izgradnju bazena u Popovićima kako bi ostvario poticaj te da mu je u tom kontekstu rekao da je prodao stan i da je dobio 15.000,00 eura, da je očekivao više, ali da je dobio 15.000,00 i da će se time pokriti, a stan da je prodao sestri. Potvrđuje da je bilo riječi u razgovorima između stranaka da stan ne može biti prodan dok se ne riješi otkup. Tužiteljica da je uredila stan po svojoj mjeri i živjela tamo sa svojom djecom. Nakon što je tužiteljicu izbacio iz stana, tuženik da joj je nudio povrat novca koji je ona do tada dala za režije itd. Tvrdi da je tužiteljica u vrijeme kada je došlo do dogovora o kojima je iskazivao bila u financijskoj mogućnosti kupiti stan. Ona da je tuženiku dogovoreni iznos isplaćivala tijekom vremena i kada je trebala isplatiti zadnju ratu da joj je tuženik rekao da stan nije za prodaju, a otkup da je plaćala redovno svaki mjesec, o čemu da mu je pričala tužiteljica.

11. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka ovaj sud je utvrdio da nitko od tih svjedoka nije bio prisutan dogovoru između stranaka o tome pod uvjetima kojima je tuženik tužiteljici dozvolio da useli u njegov stan 1. svibnja 2013. Svoja saznanja o njihovim dogovorima oni crpe gotovo isključivo iz razgovora sa tužiteljicom (saslušani svjedoci koje je predložila tužiteljica, a to su njezine sestre GG i ZG, nećak ČG te zetovi, VG i UG) te svi zapravo osuđuju tuženika zbog navodne prijevare u kojoj je on sestri navodno obećao prodati stan, kako bi s ocem sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju, predmet kojega je bio i dio kuće u kojemu je do preseljenja u bratov stan živjela tužiteljica sa svojom djecom i roditeljima, dok suprug tužiteljice živi na selu u drugoj županiji.

12. Sama tužiteljica u svom iskazu navodi da ne zna je li njezin brat prodavao stan, ali da ga je prodao njoj kao sestri uz dogovor da će mu platiti 50.000,00 eura i stan da će pripasti njoj, uz ugovor kad on otkupi stan. Ovdje valja navesti da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari, osim svojih navoda te navoda gore citiranih svjedoka koji su iskazivali o činjenicama o postojanju kojih su zaključili na temelju razgovora sa tužiteljicom, nije dostavila ni jedan dokaz kojim bi potvrdila svoje tvrdnje da je između stranaka došlo do sklapanja ugovora te da bi ona tuženiku isplatila kupovninu. Tako tužiteljica i u tužbi nabraja isplate koje da je učinila tuženiku, radi se o iznosima isplaćivanima "na ruke", bez potvrde te tek za jedan iznos koji označava u visini od 15.000,00 eura, navodi da ga dokazuje dokumentacijom koji se odnosi na kredit koji da je podigla 29. travnja 2013. u iznosu od 13.000,00 eura.

13. Na temelju uvida u priloženi ugovor o kreditu broj 236-53050446 sklopljen 29. travnja 2013. između tužiteljice kao korisnice kredita i Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb (l.s. 17-20), ovaj sud utvrdio je da se radi o nenamjenskom kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 13.000,00 eura, koji kredit je mogao biti iskorišten jednokratno u roku od 90 dana od dana sastavljanja tog ugovora, a kredit je isplaćen na račun tužiteljice u svrhu oročavanja depozita koji se izdvaja iz kredita na račun tužiteljice za zatvaranje obveza po Revolving kartici koja se refinancira, na račun tužiteljice za zatvaranje obveza po dozvoljenom limitu tekućeg računa koji se refinancira te na račun osiguravajućeg društva u svrhu podmirenja premije za policu osiguranja, a preostali iznos na račun tužiteljice kod banke davateljice kredita. Iz toga je zaključiti da navodi da se radilo o nenamjenskom kreditu pokazuje tek proizvod banke, a u ugovoru je jasno navedena njegova namjena, refinanciranje kredita banke, dakle, za podmirenje dugova tužiteljice (revolving te minus na tekućem računu) koji su postojali u vrijeme ishođenja ovog kredita te se ne radi o iznosu od 13.000,00 eura koji bi tužiteljica temeljem predočenog ugovore o kreditu dobila i njime raspolagala na način kako to tvrdi u tužbi i tijekom postupka (dio kupovnine). Što se tiče iznosa za koji tužiteljica tvrdi da ih je plaćala, a na ime otkupa predmetnog stana, isto također ničim ne dokazuje, dok suprotno utvrđenje slijedi iz, po tuženiku predane dokumentacije koja se odnosi na promet po njegovom tekućem računu, da je tuženik bio taj koji je mjesečno podmirivao obvezu otkupa tzv. braniteljskog stana.

