REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl. broj: P-4879/2021-59
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Silviji Sunčani Stubičar u pravnoj stvari tužitelja Zagrebački električni tramvaj d.o.o., [adresa] OIB 82031999604 kojeg zastupa odvjetnik Marko Ramljak iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 57 protiv I-tuženika TS iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa odvjetnica Gordana Grubeša iz Odvjetničkog društva Grubeša i partneri iz Zagreba i II-tuženika NS iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja stjecanja služnosti dosjelošću, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 20. svibnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika PS i punomoćnika I- tuženika odvjetnika Matije Kolaka te odsutnosti uredno pozvane II-tuženice, na ročištu radi donošenja, objave i uručenja presude dana 1. srpnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Utvrđuje se da na zk.č.br. 2354 k. o. [katastarska općina], oznake zemljišta ZGRADA MJEŠOVITE UPORABE, [adresa], površine 660 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao poslužnoj nekretnini u vlasništvu I. tuženika TS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženika KUŠEC KSENIJE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], postoji pravo stvarne služnosti imati na predmetnoj nekretnini postavljen držač za kabel i sam kabel tramvajske naponske mreže na uličnoj fasadi zgrade u korist nekretnine na kojoj se nalazi tramvajska pruga s tramvajskom naponskom mrežom označene kao zk.č.br. 2432/2 k. o. [katastarska općina], oznake TRG NIKOLE ZRINSKOG, NERAZVRSTANA CESTA, površine 8831 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao povlasne nekretnine, što su tuženici dužni priznati i trpjeti uknjižbu stvarnog prava stvarne služnosti na svojoj nekretnini zk.č.br. 2354 k. o. [katastarska općina] kao poslužnoj u korist povlasne nekretnine zk.č.br. 2432/2 k. o. [katastarska općina] temeljem ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu.
II. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."
II Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Utvrđuje se da na zk.č.br. 2354 k. o. [katastarska općina], oznake zemljišta ZGRADA MJEŠOVITE UPORABE, [adresa], površine 660 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao poslužnoj nekretnini u vlasništvu I. tuženika TS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženika KUŠEC KSENIJE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], postoji pravo stvarne služnosti imati na predmetnoj nekretnini postavljen držač za kabel i sam kabel tramvajske naponske mreže na uličnoj fasadi zgrade u korist tužitelja ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. [adresa], OIB: 82031999604, što su tuženici dužni priznati i trpjeti uknjižbu stvarnog prava stvarne služnosti na svojoj nekretnini zk.č.br. 2354 k. o. [katastarska općina] kao poslužnoj u korist tužitelja ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. [adresa], OIB: 82031999604, temeljem ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu.
II. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."
III Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi I-tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj javno komunalno trgovačko društvo koje se bavi javnim linijskim prijevozom građana (tramvajskim, autobusnim, uspinjačom i žičarom) te je osnovano od strane Grada Zagreba (jedinice lokalne i područne samouprave) kao jedinog osnivača i člana društva. Nadalje, tužitelj između ostaloga, upravlja tramvajskom mrežom kao javnom komunalnom infrastrukturom temeljem odluke osnivača Grada Zagreba i članka 59. st. 1. točke 9., članka 60. st. 9. i članka 61. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 68/18, 110/18, 32/20), a na području Grada Zagreba te je dužan osigurati uredno funkcioniranje javnog linijskog tramvajskog prometa na području Grada Zagreba. Ujedno, ima ex lege u suvlasništvu i upravlja tramvajskom prugom i tramvajskom naponskom mrežom s kablovima između Trga bana Josipa Jelačića i Trga kralja Tomislava koja prolazi kroz Trg Nikole Šubića Zrinskog pa tako i na nerazvrstanoj cesti na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ispred kućnog broja [adresa], a na kojoj se adresi nalazi Palača Medaković u Zagrebu (izgrađena na zk.č.br. 2354 k. o. [katastarska općina], oznake zemljišta ZGRADA MJEŠOVITE UPORABE, [adresa], površine 660 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]). Predmetna zgrada - palača Medaković u Zagrebu je već u vrijeme kada je proglašena zaštićenim kulturnim dobrom imala na njoj pričvršćene kablove koji drže tramvajsku naponsku mrežu te je s obzirom na elektrifikaciju tramvajske mreže od 1910./1911. godine dosjelošću osnovana služnost na predmetnoj nekretnini ([adresa]) kao poslužnoj nekretnini, a koja stvarna služnost se izvršava preko 100 godina svakodnevnim javnim tramvajskim prometom kroz Trg Nikole Šubića Zrinskog u Zagrebu. Međutim, I. tuženik kao suvlasnik zk.č.br. 2354 k. o. [katastarska općina] na kojoj se nalazi palača Medaković ne priznaje služnost te je najavljivao tužitelju da će ukloniti kabel od tramvajske naponske mreže spojen na zgradu u njegovom vlasništvu jer da mu narušava fasadu objekta. Tužitelj je zaprimio elektroničku poštu I. tuženika od 01.05.2021. godine, u kojoj obavještava tužitelja da će dana 20.05.2021. godine u 10,00 sati ukloniti kabel tramvaja (kabel koji drži tramvajsku naponsku mrežu) koji je spojen na [adresa] te poduzeti korake kako bi se tramvaj usporio ispred Palače Medaković. Budući da se radilo o prijetećoj opasnosti u kojoj se od strane I. tuženika najavilo samovoljno postupanje, pravno nasilje i zaustavljanje javnog tramvajskog prometa te time uzrokovanje nenadoknadive štete (imovinske i neimovinske) tužitelju, ali i svim korisnicima javnog prijevoza, odnosno građanima Grada Zagreba, tužitelj je kao predlagatelj osiguranja pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu ishodio rješenje o osiguranju privremenom mjerom posl. broj Ovr-1428/2021 od 06.05.2021. godine, u kojoj sud daje za pravo tužitelju jer da se radi o stvarnoj služnosti. Općinski građanski sud u Zagrebu je u točki V. izreke rješenja o osiguranju privremenom mjerom posl. broj Ovr-1428/2021 od 06.05.2021. godine naložio tužitelju kao predlagatelju osiguranja da u roku od 30 dana od dostave prijepisa predmetnog rješenja podnese tužbu radi opravdanja ove privremene mjere. I. tuženik i II. tuženica su suvlasnici predmetne poslužne nekretnine zk.č.br. 2354 k. o. [katastarska općina], oznake zemljišta ZGRADA MJEŠOVITE UPORABE, [adresa], površine 660 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te su kao takvi pasivno legitimirani kao nužni i jedinstveni suparničari na tuženoj strani. Tužitelj navodi da je kao javno komunalno trgovačko društvo koje se bavi i upravlja javnim linijskim tramvajskim prijevozom ex lege suvlasnik s Gradom Zagrebom svih nerazvrstanih cesta na kojima prolazi tramvajska pruga s tramvajskom mrežom. Tužitelj se poziva na čl. 59., 60. i 61. Zakona o komunalnom gospodarstvu.
U predmetnom slučaju bi trebalo primijeniti pravna pravila OGZ-a, odnosno Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80, 36/90, NN br. 53/91, 91/96) i to sve temeljem odredbe članka 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14). Naime, pri utvrđivanju je li se pravo služnosti steklo dosjelošću, potrebno je raspraviti i utvrditi kada je dosjedanje započelo odnosno kada su se stekli uvjeti nakon dovršenog dosjedanja da se stekne određeno pravo. U svezi s vremenom dosjelosti potrebno je uzeti u obzir završne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje govore o djelovanju zakona (članak 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), a koje sadrže posebno odredbe o rokovima općenito, odnosno tijeku rokova za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (članak 388. stavak 1., 2. i 3. ZVDSP-a). U pogledu rokova koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni ovim zakonom, a počeli su teći prije nego što je on stupio na snagu predviđeno je da nastavljaju teći u skladu s odredbama članka 388. stavak 2. ZVDSP-a (dakle u skladu s prijašnjim propisima), ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ovim Zakonom, ako bi započeo teći u trenutku njegova stupanja na snagu (članak 388. stavak 3. ZVDSP-a). Ovom odredbom ZVDSP je otklonio dvojbe koje su se pojavile u sudskoj praksi u svezi s računanjem rokova, a u primjeni Zakona o osnovnim vlasničkopravnim koji o tome nisu sadržavali posebne odredbe. Naime, pravo stvarne služnosti kao pripadak povlasne stvari koja ovlašćuje svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina) osniva se već i samim izvršavanjem njenog sadržaja kroz zakonom predviđeno vrijeme pod pretpostavkom previđenim zakonom (članak 54. ZOVO-a). Predmetno uređenje dosjelosti prava služnosti kroz izvršavanje sadržavala su i pravna pravila OGZ-a. U smislu odredbe članka 186. stavak 3. ZVDSP-a stvarna služnost može postojati i u korist nekretnina koja su javna dobra u općoj ili u javnoj uporabi, ako se tome ne protivi njihova pravna narav. U smislu odredbe članka 186. stavak 4. ZVDSP-a kada je povlasna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih ima jednako pravo izvršavanja stvarnih služnosti u korist povlasne nekretnine. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kako je naveden u točki I izreke presude i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji je naveden u točki II izreke presude i predlaže usvojiti prvi, a podredbno ukoliko sud odbije I, usvojiti II tužbeni zahtjev i naložiti tuženicima da mu naknade trošak parničnog postupka.
2. I-tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava navode iz tužbe jer su paušalni i nedokazani te prije svega ističe procesno-pravne prigovore. Prvenstveno, I.-tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije jer je tužitelj javno komunalno trgovačko društvo koje se bavi javnim linijskim prijevozom, ali iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka za nerazvrstanu cestu koja nekretnine je sagrađena na kat. čest. [katastarska čestica], upisanoj u zemljišnu knjigu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižni odjel, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] vidljivo je da je vlasnik Grad Zagreb, a ne tužitelj, stoga nema govora o vlasništvu, pa samim time ni o ovlašteniku stvarne služnosti. U prilog navedenom I.-tuženik ističe da je tužitelj proturječan sam sebi. U prvom dijelu navodi da se radi u ovom slučaju o primjeni starih propisa i to pravna pravila OGZ-a, odnosno, Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90, NN br. 53/91, 91/96), dok se u drugom dijelu, a u odnosu na pravnu osobnost i ovlasti tužitelja poziva na nove zakone kako bi opravdao svoju neosnovanu aktivnu legitimaciju. Naime, Zakon o komunalnom gospodarstvu na koji se tužitelj poziva na snazi je od 9. lipnja 1995., dakle, daleko nakon početka stjecanja služnosti dosjelošću kako to tvrdi tužitelj. Do navedenog datuma primjenjivali su se Zakon o komunalnim djelatnostima i Zakon o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a niti jedan od ta dva zakona ne sadrži odredbe da je kao javno komunalno trgovačko društvo koje se bavi i upravlja javnim linijskim tramvajskim prijevozom ex lege suvlasnik s Gradom Zagrebom svih nerazvrstanih cesta na kojima prolazi tramvajska pruga s tramvajskom mrežom. Dakle, tužitelj nema u vlasništvu, odnosno, suvlasništvu nerazvrstanu cestu. Za postojanje stvarne služnosti bilo po starim ili novim propisima, pravna logika je ista, stvarna služnost je stvarno pravo ovlaštenika koji je vlasnik povlasnog dobra, kasnije vlasnik povlasne nekretnine, a što tužitelj nije ni po starim ni po novim propisima. Također, osnovanost prigovora aktivne legitimacije proizlazi iz dokaza koji dostavlja tužitelj, i to izvatka iz sudskog registra u kojem je vidljivo da je tužitelj pravna osoba osnovana Izjavom o osnivanju d.o.o. od 29. prosinca 2017. godine, a pod statusnim promjenama da je subjekt nastao odvajanjem društva s osnivanjem i to HOLDING, društvo s ograničenom odgovornošću za javni prijevoz, opskrbu vodom, održavanje čistoće, putnička agencija, šport, upravljanje objektima i poslovanje nekretninama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, MBS: [matični broj subjekta], OIB: 85584865987, kao društvo koje se dijeli i ne prestaje, s istodobnim prijenosom dijelova imovine u novo društvo ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. za trgovinu, usluge i javni prijevoz, sa sjedištem u [adresa]. Slijedom navedenog, tužitelj postoji tek od 2017. godine stoga je životno i pravno nelogično da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje tužbe radi utvrđenja stjecanja služnosti. To znači da tužitelj niti sa stvarnog aspekta niti s vremenskog ne može biti ovlaštenik stvarne služnosti. Da se tužba temelji na paušalnim i nedokazanim navodima, vidljivo je iz činjenice da tužitelj ne dostavlja nikakve dokaze o tome kada je počeo teći rok za stjecanje stvarnog prava dosjelošću, odnosno, kada je pričvršćen kabel na zgradi Palače Medaković, a bez te činjenice nije moguće utvrditi stjecanje stvarnog prava dosjelošću. Štoviše, tužitelj i sam u svojoj tužbi navodi „…potrebno je utvrditi kada je dosjedanje započelo, odnosno, kada su se stekli uvjeti nakon dovršenog dosjedanja da se stekne određeno pravo…“ S obzirom na navedeno, I.-tuženik ukazuje na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku (NN broj: NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) sadržane u članku 186. stavku 1. :“Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106.).“ Dakle, tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja stjecanja služnosti dosjelošću, a za koju je itekako važan vremenski aspekt, odnosno, dan kada je dosjelost započela da bi se moglo utvrditi kada je nastupila, a o čemu tužitelj ne dostavlja dokaze. Slijedom navedenog, I.-tuženik predlaže naslovnom sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu, odnosno, nepotpunu, a u slučaju da naslovni sud ne prihvati procesno-pravne prigovore I.-tuženika, I.-tuženik se u nastavku očituje i o meritumu spora kako slijedi. Nadalje, stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti. - Čl. 186. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj: NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/1, dalje u tekstu: ZVDSP). Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasno dobro) da za potrebe te nekretnine obavlja određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se suzdržava od obavljanja određenih radnji koje bi inače imao pravo obavljati na svojoj nekretnini. - Čl. 49. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, dalje u tekstu: ZOVO. Iz citiranih zakonskih odredbi, vidljivo je da nema razlike između starog i novog propisa u pogledu uređivanja stvarne služnosti. Ovlaštenik služnosti je, dakle, svagdašnji vlasnik povlasne nekretnine. Naime, Zakon o komunalnom gospodarstvu na koji se tužitelj poziva na snazi je od 9. lipnja 1995., dakle, daleko nakon početka stjecanja služnosti dosjelošću kako to tvrdi tužitelj. Do navedenog datuma primjenjivali su se Zakon o komunalnim djelatnostima i Zakon o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a niti jedan od ta dva zakona ne sadrži odredbe da je kao javno komunalno trgovačko društvo koje se bavi i upravlja javnim linijskim tramvajskim prijevozom ex lege suvlasnik s Gradom Zagrebom svih nerazvrstanih cesta na kojima prolazi tramvajska pruga s tramvajskom mrežom niti to proizlazi iz gore navedenog zemljišnoknjižnog izvatka. Za postojanje stvarne služnosti bilo po starim ili novim propisima, pravna logika je ista, stvarna služnost je stvarno pravo ovlaštenika koji je vlasnik povlasnog dobra, kasnije vlasnik povlasne nekretnine, a što tužitelj nije ni po starim ni po novim propisima, a pritom ne dostavlja druge dokaze o svom izvanknjižnom vlasništvu na povlasnoj nekretnini. Međutim, sve i da po gore navedenim propisima, tužitelju na temelju zakona, pripada pravo vlasništva na nerazvrstanoj cesti kao povlasnoj nekretnini, nije moguće da je tužbeni zahtjev osnovan na način kako to tvrdi tužitelj jer je tužitelj pravna osoba osnovana tek 2017. godine. Što se tiče sadržaja izvršavanja služnosti, ona mora imati razumnu svrhu. Ta se svrha sastoji u zadovoljavanju potreba kod iskorištavanja povlasne nekretnine. Radi se o potrebama povlasne nekretnine, ali iskorištavanje ne ide u nedogled jer se ipak radi o ograničavanju nečijeg prava vlasništva. Služnost se mora izvršavati obzirno. Ovlaštenik može sadržaj služnosti izvršavati po svojoj volji, ali mu zakon nalaže da mora paziti da izvršavanjem što manje opterećuje poslužnu stvar. Ovlaštenik ne smije širiti po svojoj volji ovlasti, već naprotiv, mora vlasnička prava kao i samu poslužnu stvar što više štedjeti, te svoje ovlasti stezati koliko to dopušta narav i svrha služnosti. Dakle, takva služnost, pogotovo zbog činjenice da ograničava pravo vlasništva opterećene nekretnine, kao poslužne, ne smije vlasniku te nekretnine nanositi štetu jer onda ona više nema razumnu svrhu i postaje za vlasnika opterećene nekretnine tegobna. Da takvo izvršavanje služnosti nanosi štetu I.-tuženiku vidljivo je iz postupka koji je I. -tuženik pokrenuo 30. prosinca 2019. podnijevši naslovnom sudu prijedlog za osiguranje dokaza na Palači Medaković. Upravo zbog postavljenih tramvajskih ovjesa i značajnih vibracija, došlo je do oštećenja fasade, odnosno, značajnog pucanja zidova i ljuštenja fasade i slično. Štetu su povećali i nedavni potresi na području Republike Hrvatske i grada Zagreba. I. - tuženik se konstantno obraćao tužitelju s raznim dopisima u kojima je molio da se ukloni pričvršćeni kabel jer mu stvara ogromnu materijalnu štetu i onemogućava ga da uživa svoja vlasnička prava, međutim, do danas tužitelj nije sanirao I. -tuženiku štetu koju mu je prouzročio i koja je svakim danom sve veća, niti je I.-tuženik ikada dobio naknadu za eventualnu služnost. Postavlja se pitanje je li Palača Medaković jedino rješenje za držanje kabela naponske mreže, a posebice uzimajući u obzir činjenicu da se nasuprot navedene nekretnine nalazi stup na koji su ti kabeli itekako mogli biti pričvršćeni ili je rješenje moglo biti postignuto na neki drugi način, manje tegoban za I.-tuženika. Važnost i posebnost poslužne nekretnine je i u tome što je Palača Medaković pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod reg. Brojem [registarska oznaka] (NN 2/04), a nalazi se unutar „Zelene potkove“ urbanističko-arhitektonska i parkovna cjelina trgova koja ima svojstvo kulturnog dobra, područja Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb, utvrđeno rješenjem Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine Klasa: UP-I-612-08/02-01/0709 od 24. svibnja 2004. godine, upisano u Registar kulturnih dobara RH pod Registarskim brojem [registarska oznaka], te se nalazi unutar područja Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb, koja ima svojstvo kulturnog dobra, utvrđeno rješenjem Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine Klasa: UP-I-612-08/02-01/0135 od 18. ožujka 2010., upisano u Registar kulturnih dobara RH pod registarskim brojem [registarska oznaka], podliježe svim odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN broj: 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20). Također, mjerama zaštite za kulturno dobro određena je obveza čuvanja, obnove i sanacije objekata povijesne graditeljske strukture koja po svojim arhitektonsko-oblikovnim, graditeljskim, kulturno-povijesnim, morfološkim i tipološkim obilježjima predstavlja povijesni sloj izgradnje koji je nositelj i prezentant povijesnih obilježja i ambijentalnih osobitosti te u bitnome određuje fizionomiju prostora, što su sve karakteristike Palače Medaković. Člankom 2. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara propisano je da su kulturna dobra od interesa za Republiku Hrvatsku i uživaju njenu osobitu zaštitu, kao i da predstavljaju nacionalno blago, a člankom 4. navedenog zakona propisano je da su vlasnici i nositelji prava na kulturnom dobru te drugi imatelji kulturnog dobra odgovorni za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara, kao i da su svi građani dužni skrbiti o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. S obzirom na to da je I. - tuženik vlasnik Palače Medaković, kulturnog dobra, obvezan ga je osobito čuvati i redovito održavati, a ujedno o svim oštećenjima pravovremeno obavijestiti nadležna tijela. Također, a s ciljem zaštite svog vlasništva koje predstavlja nacionalno blago, I. - tuženik se konstantno obraća institucijama da mu pomognu u zaštiti Palače. Slijedom navedenog, tužitelj za vrijeme za koje traži da se utvrdi stvarna služnost stečena dosjelošću, nije ni postojao niti je ikada imao u vlasništvu povlasnu nekretninu. Također, eventualna stvarna služnost nema razumnu svrhu niti se izvršava obzirno jer I.-tuženiku i Republici Hrvatskoj nanosi ogromnu materijalnu štetu koja je nakon pretrpljenih potresa svakim danom sve veća. ZVDSP u svom članku 228. određuje da će se služnost neposredno na temelju zakona osnovati kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti. Dosjelost je stjecanje prava na temelju izvršavanja sadržaja tog prava kroz zakonom određeno vrijeme, dakle na temelju posjedovanja prava. Posjed prava služnosti mora biti pošten i istinit, a rok je 20 godina. Dakle, prva pretpostavka da bi dosjelošću nastala služnost mora je posjednik povlasne nekretnine posjedovati kao pošten posjednik.To znači da nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo izvršavati tu služnost. Poštenje prestaje, čim posjednik dozna da mu ne pripada pravo na posjed. Nadalje, odlučan je i način na koji je izvršavao sadržaj služnosti. Nije to smio činiti silom, potajno, ili na zamolbu do opoziva, ili uopće zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine. Dakle, pravo može steći samo onaj koji je postupao u dobroj vjeri. Osim toga, pretpostavka je i da se vlasnik poslužne nekretnine tome nije protivio. Naime, I. - tuženik, se protivio pričvršćenom kabelu kako verbalno tako i u pisanom obliku. I. - tuženik ističe da je takvo protivljenje dovoljno i u verbalnom obliku, a u prilog navedenom dostavlja sentencu Županijskog suda u Varaždinu, u svojoj odluci posl.br. Gž-2341/2017 od 8. studenog 2018.Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, izražavajući ga sentencom u presudi posl.br. Rev 1366/87 od 18. veljače 1988.: Budući da do danas pravo služnosti u korist tužitelja nikada nije bilo upisano u zemljišne knjige, I.-tuženik koji je postupao s načelom povjerenja u zemljišne knjige, u trenutku stjecanja nekretnine nije znao niti je mogao znati na postojanje sadržaja služnosti. Iako je kabel pričvršćen na vidljivom mjestu, I. -tuženik u trenutku stjecanja Palače Medaković te nije znao za služnost jer ona nikada nije bila upisana u zemljišnu knjigu, a I.-tuženik je strani državljanin te je većinu života proveo u Danskoj, dok je postupke stjecanja nekretnine vodio je njegov punomoćnik, odvjetnik Božidar Kovačić. U prilog navodima I.-tuženik dostavlja rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada, klasa: UP/I-942-01/2000-08-81, urbroj:
251-14-02/202-08-81 od 22.10.2008. iz koje je vidljivo da je do pravomoćnosti navedenog rješenja, odnosno, do 1. lipnja 2009. nekretnina bila u društvenom vlasništvu, a I.-tuženik ju je stekao u postupku povrata. U odnosu na preostali dio Palače Medaković, vidljivo je iz zemljišne knjige da je posebne dijelove I. -tuženik stekao parcijalno, u različitim vremenskim periodima, sklapanjem pravnih poslova i upisom u zemljišne knjige u periodu od 2015. godine pa nadalje. ZVDSP u svom članku 230. propisuje zaštitu povjerenja: „Pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona.“ Dakle, dosjelost služnosti ne djeluje prema trećoj osobi koja je stekla vlasništvo poslužne nekretnine, a da nije znala niti je morala znati da je na njoj osnovana služnost, koja nije upisana u zemljišnu knjigu. Znači da je stjecanje dosjelošću uvjetno, sve dok se služnost ne upiše u zemljišnu knjigu jer učinak dosjelosti ovisi o upravo o tome, hoće li u međuvremenu netko u dobroj vjeri steći vlasništvo poslužne nekretnine. S obzirom na navedeno, I.-tuženik je u trenutku upisa svog prava vlasništva stekao nekretninu koja je ovdje predmet spora, bez izvanknjižne služnosti te se ona u tom trenutku ugasila. Kada je I.-tuženik saznao za pričvršćene kabele tužitelja, obratio se tužitelju po prvi put 2018. godine, a kako je vidljivo iz e-mail korespondencije koju dostavlja. Stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.“ - Članak 229. ZVDSP-a. „Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio.“ - Članak 54. ZOVO-a. Iz navedenog je vidljivo da ZVDSP i ZOVO ne rade razliku u vremenu potrebnom za stjecanje stvarne služnosti dosjelošću, rok je jedinstven i on je 20 godina. Međutim, potrebno je istaknuti da ZVDSP u svojim prijelaznim i završnim odredbama u čl. 388. st. 4. propisuje: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“ S obzirom na to da je Palača Medaković na taj dan bila u društvenom vlasništvu, a što je vidljivo iz zemljišne knjige, tužitelj neosnovano smatra da bi se vrijeme proteklo prije tog datuma trebalo uračunavati u vrijeme potrebno za dosjelost. Sve i da je kabel na Palaču Medaković pričvršćen kada je započela elektrifikacija tramvaja, odnosno, 1910./1911. godine, vrijeme prije 8. listopada 1991. je irelevantno jer je na taj dan nekretnina I. -tuženika bila u društvenom vlasništvu. Tužitelj je, pored glavnog tužbenog zahtjeva postavio i eventualni zahtjev na utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti na poslužnoj nekretnini u korist određene osobe na temelju članka 189. st.1. ZVDSP-a, tzv. nepravilne služnosti. I. -tuženik osporava osnovanost takvog zahtjeva jer smatra da osobnu služnost nije moguće osnovati u korist pravne osobe, već isključivo u korist fizičke osobe, a što je ratio odredaba ZVDSP-a koje propisuju osobnu služnost. ZVDSP u svom članku 199. st.1. propisuje:„Osobna služnost je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti. Osobne služnosti su: pravo plodouživanja, pravo uporabe i pravo stanovanja.“ Nadalje, o trajanju i svojstvima navedenih služnosti ZVDSP u članku 201. i 202. navodi da osobne služnosti traju samo onoliko vremena za koliko su osnovane te prestaju najkasnije smrću njihova ovlaštenika, ako zakon ne određuje drukčije. Osobne služnosti ne mogu se prenositi s ovlaštenika na drugu osobu. Osobne služnosti su nenasljedive, osim služnosti izričito osnovanih i za ovlaštenikove nasljednike. Iznimno, kad je osobna služnost izričito osnovana i za ovlaštenikove nasljednike, nasljeđivanjem će ona prijeći na one koji nasljeđuju zbog smrti prvoga ovlaštenika; smrću nasljednika koji je naslijedio osobnu služnost, ona se beziznimno gasi. Za razliku od stvarne služnosti, osobna služnost je strogo osobno pravo koje pripada poimenično određenoj osobi sa svrhom zadovoljavanja nekih njezinih potreba. Potrebe mogu biti različite, ali one ipak moraju imati razumnu svrhu koja zaslužuje pravnu zaštitu. One su ograničenog trajanja, traju samo onoliko vremena za koje su osnovane, a najkasnije prestaju ovlaštenikovom smrću. Samo, iznimno, mogu prijeći na nasljednike. Dakle, osim što su u pravilu osobne služnosti nenasljedive, kao strogo osobna prava su i neotuđive te se ne mogu prenijeti na drugu osobu kao ovlaštenika. Kao što je već i navedeno, osobne služnosti su taksativno navedene u ZVDSP-u i to su pravo plodouživanja, pravo uporabe i pravo stanovanja. Iznimno, od gore propisanih osobnih služnosti, postoji i nepravilna služnost, i to u slučaju kada je ona osnovana u korist određene osobe kao vlasnika povlasne nekretnine (a ne u korist svagdašnjeg vlasnika). U pogledu navedenog, ZVDSP u članku 189. propisuje: „Služnost koja je po svojoj naravi stvarna može se osnovati na poslužnoj nekretnini i u korist određene osobe (nepravilna služnost). Bude li osnovana služnost iz stavka 1. ovoga članka, na nju će se na odgovarajući način primjenjivati pravila o osobnim služnostima. Tko tvrdi da je stvarna služnost osnovana u korist određene osobe, treba to i dokazati.“ I.-tuženik ukazuje na to da se osobne služnosti mogu osnovati samo pravnim poslom-ugovorom ili oporukom, a nikako na temelju zakona - dosjelošću kako to tvrdi tužitelj. Slijedom navedenog, radi se o svojstvima osobne služnosti koje se vežu za fizičku osobu, a nikako za pravnu kako to tužitelj pogrešno smatra. Uzimajući u obzir sve navedeno, jasno je da je tužitelj pogrešno primijenio materijalno pravo kada je postavio eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja prava služnosti na poslužnoj nekretnini u korist određene osobe. Naime, tužitelj je pravna osoba te nije ni pravno niti životno logično da kao takav subjekt bude ovlaštenik osobnih služnosti. Ratio osobnih služnosti je da njihov ovlaštenik može biti samo fizička osoba jer je to strogo osobno pravo neovisno o tome radi li se o regularnoj osobnoj služnosti ili nepravilnoj služnosti. Nepravilna služnost je također, osobna služnosti, ali je njezina posebnost u tome što je osoba ovlaštenik ujedno i vlasnik povlasne nekretnine, stoga treba dokazati da je takva vrsta služnosti osnovana u njegovu korist, a ne u korist nekretnine čiji je vlasnik. Slijedom navedenog, u cijelosti je neosnovan eventualni tužbeni zahtjev tužitelja. Stoga I- tuženik zaključuje da tužitelj postoji tek od 2017. godine, te nikada nije bio vlasnik povlasne nekretnine za vrijeme za koje traži utvrđenje stjecanja služnosti dosjelošću, stoga je životno i pravno nelogično da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje tužbe radi utvrđenja stjecanja služnosti. Tužitelj podnosi tužbu radi utvrđenja stjecanja stvarne služnosti dosjelošću, a pritom za početak trajanja dosjelosti ne dostavlja nikakve dokaze. Nadalje, eventualna stvarna služnost nema razumnu svrhu niti se izvršava obzirno jer I.-tuženiku kao i Republici Hrvatskoj jer se radi o kulturnom dobru, pa potom i samom tužitelju nanosi ogromnu materijalnu štetu koja je nakon pretrpljenih potresa svakim danom sve veća. I. -tuženik, se protivio pričvršćenom kabelu kako verbalno tako i u pisanom obliku pa ni ta pretpostavka za stjecanje služnosti dosjelošću nije ispunjena. Iako je kabel pričvršćen na vidljivom mjestu, I.-tuženik u trenutku stjecanja Palače Medaković nije znao za eventualnu služnost jer ona nikada nije bila upisana u zemljišnu knjigu, a I. -tuženik je strani državljanin te je većinu života proveo u Danskoj, dok je postupke stjecanja nekretnine vodio njegov punomoćnik. S obzirom na gore navedeno, I.-tuženik je u trenutku upisa svog prava vlasništva stekao nekretninu koja je ovdje predmet spora dijelom 2009. godine u postupku povrata nacionalizirane imovine, dijelom kasnije i to sklapanjem pravnih poslova i upisom u zemljišnu knjigu u periodu od 2015. godine pa nadalje, bez tereta, jer se u trenutku stjecanja eventualna izvanknjižna služnost ugasila. Kada je I. -tuženik saznao za pričvršćene kabele tužitelja, obratio se tužitelju po prvi put 2018. godine. Također, a s obzirom na činjenicu da je Palača Medaković na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, a što je vidljivo iz zemljišne knjige, tužitelj neosnovano smatra da bi se vrijeme proteklo prije tog datuma trebalo uračunavati u vrijeme potrebno za dosjelost. Sve i da je kabel na Palaču Medaković pričvršćen kada je započela elektrifikacija tramvaja, odnosno, 1910./1911. godine, vrijeme prije 8. listopada 1991. je irelevantno jer je na taj dan nekretnina I. -tuženika bila u društvenom vlasništvu. U pogledu osobnih služnosti, I. -tuženik navodi da je tužitelj pravna osoba te nije niti pravno niti životno logično da kao takav subjekt bude ovlaštenik osobnih služnosti. Ratio osobnih služnosti je da njihov ovlaštenik može biti samo fizička osoba jer je to strogo osobno pravo neovisno o tome radi li se o regularnoj osobnoj služnosti ili nepravilnoj služnosti. Nepravilna služnost je također, osobna služnosti, ali je njezina posebnost u tome što je osoba ovlaštenik ujedno i vlasnik povlasne nekretnine, stoga treba dokazati da je takva vrsta služnosti osnovana u njegovu korist, a ne u korist nekretnine čiji je vlasnik. Iz svega navedenog, vidljivo je da niti jedna pretpostavka potrebna za utvrđenje stvarnog prava na način kako tužitelj traži, nije ispunjena. Slijedom navedenog, I. - tuženik predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog dokaznog postupka, odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da I. - tuženiku nadoknadi parnični trošak.
