Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-136/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ZŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Privredne banke Zagreb, OIB:02535697732 sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 2. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja BŠ, odvjetničkog vježbenika u uredu Stjepka Medveda, odvjetnika iz Valpova i zamjenika punomoćnika tuženika - Ivice Kučinca, odvjetnica iz Valpova, odlukom objavljenom 1. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9012398559 koji su tužitelj ZŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, sklopili dana 10. travnja 2007. na iznos od 43.830,45 CHF s rokom otplate od 20 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika

II. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju ZŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 4.829,62 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri ( 3 ) postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju ZŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.578,09 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 10. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012398559, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 43.830,45 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 240 mjeseci otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je u djelu utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, odnosno koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Dodatkom Ugovora, kojim je provedena konverzija nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa potražuje razliku preplaćenog iznosa umanjenog za iznos priznat konverzijom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku budući su stranke Aneksom ugovora o kreditu retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Opreza radi, osporava da bi odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene i nedopuštene pa samim tim smatra da iste nisu niti ništetne. Naglasio je da je tuženik tužitelju omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe. Tužitelj je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Na kraju je istakao prigovor zastare.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev, u djelu kojim traži isplatu, podneskom zaprimljenim 9. svibnja 2025. (199-201 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu na str. 5-10 spisa, Otplatna tablica na str. 11-15 spisa, Dodatak ugovoru na str. 16-21 spisa, plan otplate na str. 22-24 spisa, I. Dodatak ugovoru o kreditu na str. 25, medicinski nalaza na str. 129, potvrda o uplati predujma na str. 145, financijsko knjigovodstveni nalaz na str. 148-187 spisa, račun vještaka na str. 188. spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi u dijelu u kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, te odredbi o promjenjivosti kamatne stope koja se tijekom otplate mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženika dana 10. travnja 2007. sklopljen predmetni Ugovor (str. 5-9 spisa) te da je isti potvrđen 12. travnja 2007. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod poslovnim brojem OV-3785/07.- 1 (str. 10. spisa). Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu stambenog kredita za kupnju kuće u iznosu 43.830,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 240 mjeseci. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća ili dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru dana 8. prosinca 2015. te da je tim Dodatkom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK (str. 16-21 spisa).

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u okolnostima kad je provedena konverzija kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o odredbama, već je dobio na potpis ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio. Kredit mu je trebao za kupnju kuće te ga je iskoristio upravo u tu svrhu, a kuću je koristio cijelo vrijeme isključivo za stanovanje, nije nikada imao neki obrt ili poslovni prostor u kući. U vrijeme kada se je kod tuženika informirao o predmetnom kreditu, ponuđeni su mu krediti uz valutnu klauzulu u eurima i uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, no tada je bila dosta velika razlika u visini prve rate za kredit, jer je kredit u švicarcima bio puno povoljniji budući je rata iznosila oko 1.100,00 kn, dok je za kredit u eurima prva rata bila preko 1.400,00 kn. Pitao je osobnu bankaricu koji je kredit za njega povoljniji, a ona je rekla da su im trenutno puno povoljniji krediti u švicarcima te da i sama ima takav kredit. To ga je ohrabrilo pa se je na kraju i odlučio za kredit u švicarskim francima. Također je smatrao takav kredit sigurnim jer mu je i osobna bankarica rekla da ima isti. Vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja se stopa mijenja prema odluci banke razumio je da kamata može biti malo viša ili malo niža od početne, ali nije mogao ni pretpostaviti da će mu rata kredita duplo porasti. Nitko ga u banci nije upozorio na rizik rasta tečaj švicarskog franka niti su mu rekli da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na švicarski franak kao što to čini u odnosu na euro. Na konverziju ugovora o kreditu pristao je jer je na to gledao kao spas, budući su mu se trebale smanjiti rate kredita. Kredit još uvijek otplaćuje. Smatra da mu banka tad ne bi niti odobrila kredit u eurima s obzirom na njegova orimanja i visinu anuiteta takvog kredita. Nakon konverzije rate kredita su mu bile manje prvih godinu dana. Pročitao je Dodatak ugovora o kreditu, bilo mu je važno samo da otplatna rata bude manja pa zbog toga nije niti tražio pojašnjenja Dodatka ugovora.

10. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja, jer je isti dan životno i okolnosno, isti je u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu. Uz to treba naglasiti da je iskaz tužitelja u dijelu koji se odnosi na samo sklapanje ugovora i njegovu formu u skladu sa sadržajem ugovora (str. 5-10 spisa), jer iz istog proizlazi da je sastavljen na unificiranom obrascu koji je koristio tuženik za sklapanje istovrsnih ugovora, u kojemu su odredbe u većem dijelu strogo formalne te se u istima mijenjaju samo osnovni podaci o korisniku kredita, iznosu kredita i roku otplate. Općepoznate su činjenice da se je visina otplatne rate uslijed tečajne razlike i promjenjive kamatne stope mijenjala kod istovrsnih kredita, a što nije niti sporno među strankama. Zbog svega navedenog ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi sud posumnjao da je iskaz tužitelja u cijelosti ili u nekom dijelu neistinit.

11. Iz Nalaza sudskog vještaka DV Consulting d.o.o. od 12. ožujka 2024. (str. 148-187 spisa) i Dodatka Ugovoru (str. 16-21 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljem da ukupna preplata po kreditu iznosi 2.925,35 eura/ 22.342,36 kuna ( članak četvrti Dodatka-str. 17 spisa, Nalaz vještaka str. 149 spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi da ukupna razlika u pretplati u odnosu na početni otplatni plan, a koja se odnosi na pretplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu iznosi 1.578,15 eura (negativnih razlika nema), odnosno koja se odnosi na tečajnu razliku iznosi 3.878,29 eura s uračunatim negativnim razlikama ili 3.918,54 eura bez uračunavanja negativnih razlika, str. 158- 164 spisa. Dakle ukupna preplata po obje navedene osnove iznosi 5.456,44 eura s uračunatim negativnim razlikama (1.578,15 + 3.878,29) ili 5.496,69 eura bez uračunavanja negativnih razlika (1.578,15 + 3.918,54). Preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabelarnog prikaza (str. 158-163 spisa). Nadalje, zakonska zatezne kamate obračunate na svaki preplaćeni anuitet od dana preplate do dana s kojim je provedena konverzija (30. rujna 2015.) iznosi ukupno 2.258,05 eura. Prema tome ukupna preplata s uračunatim zakonskim zateznim kamatama do dana s kojim je provedena konverzija na preplaćeni iznos s uračunatim negativnim razlikama iznosi 7.714,49 eura (5.456,44 + 2.258,05), a kad se od tog iznosa odbije iznos priznat u konverziji proizlazi preplata u iznosu od 4.789,17 eura (7.714,49- 2.925,32). Ukupna preplata s uračunatim zakonskim zateznim kamatama do dana s kojim je provedena konverzija na preplaćeni iznos bez uračunatih negativnih razlikama iznosi 7.754,94 eura (5.496,69 + 2.258,05), a kad se od tog iznosa odbije iznos priznat u konverziji proizlazi preplata u iznosu od 4.829,62 eura (7.754,74 - 2.925,32)

11.1. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Neosnovano je tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika. .

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

16. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Dodatak istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje nekretnine (kuće), koju je nekretninu (kuću) tužitelj koristio za stanovanje sebe i obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, proizlazi da su u biti djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora naznačen u točki I. i II. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i promjenjivu kamatnu stopu koja je vezana uz valutu kredita.