14. Na temelju iznijetog ovaj sud zaključuje da je tužiteljica uistinu živjela u stanu u vlasništvu brata te da mu je plaćala mjesečne iznose, ali u nejednakim iznosima razmacima i obrocima koji su mogli predstavljati tek iznos najamnine, što potvrđuje i saslušana svjedokinja VG, koja navodi da zna da je tužiteljica bratu plaćala 250 eura mjesečno.

15. Tuženik u svom iskazu navodi kako nikada nije bilo dogovora o prodaji njegovog stana već da je, s obzirom da je njegova sestra (tužiteljica) živjela s dvoje male djece u prizemlju kuće s roditeljima i bila financijski nezbrinuta, on, zajedno sa svojom suprugom ponudio tužiteljici da živi u njegovom stanu u kojem je do tada držao podstanare i to za iste uvjete koje su imali podstanari, najamninu od 200,00 – 250,00 eura mjesečno. Režije je morala plaćati tužiteljica, a otkup da je plaćao tuženik. Nakon što je sestra odselila u njegov stan, da je sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, sestra da mu je isplaćivala mjesečne rate neredovito, odnosno na način da bi nekad platila 200,00 eura, nekad 250,00 nekad 700,00, nekad 2.000,00. Navodi da je prvi put čuo za njezinu ideju da bi se radilo o kupoprodajnom ugovoru 1. lipnja 2024., kada da je sestra otišla u mirovinu te da je tuženik računao da će ona otići kod svog muža u Vrliku na selo i tamo živjeti jer se umirovila, a djeca su joj odrasla i tada da ju je došao pitati da mu vrati ključ, što da je ona odbila i tada da on prvi put čuje da tužiteljica misli da su oni sklopili kupoprodajni ugovor. Navodi da sa sestrom nije sklapao ugovor o prodaji stana, smatra da to nije bilo potrebno, da mu je možda ostala dužna za najamninu zanemariv iznos, ali da je u osnovi uredno plaćala najamninu, koju da nije dizao jer je znao u kojoj je financijskog situaciji njegova sestra. Navodi da je ocu i sestrama bilo poznato da je sklopljen ugovor o najmu stana, a ne o kupoprodaji. Nakon što je došao u konflikt sa tužiteljicom, da je u konfliktu i sa ostalim sestrama. Nitko da nije bio prisutan dogovoru između njega i tužiteljice. Ovaj tuženikov navod, da nitko nije bio prisutan njihovim dogovorima, potvrđuje i sama tužiteljica koja da je nakon toga sve prepričala sestrama.

16. Što se tiče tuženikovog iskaza, ovaj sud ga u cijelosti prihvaća istinitim, jer isti iskazuje logično i uvjerljivo, a u potkrjepu svojih tvrdnji priložio je odgovarajuće materijalne dokaze (prikaz prometa po računu iz kojeg slijedi da je sam plaćao otkup stana). Nadalje, točno je da je tužiteljica izašla iz stana prošle godine u lipnju jer to i sama potvrđuje te navodi ostalih saslušanih svjedokinja – sestara stranaka potvrđuju tuženikove navode, da je do konflikta između stranaka došlo zaista tek prošle godine u lipnju, kada je očito tužiteljica prvi put spomenula kupoprodaju stana, što tuženik osporava. Da je tome tako, slijedi i iz, po tužiteljici priloženoj preslici izlista Whatsapp poruka, koje su razmijenile tužiteljica i tuženikova supruga RG u svibnju 2024. (l.s. 6), iz koje je razvidno da je tuženik nudio tužiteljici da će joj vratiti novce, pa da tužiteljica uz novce koje ima kupi stan, a tužiteljica navodi da se nigdje ne može kupiti stan za te novce, kao i iz presude o kaznenom nalogu iz koje slijedi utvrđenje da je suprug tužiteljice prijetio tuženiku dana 7. srpnja 2024. upravo u vezi spornog stana.

17. Još 2022. godine, kako to slijedi iz sadržaja priloženog rješenja o nasljeđivanju donesenog iza smrti oca stranaka MG (l.s. 7-8), tužiteljici i ostalim sunasljednicima je bila poznata činjenica postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 2013., što su svi nasljednici poštovali te ovaj sud ne prihvaća istinitima navode saslušanih svjedoka u dijelu u kojem isti navode da bi činjenica navodne kupoprodaje stana bila u vezi sa sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju između njihovoga oca i brata ovdje tuženika. Da je tome tako, slijedi i iz navoda saslušane svjedokinje ZG (l.s. 87) koja i sama navodi kako je njezin otac znao da je brat ponudio tužiteljici da uđe u stan, a istodobno navodi da je ona bila ta koja je ocu rekla da je tuženik tužiteljici stan prodao, a da je otac mislio da je tuženik tužiteljici dao stan. Iz toga ovaj sud zaključuje da su istiniti navodi tuženika da između stranaka nije bilo govora o tome da bi planirao prodati stan, već da je, u situaciji u kojoj je živio u kući u dijelu u kojem su živjeli roditelji sa tužiteljicom i njezinom mlt. djecom, a istodobno je iznajmljivao stan za koji je plaćao otkup (ovdje sporni), da je u toj situaciji ponudio svojoj sestri ovdje tužiteljici da bude u njegovom stanu za simbolični iznos najamnine i da u tom stanu živi sama sa svojom djecom, a ne kao do tada, s roditeljima. Činjenica da je tužiteljica 11 godina živjela u tom stanu na način kako je opisano, nikako nije od utjecaja na osnovanost tužiteljičinih tvrdnji koje ona iznosi u tužbi, da stan koristi kao svoj, uređuje ga i ulaže u isti, sve s obzirom na prethodni sporazum s tuženikom i sestrama. Tužiteljica nije dokazala postojanje nikakvog sporazuma ni s tuženikom, ni sa sestrama jer kao što to slijedi iz sadržaja iskaza njezinih sestara, ni one nisu ništa dobile iza oca, odnosno očevu imovinu naslijedila je upravo ova tužiteljica temeljem ustupa ostalih sunasljednika. Iz sadržaja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, imajući u vidu uglavak iz navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju u točki II., da se tuženik OG zajedno sa suprugom RG već brine o svom ocu i majci, MG i ĆG te da taj ugovor predstavlja samo formaliziranu volju ugovornih stranaka, slijedi i logičan zaključak da sestre nisu bile pitane o sadržaju ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je njihov otac sklopio s njihovim bratom još 2013. Konačno, u odnosu na uplatu iznosa od 15.000,00 eura na javnobilježnički polog dana 18. srpnja 2024. (l.s. 9-12), navesti je da ista uplata ne predstavlja baš nikakav dokaz o osnovanosti navoda tužiteljice kod gornjih utvrđenja.

18. Odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 – čl. 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO, propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbom čl. 376. ZOO reguliran je ugovor o kupoprodaji kojim se prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu, pri čemu, sukladno odredbi čl. 377. ZOO ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku.

19. Stoga, kod nespornog utvrđenja da između stranaka nema nikakvog pisanog ugovora koji bi za cilj imao prijenos prava vlasništva s predmetnog stana, a koji je, kako to slijedi iz zk. izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na l.s. 31-32 u vlasništvu tuženika, na ovdje tužiteljicu, to nije osnovana tvrdnja tužiteljice da bi ona stekla pravo vlasništva navedenog stana, što dalje za posljedicu ima utvrđenje njezinog tužbenog zahtjeva neosnovanim. Naime, vlasništvo se stječe na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, kada vlasništvo prelazi s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom (čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje ZVDSP), a temeljem odredbe čl. 119. ZVDSP, vlasništvo nekretnine stječe se upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi, na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Iz gore navedenih razloga, a kako je u postupku utvrđeno da između stranaka nije došlo do sklapanja valjanog pravnog posla koji bi za cilj imao prijenos prava vlasništva predmetnog stana s tuženika na tužiteljicu, tužbeni zahtjev je neosnovan te ga je valjalo odbiti na način kako je to određeno u točki I. izreke ove presude.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 dalje: Tarifa) te traženju tuženika, pa je tuženiku kod označene vrijednosti predmeta spora od 20.000,00 eura, valjalo priznati trošak za sastav odgovora na tužbu u zatraženom iznosu od 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili se dokazi na dane 12. veljače 2025., 9. travnja 2025. i 4. lipnja 2025. po 250 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife), te sastav podneska od 20. rujna 2024. 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), što ukupno iznosi 1025 bodova, odnosno 2.050,00 eura (Tbr. 54). Kada se na to obračuna PDV po stoji pod 25% dođe se do ukupnog iznosa od 2.562,50 eura koliko je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku na ime parničnog troška, dok se u preostalom dijelu za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, zahtjev tuženika odbija kao neosnovan. Ovo se odnosi na zatraženi trošak sastava podneska od 20. rujna 2024. obračunat suprotno odredbama Tarife.

U Zadru, 1. srpnja 2025.

Sutkinja

Ivana Klišmanić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.