3. II-tuženik u odgovoru na tužbu priznaje tužbu i tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani.
5. Tijekom sudskog postupka sud je izvršio uvid u sudski registar, izvadak iz zem. knjige, e-mail korespondenciju, rješenje ovog suda posl. broj Ovr-1428/21-2 od 6.5.2021., proveo je očevid i pribavio nalaz i mišljenje vještaka geodeta, kao i dopunu mišljenju, izvršio je uvid u presliku spisa Grada Zagreba klasa: UP/I-ć612-08/02- 01/959, saslušao je kao svjedoke JS i I-tuženika, te svjedoke FS i ĐS.
6. Među strankama u postupku je nesporno da da su I i II-tuženik suvlasnici nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] zkč. br. [katastarska čestica] zgrade mješovite uporabe, [adresa] u [adresa] koja kuća ima svojstvo kulturnog dobra na kojoj su uspostavljeni posebni dijelovi (etaže E-1 do E-8).
7. Tužitelj traži da se na navedeno nekretnini kao poslužnom dobru utvrdi postojanje prava stvarne služnosti i to za korist povlasne nekretnine zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] oznake Trg Nikole Zrinskog, nerazvrstana cesta površine 8831 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] što da su tuženici dužni trpjeti i priznati uknjižbu stvarnog prava stvarne služnosti na svojoj nekretnini (1. tužbeni zahtjev) ili da se za korist tužitelja utvrdi postojanje osobne služnosti za korist tužitelja (2. tužbeni zahtjev kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev).
8. Tužitelj međutim nije dokazao da bi bio vlasnik niti izvanknjižni vlasnik nekretnine upisane kao zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] oznake Trg Nikole Zrinskog, nerazvrstana cesta površine 8831 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Naime, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana je zkč. br. [katastarska čestica] nerazvrstana [adresa] kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Grada Zagreba OIB 61817894937, dok tužitelj kao trgovačko društvo nije upisan. Nadalje, člankom 59. st. 1. t. 9. i čl. 60. st. 9. te čl. 61. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 68/18, 110/18 i 32/20) nije propisano da bi osim upravljanja tramvajskom mrežom kao javnom komunalnom infrastrukturom, tužitelj stekao i pravo suvlasništva na povlasnoj nekretnini, odnosno iz niti jedne odredbe navedenog zakona navedeno ne proizlazi. Također u rješenju ovog suda poslovni broj Ovr-1428/2021 od 6.5.2021. g. tužitelj nije dokazao postojanje svoje stvarne služnosti nego je istu samo učinio vjerojatnom. Dakle, ovaj sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je ex lege suvlasnik sa Gradom Zagrebom zkč. br. zkč. br. [katastarska čestica] nerazvrstana [adresa] koje je u zemljišnim knjigama, kao javnim registrima, upisana kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Grada Zagreba OIB 61817894937.
9. Iz navedenog razloga što je prihvatio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud nije mogao usvojiti ni 1. tužbeni zahtjev niti 2. eventualno kumulirani tužbeni zahtjev jer tužitelj nije fizička osoba da bi mogao biti ovlaštenik osobne služnosti. Također kako su I i II-tuženici nužni i jedinstveni suparničari sud nije mogao prihvatiti dispoziciju II-tuženice koja je priznala tužbu i tužbeni zahtjev. Kako je sud prihvatio navedeni prigovor nedostatka aktivne legitimacije, to nije analizirao ostale izvedene dokaze.
10. Kako I-tuženika zastupa odvjetnik a tužitelj nije uspio u ovom sudskom postupku, to je sud I-tuženiku priznao trošak ovog parničnog postupka po čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, odnosno priznao mu je trošak sastava odgovora na tužbu po. Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) u visini od 100 bodova, potom trošak 4 podneska ( 28.7.2021., 18.1.2022., 11.9.2023., i 3.9.2024.) svaki po 100 bodova po Tbr. 8.1. OT i trošak zastupanja na ročištima 8.11.2022., 21.4.2023., 2.2.2024., 10.7.2024., 28.3.2025., 25.4.2025., i 20.5.2025. svaki po 100 bodova, odnosno ukupno 1200 bodova, a kako je vrijednost 1 boda 2 eura, priznao je 2.400,00 eura. Također je priznao trošak PDV-a od 600,00 eura, odnosno priznao je ukupno 3.000,00 eura kao trošak ovog postupka, a na isti je priznao i zakonske zatezne kamate po čl. 29. st .2 i 8. ZOO-a i čl. 30. st. 3. OZ-a. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 1. srpnja 2025. g.
SUDAC
Silvija Sunčana Stubičar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
Pun. tužitelja
Pun. I-tuženika
Pun. II-tuženika