19. Ništetnost dijela odredbi Ugovora naznačen u točki I. i II. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi navedenih članaka Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

20. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Z od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: ".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

21. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom tužitelj nije u cijelosti obeštećen. Naime, i nakon što se od utvrđene preplate odbije iznos koji je tužitelju priznat konverzijom preostane preplata bez umanjenja za negativne razlike u iznosu od 4.829,62 eura. Budući je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu sa naprijed navedenim utvrđenjima sudskog vještaka (bez umanjenja za negativne razlike), isti su mu iznosi i dosuđeni pa je odlučeno kao u izreci pod III.. Pri tome okolnost što vještak nije izračunao preplatu bez umanjenja za negativne razlike (zbirni izračun napravljen uzimanjem u obzir i negativnih razlika), nije po ocijeni ovog Suda nikakva zapreka. To stoga što je vještak na jasan način iskazao negativne razlike koje su nastale u razdobljima kad su tečaj i redovna kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih s predznakom (-) pa se zbrajanjem iznosa iz Nalaza bez umanjenja za negativne razlike upravo i dobiju iznosi navedeni u točki 11. obrazloženja ove presude.

22. Sud nije umanjivao tužitelju naprijed navedene iznose preplate za tzv. "negativne razlike", odnosno za razliku kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog i kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene jer tuženik negativne razlike tijekom postupka uopće nije potraživao protutužbom ili prigovorom radi prebijanja ili materijalno pravnim prigovorom prijeboja. Naime, isti je tek paušalno istaknuo te prigovore općenito ih navodeći bez navođenja konkretnih iznosa koje prebija/potražuje po tim osnovama. Stoga je njegov prigovor u tom dijelu u cijelosti neosnovan, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem istaknutim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023..

23. Utvrđeni preplaćeni iznosi naznačeni u točki III. izreke ove Presude, koji predstavljaju ono što je tuženik od tužitelja primio po ništenim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 11. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

25. U odnosu na tuženikovo protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva, treba naglasiti da je takva preinaka dozvoljena jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Naime, treba naglasiti da je sudska praksa u vrijeme podnošenja tužbe bila malobrojna i neujednačena, kako u pogledu pitanja zastre za istovrsne sporove tako i u pogledu osnovanosti meritornih zahtjeva. U takvim okolnostima, a što je općepoznata činjenica, pred sam istek roka zastare općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj podneseno je na desetke tisuća istovrsnih tužbi od strane potrošača, s tim da do današnjeg dana nije u cijelosti ujednačena sudska praksa. Zbog svih tih okolnosti, kao i zbog činjenice da tužiteljici nije bila dostupna sva dokumentacija vezana za predmetni kredit, ista nije mogla u vrijeme podnošenja tužbe postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, koji je postavila tek po zaprimanju dokumentacije te nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Stoga se navedeni razlozi zbog kojih je tužitelj u konačnici preinačio tužbu ne mogu pripisati krivnji tužitelja već naprijed navedenim okolnostima na koje isti nije mogao utjecati. Osim toga treba naglasiti da je navedena preinaka svrsishodna u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a za konačno rješenje svih spornih pitanja među strankama koji proizlaze iz predmetnog ugovornog odnosa. Postavljajući tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u skladu sa Nalazom sudskog vještaka tužitelj je postupio koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st. 2 ZPP-a. S navedenim u vezi treba naglasiti da je i prema stavu zauzetom na sastanku Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., dopuštena preinaka u predmetima po tužbama korisnika kredita nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

26. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje B. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, koji su po ocjeni ovog suda bili nužni za uspjeh tužitelja u ovom sporu i to kako slijedi:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 11. prosinca 2019. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- sastav obrazloženog podneska od 13. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj istim očitovao o navodima tuženika vezanima za potrebu vještačenja i okolnostima na koje treba provesti vještačenje,

- sastav obrazloženog podneska od 15. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tim podneskom tužitelj očitovao o Nalazu vještaka te je prema istom specificirao tužbeni zahtjev,

- zastupanje na ročištu održanom 23. ožujka 2023., 9. listopada 2023., 12. lipnja 2024. i 2. lipnja 2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife) ili ukupno 800,00 eura (4x200,00),

- zastupanje na ročištu za objavu presude 1. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife).

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.700,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25% pa troškovi zastupanja ukupno iznose 2.125,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 400,00 eura, a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.578,09 eura.

27. Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 1. srpnja 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku